Antonija Bogner-Šaban

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Antonija Bogner-Šaban

Članovi društva

Antonija Bogner-Šaban

Antonija Bogner-Šaban rođena je u Osijeku, 1. lipnja 1952. Poslije gimnazije, koju pohađa i maturira u rodnom gradu, studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala, a 1987. stekla je doktorat znanosti obranivši disertaciju Marko Fotez – život i rad. Zaposlena je u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta, u kojem je znanstvena savjetnica…

Autorica je knjiga: Iza nekog vremena, Narodno sveučilište Božidar Maslarić, Osijek 1971., Marionete osvajaju Zagreb, Zagreb, 1988., Marko Fotez – život i djelo, Zagreb, 1989., Tragom lutke i Pričala, Zagreb, 1994., Kazališni Osijek, Zagreb, 1997., Zaustavljeni trenuci glume, Vinkovci, 2000.,Povrat u nepovrat, Zagreb 2001., Novi sadržaji starih tema, Zagreb, 2007. Koautorica je i urednica desetak monografija: Gradsko kazalište lutaka Split (1945.-1995.), Split 1995., Špiro Guberina, Zagreb 1999., Hrvatsko lutkarstvo, Zagreb 1999., 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih, Zagreb, 2000., Festival glumca, Vinkovci 2004., Kosta Spaić, Zagreb 2005., Susreti lutkara i lutkarskih kazališta, Osijek 2005., Josip Marotti, Zagreb 2006., Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1907.-2007., Osijek 2007., Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 1958.-2008., Osijek 2008.,Nikad više 50. godina Špire Guberine, Šibenik 2010., Vinkovačka kazališna tradicija, Gradsko kazalište Joza Ivakić. Vinkovci 2010.

Za biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti sastavila je izbor rasprava i kritika Ljubomira Marakovića i Josipa Bognera, te proza i drama Srgjana Tucića. Studije i eseje J. Bognerapriredila je za vinkovačku ediciju "Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti i kulturi XX stoljeća", a Slavonske temeistog autora i Lunačekove Eseje i kritike za "Slavonicu". Kozarčeve Mrtve kapitale i pripovijesti teDrame Marijana Matkovića, Putopise i eseje Slavka Batušića i Marka Foteza priredila je za niz "Croatica".
Predavala je na područnom Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u Splitu, 1991.-1993., potom u Osijeku, 1994.-1996., na Teatrološkom studiju Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1997.-2004., a od 2007. predaje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. u svojstvu redovitog sveučilišnog profesora, kolegije Povijest hrvatskog lutkarstva i Hrvatska dramska moderna.
Dobitnica je Nagrade Dani Josipa i Ivana Kozarca, Vinkovci 2000. i Nagrade Marko Fotez, Zagreb 2008.

KNJIGE

Iza nekog vremena. Vrbaci. Narodno sveučilište Božidar Maslarić, Osijek, 1971.
Marionete osvajaju Zagreb. Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Teatrologijska biblioteka. Zagreb, 1988.
Marko Fotez - život i djelo. IC Revija – Narodno sveučilište Božidar Maslarić. Osijek, 1989.
Tragom lutke i Pričala. AGM. Zagreb, 1994.
Kazališni Osijek. AGM - Hrvatsko narodno kazalište, Osijek – Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Zagreb, 1997.
Zaustavljeni trenuci glume. Riječ. Biblioteka Rijetkosti., knj. 2. Vinkovci, 2000.
Povrat u nepovrat. Na razmeđu realizma i moderne. Devet kazališno-književnih portreta. Hrvatski centar ITI-UNESCO. Zagreb, 2001.
Novi sadržaji starih tema. Studije i rasprave. Kapitol. Zagreb, 2007.

MONOGRAFIJE

12. susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske. Kazalište lutaka Zadar. Zadar, 1991.
Gradsko kazalište lutaka Split, 1945. - 1995. Gradsko kazalište lutaka Split. Split, 1995.
Kazališne fotografije Marije Braut.Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Zagreb, 1997.
Špiro Guberina. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik. Zagreb, 1999.
50 godina Zagrebačkog kazališta mladih. Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb. Zagreb, 2000.
Festival glumca.. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Zagreb, 2004.
Kosta Spaić. Kapitol. Zagreb, 2004.
Kostimografije Ljubice Wagner. Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta. Zagreb, 2005.
Susreti lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske. Dječje kazalište. Osijek, 2005.
Josip Marotti. Kapitol. Zagreb, 2006.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907. – 2007. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Osijek, 2007.
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 958. - 2008. Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku. Osijek, 2008.
Nikad više. 50. godina Špire Guberine. Gradska knjižnica Juraj Šišgorić. Šibenik - Zagreb, 2010.
Vinkovačka kazališna tradicija. Gradsko kazalište Joza Ivakić. Vinkovci, 2010.

UREDNIŠTVA KNJIGA

Josip Bogner. Studije i rasprave. Ogranak Matice hrvatske Vinkovci. Vinkovci, 1991.
Josip Bogner. Slavonske teme. Biblioteka Slavonica - Prinosi Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti, knj. 13, III. kolo, Slavonska naklada Privlačica Vinkovci, Vinkovci, 1994. .
Ljubomir Maraković Rasprave i kritike - Josip Bogner Izabrana djela.Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Josip Kozarac: Mrtvi kapitali - pripovijesti. Biblioteka „Croatica“, knj. 3, I. kolo, “Riječ”, Vinkovci 1997.
Slavko Batušić - Marko Fotez. Izbor iz djela. Riječ. Croatica , hrvatska književnost u 100 knjiga. SN. Privlačica. Vinkovci, 2000.
Marijan Matković. Drame. Riječ. Croatica , hrvatska književnost u 100 knjiga. SN. Privlačica. Vinkovci, 2000.
Milan Marjanović Sudbina Ivice Zgubidana. Ogranak Matice hrvatske Zaprešić. Zaprešić, 2004.
Srgjan Tucić. Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Matica hrvatska. Zagreb, 2008.

GLUMČINI VANJI DRACHU
Bošnjaci, 1. veljače 1932. – Zagreb, 6. rujna 2009.

Dragi Vanja, ne mogu o tebi pisati drugačije nego u vremenskim i sadržajnim fragmentima vezanim za kazalište, ili pak onim koji su ostvareni prvo kod tvojih, a potom i mojih prijatelja, Torija i Bože, u njihovu pitoresknom utočištu u Markuševcu.
Kanila sam ti pisati u danima kada su Torijevi zabrinuto sjetni izvještaji o tvome ne/zdravlju ostali jedini glas o tebi, ali unatoč iskrenoj ljudskoj potrebi prevladalo je nepoznato skanjivanje, nije mi išlo od pera. Nije baš neka isprika, a svjesna sam da ni ovo svojevrsno pismo ne može nadoknaditi propušteno.
Tijekom susreta pred zrinjevačkim „Lenucijem“, 2004., zdušno si se opirao pisanju priloga za monografiju Festival glumca, smiješeći se nekako rezignirano jer sve je rečeno o meni (ako i nije, bolje da se ne piše) predlažući da po nahođenju napravim izbor iz kazališnih kritika (osobno ne čuvanih), a pri tom svjestan da se nećeš olako izvući (pa i nisi na kraju). Unatoč uvažavanju tvojih razloga bilo mi je neobično stalo do zapisa zbog provjere mojih uredničkih pogleda (tko bolje zna od od tebe o počecima Festivala glumca), ali i specifičnosti našega poznanstva, a k tome i bliskosti podrijetla (ta oboje smo Slavonci).
Za sjećanje na naše susrete urasle u različite godine nisu mi potrebne kazališne kritike ni sintetičke procjene tvojih umjetničkih postignuća (monografiju, nažalost, nisi dočekao), nego tekstovi prigodno napisani 1998. godine. Izložbe u Zagrebu i Vinkovcima bile su jedinstvena prilika govoriti o tebi kao uvaženom glumcu, meni posebno dragom, a upravo zahvaljujući tome upoznala sam te kao osobu bez krinke i kazališnoga kostima, kao Vinkovčanina i Šokca, kao intelektualca i postojanog domoljuba.
* * * * *
Poštovani gospodine Drach, običajno je grunuo top s Griča, ali danas jeka njegove podnevne paljbe najavljuje i izložbu posvećene 40-toj obljetnici Vašeg umjetničkoga djelovanja, u luku od Zagrebačkoga dramskog kazališta, Hrvatskoga narodnog kazališta, Teatra ITD, Teatra u gostima i Zagrebačkoga kazališta mladih, preko Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskoga ljeta, do gostovanja u Osijeku, Splitu i Varaždinu. Pri izboru fotografija vodio me Vaš postulat o značenju iskustva i profesionalnog odnosa prema kazalištu koji ste opservirali na vlastitom primjeru opetovanog pronicanja u Krležinu dramaturgiju u različitim godinama interpretirajući Leonea, Aurela, Lenbacha i Ignjata Glembaya, ali i Morgensa, Ugarkovića, Bernarda, Blitwitz-Blithauera, Kristijana i Orlanda.
* * * * *
            Sjećam se Vašeg Morgensa na Ljetnim igrama 1978. Bilo je vruće, toplinom zasićeno dubrovačko veče, a ipak se tražila karta više za jednu od repriza Krležina Areteja. Igrom slučaja dobih ulaznicu i „uljezoh“ u festivalsko-kazališni prostor tvrđave Bokar. Gledatelji su uglavnom stajali ili polagano se kretali po zavojitim stubama tvrđave i njezinim odmorištima u skladu razvoja radnje Krležine drame zajedno s izvođačima aktivno sudjelujući u Parinoj redateljskoj koncepciji. Blizina, zapravo sljubljenost glumaca i publike, nije zasmetala nekim od Vaših kolega da gotovo mehanički izgovaranju svoj tekst (dvojica su raspravljala o visini honorara), a Vi ste bili kao u prvoj, uzbudljivoj predstavi (tekla je šesta sezona od premijere Areteja, 1972.) posve unešeni u svoju ulogu. Tada ste za mene prestali biti poznato ime filmskog i televizijskog ekrana, postali ste glumac stvaralačke osobnosti i profesionalne predanosti.
* * * * *
            Vašeg Orlanda vidjela sam u osječkome Hrvatskom narodnom kazalištu, 1985. Bijah nadobudno sigurna da mogu predvidjeti način Vaše interpretacije ovoga lika. Vehementno ste branili Orlanda, a u najvećem zamahu očekivala sam poznatu gestu podizanja ruke prema nemirnom čuperku kose, često korištenu kao psihološko-sugestivni predah, potreban za verbalni zaključak scene. Kretnja nije uslijedila, našli ste drugačiju glumačku mogućnost, podjednako uvjerljivu za lik koji tumačite i poetičko tkivo drame u kojoj se umjetnički bravurozno krećete.
* * * * *
            Iz posve određenoga razloga uvodno slovo započeh sa Poštovani gospodine Drach, ne samo zbog istinske potrebe da Vam iskažem duboku zahvalnost za glumačka ostvarenja, nego i zbog činjenice koja se spontano nametnula tijekom prikupljanja i izbora materijala za izložbu. Svjesna da fotografijaspecifičnim jezikom svoga medija čuva tek neki izdvojeni trenutak minule predstave, pregledavala sam naše materijale u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU (Heraklo u Matkovićevoj istoimenoj drami 1958. i Heraklo na Ljetnim igrama, 1977., Molièreov Sganarelle, 1968., Ibsenov Borkman 1972., Ionescov Duncan, 1972., Kušanov Frankić, 1976., Vojnovićev Knez 1982., Sofoklov Tiresija, 1985., Šoljanov Dioklecijan, 1992., Shakespeareov Polonije 1994. i Lear, 1998., Čehovljev Serebrjakov, 1997.) uviđajući sve oduševljenije da su ovi dokumenti kazališne prošlosti fiksirali izraz Vašeg lica i pokreta, izuzetno tipičnih za razvoj i zrenje Vaše glumstvenosti. Premda sam raspolagala dovoljnom količinom izložaka ipak sam željela konzultirati arhiv Hrvatskoga narodnog kazališta, Satiričkoga kazalište Kerempuh, Teatra u gostima ... Poslije zamolbe imala sam otvorena vrata, svi govore o srdačnom i pouzdanom kolegi, glumčini, kako reče jedan Vaš bivši student s Akademije. /.../ Moj dio posla bio je usklađen sa stručnom obradom fotografija koje je s žarom i visoko profesionalno priredila gospođa Marija Braut.
* * * * *
Prethodni su fragmenti pročitani na otvorenju izložbe pod nazivom Vanja Drach-40 godina umjetničkog rada u mezaninskoj dvorani zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta,gusto ispunjenoj uzvanicima svih glumačkih generacija, 23. siječnja 1998. Poslije burnog i dugog pljeska (ne meni već slavljeniku) na redu je Vanja Drach. Ne mogu reproducirati njegove misli, ali očito krajnje uzbuđen i sentimentalno dirnut prikazom vlastita opusa i množinom okupljenih (u prolazu sam čula kako s prijateljima evocira neke predstave) Vanja Drach završava tvrdnjom da se na izložbi zahvaljuje gospođi Mariji Braut, a meni na prezentaciji fotografija. Zavlada tajac i šaputanje, gospođa Tea diskretno intervenira, ali nenamjerni previd izvrsno se uklapa u emocijama nabijenu situaciju. Opušten već nekoliko trenutaka poslije svog Fellera Vanja Drach mi u katalog zapisuje: Dragoj gospođi, ne Braut, nego Bogner zahvalan do smrti i preko nje... Jedna od meni najdražih posveta danas ima sudbinsku težinu.
* * * * *
            Navečer je uslijedila premijera Shakespeareova Kralja Leara. Vanja Drach je tumač naslovnoga lika. Iz kazališne propagande naziva me Koni Rimanić zbog rasporeda ulaznica. Premda volim predstavu pratiti negdje iz sredine partera molim je za kartu u prvome redu. Činim ustupak zbog Vanje Dracha kojeg želim opet vidjeti izbliza, u svakoj njegovoj glumačkoj nijansi. Na pozornicu Kralj Lear izlazi bez riječi, kostimiran u togu i bosonog, a pogled mu bludi po tek njemu znanom prostranstvu. Ne razmišljajući ustajem i počinjem pljeskati (nisu mi inače svojstvene društvene eskapade), a moj primjer slijedi publika u gledalištu. Ovacije traju u valovima nesmanjenog intenziteta, a Vanja Drachdirnuto stišava naš ushit. Ovaj bezrazložno odbačeni vid priznanja zaslužnom umjetniku ipak nije ozbiljnije zasmetao koncentraciji kralja Leara i ostalih dionika predstave. Vanja Drach unosi u svoga Leara začuđujuću vitalnost i obuhvatnost, a istodobno i osjećaj besmisla, zgroženost nad nedostatkom pravde i uzletom posvemašnje okrutnosti.
* * * * *
U poprilično kasnim noćnim satima opet odlazim u mezanin Hrvatskoga narodnog kazališta, a na primanju vrije. Iz gužve se izdvaja Vanja Drach i pristupa mi. Ponovno se zahvaljuje i predlaže da iskapimo čašu u ime Bruderschafta. Znam da se takav prijedlog ne odbija u ime dobrih građanskih običaja i premda mi godi ipak sam neodlučna. Pogledavam gospođu Teu koja odobravajuće klima glavom, a Vanjina supruga bolje od drugih zna razlog njegova prijedloga. Pristajem, kuckamo se šampanjskim čašama i kuševamo u obje strane lica. Čin je zapečaćen, a budućnost će učiniti svoje.
* * * * *
Od početka Festivala glumca u Vinkovcima, 1994., Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU djelatno je uključen u njegov program. Vinkovci su tada u okruženju (Vukovar je razoren i zaposjednut, sela zjape prazninom), a svakodnevni je život u ranama za koje nema pravoga lijeka. Ljubaznost kućnoga krova i otvorenost srca zamijenili su prkos i otpor svojstveni Šokcima kada se dirne u njihov ponos, u plodnu ravnicu. Prema najnovijim dokazima Vinkovci su najstariji grad u Europi (možda i u svijetu) pa takva njegova milenijska i kulturna podloga vjerojatno pridonosi da je kolijevka mnogim hrvatskim intelektualcima, piscima i umjetnicima, među kojima je i Vanja Drach. U tim godinama razularenoga vandalizma i destrukcije humaniteta Vanja Drach ulaže svoj ljudski i profesionalni dignitet u osnutak Festivala glumca, vraćajući sekorijenima kao domoljub i Vinkovčanin koji, upravo zbog neizvjesne budućnosti, želi pomoći zavičaju.
Nisam nikad upitala Vanju, kao ustalom ni Torija, na koji su način međusobno koordinirali odgovorni, ponekad i egzistencijalno opasni posao oko organizacije Festivala, no pouzdano znam da su redovito putovali zaobilaznim cestama, a zatim i boravili u uporno bombardiranim Vinkovacima, da bi svojom nazočnošću, pored ostaloga, uzdigli moral i nade njegovih stanovnika.
Odlično pamtim usključalu atmosferu u Ilici 42, tadašnjem sjedištu Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Tori žestoko iznosi prijedloge, a Vanja stoji u pozadini i kanalizira srž tekućega problema, dok obojici odana tajnica Društva, gospođa Katica Bahunek, konkretne zadatke zapisuje u jednu od svojih čuvenih teka. Torijevo i Vanjino dueliranje znalo je poprimiti opasne razmjere i netko sa strane bi pomislio okršaj je neizbježan, ali obojica vatreni Slavonci, davali su, na taj način, odušak svojim naravima kratkoga fitilja bez faktičkog ugrožavanja uzajamnoga povjerenja i prijateljstva.
* * * * *
Aktualni predsjednik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, Zvonimir Torjanac, izabran je za predsjednika Festivalskog odbora, a Vanja Drach umjetnički je ravnatelj i izbornik predstava. Prvih godina na Festivalu glumca koji se, osim u Vinkovcima odvijao u Županji i Iloku, nije bilo niti jedne predstave, a da je nisu gledali Tori i Vanja, nije bilo niti jednoga predstavljanja kazališnih knjiga i otvorenja izložbi, ili specijalističkih okruglih stolova, a da i oni nisu sudjelovali, kao što su, kao zadovoljni domaćini, sjedili na čelu stola u vrijeme zajedničkoga ručka, ili večere, dajući ton i usmjeravajući razgovor. Njihovo poticanje zajedništa uvjeravalo je sudionike u opravdanost i umjetničku trajnost Festivala glumca, a pristupačnost Vinkovčana, izazivala je posebno veselje i uvijek sam se rado odazivala pozivu na sudjelovanje.
* * * * *
U proljeće 1998. u tzv. popratni program Petoga festivala glumca uvrštena je izložba o pod nazivom U središtu - Vanja Drach, 40 godina umjetničkog rada. U Vinkovce se prenosi izložba iz Zagreba, a tehničko pitanje prijevoza preuzima voditeljica propagande Hrvatskoga narodnog kazališta, Jasna Jakovljević, i voditelj marketinga Janko Kichl. U uročeni sat krećemo put Vinkovaca službenim kombijem, Janko, kazališni vozač (simpatični mladić s rinčicom u uhu) i ja, a fotografije Vanjinih predstava čvrsto su uvezane iza naših leđa. Naš itinirer je poznat i sve teče po planu do pred Vinkovce. Premda postoje prometne oznake Janko inzistira na nastavku vožnje, umjesto na skretanju prema Županji. Logika konačno pobjeđuje i kombi se zaustavlja na rubu kozarčevske hrastove šume (huncut Đuka mota se tu negdje), ali unatoč potrebnom opuštanju nikako više ne moženo stići u Cibalie banku prema dogovoru, a tamo nam još valja razložiti našu prtljagu. Bančina vrata zaključana, dežurni čuvar gleda nas s nevjericom, ali Janko se sada iskupljuje za svoju putnu nepodopštinu. Složno prianjamo poslu (stiže i čistačica) i uskoro stakla za izložbu opet spremno sjaju. Dolazi i Vanja, ništa ne komentira (valjda je zadovoljan) i poziva nas u hotel „Vinkovci“ gdje su ukonačeni glumci i festivalski gosti.
Sutradan Tea i Vanja pozivaju Torija i mene na izlet zajedno s Josipom Marottijem, domaćinom Petog festivala glumca, i Brankom Hećimovićem (autorom izložbe Kazališni i književni velikani - Portreti Zlatka Kauzlarića Atača održane u Županji) na stan, zapravo seosko gospodarstvo, u blizini Bošnjaka. Šokačka je gostoljubivost na djelu, ali i mnogo više od toga. U sjeni lisnatog oraha, gazda prima kazališne zvijezde, njemu ravne po srcu i tradiciji (Hećimoviću i Bobiju prilagodba ne pada teško), ali opet nekako s ustezanjem jer on je iz svijeta koji mu i nije prisan, no ipak poznat iz serijala i televizijskih drama, a sada i Festivala glumca. Ispija sešljivka koja i u malom gutljaju pošteno pali ždrijelo i drveni noge, a zatim na dugački stol prekriven bogato vezenim ubrusima (od pamtivijeka šlingaju udavače rubeninu i skute za svoještafire na fino tkanom platnu, sanjarski ustrajno) iznose se u zdjelama poslagani tornjevi čvaraka (ne veliki i masni nego blago smeđe pečeni), kobasica, kulen i slasna šunka (sušena na dimu bez nagljenja po iskustvu s koljena na koljeno). Vina u izobilju, jezik se sve brže raspliće onda lagano usporava i dan se već smiruje, a ni slastice nisu još poslužene, a kamoli da se nazire okončanje namjerenih tema. Valja krenuti, ali Vanja, već za volanom, izvještava da prije povratka u Vinkovce mora skoknuti do još jednih znanaca, ionako nam je usput. Vijest me pokosila ta izložba je za nekoliko sati. Tea odlučno protestira i sretno stižemo na odredište. Svi smo začudo malaksali, očarani ugođajem doživljenoga. Na Vanji se ne vide nikakve posljedice prethodnih napora (eufemistički rečeno) svečano je odjeven na otvorenju izložbe, 11. svibnja 1998., tečno i neusiljeno podsjeća svoje Vinkovčane na njihovu mladost i zajedničke dane koji su čvrsto isprepleteni i susretima utvrđeni. Među svojima je, ali Vanja je ipak poseban, pa je krcati, impozantan hol Cibalie banke znakom poštovanja i privrženosti umjetniku.
* * * * *
Unaprijed napisanu govoranciju kratim na minimum. Izabirem anegdotu s Vanjinog upisa na Kazališnu akademiju. Vezana je za Branka Gavellu, njegova budućeg profesora, koji odlučujuće usmjerava Vanjino poimanje dramske literature i ispitivanje njezinih poetički složenih suzvučja.
Anegdota glasi ovako: Poslije obveznog dijela pristupnog ispita Branko Gavella glasno pita Bratoljuba Klaića za mišljenje o kandidatu: A kaj ćemo s ovim črlenim, ne bumo mu celog života perike metali. Priznati jezikoslovac, Bratoljub Klaić, inače Slavonac iz Bizovca, bez krzmanja uzvraća: Ajme, uzmite ga, da se bar s jednim ne moram mučiti s jezikom.
Kratim i opservacije o Vanjinim ulogama, spominjem samo one koje ga smještaju u kontinuitet krležijanskih glumaca. Zatim pobrajam njegove nagrade Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, dubrovačkog Orlanda, Dujšinovu, Nazorovu i Strozzijevu nagradu, a krajem 1998. godine (sada to dopisujem) pripala mu je nagrada Hrvatskoga glumišta za sveukupno umjetničko djelovanje.
* * * * *
Do mene dopire vijest o pozivu na domjenak u čast Vanje Dracha u Slakovcima na Antinom stanu. Šećemo moderniziranim salašom u Antinom društvu, 12. svibnja 1998. On se tajnovito smijucka i objesno šegači pokazujući konje i đeram, tikvice i preslice, kobilaše izlatare, ponosan na svoj voćnjak zasađen krušakama. Na njihovim deblima ovješene su metalne pločice s imenima hrvatskih glumaca, Antinih prijatelja, koji se po volji mogu častiti urodom, ali vjerujem da im je primamljivija kruškovača (rijedak suvenir - za ćudoredne). Proljetnu idilu naglo prekida ijujukanje i topot konja zapregnutih u lagana kola, okićenapeškirima i trobojnicama, a tamburaši u pratnji udaraju na berde pjesme specijalno naručene za slavljenika, Vanju Dracha. Poklon je to Vanjinih prijatelja, nekih još od gimnazijskih, vinkovačkih, dana, koji ni on slutio nije, jer takvu ganust i zahvalnost nitko, pa ni kazališni značajnik poput njega, ne može odglumiti. Svirci sviraju, pjesma se ori, Vanja je okružen čestitarima, a ravnica se zadovoljno smiješi razgaljenosti slavonskih duša, prenoseći i na festivalske goste s drugih običajnih strana vjeru u ljudsko poštenje i postojanost dane riječi.
* * * * *
            U jesen neke od sljedećih godina srećem Vanju i Teu u Torjančevoj kući u Markuševcu. Tori je pozvao svoje vjerne pacijente, Krunu Šarića, Toma Stojkovića i Zijada Gračića, za ispomoć u okretanju ražnja s janjetom namijenjenim, pored svih drugih bakanalija iz Božine pećnice, okupljenom društvu. Premda ne nosi visoku bijelu kuharsku kapu, opasan je dugačkom keceljom (radni kostim iz Kunjevačke šume ovjekovječen je u monografiji Festival glumca) i žustro upozorava Krunu, Toma i Ziju da ne brzaju u rasplamsavanju vatre nego da polako i ujednačeno zalijevaju janjca vinom (zbog ružičaste kožice) i uljem (zbog mekoće) pečenke. Vanja iz hladovite sjenice dobrohotno promatra jednu od vikendaških repriza Torijevog pothvata, prelistava novine, strpljivo očekujući završetak kuharsko – glumačkoga nadmetanja i prvo sebi u bradu, a potom i glasno komentira našu društvenu i političku zbilju.
* * * * *
            Posve neočekivano zatječem Vanju kod Torijevih u Vlaškoj ulici kamo je došao, kao i ja, zaželjeti sve najbolje za Božić i zdravlje u Novoj godini. Blagdanski aranžirani Božini kolači, unatoč doličnoj pohvali njihovoj kvaliteti i izgledu, Vanju ne spriječavaju u razglabanju činjenica koje će imati, smatra, ozbiljne reperkusije za budućnost, ako ne budu za vremena uočene i riješene. Unešeno argumentira svoje spoznaje i potkrepljuje ih podacima iz recentne strane i domaće povijesne i ekonomske literature. Prvi put shvaćam širinu Vanjinih interesa koji nadrastaju, ali i dopunjuju, njegovu umjetničku profesiju. Postaje mi jasno da su intelektualna lucidnost i temeljita naobraženost bili plodno ishodište dometa Vanje Dracha zbog kojih je bio i zauvijek ostao glumačkim velikanom hrvatskoga kazališta.

preminuli članovi

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Članovi društva