DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
B. Vinicije Lupis
Vinicije B. Lupis diplomirao je 1992. na dvopredmetnom studiju povijesti i arheologije u Zadru, a drugi put je, također u Zadru, diplomirao 1995. na studiju povijesti i teorije umjetnosti. Magistrirao je 1998. s temom Liturgijsko srebro Stona do 1600. godine, a doktorirao je 2004. u Zadru s temom Moćnik dubrovačke prvostolnice. Svoj rad u struci započeo je 1992. kao konzervator arheolog u Regionalnom zavodu u Splitu, a sljedeće godine radi kao konzervator povjesničar umjetnosti u Zavodu za zaštitu spomenika Dubrovnik. Godine 1992. kao arheolog konzervator Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture – Split vodio je arheološka istraživanja na lokalitetima Sv. Petra u Makarskoj i Sv. Jure u Tučepima. U svojstvu konzervatora povjesničara umjetnosti u Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku 1993. godine vodio je popis pokretne baštine i arheološka istraživanja na Veljem Vrhu na otoku Šipanu. Godine 1993. pohađao je Dubrovačku medievističku radionicu, a 1995. godine položio je državni ispit iz arhivistike. U Državnom arhivu u Dubrovniku obavljao je posao arhivista specijalista i voditelja Odjela nove građe XIX. i XX. stoljeća. Tijekom dosadašnjega interdisciplinarnog rada, koji se zahtijeva u suvremenoj znanosti, povezivao je više humanističkih disciplina: povijest, povijest umjetnosti, arheologiju i arhivistiku. Od 2007. radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a od 2008. voditelj je Područnog centra Dubrovnik toga instituta. Objavio je stotinjak znanstvenih radova i više knjiga s temom sakralne baštine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovačkog kraja i Boke kotorske. Urednik je više časopisa i zbornika, a kao vanjski suradnik HRT-a dao je svoj prilog za cijeli niz dokumentarnih emisija o povijesti i baštini Dubrovnika. Bio je autorom cijelog niza zapaženih izložbi u Dubrovniku i Korčuli, od kojih su najpoznatije: Križni put Johanna Andreasa Pfeffela iz župne crkve u Blatu (2006.), Stogodišnjica groblja sv. Križa u Blatu 1905.–2005. (2005.), Josip Kosirić Teodošević biskup korčulanski (1787.–1802.) (2005.), Izložba u spomen L. M. Rogowskog iz Fonda Državnog arhiva u Dubrovniku (1998.) u suorganizaciji s Veleposlanstvom Republike Poljske, Emajlni reljefi na moćnicima sv. Vlaha (2001.), i Izložba povodom 75. godišnjice Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Dobitnik je plakete Društva dubrovačke starine 2000. godine za prinos istraživanju povijesti Dubrovnika; iste godine dobio je i zahvalnicu Dubrovačkoga simfonijskog orkestra za uspješnu suradnju i doprinos promicanju njegovog rada. Dobitnik je zlatne povelje Matice hrvatske za knjigu Sakralna baština Stona i okolice 2002. godine, i srebrne povelje Matice hrvatske 1997. za knjigu Ston u trešnji. Godine 2002. dobio je diplomu Općine Orebić za višegodišnji rad na istraživanju i publiciranju povijesti Pelješca. Godine 2006. dobio je nagradu Dubrovačko-neretvanske županije za postignuća u kulturi. Općina Blato dodijelila mu je 2011. srebrni grb za postignuća na području istraživanja povijesti i kulture Blata. Godine 2010. dobio je srebrnu povelju Matice hrvatske za knjigu Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini, u suautorstvu s Hrvojkom Mihanović-Salopek. Aktivni je član Predsjedništva Matice hrvatske-ogranak Dubrovnik, Velikog vijeća Društva prijatelja dubrovačke starine, Hrvatskoga arheološkog drušva, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskoga mariološkog instituta, Odbora za kulturu Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik, Hrvatsko-armenskog društva u Dubrovniku i Društva hrvatskih književnika.
Iz zbirke pjesama Volumen Legis
Gospi Jakova Kotoranina u Milanu
Gospo smeđih blagih očiju,
Zračiš sjećanjem na Boku.
Nema više nitko da ti se moli,
U tvrđavi Sforza sjetna si i sama........
Sama poput Boke, danas.
Više nema Viktora Vide da opjeva ljepotu tvoju.
Nema Florija, Martinovića, Bizantija....
Umire Boka!
U daždevima bokeškim nestaje,
U tuđem svijetu sjetna si i sama.
Na palubi I.
Gledamo preko bande,
Obale tajnovite,
Afrika doziva,
Majmuni i baobab.
Plovi se uokolo Capa,
Tik uz Zanzibar.
Traversajemo u carstvo zaborava.
Bogatstvo Borobodura,
Koriandola i muškata,
Moluci, pa Kanton,
Plavičasti porculan,
Iz njega dimi neznan čaj!
Kurenat vodi u Nippon,
Noritaki, sad kupujemo!
Kad se majke mornar sjeti,
Traži skute šuštave svile.
Poput Visina niz Havaje,
Idemo kraj l’Isola di Pasqua,
Golemi kipovi i rongo – rongo,
Kontikija potomci,
Niz Atacamu,
Mrzlim kurentom nošeni
Terra del Fuego,
Pampe i La Plata.
Pažljivo niz banak Rozario.
Srebrnom rijekom plovimo.
Krcamo blago Gran Chaca.
Vraćamo se u ocean,
Željezno drvo i kava.
Otoci zmija,
Konjske širine,
Eno ih! – Heraklovi stupovi.
La Valetta i Ivanovci.
Doma smo uz čipku i kanarine false,
Otvara se Otranto i Albanija,
Eno, ga – sivilo/Peles!
Vidimo ga u daljini.
Na padini se bili Luncijata.
Bila golubica peliška,
Leti nam ususret!
Čeka dolazak još jednog barka.
Natovarena Kinom porculana,
Svilom Istoka i sjetom doma.
Vječno sam i zamišljen
Na palubi peliškog barka.
Na pučini
Jedno jutro na pučini,
Tik blišći na kuverti,
Škote pivaju uokolo jarbola,
Penuni, lantine, sizi,
Čapaje se vitar,
Madagaskar se pasaje.
Umideca, barometar trieštino kažije.
Monsun će!
Gvardija lino čini pozicijun.
Bumbajska vrata će se otvorit.
Svilu i rizi krcat.
Gou ćemo vidit,
Sao Brasa pozdravit.
Monsun dohodi!
Vrašćine indiane,
U dimu sandalovine.
Prizivaju družinu.
Zamantraju nas vonji Indije.
Pezanti tamjan iz Sabe,
Opijum iz nargile.
Vonja...
Madagaskar se pasaje.
Prašuma se čuje.
Mozambik – Afrika sekreta
Primi dušu bratima
Braćo brata požalimo,
Za nj se Bogu pomolimo,
Suze naše poronimo,
Ter mu dušu slobodimo.
Da ga sveti v Raj dovedu.
Podaj njemu odrišenje,
Verlom bratu smilovanje,
Za nas Ti si smrt podnio,
I kerv svetu si prolio,
Vični mu sad pokoj daj.
Razriši ga svega zloga,
Slobodi ga vičnja ognja,
Na sud ćemo skoro priti,
Iz zemlje je svim iziti,
Tvoja blagost, Bože budi,
Naše duše ne osudi,
Podili nam sveti znamen,
I mir dušam vikom. Amen.
popis članova