DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Bernard Jan
Bernard Jan pseudonim je pisca i pjesnika rođenog 1968. godine u Zagrebu.
Do sada je objavio romane: Anđeo moga rata, Svjetla umirućega grada, Potraži me ispod duge, Priča o Luki, January River, Svijet bez boja i Okrutno ljeto.
Pod pseudonimom Michael Daniels objavio je zbirku pjesama Razglednice s one strane stvarnosti.
Kao dio zbornika eseja dvadeset hrvatskih, slovenskih i bosanskih autora pod nazivom Ljubim tvoje usne tisuću puta objavljuje esej Razotkrivanje: Moj svijet (skraćena verzija).
Osim što je pisao članke animalističke tematike za dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja Zarez i esej za zbornik Kulturni bestijarij, s engleskog je preveo knjigu Vječna Treblinka: Naše postupanje prema životinjama i holokaust autora Charlesa Pattersona (Genesis i Prijatelji životinja, Zagreb, 2005.) te bio jedan od urednika brošure Liječnici protiv pokusa na životinjama (Vegan i Prijatelji životinja, Zagreb, 2006.).
Bernard Jan je aktivist za prava životinja. Živi u Zagrebu.
Ono što ga pokreće u životu možda bi se najbolje moglo izraziti riječima koje je Helen iz njegova romana Potraži me ispod duge napisala u svome dnevniku: “Ne sumnjam da imam veliko srce i divlju želju, ali je li to dostatno da čovjek postane Dugin ratnik, ili još uvijek u njemu postoji ono nešto više, nešto bolje? Nešto što leži skriveno duboko u nama, i što samo neki uspiju izvući iz sebe i pretvoriti u ono što nam svima već duže nedostaje – a to je ljudskost."
Objavljena djela
Romani:
Anđeo moga rata, NZMH, Zagreb, 1992.
Svjetla umirućega grada, NZMH, Zagreb, 1992.
Potraži me ispod duge, Naklada Slon, Zagreb, 1993; drugo dopunjeno izdanje Genesis, Zagreb, 2004; treće izdanje Katarina Zrinski, Varaždin, 2008; četvrto izdanje Katarina Zrinski, Varaždin, 2015.
Priča o Luki, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997.
January River, Epifanija, Zagreb, 2007.
Svijet bez boja, Epifanija, Zagreb, 2008.
Okrutno ljeto, Dvostruka duga, Čakovec, 2014.
Zbirka pjesama:
Razglednice s one strane stvarnosti, Forum, Zagreb, 2003.
Esej:
Razotkrivanje: Moj svijet (skraćena verzija), Planetopija, Zagreb, 2008.
Ulomak iz kratkog romana Potraži me ispod duge:
Tuljani su se uskomešali pa se Danny pobojao da će biti otkriven. Oprezno je podignuo glavicu da vidi što se to zbiva, no osim prigušenog laveža i nekolicine odraslih tuljana koji su poskakali u more, nije uspio ništa uočiti. Opet se pritajio motreći Jona kako hita prema njihovoj udubini.
Kada se led pod njime zatresao, a lavež i rika zaparali zrak, obuzeo ga je dotad nepoznat osjećaj. Spokoj i tišina u trenutku su razbijeni tijelima tuljana koji su bezglavo hitili prema moru. Danny se u čudu ogledavao oko sebe ne shvaćajući što se zbiva. I dalje je ležao skriven među mališanima, u nedoumici i posve zbunjen. Ni kada je ugledao nešto nalik golemoj ledenoj stijeni kako se pokazuje iza ledenoga brijega i kreće prema njemu, ništa mu nije bilo jasno. Buljio je u tu čudnu pojavu i još čudnija bića što su se njome užurbano kretala.
Najprije je pomislio da je riječ o kakvoj neobičnoj santi, jer ta nepoznata bića što su se kretala samo na svojim stražnjim nogama, bijahu mu prava zagonetka. Toliko je bio njima opčinjen da je zaboravio i na dugu koja se u najljepšim bojama, ukroćena, ocrtavala na svojemu zeleno obojenom boku. Nije obratio pozornost ni na bijelu pticu koja je letjela ispod duge, noseći u kljunu neku grančicu. Nije mu bilo poznato kojoj vrsti to pripada, ne sjeća se da mu je majka nešto o njoj pričala, ali to sada nije bilo važno. Svu svoju moć zapažanja usmjerio je na bića što su se spuštala s te čudne sante i, oprezno hodajući ledom, razmiljela se na sve strane.
Prestravljeno je promatrao šarenu spodobu koja se laganim trkom približavala skupini mališana što su, zbijeni i prestrašeni, dozivali u pomoć. Gledao je u to stvorenje, u gornjem dijelu crveno, a u donjem sivo, ne mogavši se pomaknuti. Drhtao je u strahu i čekao što će se zbiti.
“Danny!!!” prenuo ga je glas.
Okrenuo se prema majci koja ga je dozivala i, nasmrt isprepadana, žurila prema njemu.
“Bježi, Danny, to je čovjek!”
Tijelo mu se doslovce streslo od jezive spoznaje, od majčinih priča i upozorenja te od straha što su mu ga one ulijevale. A taj strah sada je bio stvaran i prisutan, baš kao i čovjek koji se dokopao prvih mališana i nešto im strašno činio.
“Danny!”
Trgnuo se na majčin glas i napokon pokrenuo. Pohitio je prema njoj, bar je tako mislio, a zapravo je sporo i nemoćno puzao.
Ponovno je začuo majčin glas kako ga požuruje. Okrenuo se da vidi što čovjek radi i zamalo premro od straha. Svi mališani bijahu mrtvi! Krzna su im bila natopljena zelenom krvlju! Čovjek koji im je to učinio sada se uspravio i, pogledavši u Dannyjevu smjeru, krenuo prema njemu.
Vidio je da je prekasno za bijeg, da nema vremena, a niti snage dovući se do majke koja bi ga zaštitila. Kroz suze je promatrao njezin mutni obris kako se posrćući usporeno približava. Pokušao ju je dozvati. Uzalud, grlo mu se stegnulo. Pripremio se na najgore.
Gledao ga je u oči, barem u ono što je mislio da su oči na tome zaista čudnom stvorenju, nastojeći ne skrenuti pogled. Lekciju je usvojio dobro, kao i sve ostalo čemu ga je učila majka, i sada ju je, htio-ne htio, bio prisiljen primijeniti. Nije se dao smesti ni kada je čuo gužvu iza sebe i krajičkom oka spazio majku kako je prepriječila put između njega i čovjeka, opasno režeći, a niti kad je čovjeku spala kapuljača s glave kada se, zaobilazeći majku, okliznuo na ledu. Strah što ga je dotad osjećao sasvim je nestao s neobičnošću i nevjerojatnošću onoga što je ugledao.
Divna zlatna kosa, nježna poput najfinijeg krzna, u valovima se spuštala niz čovjekovu crvenu vjetrovku u koju je do grla bila zakopčana, a Danny je mislio da je to ljudsko krzno. Oči boje mora, s kojih ni sekunde nije odvajao pogled i koje su ga milovale nekom ugodnom toplinom, bijahu uokvirene licem poput najljepše isklesana leda. Tek usne, vršak nosa i rumeni obrazi narušavali su taj neviđeni sklad i ljepotu.
Nije se plašio dok mu je čovjekov-žena nečim prskala cijelo krzno govoreći mu riječi koje nije razumio. Istodobno je držala na sigurnoj udaljenosti njegovu majku, sprječavajući je da im se približi. Samo je promatrao te oči, te nevjerojatno plave oči, pristigle tako iznenada iz njemu nepoznata svijeta. Kao začaran promatrao je svoj lik u njima dok ga je ona milovala po glavi i nešto mu šaptala. I kad je ustala i smotala svoju kosu natrag pod crvenu kapuljaču, a onda, nasmiješivši mu se, krenula natrag prema brodu iz kojeg se maloprije spustila tjerajući mu strah u kosti, nije odvajao pogled od nje. U stvarnost su ga vratile majčine suze što su, tople i tihe, kapale po njegovu licu.
Pjesma Bernarda Jana ...Umirem u život vječni... objavljena je pod pseudonimom Michael Daniels u zbirci izabranih pjesama Michaela Danielsa Razglednice s one strane stvarnosti:
Umirem zadnji u nizu
U svijetu u kojem ne osta nikoga
i ničeg osim PREDMETA,
Nad koje se spušta san
i briše prašnjave ostatke
gnjeva, ljubavi i oprosta.
Vode se smiruju i prestaju
teći
ledom ih pretvarajući u
kristale
ubrane od budućih civilizacija.
Na mene je došao red,
posljednjeg u nizu i jedinog
preživjelog,
da skinem preko glave majicu s kapuljačom,
zasučem rukave (omiljene košulje)
te počnem si iskapati grob.
U raspucaloj, odumrloj zemlji,
u živom i vrelom asfaltu
umjesto spomenika zabadam
dasku rastavljenog skateboarda.
Napokon je došao čas:
Ja umirem kao skejter
i umirem kao čovjek,
i prerastam u tradiciju Poea.
S nadahnućem kloniram njegovu
sjenku
i skutren pod krilom novog doživljaja;
započinjem živjet’ vječno...
... uMIREM U ŽIVOT VJEČNI ...
Pjesma Bernarda Jana Buđenja objavljena je pod pseudonimom Michael Daniels kao dodatak romanu Okrutno ljeto:
Znam da više ništa ne vrijedim:
17 buđenja (prema kraju sve duljih
i umornijih) – protraćeno vrijeme.
Ne žalim za onim što se nije
dogodilo, ne oplakujem ono što
nisam imao.
U smiraju stojim s usudom pala
anđela i gledam u ljeto,
u vodama Bethesde ispirući sol
svojih suza.
Nekako znam da više neću udisati
miris asfalta Central Parka.
bUĐENJA
popis članova