DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Boris Domagoj Biletić
MOJ ZAKLJUČANI OTAC
Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu
On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja
Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče
Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje
Domu tvome i matere daleke, same otrgnute
Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji
Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me
Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,
Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem
Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi
Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon
A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg
Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku
Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa
Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka
Iz vječnosti moj otac prima cvijet, buket prima
Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale
Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije
Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni
Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,
Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod
Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,
Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.
POSLJEDNJA KRONIKA
Iza nas možda ostaje sumoran svijet
u slavlju i vatrometu
iza nas pouzdano
teror gramatike kao zadnji znamen
Zadihani nad vodom
nad dubokom ipak osluškujemo
nije li sve u nama
pred odlazak do raspuknuća sazorilo
Svatko smiješan još čuva svoj strah
i sićušne nade oblutak
pa ljubeći ga hitro vraća
u neizmjerje smušena srca
kao ozračen česticama jezika
zaokružene povijesti
Iz njedara pak oprezno vadimo
tajne ili klopke za guje
dok pod nama naziru se
svečani svjetovi podmorja
i potopljena gotička zdanja
ubave fantastike prošlosti
kojom užasna zaječi jeka
krize najčistijeg smisla
Tu sijevnu skrovite praznine
i škripom kliznu stari jedrenjaci
sa zlaćanih navoza muke čovjekove
Za nama zorom još zapjevaju
tmurni arheolozi sna
a mi već skriveni i konačno daleki
postajemo razmetno pleme
što obojenom šutnjom
tajnovito lijepe i veličajne
svojoj budućoj djeci bez imena
ne podižuć' gradi velegrade
I ovdje nepoznata ruka
zaklapa naš usve beznačajan album initime
gdje zasvagda zakopane su riječi i Riječi
gdje pepeo još samo je pepeo
a nestalnim zemljovidom nade
iznova tek svjedoči
potonje bijedno potomstvo Ovidijevo
popis članova