DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Boris Njavro
Boris Njavro rođen je 2. svibnja 1963. u Varešu, BiH, osnovnu i srednju školu završava u Dubrovniku, diplomirao je filozofiju i opću književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Mostaru.
Predsjednik je Društva dubrovačkih pisaca, urednik godišnjaka Literat, uredio je, pripremio i objavio tridesetak knjiga dubrovačkih autora, napisao je dvije zbirke priča, te dvije knjige kolumni i tekstova o Dubrovniku. Treći program HRT objavio mu je dramski tekst, a tekst „Skerac sa Svete Marije“ izvela je dubrovačka kazališna družina Kolarin. Objavljivao je tekstove u raznim časopisima i zbornicima, bio je glavni urednik list mladih „Laus“ i Dubrovačkog lista. Dugo godina je kolumnist tjednika DU list, urednik je i voditelj tjedne emisije na HR Radio Dubrovniku i na DU TV, surađivao je s mnogim tiskovinama i u mnogim medijima.
2004. - „Ležeći tango“ - zbirka priča
2005. - „Riječi u điru“ - zbirka kolumni o Dubrovniku
2010. - „A sada, sport i glazba“ - zbirka priča
2011. - „Grad u điru“ - kolumne razgovora s Dubrovčanima o Dubrovniku
2012. - „Skerac sa Svete Marije“ – dramski tekst, odigrala ga Kazališna družina „Kolarin“, ukupno 38 izvedbi, nagrada na „Danima kazališnih amatera“ za tekst 2013. godine
2014. - „Najljepše je na ribanju“ – monodrama, emitirana na HTV 3
Objavljivao priče i pjesme u nekoliko časopisa, još od studentskih dana, „Život“ - Sarajevo, „Dubrovnik“ – Matica hrvatska ogranak Dubrovnik
Od 2009. osnivač, predsjednik i urednik Društva dubrovačkih pisaca, urednik godišnjaka – zbornika „Literat“, te mnogih izdanja Društva
PONEKAD
Ponekad pjevamo da nam dan ovaj ne ode u priviđenja
Ponekad šutimo, kažemo sebi, tako je bolje
Ponekad nemamo volje
Glava nam se pomuti od nenadanog pomračenja.
Ponekad znamo, ponekad i ne
Ponekad možemo, ponekad i ne
Ponekad ide loše i uzaludan je trud
Noć nam je duža od snova
Vidimo se u ogledalo i želimo odustati, ni pokušati,
Ponekad samo plačemo.
Ponekad smo imali oči zatvorene u mraku
Uzdahnuli smo milijun uzdaha i
Rekli sebi milijun laži u jednom dahu.
Ponekad ta laž i taj prazni smijeh
Ispuni naše živote radošću
Kao da se igra s nama, kao dijete s igračkama.
Kako možemo ikada osjetiti slobodu
Ili plamen osvijetljene iskre
Kako možemo ikada izaći iz te laži
Kad stvarnost je kao igra kojoj pobjednik se zna
Ponekad možemo stajati u tišini
Koja nas prožima.
Ponekad samo plačemo
Ponekad tako svratim na groblje
U šutnji čekam odgovor
Za kojeg pitanje nemam hrabrosti postaviti
Ponekad zamišljam kako netko sjedi uz mene
Nju krije sjena moja, mene sjena njena
I vječnost stane na tren.
Ponekad tako ne znam što zbiva se, što stvarno je, a što san
I ne znam gdje je početak i kraj, što je bilo i što se zbilo
Što je prošlo, a što sutra je
Ponekad tako shvatim kako su sjene prošlih vremena
I neki davni preci tek slutnja, jer vremena je malo.
Ponekad samo plačemo
SAKSOFON
„Evo, to Vam je to, gospar Đuro! Vaša soba, Vaš krevet, ovo je Vaš ormar, tu raspremite Vaše stvari. Sobe se ne zaključavaju, pa molim Vas, imate ključ, evo ga u bravici, ormar stalno držite zaključan. Krađa nema, al' nikad se ne zna! Imate ovaj mali umivaonik, a WC i tuš su Vam na kraju hodnika. Gospar Orsat Vam je cimer. On je nešto stariji od Vas, nije baš dobro u zadnje vrijeme, malo se kreće, često spava, no, ne boj te se, probudit će se. Eto, ako što treba, ovdje je zvonce, samo pritisnite i netko će već navratiti do Vas. Molim Vas, ako gospar Orsatu bude trebalo, on se ne može dići, pa Vi pozvonite i za njega. Do njega Vam inače malo tko navraća, ponekad neki daljnji rođak, te ste i oko toga mirni. Dakle, to je to, za sad! Ako što treba, tu smo, Vi se raspremite i polako počnite svoj život ovdje u našem i od danas u Vašem domu!“ izgovorila je to sve u mahu i uz pomalo kiseli osmijeh medicinska sestra koja me dovela ovdje.
U moju sobu, u moj novi dom, kako reče. Nisam joj zapamtio ime, iako mi ga je rekla pri upoznavanju. Nikad nisam pamtio imena onako na prvu. Al' dobro, zapamtiti ću ga, kroz koji dan. Sjeo sam na rub kreveta, pored mene je bila moja torba sa mojim stvarima. Sve je u nju stalo što mi treba, za sad. I što sam ponio iz moje kuće. Iz mog doma.
Odavno se nisam obradovao nekom pozivu kao ovome iz staračkog doma. Konačno, nakon tri godine čekanja, našli su mi smještaj. Točno toliko, ima već tri godine od kad sam sina vidio. U Londonu je, tamo živi i radi. Do Grada rijetko vraća. Evo, tri godine ga nema. On me i nagovorio da se prijavim za ovaj Dom. „Nema smisla, ovako sam u ovolikoj kući. Tamo ćeš bar imat s kim pričat.“ Tako me nagovorio.
Nikad ga nisam ni na što nagovarao. Ni da se ženi, ni da se vrati doma. Pitam ga kako mu je u Londonu, kaže „Sjajno!“ i toliko nas dva o tom. Znao bi mi reći i „kako ga Grad duši!“ i kako ja nemam pojma kako je vanka. Ja bi na to samo šutio. Zadnji put kad je bio u Gradu, ni tri dana, više je proveo na Sudu i katastru za uvjerit se kako su „papiri čisti i OK!“ On mi je sin jedinac, vazda je bio nekako „svoj“, iz doma je pošao već iza srednje škole, fakultet, diploma, praksa negdje po svijetu i London. Puno putuje. Najmanje do Grada. Na sprovod majci prije pet godina tek je svratio, čini mi se dva dana je bio ovdje. Ponekad se javi telefonom, nekom kartolinom iz nekog egzotičnom mjesta po svijetu, samo napiše jedva čitljivo „Puno pozdrava iz…“ i to je to. Kad je zadnji put bio ovdje, reče mi „Kad se smjestiš u Dom, i ja ću konačno bit miran!“ Sad je evo i on miran. Moram mu nekako javit tu radosnu vijest.
„A Vi ste?“ prekinuo mi je misli moj cimer, gospar Orsat. Moj prvi cimer u ovom životu. Okrenuo se lagano u krevetu prema meni, uz teški uzdah. Odgovorih mu „Da, Vaš novi cimer, Đuro, drago mi je!“ Upita me na to „A Vi ste iz Grada?“ „Da, da… nisam rođen, al' evo tu sam od malih nogu“ zbunjeno mu odgovorih, na što će on „A, znači niste iz Grada. A đe ste radili?“ Pokušah mu reći „A, svuđe, hoteli, najviše….“ Al' on će „A znam li ja vas okle?“
Tim pitanjem je opet uzdahnuo i okrenuo se, ne čekajući moj odgovor. Opet je nastala tišina. Razgledao sam po sobi. Sve je bilo prazno. Ni slika na zidu, ni na komonćinu pored njegova kreveta, nigdje nijedne knjige, ni novina, ni…ništa. Sve nekako tužno i prazno. Ispod njegova kreveta bio je jedan veliki kofer i jedan manji, kao oni za instrumente. Truba ili nešto slično. Svirao sam trubu, nekad. I kratko, nije mi se to dalo. Zapravo, želio sam svirati saksofon. Ali eto, nikad ga nisam zasvirao, jedna od neostvarenih želja u ovom mom životu.
Gledao sam prema dolje u tišini sobe. Sagnuo sam se ispod kreveta, privukao manju kutiju, tiho, da ne probudim mog cimera, te je otvorio. Unutra je bio saksofon. Predivni alt sax. „O moj Bože!“ rekoh nekako kao u sebi, ali dovoljno da me čuje moj cimer i kaže mi „Zadnji put sam ga svirao prije dvadeset godina! Sad ga držim pod krevetom i ponekad ga samo gledam.“ Malo me prepao moj cimer i nastavio „Možete probat ako hoćete! Znate li svirat saksofon?“
„Samo trubu, ovo ne.“ rekom mu, povlačeći se prema svom krevetu. „Onda možete i ovo, probajte. Od mene više koristi nema. Mogu Vam samo pomoći savjetom.“ Iznenadio me tim riječima „Mogu? Zaista?“ „Ma naravno!“ reče gledajuću me nekako sažaljivo.
Izvadio sam ga iz kutije, stavio pisak, spojio, puhnuo…“Morate pritiskat puce, odušak je bitan, pa znate kako ste trubu svirali, slično je …“
I probao sam i išlo je… zvuk saxa razbudio je sobu. Ali i dežurnu sestru. Jedno kucanje i otvaranje vrata, bez čekanja na ono „može, slobodno…“ što li već. Sestra, ne ona koja me dovela u ovu sobu, neka druga, uletjela je „Što se događa?“ i zatekla mene na nogama i sa saksofonom pored kreveta mog cimera. „Ništa, evo… sviram saksofon!“ rekoh, ali ona nastavi ljuto „Pa čije je to?“ „Naše!“ reče joj odlučno moj cimer. „Dajte molim Vas, pa ne možete to ovdje, glasno je…“ na što sam ja sažaljivo odgovorio „Oprostite, nisam znao, novi sam, evo tek došao!“ a ona opet srdito „I odmah ste počeli sa Vašim prohtjevima!“ te sam pokušao fino „Ma ne, samo…“ što je moj cimer prekinuo „Ma pustite ga, nećemo bit glasni! Sestro, ipak je ovo akt sax!“ smirivši je donekle „Dobro, dobro, ali molim Vas, nemojte glasno, drugi će se razbuditi iz susjednih soba.“ „Dobro, dobro…“ ponovih njene riječi i pomislih zar se ovdje samo spava.
I tako sam tog i narednih dana upoznao mog prvog cimera u životu, gospara Orsata. I saznao puno o njemu u tih nekoliko dana. Imao je 87 godina, „Još jedna pa ko' Tito! Možda će i za mene saditi 88 ruža!“ znao bi mi šaljivo reći. Deset godina je bio stariji od mene. Pričao je teško, ali o svemu, najviše o tom kako je svirao u orkestrima, na koncertima, na televiziji, ma i na nekim LP pločama je svirao, „Davno je to bilo!“ Rodio se u Gradu, sin jedinac u velikoj obitelji „Vlastela smo bili…“, puno kuća su imali, zemlje… sve im oduzeli. Akademiju je završio u Zagrebu i Grazu, baš za saksofon. „Dobar sam bio, zvali me na sve strane svijeta!“ ženio se tri puta, ali nije imao djece, tek ima nekog daljnjeg rođaka koji ga je pazio, do njega svraćao jer „čeka kad ću partit, njemu sam prepisao moj mali stan! Zadnje što nam je ostalo. Zbog tog dolazi, inače me u životu vanka nije ni zno!“
Bio je jako bolestan, koja li po redu već upala pluća, vene, noge, kičma… nabrajao je puno tog. Rijetko se ustajao. Tek za umit se, ili do WC lagano. Nekad bi me zamolio da okrenem glavu kako bi se popišao u umivaonik. „Pustit ću vode, puno, da ne smrdi, ajde molim Vas, da ne idem do tamo, ne mogu!“
Nekako smo navikli jedan na drugog. Kad bih išao vanka u đir, donio bi mu ponešto, uvijek je tražio bombone pepermint, „lagano za gris, a i zamiriše u ovim trulim ustima!“ Kad bi mu došao taj rođak, izašao bi vani, ostavljajući ih same, „tek desetak minuta, nemam vremena više!“ rekao bi mi taj lik. Bio bi on i manje u našoj sobi, ma ni pet minuta. Čekao je samo kad će moj cimer umrijeti. A moj cimer bi ga komentirao „Tužan je, jeste vidjeli? Kaže mi „Dobro si mi“ a znam da mu to nije drago. A i nisam dobro za pravo rijet.“
I svaki dan me učio svirati saksofon. Pomalo, svaki detalj. Davao mi je i note, ali više smo po sluhu, po njegovom pjevanju. Uživao sam. Već iz jutra, čekao bi kad će moći malo ustat, malo krenuti u moje učenje saksofona. A nakon svirke, lagano bih ga očistio te vratio u kutiju i gurnuo je ispod njegova kreveta. Zbog tog saksofona bio sam sretan kao malo dijete. Život mi je bio ugodan u mom novom domu.
Gospar Orsat umro je nakon dva mjeseca našeg zajedničkog života. Negdje u noći, malo je hroptao, malo jaukao, zvao sam dežurnu sestru, bila je gužva, ujutro su ga prebacili u bolnicu. Ostao sam sam. I učinio nešto što nisam u životu. Kutiju sa saksofonom sam izvukao ispod njegova i prebacio ispod mog kreveta. Ukrao sam ga. Znao sam da se to tako zove. Mirno sam ležao na svom krevetu ispod kojeg je bio možda moj saksofon. Oko podne došla je dežurna sestra sa ravnateljicom i rekle su mi kako je moj cimer umro. Nije dočekao 88. godinu. Pokupili su sve njegove stvari, sve iz ormara, izvukli onaj veliki kofer ispod kreveta i u njega ih ubacili . Nitko nije pitao za manji kofer, u kojem je saksofon. I otišli su. Uz poruku kako ću sutra ujutro dobit novog cimera. Njegova rođaka nije bilo.
Noć u kojoj sam bio sam prošla je mirno. Sutra ujutro sve je bilo tiho. Spavao sam s mislima na saksofon koji je sada samo moj. Konačno, u ovom životu imam svoj saksofon. Skrivao sam sreću u sebi. Šutio sam, kao da sam sebe nisam želio optužiti kako sam postao lopov. Uvjeravao sam se kako nitko neće znati i nitko ništa pitati. Cijelu noć i cijelo jutro nisam smio vaditi saksofon ispod kreveta. Čekao sam da sve prođe. Negdje oko devet, nakon doručka, netko je pokucao na vrata. Nisam ništa odgovarao, čekajući dežurnu sestru i njen ulazak. Međutim, opet je netko pokucao. Rekoh „Slobodno“ i u sobu uđe rođak gospara Orsata. Pogledao me i upitao „A jel' ovdje bila još jedna kutija mog dunda Orsata?“
popis članova