Božica Zoko (Vinkovci, 11.kolovoza 1963.), osnovnu školu završila u Gradištu, srednju u Županji, diplomirala kroatistiku u Zagrebu. Tri sam godine predavala u školi i na toj osnovi zaslužila mirovinu 1998. Objavljujem od osnovne škole, u srednjoj objavila feljton u Vjesniku o pučkom učitelju Mijatu Stojanoviću (ujedno i tema diplomskog), objavljivala tekstove (pjesme, pripovijesti, eseje, kritike) u Oku, Pitanjima, Quorumu, Europskom glasniku, Republici, Književnoj reviji, Riječima, Kolu, Forumu, Hrašću, Godišnjaku Matice hrvatske Vinkovci, Klasju, Glasu koncila, Novoj Istri, Književnoj rijeci, Vijencu i Hrvatskom slovu te u emisijama III. Programa Hrvatske radiotelevizije (Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Rječnik, Riječi i riječi…). Uvrštena u nekoliko antologija. Usput prevedena.Sudjelovala uz još jedanaest autora u Quorumovom projektu -Posao dvanaestorice.
Objavljeno mi je u Zagrebu pet zbirki pjesama – Trg na kojem stojimo,ruši se (Biblioteka Quorum,1990.), Biće iz mraka (Meandar, 2001.), Opisivanje kruga (Naklada MD, 2004.), Crveno more (Društvo hrvatskih književnika, 2007.), Zapisi iza greba (Altagama 2009,); za kritičke tekstove dobila sam Povelju uspješnosti Julije Benešić (Đakovo 2008.), a za knjiguCrveno more također Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca (Vinkovci, 2008). Za sonetni vijenac Mir i ljubav snivamo i… - dobila sam prvu nagradu Hrvatske kulturne zaklade za poeziju 2009. – Dubravko Horvatić. Drenovačku nagradu Duhovno hrašće za knjigu Zapisi iza greba. Tu je i knjiga poetskih eseja – Ima vremena (Narodna knjižnica Orebić, Orebić 2009.) Urednica nekoliko knjiga poezije i proze. Živim s majkom u Gradištu. Bavim se slikarstvom. Prva samostalna izložba 2008. u Županji, Galerija Veliki kraj - pod radnim naslovom – Slijedi mene!
Autorica: Božica Zoko, Slijedi mene, Županja, 2008
D j e č j a i g r a
Žmirim, kličim, odbrojavam, zatim tražim sakrivene.
Ako se svi spase, ja opet kličim, a oni se opet sakrivaju.
Pri tom se pokaju, vele – puj, puj za mene (moraju pljunuti).
Lijepo je kad se spase, tad su radosni. Opet žmirim jer nikoga nisam
Razotkrila. Ne poznaju me. Jedna rukavica i jedna kamena
glava skrivaju se dok ja žmirim naslonjena na stablo. Tražim,
ovaj put ja se moram spasiti.
Badana je, čini mi se, ova tvoja rukavica. Badan je i mali
Prst. Na ovom vršku, gdje bude dug zaobljen nalakiran nokat
završava baderaj. Tu je ruža, mala crna ruža. Usred nje jest
rupičav zaokružen rub, to jest, ništa – mali okrugao prolaz.
Ja ne mogu proći kroz malu crnu ružu, kroz njeno vrhovno ništa. Meni se tamo i ne ide. Dok ja samo to činim i ne činim – veliko, napušteno i prazno je polje? Ili sam možda baš usred plodoređa? Gazim po usjevima? Mučim se na strnjaku? Kako je uopće vani? Vrlo dobro ti znaš kako je vani – prezre me kameni glas – sama si rekla - badana je rukavica. Mrežica. Okata mreža za veliku ribu. Ti si moj Levijatan! Ja sam još žmirila, kličim još, kličim i plačem, ali ukradoh jedan pogled: bijah na bračnim krevetima, na plavom prekrivaču.
I zakrenula sam joj vratom, kamenoj lutki. Možda je to učinio netko drugi, ali ona je zbog mene okrenula glavu na istok. Imala je glavu, frizuru, vrat i lice. Njim je zakrenula, oslobodio se kamen. Ja ne znam s kakva je torza dospjela u moj san. Tu je, čovječe, svega bilo i ti se sad spominješ toga i svjestan si mene, a govoriš, bolan, kao da si svuda išao sam?! Ma nemoj! Kako te susrela nijesam? I što se tebi dogodilo tamo? Ili si ti zauvijek otišao, a ja samo tvoju oporuku sričem? Znam: ispila sam bocu mora, onda našla poruku i sad je gonetam. A sve je to ludost, jer ležiš na pijesku do mene. I spavaš. Ti spavaš. Sad stvarno spavaš…
E, sad ti pričaj!
(…bijah ovdje samo zato da se zavolite i zaljubite u sebe
i u Tebe Boga…) Dosta – hvala!
Kad to sve obavimo, Bože, hoću li ja
biti nepotrebni suvišak?
Nee – ti ćeš biti – šaka što se hrusti mala – u ime Oca i Sina i Svetoga Duha – dobrodušna – dobrokrušna – B O R B A !
Dobra, dobra! Još lijevaj udesno :
D O – B A R ! Svaka ruka po pet prsta
Ti si moja vrsta! Sve pokrivam!
Jesam, jesam! Poljubila
Isukrsta! CMOK–BA!
Smokvi smokva!
Okaj ča i štošta
Reci! Ruci ruka
Pružena. Ja sam
Tvoja žena!
Evo
Ti
J a b u k a
S v e z a H r v a t s k u !
(povodom zapisa u knjizi Žene u Domovinskom ratu, Snaga ljubavi: činiti dobro, Knjiga peta: Petrinja, Zagreb 2007.)
A Hrvatsku ni za što! Što?!!!! Zar nam opet žele oduzeti što i šta i reći da je što i šta njihovo – A Slovenci će reći da je kaj njihov, a nama će ostat samo ča – spala knjiga na dva slova? E - ne damo naše Sveto trojstvo, našu Svetu Trojicu- četvoricu… Ni za ime svoje! Ima u Boga imena – nećemo baš sva izgubiti. Neka ostane jedno jedino - naša povijest dokazuje da je dosta to jedno da od njega postane narod. Meša Selimović je zapisao na početku svog romana Derviš i smrt starozavjetni odjek – neku vrstu zaziva i slogana – da je svaki čovjek na gubitku. I u njem kao i starozavjetni pisac poziva nebo i zemlju, (Sunce i Mjesec!), za svjedoke – neka svjedoče o našem ljudskom gubitništvu. Riječ je nesumnjivo o kratkim rokovima. Jedna od naših starih vjera – mazdaizam – a sve su vjere prisutne jedne u drugima na svoj način i danas – predviđa duge rokove za konačnu prevagu dobra, dugo bojevani i izbojevani boj – ako idemo još dalje na istok – i tamo su veliki vremenski kolači u pitanju – Kali-Juga ova. Kali-Juga ona – sve po nekoliko tisuća godina. Mi preskromni kršćani živimo sada i ne usuđujemo se poput današnjih znanstvenika baratati tisućicama – desecima tisuća, milijunima i bilijunima - milijardama godina – što današnji znanstvenici čine ne trepćući. A i Bog ponekad trepne. Mi živimo najduže jednu godinu. Ono što u nju ne stane, prenesemo dalje i tako putujemo poviješću. Točnije, počnemo u jednoj godini (bezgrješno začeće!) i rodimo se, život nastavljamo u novoj godini, umremo, uskrsnemo , uzađemo na nebo i opet se začnemo i rodimo. I tako jedna po jedna izbrojismo 2013. To baš nije u potpunosti točno, ali je istinito. Živimo od Blagovijesti do Blagovijesti. Od Velikog Petka do velikog Petka, od Uskrsa do Uskrsa, od Tijelova do Tijelova, od Duhova do Duhova, od Velike Gospe do Velike Gospe, od Male do Male, od Svih Svetih do Svih Svetih, od Bezgrješnog začeća do Bezgrješnog začeća – od Božića do Božića. U nas ima svega – i čekanja i (drugih) dolazaka i ponovljenih zakona… Isus je ušao u našu povijest, ali je stariji od nje. On je od početka. Znači – u početku bijaše kršćanstvo. Što je krštenje? Nadijevanje imena. Kad se krstimo – kad nas prvi put zovnu – naše nas ime ispuni, a zauzvrat cio život moramo mi ispunjavati njega. To je međusobno davanje. Imenovanje svijeta. Ipak prije imenovanja jest kiparenje. Čovjek Božja rukotvorina. Kaže Sveto pismo. I udahnut živodajni dah u nju. Nadahnuta zemlja. Duh koji prah drži na okupu. Prodahnuta duša. Duh, dah i duša. Prah i voda. Krv i meso i kost. U tom istom svetom pismu koje bi nama kršćanima trebalo služiti kao stalan podsjetnik stoji i to da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo nego onih koji uz tijelo pogubljuju i dušu. Je li, dakle, čovjek uvijek na gubitku kako je zapisao Meša? Nije. Biti čovjekom – to je povlastica. Neukidiva. Čak i kad su u pitanju nemjerljivi gubitci. Stalno se događa i vrši povijest zbrajanja i oduzimanja, dijeljenja i množenja. Matematički gledano – svi smo uračunati. Ne treba zanemariti ni neuračunljive – oni su samo znak i znamen da i ponad računa, ima račun. Račundžija nad račundžijama. Petrinjske žene, sestre, kćeri i majke svoje su ispovjedne zapise, svoje duševne dokumente o stradanju naslovile Snaga ljubavi: činiti dobro i da nema nadnaslova Žene u Domovinskom ratu, ne bismo na prvi pogled znali da je riječ o ratnoj knjizi. Već su mnogi rekli i mi sretno ponavljamo – ono što smo živjeli i doživjeli devedesetih nije bio samo rat za zemlju, nije bio samo ideološki rat niti samo idejni boj – nije to bila samo borba za goli život – prije i iznad svega - bio je to rat za ljubav. Ono što se u toj knjizi može pročitati jest da smo taj rat dobili. Najkraće rečeno. U toj se knjizi ne može naći niti jedno (s)mrzlo slovo koje bi nekoga (s)mrzilo i (s)mrzavalo. Tihi žar, dobro odgojene vatra, čuvarice ognjišta čije riječi otvaraju svjetove, kako bi rekao pjesnik. Ognjišta su, znamo, nemilosrdno bila rastepena, čuvarice protjerane i rastjerane, ali neugasiva je živa vatra hrvatska i horoatska. Svjetovi koje je zlo jednom zauvijek htjelo zatvoriti i staviti svoj pečat na njih, planuli su uskršnjom svjetlošću i prosvijetlili nas. Svaki od nas jest jedan svijet. Svaki poginuli u domovinskom ratu, svaki srušeni kućni prag svijet je za sebe i svijet za sve nas. Sveto pismo spominje rađanje odozgor. U ovoj se knjizi upravo to događa: rađanje odozgor. Spašeni i iznova rođeni svijet. U smrtnim mukama rodio se život. Možemo uskliknuti s Tinom Ujevićem – Svijete, ja sam tvoje potomstvo! Postoji sudioništvo u boli. Sućut. Učešće. Svi ga uzimamo. I kako su tumačili profesori općenarodne obrane i samozaštite – ne znaš koja je veća i teža borba, ljući i žešći boj – onaj protiv vanjskoga ili onaj protiv unutrašnjeg neprijatelja. Inače zašto bi toliki podlijegali bolestima – zloćudnim bolestima? I oni moraju ustrajati do posljednjeg daha i otimati se s đavlom za dušu svoju – kad im je tijelo već sasvim osvojeno. Iz toga je razvidno da se stalno vode bitke. Unutrašnje i vanjske. I veliki je Božji dar kad čovjek može malo biti na miru. O ishodu tih vanjskih i unutrašnjih bitaka svi ovisimo – kao pojedinci, obitelj, narod, selo, grad, država, čovječanstvo… Cijeli svijet je sada sa nama… - pjevalo se u domoljubnoj pjesmi. I bio je. Kao pomagač, štetočina, promatrač – svejedno. Jer, cijelo bi čovječanstvo moralo moći oćutjeti svaki svoj ud kad bi doista bilo čovječanstvo. Znalo bi kad je izdan njegov dio, oćutjelo bi kad i gdje je ranjen koji njegov dijelak – osjetilo bi prolijevanje krvi. Čovječanstvo, čovječanstvo – tako dugo u obamrlosti. I prije i poslije Krista. Cijeli naš svijet. Rusi za svijet kažu – mir. Naš je bio razoren. Mir i svijet. Kažu u ljubavi i u ratu – sve je dopušteno. Dopušteno je izgubiti ljudski rat, ali nije dopušteno izgubiti božanske krjeposti - vjeru, ufanje i ljubav, a najveća je među njima ljubav. Kad bismo njih izgubili - tek istom tada moglo bi se govoriti o onim Selimovićevim gubitcima. Sve dotad – mi smo na dobitku! Svaka od žena u ovom petrinjskom zborniku svjedoči tome u prilog. U njihovu krilu i naručju stoga možemo poput djeteta koje još nije zaista progovorilo nego samo oponaša zvukove odraslih i veselo i bezbrižno trabunja - prapočetno govoriti sve jezike. Kao dijete Isus koji nam iz Marijina krila i naručja diže uvis kalež i nazdravlja – Živjeli! Ljubav je bolja od života. Život je bolji od smrti. Križ uprti. Živi! Umri i uskrsni! Tamo gdje bje razoren mir – orit će se pjesma – gdje bje pucanj – pucat će se od smijeha – gdje bje ubijeno tijelo, izgubljena duša – bit će i bivati – obitati ! – oduševljeno tijelo! Nađena ovca. Nikad dosta djece i novca! Obitelj! Ali kakvu bismo plaću i imali kad bismo davali samo od svoga viška!? Dobru. Da srećom svi tako daju. Što mi možemo dati ženama petrinjskog kraja koje su nam zapisale svoje ispovijedi vjere, ufanja i ljubavi?! Inače se Hrvate kroz povijest prisiljavalo da neprestano ispovijedaju samo svoje grijehe. Često put tobožnje. Tako smo mi veći nacisti od nacista, veći fašisti od fašista – a onda smo valjda i veći pravednici od pravednika i svetci veći od svetaca. Veći katolici od pape. Mašalah! – što bi rekli muslimani. Zašto ne? Nismo pretplaćeni samo na zlo – pretplatili smo se mi i na štogod dobroga, lijepoga i istinitoga. Kao što kaže onaj dometak glasovitom uskliku – Bog i Hrvati! (Šuti i plati!) – naplaćasmo se i mi – što unaprijed, što unazad, što sada. Nije malo onih koji su na naš račun sasvim lijepo živjeli. Sa svih strana svijeta dolažahu. I odnosijahu. Što bi rekao Ivan Slamnig – Mi na podu ležali smo, brojeć noge stolovima, mi u travi ležali smo brojeć brke skakavcima, mi u pijesku ležali smo gledajući kako žuti prsti vrba rijeku žmahu – lisičice dok nam grožđe prepoizodnosijahu…Istini za volju – mnogi ponešto i ostaviše – ali – opet istina – našim trudom i radom, krvlju i znojem izgrađeno, a sam Bog zna koliko toga nama vrijednog srušiše. Ovi pak posljednji bjehu nenadmašni u rušenju, a nekako se teško možemo prisjetiti što to jesu – bili izgradili. Kako kaže vinkovački pjevač repajući – srušili su naše kuće, mi smo ih opet sagradili…posjekli su naše šume – mi smo ih opet zasadili … vjerni domu svom …predugo je raj na zemlji sličio na pakao. Komad zemlje što ga je Bog za sebe sačuvao bio je prepustio u nemilosne ruke. Ovo je bio rat za Božju ruku. Naizgled gubitci su nenadoknadivi – ali treba znati da kad zemlja gubi, nebo dobiva. To je općepoznato. Jer, nismo samo ova zemlja – mi smo i ovo nebo. Mi smo sve! Naši se mrtvi vraćaju u sunce, u svjetlost, u riječ, u uzduh, u udah i izdah – u život vječni. Navik on živi, ki izgine pošteno! I mi tamo putujemo gdje su na okupu sva naša vremena, a kad jedna vječnost prođe zvjezdanijem putem, jedna vječnost pusta – kaže Dobriša – mogla bi se u poljubcu naći neka ista usta…!!!!!! Svi mi zapisani smo u hrvatski ustav. Red i zakon. I svi smo zakonodavci ove redodržave što Hrvatskom se zove. Zvani i odabrani… Zvanimir, kralj hrvacki u dni svoje darova samostanu Svete Lucije, Jurandvor, Baška… a mi u svoje dni darovasmo svoje vrijeme, svoj život, svoju ljubav, svoje ime – Marija Slišković, Ivana Massari, Gordana Pendelin, Snježana Kožić, Vera Jurčević, Gordana Dumbović, Senka Kramarić, Valentina Gajšek, Anita Žugaj, Aleksandra Milković, Katica Gašljević Tomić, Maja Rudelić-Zadrović, Ivanka Pendelin, Nevenka Lovrić, Katica Bobinac,Štefanija Kirin, Gordana Cerjak, Davorka Špišić-Treursić, Ana Šoštarić rođena Pleša, Mira Bešlić, Mirjana Begić, Silvija Zibar, Mira Dragaš, Ružica Dolenac, Elizabeta Stamenić, Davorka Tutić, Marija Herceg, Đurđica Škrinjar, Dragica Telar, Kata Šantek, Dubravka Ilić, Dubravka Mandić, Tonka Pezelj…
Božica Zoko
Što čekate, upišite se!