DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Dalibor Cikojević
Dalibor Cikojević rođen je 1965. u Zadvarju kod Omiša. Nakon srednje umjetničke škole u Splitu koju je završio u razredu Jelke Bakašun, glazbeno obrazovanje nastavio je na Universität für Musik u Beču gdje je magistrirao kod prof. Aleksandra Jennera, a kasnije diplomirao i na pedagoškom odsjeku iste ustanove.
Dalibor Cikojević pijanist je koji solistički redovito nastupa i surađuje sa renomiranim domaćim i stranim orkestrima i komornim sastavima. Naročito se istaknuo izvedbama hrvatskih skladatelja, a za izniman umjetnički doprinos nagrađen je i strukovnom nagradom “Milka Trnina”. Dobitnik je diskografske nagrade “Porin” za najbolji nosač zvuka klasične glazbe 2008. na kojem je interpretirao 3. klavirski koncert Borisa Papandopula. Član je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Matice hrvatske.
Dugi niz godina radio je u Austriji kao nastavnik klavira, a zatim i kao predavač na bečkom sveučilištu. Sada je izvanredni profesor na klavirskom odsjeku, te prodekan za međunarodnu suradnju Muzičke akademije u Zagrebu.
Kao književnik debitirao je romanom “Ostavština posljednjeg skladatelja” (Ljevak, 2003.), a slijedio je roman “Violina” (Teovizija, 2006.) koji je izveden i kao Radio-drama.
Svoju glazbenu trilogiju Dalibor Cikojević zaokružuje romanom “Virtuozi, muze i striptiz” (Leykam international, 2010.) koji je preveden na njemački jezik i ovjenčan nagradom „Steiermärkische Sparkasse“ za najbolji strani roman.
OSTAVŠTINA POSLJEDNJEG SKLADATELJA
Nakon neočekivane vijesti o smrti skladatelja Antona Šimeckog njegov sljedbenik i učenik mladi muzikolog Davor Tušek pokušava rasvijetliti okolnosti pogibije svog učitelja i duhovnog vođe. U njegovoj ostavštini pronalazi pisma nepoznatoj ženi s kojom se Anton Šimecki dopisivao velik dio svog života a da ju nije nikad upoznao. Davor Tušek kreće u potragu za njom u nadi da će saznati nešto više o tajanstvenom životu i smrti velikoga skladatelja.
Ova nas uzbudljiva priča u maniri pravoga detektivskog romana vodi u tajne glazbe i otkriva neobične sudbine ljudi koji su joj posvetili svoje živote.
VIOLINA
Roman je to o nastanku jedne violine krajem 17. stoljeća u radionici slavnog majstora iz Cremone Nicole Amatija i njezinu putu kroz povijest sve do današnjih dana. Na tom uzbudljivom putovanju kroz stoljeća i lutanju od jedne ljudske sudbine do druge, violina dospijeva i do ruku slavnih violinskih virtuoza Niccolòa Paganinija i Fritza Kreislera, a određuje i životni tijek obitelji Katunarić čiju priču pratimo usporedo s povijesnim zbivanjima.
Violina je roman u kojem se miješaju fikcija i povijesna zbilja rekonstruirana na temelju stvarnih činjenica i dokumenata, pisama i novinskih članaka koji osvjetljavaju pojedine epizode života velikih umjetnika i graditelja violina.
U današnjem svijetu poremećenih vrijednosti i prioriteta određenih logikom profita i globalizacijskoga kapitalizma, ova nas knjiga upućuje da preispitamo svoj odnos prema tradiciji, humanizmu i kulturnom nasljeđu na kojima počivaju temelji naše civilizacije.
VIRTUOZI, MUZE I STRIPTIZ
Vješto balansirajući između fikcije i dokumentarno-povijesne zbilje, roman Virtuozi, muze i striptiz na originalan način spaja šest zanimljivih i intrigantnih priča iz života ljudi čije je sudbina odredila i usmjerila glazba. U središtu autorove pozornosti kompleksni su odnosi umjetnika i njihovih muza, a pored istinitih epizoda iz života velikana glazbe Ludwiga van Beethovena i Franza Liszta, osobito je intrigantna i zanimljiva vrlo intimna ispovijest Zdenke P., posljednje supruge hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula.
U ovom nesvakidašnjem romanu saznat ćete ponešto i o striptizu, a čudnovata promenada odvest će vas na glazbeno putovanje kroz vrijeme od 6. stoljeća prije nove ere pa sve do današnjih dana. Kada na posljednjoj stranici knjige završe sve priče i prestanu riječi, sve ono neiskazano i nedorečeno moći ćete čuti i osjetiti u glazbi na CD-u koji se nalazi na koricama romana. Na njemu se u autorovoj izvedbi nalaze skladbe o kojima se govori u romanu što na jedinstven način povezuje glazbu s proznim tekstom i pruža nezaboravan umjetnički užitak.
Ulomak iz Romana „Virtuozi, muze i striptiz“
Sinoć je bio još jedan koncert u nepoznatom gradu pred nepoznatom publikom i ja sam još jednom ispraznio spremnik emocija koje još uvijek (ali sve teže) izvlačim iz sebe i vežem ih uz zvuke što izlaze iz utrobe glasovira. Naivno se nadam da će možda tako moje sviranje ostati u dušama slušatelja te izbjeći sudbinu svake umjetničke izvedbe, a to je prolaznost. Jer, sav moj trud, godine rada i napora sažimaju se u trenutku izvedbe koja prođe tijekom večeri i izgubi se u ponoru sjećanja koncertne publike. I kako god dobra ili loša bila izvedba, publika je jedini svjedok, bez nje moj rad zapravo i ne postoji. Zato svaki glazbenik, poput mužjaka, želi posijati svijetom sjeme virtuoznosti jer je to esencijalni uvjet njegova opstanka kao umjetnika. Oploditi što više slušatelja, prikupiti što više (platežno sposobnih, što bi rekao moj menadžer) svjedoka svojega rada kao opravdanje umjetničkoga djelovanja i, na kraju krajeva, kao izvor egzistencije.
Ali borba je protiv prolaznosti kao Don Quijoteovo jurišanje na vjetrenjače! Prvi veliki virtuozi, Paganini i Liszt, krstarili su Europom i pronosili glas svoje slave od koje danas ne bi ostalo ništa da virtuoznost nisu materijalizirali u skladbama. Današnji virtuozi više ne pišu skladbe, ali zahvaljujući tehničkom napretku, mogu snimiti izvedbe i tako otrgnuti od zaborava i prolaznosti djelić, sjeme svoje virtuoznosti i sačuvati ga za budućnost. Zato je čuveni pijanist Glenn Gould u najboljim godinama okrenuo leđa pozornici i zatvorio se u studio gdje se posvetio istraživanju svojih izvedaba i snimio velik dio svojega repertoara.
Ista stvar se dogodila i s Lisztom koji je u naponu snage i na vrhuncu slave prestao javno nastupati i pobjegao u Weimar ne bi li kao skladatelj ostavio traga iza sebe i pobijedio prolaznost.
Ali upravo Lisztov primjer najbolje potkrjepljuje svu problematiku suvremenog umjetnika. On koji je u nekoliko navrata bježao u osamu provincije i tražio mir, nikada nije uspio pobjeći od javnosti. Iako je u sebi objedinjavao oba pola umjetničke djelatnosti, onaj skladateljski i onaj izvođački kao pijanist i dirigent, znao je da je bez zanimanja publike njegova umjetnost mrtva i očajnički je nastojao privući pozornost javnosti na sebe, pa makar skandalima i ljubavnim aferama. On nikada nije uspio odijeliti čovjeka Liszta od umjetnika Liszta i inscenirao je svoj život poput kazališne predstave. Pitanje je zapravo može li se to dvoje uopće odijeliti, iako pretpostavljam da je takva simbioza teško održiva do kraja života. Samo uistinu veliki ljudi poput Beethovena ostanu do kraja i velikim umjetnicima.
Većina ih se zasiti i umori od umjetnosti ili jednostavno izgubi vjeru pa površno i preko volje odrađuju svoje umjetničko poslanje. Virtuozi su tu najosjetljiviji zato što virtuoznost kao djelatnost nalazi vlastito ispunjenje u samoj sebi. Zato su umjetnici izvođači, virtuozi, neizbježno vrlo tašte i sebeljubive osobe. Svjesni su da bez njih ne bi bilo umjetničkoga djela. Ono bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Samo zahvaljujući njihovoj interpretaciji neko djelo oživljava i mi svjedočimo umjetničkome doživljaju. Zato mislim da je iluzorno zamišljati umjetnost odvojenu od ega dotičnog umjetnika – jedno bez drugoga ne bi opstali. Jedno je hrana drugome i obrnuto, a to nigdje nije vidljivije negoli kod reproduktivnih umjetnika, dakle nas glazbenika i glumaca koji izvodimo tuđa djela. Iako to nisu naše misli ni melodije, mi u njima tražimo odjek našega bića i interpretiramo ih prema subjektivnome poimanju. Stoga su priče o distanciranju umjetnika od sebe i stavljanja svojeg umijeća u službu glazbe ili teksta samo puka teorijska naklapanja i neostvariva želja. Koga je danas briga za izvornu Shakespeareovu misao ili Beethovenovu autentičnu melodiju, ako njezinom izvrnutom interpretacijom umjetnik pobire slavu? Sustav vrijednosti postao je nepostojanim i promjenljivim kao i ukus publike kojoj se, kao što kaže menadžer, može sve prodati ako je dovoljno moderno i aktualno. To su glavne osobine trivijalnosti, odgovaram mu ja, a on se samo smješka i kaže mi da njega zanima samo završni račun i izvještaj s blagajne. Samo po tome je za njega neka umjetnost dobra ili loša.
Često se sjetim Natalije i njezine teorije o striptizu i sve više mislim da je bila u pravu. Iza svakog umjetničkog poziva čuči zapravo obična ljudska taština i drevna potreba za potvrđivanjem ega. Zato je cilj svakog umjetnika privući što više sljedbenika i obožavatelja kako bi nahranio ego, pa onda posredno i trbuh. U duši umjetnika gori želja za pokazivanjem svojih duševnih stanja i vizija, za sudjelovanjem drugih ljudi u njegovu unutarnjem životu, bez čega njega u tom obliku ne bi ni bilo niti bi se ikada mogao ostvariti.
Vincent van Gogh poludio je upravo zbog toga što je za cijeloga života prodao samo jednu jedinu sliku i bio duboko nesretan što nitko ne cijeni njegov rad. Franz Kafka, koji je tvrdio da piše samo za sebe, ipak nije smogao snage prije smrti uništiti rukopise, nego je oporučno zamolio prijatelja Maxa Broda da to učini, pretpostavljajući da to ovaj neće napraviti.
To otkrivanje sebe i pokazivanje drugima jako troši i opterećuje čovjeka i s vremenom se prvobitno oduševljenje i čar pretvore u napornu obvezu. Zato poneki instrumentalisti bježe od sviranja pa postaju dirigenti, glumci počnu režirati predstave, a neki jedva dočekaju prvu prigodu pa napuštaju umjetnost i postaju javne osobe ili političari, sretni da se mogu napokon riješiti umjetnika u sebi koji ih je činio podvojenima i frustriranima.
Jedan madžarski pisac rekao je da su umjetnici kao kurve. U početku se počnu baviti svojim zanatom zato što im se sviđa, zatim to rade radi nekoliko dragih prijatelja, a na kraju im ne preostane ništa drugo i bave se time kako bi mogli zaraditi za život.
Možda je sve to doista samo jedan veliki striptiz i ništa više...
popis članova