DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Damir Pešorda
Damir Pešorda (Grude, 1961.) - u Grudama je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti. Magistrirao je 14. siječnja 2004. na Lavovskome nacionalnom sveučilištu u Lavovu na tezi Žanrovske modifikacije povijesnog romana, a doktorirao 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi Dva tipa ophođenja s književnom tradicijom (Komparativna analiza romana Dvanadcjat' obručiv Jurija Andruhovyča i Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga). Živi u Zagrebu, radi kao profesor hrvatskoga jezika. Objavljivao prijevode, znanstvene članke, kritičke osvrte, pjesme i priče u hrvatskim i ukrajinskim zbornicima i časopisima (Studentski list, Quorum, Kolo, Jezik, Književna smotra, Moloda nacija, Slavica Tarnopolensia, Hrvatska revija, Hrvatsko slovo i dr.). Objavio: Žohari, identitet i Milevine formule (2006.), Tetka u torbi (2007.), Različite pjesme (2008.), Brod budala (2009.), Nametnička kultura / Ogledi o društvenim i kulturnim pitanjima (2014.) i Jedno (2020.).
Aureola
Na pragu si
poju ti pjesme pohvalnice
časte ićem i pićem svetim
padaju nice
nemilice
U sveca si promaknut
i od sada ti glavu
obrubljuje
aureola
Krikni živinski
zaurlaj od bola
pri svakom koraku sja
i tišti te
tvoja aureola
Skinuti je ne možeš
nikako
nikada
a svako malo
ti spada
ulicom ivice kičmanovića
ulicom ivice kičmanovića
od trga prema trnju
s kopljem sve oborenijim
i osmijehom omčom za labrnju
u disputu vječnom s licima
što ih riše dim
od prijana lovre
do pijana ujevića
kojega proganja miris lipa
od sveučilišne pa do blata
svejednako hodimo
od stida gordi
od ljubavi slijepi
u povorci al' posamce
već odavno opustjelim gradom
na prastarom jezikom ojkamo
deveti je sloj zaborava
preko svega prešao
a mi koračamo
tko smo? što smo?
čemu smo težili?
znat će oni što nas pronađu
poredane ''devet tisuća figura u naravnoj veličini
iz dinastije…''
i bit će sve ono
(i onako) od čega smo se ježili
I na što smo se kostriješili
u kraljevstvu u slavu kojega
smo griješili
Odisej u fotelji
Upušta se u opasna putovanja
s daljinskim u ruci
sirenske ga pjesme proganjaju
tamni zvuci
Između dviju prognoza
Hamletu nalik lomio se
Krijepi li ga gemišt ili loza
… i već tanko piša
i već mu uši dlakom obrastaju
i već ga neoplovljena mora opkoljavaju
Telemah se skiće okolo
s pucama netom propupale riti
a on polako tone u san
jezdi k biti –
Penelopa nad njim
jamu kopa
Kasna davorija
kako pjesmom pomoći narodu
mučila me misao cijeli božji dan
u tramvaju, u hodu i zahodu
a nisam nalazio načina
pritisnut brigama sredovječnog čovjeka
izložen zakonu tržišta i starenja
pa sam sjeo na terasu neke kavane
i gledao ljude kako prolaze
bješe ljeto i s drveća bi pao pokoji list
počešah se po glavi, na stol pade sijeda vlas –
narodu očito nema pomoći
šapne mi neki nutarnji glas
Sapfa iz predgrađa
Čitajući
Plačući
Umačući keks u čaj
Očekujući sretan kraj
Stareći
Ležeći sama u polutami
popis članova