DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Darko Pero Pernjak
Rođen je 1967. u Koprivnici. Po struci inženjer geotehnike, po zanimanju trgovac vinima i književnik.
Član je Društva hrvatskih književnika i Ogranka Matice hrvatske Koprivnica.
O njegovoj književnosti pisali su Božena Loborec, Denis Peričić, Enerika Bijač i Ljerka Car Matutinović.
Objavio je:
- Procesija (1996.), proza, vlastita naklada
- Kamengrad (1997.), proza, vlastita naklada
- Vatrogasna zabava (1999.), proza, vlastita naklada
- Somina (2006.), proza, Stanek
- Slamka spasa (2007.), proza, Stanek
- Pozitivna nula (2009.), proza, Stanek
- Ščukešina (2011.), proza, Podravsko prigorski ogranak DHK
|
Izbor: |
|
Vrijeme snijega Vidovu pažnju privuče svjetlucanje božićnih žaruljica na okićenoj jelki u kutu pozornice. Sve dublje se uvlačio u žute i crvene valne duljine, u nefokusu nestajao je ostatak svijeta. Zaneseni pijanista iz klavira je izvlačio tugaljivu rusku melodiju. Lako se mogao zamisliti kako s drvenog trijema pokušava proniknuti kroz sibirsku ravnicu njen kraj. Zašto čovjek nužno mora biti sretan? Umjesto da nabije krznenu šubaru preko očiju. Vani je krenuo padati snijeg, drugi ove godine. S njim nije bilo šale. Palo je već dobrih desetak centimetara u dva sata, a prognostičari su najavljivali da će ga do ponoći mjestimice napadati još tridesetak. Zbog snježne mećave zamalo da nije stigao na koncert. Kad je toliko toga prije trebalo obaviti ... Prezaposlene garderobijerke mrštile su se zbog snijegom prekrivenih kaputa, mokrih šalova što su se kao špageti razvlačili i ispadali iz rukava, oprezno koračajući preko skliskih lokvi od rastopljenog snijega na podu. Svejedno su uspijevale kroz smješkomasku iscijediti ugodno „Hvala.“ i „Izvolite!“. Dok se okretao od njih i stao probijati kroz gužvu do ulaza i svojeg sjedala pozdravljajući se s poznanicima, sve mu učini malko umjetnim; ljubaznost, srdačnost, muzikoznanstvo, muzikopoklonstvo, božićarstvo, prigodničarstvo; plastika i elektrika. Sve samo plastika i elektrika.
Nije da nije pokušao odvratiti pogled od magičnog bljeskanja božićnih žaruljica, vratiti se u dvoranu, stresti s revera prhutaste nekontrolirane misli, umjesto što se sve dublje zabijao u nanos što ga je nanio snježni predbožićni kovitlac. Sjeti se turskog Karsa, djevojaka samoubojica i Pamukovog pjesnika Kaa. - Zašto? Tu sam knjigu pročitao još prije dvije godine!! – koprcajući još je dublje propadao u snježni živi pijesak.
Pokušao se izvući slikom, poput Kaa, sveispunjujuće bjeline koja će uskoro prekriti sivu svakodnevicu. Pahulje će zasjati kristalnom čistoćom na podnevnom suncu. Zagladit će se stvarnost rovovskih borbi, zaraćene strane pristat će na primirje bez potpisanog sporazuma. Vrijeme snijega donijet će olakšanje, predah, ljepotu trenutka. Garderobijerke zaista nisu trebale, nisu mogle imati veze s djevojkama samoubojicama iz Karsa! No prečesto se vozio prastarim Magirusovim autobusom krivudavim putem preko planinskog prijevoja kroz snježnu mećavu prednjeg stakla potpuno prekrivenog neprozirnim zaleđenim slojem, da bi se samo tako mogao zaustaviti. Sve do maločas grozničavo je jurio kroz sjajne mramorne hodnike „Avenue shoping outlet malla“, plastiku provlačio kroz užarene električne terminale. Trebao se na vrijeme natrpati vrećicama sa slikama Djeda Mraza, božićne jelke, pahuljica i ostalih božićnih drangulija. Potrebito je bilo opskrbiti se novim čizmama, skijaškim jaknama, kožnim rukavicama, toplim čarapama, crvenim kuglama, adventskim vijenčićima, kuglofima, šampanjcima, šunkicama i bakalarima. Sve to brzo, brzo utrpati u prtljažnik automobila u podzemnoj garaži i potrčati još jednom natrag po prekrasni srebrni svijećnjak i sokovnik na popustu. Da, vrijeme snijega trebalo bi usporiti brzinu Vidovog kretanja, donijeti mu koji trenutak toliko žuđenog mira. Sasvim neočekivano mladi je pijanist rusku melodiju dotjerao do vrhunca od kojeg se počeo odmotavati sretni završetak. Vid osjeti kako se njegovo meditativno biće odlijepilo od tjelesnog, kako ga prožima plavičasta toplina kojom počne ispunjavati prostor oko sebe. Učini mu se da će upravo shvatiti pravi razlog zbog kojeg se hipnotizirano zablejao u svjetlucanje šarenih svijećica; plastičnih i električnih. Nazre spoznaju: nešto kao kupovina – vrijeme - snijeg. Još mu je nedostajalo nekoliko sekundi i dosegao bi je, ali dvoranom se prolomi pljesak i upale se velika svijetla. Presvijetla, prebijela, preobična svjetlost da bi u njenom okrilju mogao nastaviti dalje. Ostade tek prevladavajuća nemoć, što je Ka shvatio, da se shvate ljudi oko sebe, da čovjek shvati sam sebe; spoznaja da je vrijeme snijega tek slatka utopija. |
popis članova