Rođen sam u Zagrebu 13. prosinca 1961. godine. Osnovnu školu završio sam u školi “Ivan Goran Kovačić” na Šalati, srednju školu dijelom na Gornjem gradu, a dijelom u srednjoj tehničkoj školi “Ruđer Bošković” na Žitnjaku. Višu tehničku školu za industrijsku elektroniku završio sam u VTŠ “Rade Končar” u Zagrebu. Radni staž proveo sam u poduzećima “Rade Končar”, “Exportdrvo”, a zadnjih dvadeset godina u poduzeću “Agrokor” na poslovima informatičke podrške poslovanju. “Djetinjstvo i mladost proveo je u zelenome dijelu grada - na Šalati, s bakom i djedom, u neposrednom dodiru s prirodom. Od malih nogu privlačila ga je tehnika pa je stjecao tehničko obrazovanje i po struci je inženjer elektrotehnike. Fascinacija prirodom i putovanjima privukla ga je fotografiji i video tehnici. Posljednjih godina, uz brojne hobije, intenzivno s bavi letenjem, ronjenjem i podvodnim snimanjem. Postojeći unutarnji nemir pretočen je dijelom u prozni i poetski izričaj što je rezultiralo objavom nekoliko autorskih knjiga. Osim pjesama rado piše haikue, haibune, hajge, kraće i duže priče, te putopise i romane kao i druge manje forme u obliku pisama ili kratkih lirskih izričaja. Dean Ganza živi i radi u Zagrebu. Od 1994. godine zaposlen je u Agrokoru na poslovima informatičke podrške poslovanju, a 2013. godine prestaje raditi u poduzeću u kojem je profesionalno djelovao 19 godina. Po profesiji je informatičar, a po vokaciji osjeća se poetom.”
d DO SADA OBJAVLJENE KNJIGE:
1. "Bijeg u stvarnost" (zbirka pjesama i fotografija) vlastita naklada, Zagreb, studeni 2004.
2. "Djevojačkih suza" (roman), naklada Bošković, Split, studeni 2007.
3. "Kapi tame" (zbirka pripovijedaka), naklada Bošković, Split, siječanj 2011.
4. „Život jednog sna“ (zbirka pjesama), naklada Bošković, Split, siječanj 2011.
5. „Kapi Svjetla“ (zbirka pripovjedaka), naklada Bošković, veljača 2018.
6. „Sanjajući boje“ (zbirka pjesama), naklada Bošković, veljača 2018.
7. „Trolist“ (triptih: pjesme, priče, fotografije), vlastita naklada, studeni, 2023.
8. “Sjećanje u prolaznosti” (lirske misli, fotografije, DVD), vlastita naklada, studeni 2023.
Snimanje filmova marijanske baštine od 2007. godine. Sudjelovao na snimanju preko 15 kratkometražnih dokumentarnih filmova. Član udruge samostalnih umjetnika od 1.1.2020. godine. Nagrada za najbolju priču Sabora kulture 2013. Član hrvatskog ronilačkog saveza, član hrvatskog karate saveza.
DODATAK
Na natječaju za najbolju priču u sklopu udruge „Hrvatskih zavičajnih pisaca“ za 2013. godinu priča „ASSIER“ dobila je plaketu Ivo Kozarčanin za najbolju priču te godine. U ocjenjivačkom žiriju bili su: Božica Jelušić, književnica; dr.sc. Sanja Nikčević, teatrologinja i Borben Vladović, književnik. Ta priča je pridružena postojećim pričama u knjizi „Kapi Svjetla“.
U ronilačkom glasilu objavljeno je 17 kratkih priča. Održane su i tri izložbe fotografija (Europski dom, Paneuropski dom, Kanfanar). U sklopu udruge „Sveta glazba“ od gospodina Alojzija Prosolia, bio sam snimatelj na pet dokumentarnih dugometražnih filmova.
LAKA RIJEČ
Tko pamtit će osmijeh
Na putu ponoćnih snova?
Šaljem ti tople ruke, anđele čuvare,
Oblake lake, putnike noćne,
Svileno perje, pregršt boja
I još samo par pjesama
Da te ponese noć proljetna.
Sunce nas budi i opet smo maleni
Kao u srcu sitan, izgubljen cvijet.
Čežnja i sjeta su imena naša,
Al’ dodir riječi izliječi svijet.
Tko pamtit će tvoj osmijeh
Na putu ponoćnih snova?
Nek to jednom bude,
Mjesto tijela riječ laka - kao ova.
TAJNE PRIČE
Giuseppeu Ungarettiu
Čije sam priče u sebi niknuo
Stotina pogleda nježnih dodira,
Čije sam tajne u sebi noćio
Na njima brodio, sne gonio?
Na čijem sam izvoru nade pojio
I gladne u sebi do sita utolio?
Tajnim pričama duh sam hranio.
Podneva, večeri i jutra su mirila
Brižnim ih rukama PJESMA uspavala,
Sve boli i brige tu su okopnile.
Za svaku priču u nebu zvjezdanu
Jedno je hvala u životnom bezdanu.
NEKA MI PJESMA SUDI
Josipu Pupačiću
Neka pjesma mi sudi
Koliko riječi oteh ljepoti,
A koliko duša je pobjegla slobodi.
Neka pjesma mi sudi
Zbog predugih vapaja šutnji
I nikad ugaslih snova i ljutnji.
Neka pjesma mi sudi
Radi odlazaka na rubove kušnji
I znatiželje riječi još nevinih žudnji.
Neka pjesma mi sudi
U konačnim, tihim noćima
Gdje srce ostade u dječjim očima.
MOJI SVJETOVI
Već ste mi zemlju uzeli
Rijeke podavili, šume isjekli
Već ste mi noge polomili
Oblake bezbrižne rasuli,
Crne misli doveli.
Već ste mi dušu ranili
U počecima mojih rajeva,
Već ste pamet odredili
Pričama mnogim ugušili
I tajne mi oduzeli.
Već ste povijest ispisali
Korake i sudbinu odredili
U kalup ste me stavili
Da cvjetam vašim bojama
Bez zanosa i mirisa.
Ove vam svjetove ne dam,
Jer ne znate njima broditi!
Ovdje su moja pravila
I sav poredak ljudskosti,
Ovdje su moji izvori.
Svjetove plaveti nećete oteti
Gdje tajnost sam živio
I kroz vrijeme skriven nicao.
Ovo su moji svjetovi!
NA LEDENOME VRŠKU
(smijeh za propuštene dane)
Na ledenome vršku fjorda Batrik upravo su izvukli mrežu haringi dok je kroz prozor usidrenog, gotovo umrlog i zahrđalog, omanjeg broda okovanog ledom drevnog imena Hera, treptao svojim bijelim obrvama prekaljeni starčić.
Jutlan se još borio s godinama koje su ga dostizale pa čak i onda kada se činilo da ga je bolest shrvala. Istinu je znao samo on. Svi su mislili da ima slabo srce jer se često bolnim trzajima primao za grudi. Ali istina je bila zakopana u mladosti, onda kada je u dvorištu kuće pronašao zalutalu granatu iz nekog rata.
„Onaj veliki, okrugli komad u kojemu je to bilo bacio sam u šumu. Prevrtao sam u rukama zgodan valjčić. Sjajio se poput zlata. Znatiželjno sam ga proučavao dok se na koncu nisam dosjetio. Otišao sam u šupu iza kuće i donio sav potreban alat. Nitko nije pazio što radim, nesmetano sam sjeo pred ulazna vrata kuće, udobno se smjestio uz ogradu i počeo raditi. Ubrzo sam kliještima uspio poprečno presjeći valjčić. Bio je šupalj. Unutra se vidjela neka žuta smjesa. Pored sebe sam napipao šibice. Zapalio sam jednu i ne razmišljajući gurnuo je u mali valjkasti otvor. Trenutno, stravična eksplozija je potresla tlo. Isti čas sam oglušio. Popucala su stakla i na susjednoj kući. Krv mi se cijedila niz ruke, lice, oči. Osjećao sam njezinu vrelinu na grudima. Stravično je boljelo dok je tekla. Vidio sam smiješno otvaranje usta majke, susjeda, bake. Osjećao sam povlačenje za ruke, hvatao se za nevidljivo ispred sebe.
Probudio sam se u bolnici. I opet zaspao. Tako sedam puta. Sedam krvavih puta. Sedam operacija. Komadi mesinga nisu se mogli vaditi magnetom. Vadili su pincetama. Nekoliko njih još je ostalo pored srca i u obrazima.“
Jutlan se od tada više nije smijao. Znao je, na ledenome vršku njegovog odumrla srca stršao je iver koji ga je ubio. Još onda, davno, kao dječaka. Jedino osmrtnice nije bilo. U njegovim očima budućnost nije postojala, nego samo more. Neprelazno, ledeno more. Modra žudnja za životom u ovome, jedinom trenutku.
Jednoga je jutra sjedio na vršku svoga broda pokazujući mreže unuku, znajući da će mu ga grad uskoro oteti.
- Gledaj kako je more mirno. Sutra rano ujutro ići ćemo u lov na haringe.
Pogledao ga je pažljivo i vidio da se Varik šutke nasmiješio. Njegovi maleni obrazi bili su rumeni poput proljetnih cvjetova.
Na ledenome vršku njegova ribarskog noža stršala je riba mamac koja se još trzala u grču, nabodena na šiljak oštrice. Znao je često, par dugih trenutaka, ukočeno promatrati agoniju ribe. Možda se i on tako ponekad osjećao. Slutio je bolan pogled svog malog Varika, ali je znao da je sve to život. Pa čak i smrt. Znao je da će ostati sâm te jeseni kada Varik pođe u školu. Ostat će mu samo sjećanje na nježne male rukice i pogled koji nešto traži i nešto obećava.
Na ledenome fjordu zaledila se i zadnja lokvica mora u plavičastu ljusku. Niz pramac njegova broda kao da se osuo mraz ili su procvjetale sitne kapi leda. Zima je okovala i poglede ljudi, poglede ribara, pa i vijence jata ptica koje su letjele tko zna kud u maglu zaključanog neba. Jutlan je mjesecima jeo usoljene haringe i na grijalici topio sastrugani led. Znao je koliko malo treba čovjeku za preživljavanje. A opet, neki pokreti su potrebni i u toj hladnoći. Makar samo misli da se kreću kroz tamu i hladnoću kako bi do proljeća sačuvali plamičak života. Sve brzo prolazi ma koliko nam se činilo dugo.
Na ledenome vršku ledenice koja se pored prozora cijedila čitavih pola metra pojavila se sjajna kap. Prvi osmijeh Sunca, znak proljeća. Otapanje je uslijedilo polako, ali nezaustavljivo. Na prozoru usidrenog, gotovo umrlog i zahrđalog omanjeg broda Hera gledao je Jutlan u daljinu. I ništa ne bi bilo čudno da se na njegovim usnama nije pojavio osmijeh. Kao na kamenom anđelu što kod ulaza u groblje objavljuje vječni spokoj. Jutlan se nastavio smiješiti i kada je Sunce jače stalo otapati led. Smiješio se i kada je pala noć i opet svanulo jutro. Smiješio se i kada su galebovi sletjeli na pramac broda glasno naričući. Smiješio se i kada se počela spuštati noć, a prelomljeni zvukovi hladne večeri počeli polako tonuti u more. Smiješio se i kada se golema kriška Mjeseca spustila nad pučinu. Smiješio se za sve propuštene dane kada u njegovome životu nije bilo smijeha.
15.09.2014.
Ulomak iz romana "EGAL" (3.poglavlje 1.dio):
Samo je vatra palucajući plaminjala, puckajući zbog sitne kišice koja ju je uzaludno pokušavala utrnuti. Orumenjela, uprljana lica nisu nimalo odudarala od blatne, ilovnate zemlje što je duboko ukorijenila udove tih likova obučenih u dronjke vojnih oznaka. Ipak je grimiz vatre davao ukočenim i ispijenim licima čas sablastan izgled, kao da su mrtvaci što iziđoše na izlet u svijet živih, a u drugome trenutku bile su to samo okamine ljudskih sudbina, tako često obučene u vojne sile raznih naroda. Govorili su jezikom šutnje, jezikom pogleda, iscrpljeni mjesecima opsade. Već su u svojim umovima iskopali rovove nalik ovima duž kojih su se slijevali žuti potoci kiše. Užegli miris masne zemlje prekrivao je vonj oko njih, pa i smrad tjelesa tih prilika zaglavljenih u nepriliku ratovanja na prvoj crti obrane i napada istovremeno. Odjeveni napola u blato prikrivali su smrad ljudske nečisti, a vonj baruta, duhana i čađe bili su njihov prepoznatljiv miris. Te je večeri došla zabrana pušenja na položajima.
Dremovna je straža psovala u bradu jer više nisu smjeli pušiti. Tažili su potrebu žvakanjem duhana, škubeći zbog oporog okusa purpurne usne što su se jedine vidjele u mraku koji je gutao njihova tamna lica. Maleni Mitran žvakao je gnjecav komad kruha boje blata dok su mu grašci kiše ulazili preko tupastog nosa u usta. Na kraju je nedojedeni zalogaj strpao u džep i uzdahnuo tako glasno da se i sam prepao. Premrlost koja je vladala u desnome krilu kanala na izbočenom dijelu rovobrana, pretvarala se postepeno, gotovo neprimjetno iz očaja u tupost. Bezmjerna samoća kojom su čekali sljedeći napad razbijala se rijetkim psovkama. Snaga se morala čuvati. Za što, to nitko nije znao, bio je to nagon za preživljavanjem. Jedino što je još živjelo u tim tijelima ispijenim u neprestano ponavljajućim bitkama bez ishoda.
Jorge Gracin ponosno je blatnim i kostobolnim prstima pričvrstio čin na uniformu prikrivajući drhtanje. To je značilo da će uskoro povesti svoju tek dobivenu desetinu u samoubilački prodor ka neprijateljskim položajima.
- Budala, veseli se svojoj bržoj smrti. - šapnuo je Fransoa napola usnulom Pierru.
- Netko prije, netko kasnije. - odvratio je podrugljivo Pierre dok je njegova koso uzvinuta usnica odavala razumijevanje neke veće istine.
Jer prethodne noći poslali su dvojicu tek došlih mladića u izviđanje. Poslani su na klanje. Našli su ih tog jutra razapete na bodljikavoj žici. Nijemci su na njima obavili jutarnje gađanje.
- Doista se moraš brinuti samo za sebe. - gorko je dometnuo Pierre.
Skoro svi napadi do sada bili su jurenje pred tanad. Sve same uzaludne smrti. Ta tijela možda su mislila o besmrtnosti, nedodirljivosti. Ali tanad nije samo prolazila kroz tijelo ne ostavljajući traga. Iznenadni nered je nastajao kada bi se strava smrti naglo proširila njihovom sviješću. Slijedilo je bježanje.
- Što se to dogodilo?! - vrištao je zapovjednik Meltier.
- Poginuo je vodnik! - odgovorio je netko iz gomile blata i krvi.
- I to je opravdanje?! Zar je to opravdanje? Doći će novi, osobno ću ga odabrati da vam ulije hrabrost u tu kukavičku hrpu kostiju!!!