DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Denis Vidović
Denis Vidović sisački je pisac i humorist. Rođen je 21. studenog 1988. godine. Sa sedamnaest godina počinje pisati haiku poeziju. Također piše i priče, pjesme, aforizme, recepte, kolumne, putopise te izrađuje plakate kojima komentira svoju svakodnevicu. Njegovi su tekstovi objavljivani na internetskim portalima („Lola“, „Kvaka“, „PS-portal“, „ZG-kult“, „Booke.hr, Pivnica.net), u književnim časopisima („Alternator“, „Riječi“, „Književne vertikale“, magazinu „Uh!Aha“) te u zbornicima („Aforizmi i aforističari 17“ i „Dok vlakovi prolaze“). Istaknuti je član sisačke poetske tribine „Zalogaj poezije“, kojoj je, uostalom, nadjenuo i ime. Član je Udruge hrvatskih aforista i humorista. Dobitnik je priznanja „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“ za priču „Potvrda o nekažnjavanju“. 2018. objavljena mu je zbirka aforizama „Podilaženje lijenosti“, a 2019. roman „Normalni ljudi“. 2022. godine objavljena mu je druga zbirka aforizama „Aforizmi i ostale nuspojave“. Iste godine pobijedio je na književnom natječaju „Korzo slova“ koji raspisuje Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Sisačko-moslavačke županije, sa zbirkom priča „Reda mora biti“. Također s pričom „Jedna Svenova bivša ljubav“ osvaja drugo mjesto na manifestaciji „Slavko Kolar - književni dani“ na natječaju za kratku priču - satiru. 2023. je među petnaest nagrađenih na prvom literarnom natječaju Jednominutna priča koji je raspisala Gradska knjižnica Požega. 2023. prvonagrađeni je na Pišem ti priču, 11. natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. Te godine osvaja i drugu nagradu za senrju (humoristični haiku) na hrvatskom standardnom jeziku, na natječaju koji je raspisala Udruga „Tri rijeke“ iz Ivanić-Grada.
Denis Vidović
Aforizmi za DHK
Moje rođenje me preporodilo.
Svatko ima neke svoje mušice, a ja imam cijeli roj.
Nikad ne bih volio ući u lektiru.
Želio bih da me ljudi vole čitati.
-A čime se ti ono baviš?
-Ma, ničim poštenim.
-Dakle, književnik?
-Uvijek se otkrijem.
Ako od malena usvojite dobre radne navike, učit ćete iz knjiga.
Ako ostanete lijeni, pisat ćete ih.
Ako vam se čini kako ništa nema smisla, u pravu ste. Čini vam se.
Samo ozbiljne veze propadaju. Ubija ih nedostatak humora.
Obožavam romantične večere za dvoje; samo hrana i ja.
Hrana mi daje snage da nastavim - jesti.
Facebook je poput muškog mozga. Često zašteka, a korisnik nikad ne zna što mu je.
Život je nepredvidiv. Budite spremni na najbolje.
Ako ste se probudili, dan je dobro počeo.
PISAC, NAJPOŽELJNIJA UDAVAČA
Iako smo zajedno tek devet godina, odlučila me predstaviti svojoj obitelji. Bio je to radostan, ali istovremeno i svečan čin. Želio sam ostaviti najbolji dojam pa sam obukao ono što sam imao. Sjeli smo na bicikle i krenuli. Zapravo, na bicikl. Ona na paksic.
„Ivana nam je nešto spominjala, ali nisam siguran da sam baš najbolje razumio“, počeo je otac moje voljene. „Čime se ti ono baviš?“
„Ja sam pisac. Bez stalnih i sigurnih primanja“, izbacio sam ono najbolje od sebe.
Otac moje voljene čvrsto je stegnuo ruku majke moje voljene i oduševljeno je pogledao. U trenu mu se u ruci našao šampanjac kojeg je odmah otvorio uz karakterističan zvuk svih slavlja i svih šampanjaca.
„Dječji“, namignuo je. „Znam da ne voliš alkohol“, prvom mi je natočio. „Poznat si pisac?“
„Poznat na fejsu i u Republici Region.“
„Pa to znači da tvoja popularnost ne poznaje granice!“ uskliknula je majka. „Prodaješ knjige?“
„Prosječno dvije godišnje, ali često novac od prodanih uložim u to da platim ljudima samo da uzmu knjigu, besplatno“, isprsio sam se.
„Koja poduzetnost i talent! Idem odmah napraviti ledeni vjetar!“ potrčala je majka prema kuhinji ne uspjevši suspregnuti suze radosnice.
„Ivana je uvijek dosad izlazila s nekim probisvijetima“, povjerio mi se ganuti otac. „Sve su to odreda bili neki biznismeni, kojekakvi vlasnici hotelskih lanaca ili direktori računalnih tvrtki. Zgubidani koji su posjedovali tek luksuzne stanove, vikendice i skupocjene automobile. Same ispraznosti. Oduvijek sam sanjao o danu kad će u život naše Ivane ušetati netko tko nema apsolutno ništa. Čak ni, ni…ni bicikl.“
„Zapravo, bicikl mi je vani“, važno sam primijetio. „Samo mu treba podmazati lanac.“
Otac je razjapio usta:
„On ima i bicikl! Čuješ li ti to ljubavi?!“ zazvao je suprugu. „Pisac koji posjeduje i bicikl!“
„Bicikl!“ izletjela je iz kuhinje raznježena majka s mikserom u ruci.
„Bicikl!“ dobio sam priliku upoznati i baku koja se uz usklik sreće stvorila u dnevnoj sobi. Ona je očito imala irske korijene jer je momentalno odbacila štake i nemilice zaplesala irish jig. Otac i majka su pali na koljena preda mnom, uhvativši me svatko za jednu ruku:
„Budi nam zet, o pišče!“ povikali su jednoglasno. Nek' se naše zlato dobro uda!“
„Bicikl! Bicikl!“ ubrzala je baka ples.
Po ritmu sam zaključio kako je korakom pratila Marries Wedding.
Gordi čvor
„Svi čvorovi našeg srca, svaki čvor naše savjesti, može se razvezati.“
Papa Franjo nesumnjivo je u pravu kad govori o srcu i savjesti, ali očito se čovjek još nije imao prilike susresti sa čvorovima na plastičnim vrećicama.
„Dobro, dobro, ti stalno žuriš! Zapakirat ću ti tiramisu pa ga pojedi kasnije.“
Nitko nije pravio tako dobar tiramisu kao Dijana.
„Stavit ću ti u vrećicu.“
„Ne treba, hvala ti. Imam ruksak“, uvijek sam nastojao izbjeći plastične vrećice zbog njihovog neizmjernog doprinosa svjetskom smeću.
„Taman posla. Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“
„Ma ne treba zaista, hvala ti…“, preostalo mi je samo da pogledom popratim tog omrznutog suputnika, nametnika, imelu svake valjano zapakirane vrećice. Čvor! Čvrsto stegnuti čvor koji su svi, iz neznanog razloga, smatrali vrlo praktičnim, i ovaj put se ispriječio između mojih gladnih i ekoloških misli i željene hrane. Nikad nisam želio rastrgati vrećicu, ali ma koliko god uvijek vukao, savijao, grebao čupao, čvor kerberskog podrijetla ne bi popuštao. Pokunjeno sam u ruksak spremio tiramisu obložen čvorom. Morao sam do placa po namirnice za ručak, a želio sam i baki posuditi knjige iz knjižnice.
„Denis, jesi gladan?“ dobro je baka pogađala moje trenutno stanje svijesti. „Radila sam njoke i saft. Ako nemaš vremena, spremit ću ti u posudu.“
Kad već ne mogu do tiramisua, veselio sam se njokima.
„Stavit ću ti u vrećicu.“
Presjeklo me.
„Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“
I nastavilo rezati.
„Nemoj bako čvor, molim te!“ uhvatio sam se očajnički za zadnju posudu spasa. Onu s njokima i saftom.
„Ne budi lud“, povukla je baka posudu bliže sebi. „Pa da ti se sve razlije po ruksaku.“
„Nek se razlije!“
„Ne može! To nije čisto ni uredno!
„Nisam ni ja!“
„Ne podsjećaj me!“
„Ne veži, bako!“
„Zaveži, Denis!“
U jednom trenutku, stekao sam stratešku prednost nad posudom i njokima koji još nisu podlegli čvoru te slavodobitno prešao na suprotni kraj stola. Na moje iznenađenje, baka me nije slijedila već je hitro otrčala do ulaznih vrata stana, zaključala ih te se pobjednički vratila s ključem.
„Ja sam gazda ovog stana! Predaj mi njoke ili ću ovaj ključ svezati špagom u čvor za vrata ormara!“
Između dva čvora izabrao sam jedan.
„I plati mi račune“, mašući s balkona doviknula je baka. „U tvom su ruksaku. Stavila sam ih u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadnu.“
Snuždeno sam kimnuo.
„Molim Vas dvije kile paprike“, konačno sam se dočepao placa. Danas radim punjene paprike „I molim Vas bez vrećice.“
„Kako ćete bez vrećice?“
„Stavit ću ih u ruksak.“
„Ali ja tako ne radim.“
Odlučio sam se lukavo cjenkati:
„Ako mi ne stavite paprike u vrećicu, uzet ću četiri kile paprike.“
„Četiri kile? Zašto odmah ne kažete. To ni ne stane u jednu vrećicu. Stavit ću Vam paprike u dvije vrećice. Evo izvolite. Svezao sam Vam čvor na obje vrećice da ne ispadnu.“
Pobijeđen sam se povukao s placa. Ali nije gotovo. Ostatak potrebnog povrća kupit ću u trgovačkom centru. Tamo kupci sami važu voće i povrće i nitko im ne nameće čvorove. Pobijedit ću truli čvorasti sistem!
Stavio sam crveni luk, češnjak i peršin na pokretnu traku.
„Ej gdje si? Kako si?“
Čovjek uvijek sretne nekog poznatog u trgovačkom centru.
„Evo umirem od gladi i čvorova. Kako si ti?“
„A znaš mene. Uvijek pomalo i bez žurbe.“
“Tri eura i dvadeset centi, molim Vas. Svezala sam Vam čvorove na vrećicama da ne ispadne“, uslužno će blagajnica.
Izbezumljeno i izgladnjelo izjurio sam iz trgovačkog centra. Pekarnica! Borit ću se za sebe!
„Dobar dan. Jedan burek, molim Vas.“
„S čim?“
„Jedan burek bez vrećice, molim Vas.“
„Ali, mi uvijek stavljamo u vrećicu.“
„Molim Vas neka danas ne bude uvijek.“
„Ali, vrećica je besplatna.“
„Platit ću dodatno, ako mi ne date vrećicu.“
„A niste Vi odavde?“
„Ako nastavite, uskoro neću biti s ovoga svijeta. Gladan sam! I očajan!“ kleknuo sam.
„Ajde daj gospodinu taj burek“, pojavila se kolegica prodavačice i sažaljivo me pogledala. „Evo, stavila sam Vam u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadne. Ne brinite se, platit ćete kad bude imali.“
Potpuno slomljen izašao sam iz pekarnice ispred koje me dočekala sama sudbina:
„Hoćeš da ti baka gata? Da ti kažem što će da bude? Vidim kod tebe smještaj istočnog mjesečevog čvora koji utječe na kuću zapadnog mjesečevog čvora.“
Pobjegao sam ne čekajući da mjesečevi čvorovi dobiju pojačanje čvorova sjevera i juga. Mobitel! Moja djevojka koja studira nautiku u Dubrovniku.
„Bok, ljubavi, u Sisku sam. Dođi brzo kod mene doma. Mjerim ti u čvorovima.“
Poklopio sam, unezvijereno. Napokon smo stigli kući. Vrećice, čvorovi i ja koji ih ne mogu otpetljati. Nisam više imao snage. Gotovo je! Stavio sam uže oko vrata i popeo se na stolicu. U kuću je bez kucanja ušao susjed.
„Ej bok, što radiš?“
„Evo, idem se objesiti.“
„Ma da? S tim?“ sumnjičavo je susjed pogledao uže. Završio je FER i znao što govori. „Pa to si stegnuo, ni sebi ni svome. Svezat ću ti ja čvor da ne ispadneš.“
Kroz prozor je odnekud dopirala melodija Beatlesa:
Gonna try with a little help from my friends.
Mjesta koja morate posjetiti za života:
Volinja
Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati? Što je Volinja?
Mjesto koje ne poznajem i mjesto koje ne poznaje mene. Nebrojeno sam puta putovao tim vlakom iz Zagreba koji dolazi do Siska i nastavlja dalje, u nepoznato, onkraj svemira, prema Volinji. Ovu subotu sam odlučio otputovati do tog misterioznog i bajkovitog naselja. Sjeo sam na vlak i krenuo. Zapravo, krenuli smo. Bruce Lee i ja. Odnosno, knjiga o njemu.
Kad sam kondukteru rekao da idem u Volinju, brzo mi je pružio kartu, pognuo glavu i promrsio:
„Okanite se svake nade vi koji dolazite u Volinju.“
Nije baš ulijevalo nadu. Čvršće sam stegnuo Brucea Leeija za korice.
Hrvatska Kostajnica, zadnje stajalište svijeta kojeg sam poznavao. Što se krije nakon toga? Vjerujem da su se Kolumbo i Maglellan osjećali jednako.Trnci su mi prošli trbuhom. Nije to bio strah, nego glad koja nema baš nikakve veze s ovim putopisom.
U Volinji sam sreo Nervoznu Službenu Osobicu koja mi je nervozno objasnila da ovdje nema previše zadržavanja ni ćevapa. To mi je pomoglo da shvatim i nervozu Nervozne Službene Osobice i zašto se ovdje ne zadržava previše.
Volinja se pokazala kao raj za uštedu novca. Ovdje nema ni dućana, ni kafića, ni pekare, ali zato na željezničkom stajalištu ima česma u kojoj nema vode.
Naselje me zadivilo svojim ulaganjem u hortikulturu. Ovdje se biljke uzgajaju čak i na klupama.
Nakon svega, ne treba čuditi što je baš Volinja, uz Pariz, London, Amsterdam i Atenu uvrštena među najpopularnije destinacije koje morate posjetiti za života.
OBRANA SOKRATOVA
drama
Prvi prizor
Prvi ulet
(Dvorana za ples. Nakon žestokog sitakija, Ksantipa i Sokrat potražili su predah i okrjepu u bogato složenom gyrosu.)
Sokrat:
Bok slatka portokalopita, znamo li se?
Ksantipa
Ja tebe ne znam, a voljela bih da tako i ostane.
Sokrat
A poznaješ li sebe?
Ksantipa
Molim?! Šta blebećeš konjino pijana?!
Sokrat
Spoznaj samu sebe!
Ksantipa
O Zeusa mu! Tako nešto romantično mi nikad nitko nije rekao. Ženi me! Što prije!
Drugi prizor
Drugi mjesec braka
(Mladi i skladni bračni par izlazi na scenu i odmah počinju razmijenjivati nježnosti. Pozornica je puna razbacanih lonaca i slomljenog posuđa.)
Ksantipa
Ni pločice ne znaš postaviti, ni pipu promijeniti, ni jaja ispeći! Neću ni govoriti o postavljanju laminata ili šalanju! Skroz si nesposoban Ništa ne znaš!
Sokrat
Ali, melomakarona, znam. Od početka to tvrdim
Treći prizor
(istog naslova)
(Blagovaonica sa stolom u sredini. Na stolu se nalazi još nenačeti ledeni vjetar, komadić tiramisua i dva pudinga od vanilije, jedan posut čokoladnim mrvicama, a drugi ne. Gospodin Sokrat ulazi u kuću umoran od cjelodnevnog šljakanja na agori i intenzivne majuetike.
Ksantipa
Gdje si bio jučer, đavle muški?! Opet s onom kurvetinom Kalistom! Bogovi vas oboje satrli! Ajde, priznaj!
Sokrat
Koliko ti puta moram reći, preslatka halvas. Znam da ništa ne znam.
Ksantipa
Mrš, đubre muško! Svi ste isti!
NIKAD KRAJA
Denis Vidnović
popis članova