DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Diana Burazer
Rođena 23.10.1953 u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do početka rata (1992 godine) živjela i radila u Mostaru, a od 1992 živi i radi u Zagrebu.
Piše poeziju i, povremeno, književnu kritiku.
Kao mladi pjesnik često nagrađivana: Antun Branko Šimić, Drenovci , 1970, Slovo Gorčina, Stolac, 1972 god., Goranovo proljeće, Zagreb, 1974 god.
Zastupljena je brojnim antologijama. Pjesme su joj prevođene na francuski, engleski, njemački, norveški, poljski, rusinski i slovenski jezik.
Surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima.
Godine 2007, sa desetak pjesama uvrštena je u knjigu Puentes. Poesía Croata: Diez poetas contemporáneos (Mostovi. Hrvatska poezija: Deset suvremenih pjesnika) u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić (nakladnik DHK, Hrvatska iCorreveydile iz Bolivije)
Član Društva književnika BiH, Društva hrvatskih književnika (DHK), te član Hrvatskog PEN-a.
Objavljene knjige pjesama:
- NESVANJIVO, Sarajevo, 1974, ČETVRTI ZID, Sarajevo, 1984,
- NA ODMORIŠTU IZMEĐU DVA SVIJETA, Zagreb, 1994,
- DRUGA KUĆA, Zagreb, 2003. (nagrada "Josip Sever"),
- IZVAN ZAKLONA, Izbor pjesama u biblioteci Manualis labor, Priboj 2007,
- NARANČA, Fidipid, Zagreb 2008.
- NEBESKE JABUKE, FiDiPiD, Zagreb, 2018.
Knjige pjesama Druga kuća i Narača bile su u najužem izboru za godišnju nagradu najbolja knjige poezije u Hrvatskoj Tin Ujević.
Diana Burazer
Iz knjige:
NARANČA, poezija Zagreb, 2008 g. - četiri pjesme
Naranča
(ili pjesma o ljubavi)
Zrelu i veliku uzmem je u lijevu ruku,
desnom je pomilujem,
kažiprstom dodirnem skoro svaki nabor.
Čvorišta,
u kojima stanuje njena otvrdnula tuga,
uvijek me iznenade svojom veličinom.
Noktom načinim prvi ubod.
Ne pruža veći otpor
i ne buni se.
U tišini
žutom suzom
uzvratimo jedna drugoj
pristajanje na mučni proces koji nam slijedi
i označimo početak.
Dalje sve ide uhodano:
ogolim joj jedno rame,
pa drugo.
Zatim struk.
Uskoro potpuno gola
u tankoj prozirnoj košuljici
drhti pred našim očima.
Hajde razdijeli je, izgleda dobro - kažeš
čekajući na onoj udaljenosti sa koje
sve i izgleda dobro.
Odugovlačim s posljednjim potezima svlačenja
jer znam
kad je potpuno ogolim i razdijelim
biti će teško održati
čak i sjećanje
na ljepotu njene cijelosti.
Leptir (ili sličan prizor)
Razapeta na modroj plišanoj podlozi
sad već nestrpljivo
čekam
završetak cjelokupnog procesa,
kako bih što prije mogla umrijeti.
U pitanju je dostojanstvo
i želja da zadržim donekle
ispod stakalca
lijep izraz lica,
kako bi te kasnije i pogled na mene
dovoljno bolio.
Oslobođena svake pomisli da nešto promijenim
pokušavam se postaviti u prizor slike
iz molitvenika
ostavljenog na stolu.
Mogu micati tek usnama,
mogu očima doticati udaljene dlanove.
Mogu izgovarati molitvu Njemu,
kojeg krajičkom oka upravo gledam
kako samovoljno silazi sa križa i
prilazi mi.
Ni ja, kad mi je bilo najteže,
nisam mogao sklopiti ruke -
šapće mi na uho.
Brišući ruke krajevima
moje haljine
uzima molitvenik,
stavlja ga pod mišku
i ne dotičući nogama tlo
napušta me.
Zamislite,
napušta me!?
Dnevnik hiperbole (*)
Prvi dan
Imam začepljene uši.
Odbijam padobran i bombon.
Neka se dogodi sve ono što se treba dogoditi.
Drugi dan
Još uvijek padam.
Gore je nego što sam mislila.
Sva moja težina nastanila se u, sad već izduženoj,
glavi koja precizno reže prostor ispred sebe.
Ostali dijelovi tijela su laki, i na trenutke ih ne osjećam.
Strmoglavljuju se, bez nekog napora, u nizu.
Treći dan
Još uvijek dobivam na brzini, ali i na opasnoj jednostavnosti kretanja.
Strah koji me je obuzimao u početku, iz nekog neobjašnjivog razloga,
potisnut je. Skoro da postaje zabavno.
I blago erotično.
Nisam sigurna da su svi organi uredno poredani u tijelu.
Zapravo sam sigurna da srce nije u grudima, i da lupa negdje na začelju.
Četvrti dan
Iznenadni bol u leđima. Presavila sam se u posljednjem trenutku da spasim glavu od sudara sa onim čemu sam se vrtoglavo približavala.
Svatko ima svoju sudbonosnu granicu, uvijek prijeteću X crtu.
Ne mogu niti pisati dugo. Svu snagu trošim na opstanak.
Peti dan
Uspjela sam sve opet dovesti pod kontrolu.
Izbjegnut sudar bio je razlog za malo slavlje.
A i ne padam više.
Ili mi se samo čini?
Šesti dan
Ako zažmirim na jedno oko čini mi se kao da se rastojanje između mene i tla više ne smanjuje, i da se uspijevam kretati po bliskoj paraleli.
Sedmi dan
Sve znam!
Ali pristajem na iluziju da beskonačnost ne postoji.
Ili ako baš postoji, negdje u dalekoj budućnosti,
da je nestvarno lijepa.
(*) – matematička krivulja u prvom kvadrantu
U kasnu jesen doputovala bi majka
U kasnu jesen doputovala bi majka.
U torbi samo dvije bluze,
suknja,
cipele za kišu
i kućna haljina.
A sve ostalo
još nedozrele naranče.
Nedjeljom
kad idemo u crkvu
ljutila bih se na nju
što je uvijek u istoj odjeći.
I ovako sam previše ponijela,
govorila je,
a one rodile.
Ne znam gdje se izgubio taj studeni?
I prosinac?
I kad je, i od koga,
postavljen most
kojim se odlazi iz ovakvih prizora?
Sada s otoka
sunčane sočne kugle
stižu bolničkim kolima.
Putuju s uplašenim blijedim ljudima
koje ne poznajem.
Vozač uvečer kasno
zvoni na vratima.
Evo poslali - kaže.
U kartonskoj kutiji samo naranče.
Same izlaze i raspoređuju se
u gostinjskoj sobi
po navici
otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.
Zarobljena prizorom teško
razvrstavam stvarnost i
san.
Ipak
nakon toga danima
u cijelom stanu
isprepleteni
mirišu zajedno.
popis članova