DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Dino Milinović
Rođen 1959. godine u Zagrebu. Završio studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao na pariškoj Sorbonni iz područja kasnoantičke civilizacije. Od 1991. do 2001. godine radio je u državnoj službi (Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo kulture), kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u veleposlanstvu RH u Parizu. Za doprinos na tome području odlikovan je 1996. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Od 2001. godine predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 2005. godine doktorirao na temu Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale. Objavio je brojne studije i članke, u Hrvatskoj i Francuskoj, te dvije knjige s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti (Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i FF Press, Zagreb, 2016; Seuso: autopsija jednog slučaja, AGM, Zagreb, 2016). Objavio je pet romana (Kradljivac uspomena, Tamo gdje prestaje cesta, Skriveno, Marulov san i Orfelin) te nekoliko dramskih tekstova (Vječan kao Ahilej, Quorum, 1, Zagreb, 1997.; Svijet je muškog roda, Mogućnosti, Split, 1999., 2. izd. Matica hrvatska, 2021.). Prema romanu Kradljivac uspomena redatelj Vicko Ruić snimio je film (2006). Sva tri su romana doživjela adaptaciju za radio (Radio roman), na 3. programu Hrvatskoga radija. Knjiga Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti nagrađena je 2017. Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Matice hrvatske i udruge Pasionska baština.
Romani:
Kradljivac uspomena, Znanje, Zagreb, 2001.
Tamo gdje prestaje cesta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007.
Skriveno, Meandarmedija, Zagreb, 2013.
Marulov san, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019.
Orfelin, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2021.
Svijet je muškog roda (Tragedija koje nije bilo), Matica hrvatska, Zagreb, 2021.
Državni neprijatelj
Godinama sam lutao tražeći bilo kakav posao – od utovara ugljena na Zapadnom kolodvoru i preprodaje kino ulaznica pred Zagrebom i Balkanom, do pjevanja a capella na ispraćajima iz mirogojske mrtvačnice – da bih se naposljetku skrasio u jednom od prvih zagrebačkih privatnih antikvarijata. U to vrijeme, antikvarijati su živjeli od prodaje knjiga koje su bile znatno jeftinije nego u knjižarama i tek malo manje nove. Tu su se mogla naći djela autora koji su drugdje bili rasprodani ili su bili posebno obožavani u određenim krugovima, pa čak i onih koji su bili pod povećalom zbog političkog djelovanja. Bili smo dio sive zone koja se počela stvarati na rubovima sistema, dovoljno mali da ne budemo zanimljivi čuvarima društva, ni kao poduzetnici, niti kao slobodni mislioci; pandan jeans buticima, samo na području kulture. Publika u antikvarijatu sastojala se od pjesnika u vječnoj potrazi za novim književnim uzbuđenjima, nezaobilaznih studenata koji su se nadali da će pronaći jeftiniju ispitnu literaturu i skupine adolescenata koje je obiteljski odgoj (ciljano ili sasvim slučajno), naučio da knjiga ima posebno mjesto u njihovim životima. Bila je to heterogena gomilica, sastavljena od sinova iz dobro stojećih zagrebačkih obitelji, ali i ambicioznih provincijalaca, djece umjetnika, novinara, partijskih sekretara i oficira; svi su oni, iz ovog ili onog razloga, u sebi nosili svijest o izdvojenosti u odnosu na ostatak drage nam proleterske mase. Neki glasniji, neki tiši, u pravilu su bili buntovniji od svojih vršnjaka: osjećali su da im društvo pripada, ali i da će se prije ili kasnije morati sukobiti sa svojim očevima da bi ga doista posjedovali. Freud, čija su kompletna djela upravo bila objavljena u Beogradu, poučio ih je da to neće biti lagan posao, da očevi ljubomorno čuvaju svoje privilegije i da ih nisu skloni prepustiti bez borbe. Promatrajući ih, pomislio sam da su oni upravo ono što mi treba. Otkrivao sam im autore koji nisu bili na listi školske literature, koji su iz ovog ili onog razloga dospjeli pod povećalo, ovog ili onog režima, od Markiza de Sadea do Solženjicina. Hranio sam ih novim idejama kao što Francuzi šopaju guske da bi pašteta bila bolja; njihova buntovnost je rasla sa svakom pročitanom knjigom, sa svakim novim naslovom koji sam im stavio pod nos. Ja sam u njima vidio svoje buduće osvetnike; oni su u meni našli ruku pruženu s one strane, iz zabranjene zone nepodobnih, uzničkih misli i sjećanja, slobodu kakvu poznaju samo odbačeni. S vremenom se oko mene formirao mali kružok vjernih sljedbenika koji su iz podruma i s prašnjavih polica izvlačili stare naslove, čistili ih od prašine i donosili u antikvarijat na ogled i na procjenu. Nismo obraćali pažnju na izbrisana imena ili pečate, niti na istrgnute stranice koje su mogle odati prethodne vlasnike. Nema sumnje da su prvo stradale obiteljske biblioteke, ali koga briga ako su na taj način knjige započinjale novi život, uskrsavale nakon što su odveć dugo skupljale prašinu i upijale vlagu u neprimjerenim uvjetima?! Moje male pripravnike zahvatila je euforija, svi su imali osjećaj da ovdje, u ovom malom, posvećenom krugu, sakriveno unutar korica knjiga, kola tajno znanje koje nadmašuje sve ono što se propovijedalo po školama, omladinskim komitetima ili satovima vjeronauka i to znanje davalo im je osjećaj da sudjeluju u rađanju jednog novog svijeta, u kojemu će oni biti nositelji svjetla, evanđelisti, novi proroci i vođe i u kojemu će staro nestati, istopiti se, poput kakve zaleđene kocke na suncu. Funkcionirali smo kao tajno društvo, na pola puta između družbe Pere Kvržice i masonske lože. Imali smo svoj kod ponašanja, rituale, samo nama prepoznatljive znakove. „Nekonvencionalan“ je bila lozinka dana, „slobodouman“ temelj našeg nepisanog manifesta. Uobičajena, dogmatska razmišljanja valjalo je odložiti na ulazu u antikvarijat, poput kišobrana za kišnog dana. „Pravovjerno“ je moralo ustupiti mjesto „heretičkom“, a „heretičko“ nije bilo dovoljno dobro ako nije bilo provokativno. Na oglasnoj ploči u antikvarijatu vješao bih teme razgovora za taj tjedan, odabrane citate iz knjiga ili zanimljive reakcije iz novina, na primjer: Je li Céline genij usprkos toga što je loš karakter, ili upravo stoga što je loš karakter? Je li zlo neophodno za određenu formu ljepote? Ironičan, cinični odnos prema prihvaćenim „istinama“ bio je dobitna kombinacija, a niti politička dekonstrukcija nije nam bila strana. Bio je to ples na rubu (ne)dopuštenog, rezerviran za marginalce poput mene, koji će prije ili kasnije ionako ponovo završiti iza rešetaka. Jednom prilikom zatekao sam svoje mlade pripravnike kako raspravljaju o jugoslavenstvu; začetnik diskusije, pridošlica iz Saveza omladine, šiljaste glave i izbuljenih očiju, za kojega se govorkalo da obilazi gradom i dojavljuje što je putem vidio i čuo, nudio je svoje viđenje povijesti i objašnjavao zašto su Jugoslaveni izabrani narod. Kaže tko? Vinko Pribojević? – upao sam u razgovor, nadvio se nad pridošlicu i odvalio mu snažnu čvrgu. Prisutni su počeli hihotati, napeto iščekujući nastavak, dok se omladinac zbunjeno držao za glavu, trljajući bolno mjesto. – Dokle smo stigli kada naši skojevci citiraju jednog fratra! Što je drugo to jugoslavenstvo o kojemu naš drug priča nego niz mitova o oružju i kulturi, raspoređenih već prema tome kako kome odgovara?! Tko su naši umjetnici? – deklamirao sam, šećući po antikvarijatu kao kapetan Ahab na palubi broda među svojim mornarima, bezobrazno potkradajući Krležu, apelirajući na njihov osjećaj gađenja prema panonskom blatu što nas je odavna progutalo. – Kamov, Šimić, Račić, Kraljević… Bolesnici, sifilitičari, sušičavci, kojima domovina nije dala niti za kruh, pa su pomrli prije no što su stigli išta pošteno napisati ili naslikati! Pont-Neuf? Skica koju bi Manet naslikao na salveti za doručak! Ali, mi smo od nje napravili remek-djelo, a od nesretnog Račića genija! Kamov? Bludom isisani pisac koji bez srama propovijeda apstinensu… Što je to? Genijalna misao? Ili, možda, obično buncanje između dva napada tuberkuloze? Pa, onda ti junaci o kojima pjevaju narodne pjesme! Ljenčine i izdajice, kolaboracionisti i kalkulanti koji kasne na odlučujuće bitke: Kraljević Marko na Kosovo polje ili Krsto Frankopan na Mohačko! Možda smo imali pokoji svijetli trenutak u prošlosti, možda je Strossmayer imao plemenite namjere, ali danas je Jugoslavija prljavi vlak zasranih toaleta, pun šibicara koji varaju svoje sunarodnjake na povratku iz Germanije! Uskoro se stvorila fama koju su moji mladi pripravnici oduševljeno širili i izvan antikvarijata. Bio sam učitelj, guru, predvodnik novog plemena na karti svijeta. Napokon sam imao krug kojemu sam pripadao i kojemu sam bio središte (usporedba sa suncem, koja se sama po sebi nameće je, dakako, omiljeni topos svih zabludjelih umova – pitajte Antonina Artauda)! Kakodemonisti, „obožavatelji vraga“, tako sam ih zvao, po uzoru na mlade Atenjane iz dobrostojećih obitelji koji su se, u vrijeme Sokrata, potajno okupljali i izrugivali praznovjerju svojih sugrađana. Da bih dodatno ojačao zajedništvo u grupi, članovima sam dodijelio literarne pseudonime, nekima zbog pretpostavljene sličnosti s književnim likom, a drugima iz jednostavnog razloga što sam na njih nabasao u knjigama koje su pristizale u antikvarijat. Nekima su se nova imena svidjela, drugima nisu, ali morali su ih prihvatiti i nositi kao novu osobnu kartu – bio je to dio rituala kojega se moralo proći da bi se postalo članom kruga kakodemonista. Ja sam posudio ime Juliusa de Baraglioula iz Vatikanskih podruma. Mora da me je privukla Julijusova namjera da svoj novi roman, u kojemu je riječ o ubojstvu, napiše tako što će zaplet prvo iskušati u stvarnosti, uz pomoć svog mlađeg, avanturi sklonog rođaka Lafcadija. Taj sebični, kukavički pokušaj salonskog demijurga tada mi je bio blizak, njegova želja (i vještina) da manipulira osjećajima i postupcima drugih shvatljiva, a ideja „bezrazložnog čina“, koju u djelo sprovodi Lafcadio, privlačna. Gledajući unatrag, mislim da je ta samonametnuta uloga, za koju sam napisao čitav scenarij, nastala iz straha; straha da sam biće bez pravog razloga postojanja, bez ikakvog značenja, praznina, nula, čovjek bez svojstava! Zatvor, sa svim svojim ružnim uspomenama bio je poslije svega jedini pravi sadržaj moga života i jedina stvar vrijedna spomena na mojoj nadgrobnoj ploči, a ožiljci na licu jedino što ga je činilo zanimljivim i prepoznatljivim!
(iz romana „Skriveno“, MeandarMedia, Zagreb, 2013)
popis članova