Dragan Gortan rođen je 1961. godine u Puli. Do svoje šeste godine živio je u Lindaru, nakon čega mu obitelj seli u Pazin gdje i danas živi sa suprugom i dvije kćeri.
Poeziju je počeo pisati prije sedamnaest godina, najprije na blogu kojega je nazvao Boljun, po mjestu svoje tadašnje službe.
Prve tri zbirke poezije: More Ljubavi (2008.), Nebo... Tvoje oči (2009.) i Utjeha zvijezde (2011.) izašle su u izdanju Matice hrvatske iz Pazina, dok je posljednja, Pramjera ljubavi (2022.), objavljena u zajedničkoj nakladi Matice hrvatske i Čakavskog sabora Žminj, a kojoj je Matica hrvatska u listopadu 2022. na svojoj Glavnoj skupštini dodijelila Srebrnu plaketu.
Zastupljen je i u zajedničkim zbirkama: Pomaknuti haiku i Na tragu riječi, te u nekoliko godišnjaka i pjesničkoj panorami Verši na šterni.
Gortanove pjesme su objavljene u Forumu, Novoj Istri, na nekoliko internetskih portala, čitane na radiju, otisnute u dnevnim izdanjima Glasa Istre i beogradske Politike.
Nekolicina ih je uglazbljenih, od kojih je pjesma Gudači, koju je uglazbio i otpjevao Andrej Baša, izvedena na Zagrebačkoj večeri šansone 2010.
Pjesmu ''Gospodar vremena''je 2016. godine objavila u svom časopisu,"Unknown Quantities", Londonska Umjetnička akademija, odnosno u izvorniku: University of Arts.
2020. god na web portalu Pjesnici Ane Horvat objavljena mu je digitalna zbirka ljubavne lirike - S usana na usne.
Dobitnik je Povelje Grada Pazina 2014. godine za sveukupno umjetničko stvaralaštvo, a iste je godine dobitnik druge nagrade za najljepšu pjesmu Udruge umjetnika “Spark” iz Velike Gorice.
Član je Matice hrvatske, a od nedavno i Društva hrvatskih književnika. Živi i stvara u Pazinu.
GUDAČI
Ti bila si nježna i skladna kao violina
Porodi, godine i česti prilasci stolu
Učiniše od tebe violu
Ali moje bi te srce htjelo
Da si i violončelo
Draga, meni ne smeta tvoja masa
Jer voljet ću te i kao kontrabasa
*
(More Ljubavi, Matica hrvatska 2008.)
_________________________________________________________________
SUZE OD SMOLE
Zamisli da si vjetar
A ja da sam drvo
I reci mi koji list
Dodirnula bi prvo
Jer budeš li lahor
Što svoju krošnju išće
Znat ću da si tu
Kad zatreperi mi lišće
Bude li tad jesen
A moje grane gole
Pusti me da plačem
Suzama od smole
*
(More Ljubavi, Matica hrvatska, 2008.)
_____________________________________________________________________
OBRAZ DO OBRAZA
kad budemo samo trave
koje vjetar jutrom njiše
ti mi rasti sasvim blizu
da štitim te od jake kiše
a ljeti kad pripeče žega
tešku žeđ kad trave pate
zadnju kaplju svoje rose
čuvati ću draga za te
slome li nas zimi bure
sreže li nas nož od mraza
opet ćemo biti skupa
... obraz do obraza
*
(''Nebo... Tvoje oči'', Matica hrvatska, 2009.)
______________________________________________________________________
OBLAK
Onog dana kad mi je umro otac,
moja mater stara s dna ormara
izvadi bijelu bluzu od popelina.
''To sam čuvala za ovaj dan'', kaže,
''Pa neka on, koji je svoj radni vijek
i umirovljeničke dane proveo u
plavom trližu, danas bude svečan''.
Sjetio me na to jedan bijeli oblak
koji je jutros na plavom nebu
boje trliža izgledao tako svečano,
a i tih par kapi kiše koje su mu se otele,
… bile su moje suze.
*
(Utjeha zvijezde, Matica hrvatska, 2011.)
_________________________________________________________________
O MUŠKARCIMA KOJI UMIRU U PAPUČAMA
Božo je umro dan pred Veliku Gospu,
mada je u stvari umro noć prije
jer gorjela je žarulja pod malim trijemom
tog jutra kad sam ga našao u kokošinjcu
iz kojega su mu virile samo noge u papučama.
Čekajući mrtvozornika razmišljao sam
kako o tom čovjeku znam vrlo malo, skoro i ništa,
a kako sam sad postao prvim svjedokom njegove smrti
ne računajući kokoške koje su bezbrižno, kao da se
ništa nije dogodilo, kljucale dvorištem.
A samo je dva dana prije, vidjevši kako se zagledavam u orahe
natrpane u malu kanticu do ulaznih vrata, rekao:
''Da bi van urehi, ali svi su načeti... Neki puh ih načme i oni padu...
svaki ima škulju i nisu za nič, ja ih pobiren da se ne podrsnen na njih''
a sad taj dobri čovjek leži tu pred mojim nogama, kao neki načet i odbačeni orah kome
je smrtopuh pregrizao tijelo, načinio rupu da bi kroz nju iscurio život.
Tih sam se papuča sjetio nekoliko godina kasnije jer mi je iste takve,
očeve, nekoliko dana nakon njegove smrti dala mater uz riječi:
''Zami ih, samo ih je jedan put ima na nogami...''
Očeve sam papuče iznosio i volio bih da sam češće
stao i u njegove stope, a ne samo u papuče... ali znam
da negdje postoji jedan par samo za mene.
*
(Pramjera ljubavi, Matica hrvatska i Čakavski sabor, 2022.)
________________________________________________________________________
O PRANJU TASTOVIH LEĐA
Moj je otac bio skroman i u bolesti
ne tražeći ništa za sebe maknuo se
s ovoga svijeta na isti način kao što
je i živio… tiho i nenametljivo
Bolest je bila brza, pogotovo u toj
svojoj završnici, a bila je i milostiva
jer ga nikad nije učinila potrebitim
Sad perući leđa svom tastu zapravo
perem leđa svog oca, to perem leđa
i svojim kćerima i na koncu perem
i vlastita leđa sretan što konačno
dosežem mjesta koja kod samog
sebe nikad ne uspijevam
*
Pramjera ljubavi, Matica hrvatska i Čakavski sabor, 2022.