Dragica Vranjić Golub

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Dragica Vranjić Golub

Članovi društva

Dragica Vranjić Golub

Dragica Vranjić Golub, pjesnikinja i filozofkinja, rođena u Splitu 10.srpnja 1951. g. gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Od 1971.g. živi u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu 1977. g. diplomirala filozofiju i komparativnu književnost. Na tom je fakultetu magistrirala (1998) te doktorirala (2007) iz filozofije. Radila u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža 1979-2015. kao leksikograf u redakciji Hrvatske enciklopedije. Objavljuje znanstvene i stručne radove u Filozofskim istraživanjima, Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Republika, Dubrovniku i dr., uz sudjelovanje na svehrvatskim večerima poezije Croatia rediviva-ča-kaj-što. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog filozofskog društva, Matice hrvatske. Poeziju objavljivala u časopisima, zastupljena u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu.

" Vlastitu imaginaciju pjesnikinja i filozofkinja nalazi u jeziku kao povijesnoj temi ljudskoga opstanka, problematizirajući pitanja jezika, pjesništva i metafore u mediteranskom zavičajnom nadahnuću. Njezino je pjesništvo otkano hermeneutički sažetim stihom kao dijalektika zatvorenosti i otvorenosti (Školjka, 2003). Baštineći tradiciju hrv. pjesništva, sudjeluje u suvremenom izričaju

(Drvo jezika, 2008), pri čemu srž pjevanja upućuje na metafizičku podlogu, iz koje u sučeljavanju ljudskoga i božanskoga izrasta govor s Upraviteljem vremena." (Cit. V. Lončarević, Hrvatska književna enciklopedija, sv.4, LZMK).

Vječno gledanje u san (MH Zaprešić, 1992)
Okvir za pjevanje (MH Zaprešić, 1998)
Školjka (Naklada Ljevak, Zagreb, 2003)
Drvo jezika (Naklada Bošković, Split, 2008)
Predriječ (Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2009)
Filozofija i pjesništvo-Tin Ujević (Naklada Bošković, Split, 2011)
Riječ za Riječ (Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2018).

U sjemenu kucaš i moliš svetu vodu jezika

da te preplavi morem,

veslom što će udarati po tvojim rebrima,

širinama svih tvojih putovanja,

pomorstvom ribljih razgovora i šutnji

i tako dolaziš među svoje

i više ti nije odlaziti,

jer prepoznaše te na njihov način

koji razabire to more riječi,

središte vašega saveza.

I tako si s razlogom prispjela u prisnost nezaustavljivoga,

postankom od početka

u razgovor Sve-riječnoga u riječ odključanu.

Pozivam riječ da se razdijeli u

početak i završetak s iste strane puta,

Dalekosežni posija tu množinu

da progovori na mnoga usta,

posvećen put i usputni znaci

više ne rađaju iz mudrosna sjemena,

sada razdor raste u slovu,

vrt južine s ove strane svijeta

donosi sol na jezik i začin snova,

tako ti dosuđuju da je izgovoriš

načinom od kojega ne možeš odustati

sponom roda i čelom koje dodiruje svoju kolijevku,

odključavaš sve razloge, rastvaraš dlanove,

više te nema u nepotrebnim riječima,

hoću li te prepoznati? Evo, već listam tvoje oblike!

Predriječ

Jezikom omeđen more si,

kaplja thelosa

i sol počela.

Sjediš sa sobom

u valu putovanja,

razmičući zadnja značenja,

ufanja,

nebosklon nadanja.

Voda si plodna koja rađa predriječ

i sve je po njoj,

stup svjetlosni, potporanj,

sve stavljeno Pred,

da ti bude i da jesi po njoj,

jezik budućega u kojemu obitavam,

načinom od kojega malo što preostaje,

pretječe me,

da svatko svojim putem ne udari.

Ti si rekao Riječ

i sve je po njoj postalo.

iz znanstvene knjige Filozofija i pjesništvo -Tin Ujević

(Naklada Bošković, Split, 2011)

"Poezija je materinski jezik ljudskoga roda" (J.H.Hamann). Pjesništvo pjevanjem rasvjetljuje bit opstanka, ono imenuje sudbinu čovjeka u sudbini bitka. Ako je pjesništvo nagovor samoga bitka i od njega bačeno u ljudski opstanak, ono "opstajući" potvrđuje sudbinu bitka i opstanka. Pjesništvo kao jezik-govor, kuća je bitka u kojoj stanuje čovjek dok čuvajući je sluša istinu bitka, raskrivajući tako i zavičaj bitka. U toj kući "nagovoren" od bitka pjesnik pjevajući jest pjevanje i ljudski opstanak pjevanjem. Pjesništvo kao nabačaj raskriva povijesnu bit čovjeka, jer unaprijed određuje neko povijesno vrijeme, a kao ALETHEIA jest neskrivenost njegove istine kao filozofske istine. Vrijeme Ujevićeva pjesništva ukorijenjeno je u povijesnosti, jer kao budućnosno (iako uronjeno u trenutno naše vremenosti), ima sudbinu pjevajućega bitka koji napredovanjem omogućuje svjetsku povijest. Pjesništvo je ponovno događanje i novo rađanje svijeta, jer u intuitivnoj upućenosti i otvorenosti za tajnu, stavlja sebe i svoju istinu u djelo, u su-mišljenju s Heideggerom, o pjesništvu kao fundamentalnoj karakteristici umjetnosti, držimo da ono kao sabiranje povijesnoga svijeta u djelo, sačinjanje (Dichten) istine u kojemu se sastaju mišljenje i pjevanje, kao dva susjedna stabla sačinjanja, čovjek stanuje u govoru kao "kući bitka".

Tajna riječi sabire pjevanje i i mišljenje u jedno, pozivajući ih da dođu iz razlike i budu jedno; pjevanje. Ujevićevo pjesništvo (unutar pjesništva uopće) uznastojalo je u mogućem obzoru razumijevanja bitka, zaokružiti ontološki obzor, služeći se fenomenološkom metodom u otkrivanju smisla bitka. Unutar ovoga obzora, ovo pjesništvo nije neki "opisujući" neutralan primjer, već je, recimo to s Ujevićem, "mojstvo" i "mojbitak".