DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Drago Šaravanja
Drago Šaravanja rodio se 17. siječnja 1940. u selu Lipnu, općina Ljubuški. Djetinjstvo je proveo u rodnome selu. U njemu je pohađao i osnovnu školu. Mladenačku dob i gimnazijske dane proveo je u Isusovačkome sjemeništu u Dubrovniku. S navršenih 19 godina, Šaravanja bježi preko državne granice u Italiju u kojoj je proveo deset mjeseci. Potom je iselio u Australiju. Prvi dani u njoj nisu bili nimalo laki, ali Drago je bio uporan i radin. Radio je teške fizičke poslove i bio dobro plaćen. Usput je učio jezik, radio na prilagodbi novoj zemlji, njezinim stanovnicima, kulturi i načinu života. Prvi ozbiljni posao ponudio mu je QANTAS, najstarija i najsigurnija zrakoplovna tvrtka na svijetu. Tehnološke znanosti nisu dotada obuzimale Draginu svijest. Dolaskom u QANTAS, stanje se stubokom mijenja. S nekoliko dobrih sugestija i inovacija, za koje je dobio novčane nagrade i javno priznanje, Drago se, radeći i učeći, doškolovao za zrakoplovnoga strojarskoga inženjera (Aircraft Mechanical Engineer). Na tome je poslu ostao do umirovljenja. U Hrvatsku se vratio u veljači 2001. Živi u Zagrebu. Kombinirajući posao i studij Drago je završio studij hrvatskoga jezika i književnosti na Macquarie sveučilištu u Sydneyju. Za iznimno dobar uspjeh dodijeljeno mu je doživotno članstvo Golden Key National Honour Society in Recognition of Outstanding Scholastic Achievement and Excellence. (Zlatni ključ nacionalne zajednice časti kao priznanje za izvanredan skolastički uspjeh i odličnost). Kao publicist surađivao je u mnogim hrvatskim publikacijama; od Hrvatskoga doma do Spremnosti, Hrvatskoga vjesnika, Nove Hrvatske, Hrvatske revije i drugih u kojima je, uz ostalo, objavio nešto poezije i kratkih priča. Drago Šaravanja član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru.
Kako sam kaže: obišao je mnogo svijeta – mnogo je vidio – nešto je i naučio. Vrhunac svega je saznanje da nema veće sirotinje od čovjeka koji izgubi svoju domovinu. U Hrvatsku se vratio nakon više od 41 godine života u tuđini. Nakon drage obitelji, taj čin smatra svojim najvećim ostvarenjem.
Antologije:
- Hrvatska iseljenička lirika, Lucijan Kordić, ZIRAL Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, Rim 1973.
- Hercegovina, Vjekoslav Boban, Naklada Jurčić d.o.o. Zagreb 2002.
- Writers' Mosaic, Ann Stewart Galway, Blacktown City Council, Blacktown 1992 – 93.
- Writers' Mosaic, Ann Stewart Galway, Blackown City Council, Blacktown 1996.
Monografije:
- Hrvati sa Snježnih planina, Drago Šaravanja, vlastito izdanje, Sydney 1999.
- The Snowy and Croatians, Drago Šaravanja, vlastito izdanje, Sydney 1999.
- Iseljeništvo općine Ljubuški, suautor i suurednik, nakladnik Općina Ljubuški, 2011.
Romani:
- Idemo kući, Nakladništvo Lumin, Zagreb 2003. Za ovaj roman, Društvo hrvatskih književnika i ZIRAL Zajednica izdanja „Ranjeni labud“ Mostar dodijelili su Dragi Šaravanji nagradu Fra Lucijan Kordić kao najboljem objavljenome djelu u razdoblju od 1. rujna 2002. do 1. rujna 2006. koje tematski obrađuje život Hrvata izvan domovine.
- Na drugoj strani vremena, ALFA, Zagreb 2007. (trilogija) Pasionska baština i DHK na IV. natječaju za književno djelo dodijelili su autoru Dragi Šaravanji prvu nagradu.
- Gelipter, vlastita naklada, Zagreb 2011.
- Novo odijelo, Matica hrvatska, ogranak Čitluk, Zagreb 2011.
GELIPTER
(odlomak iz romana)
Gelipter stoji na nogostupu ponešto zbunjen. Pred njim je gradić tisnut u brdo zaogrnuto u cerade tropskih povijuša. Misli mu krade antena što se s brda diže za nebom.
«Koji ju je vrag tamo stavio, kako ju je pronio kroz neprolazan spleter povijuša?», protra labirintima misli. Pomisli i kako je svijet pun zagonetki. I kako mu glad razara želucem, džepom praznina. Nova spoznaja povlači nova razmišljanja, i nova pitanja. Ona o užicanim novcima, kućama, automobilima, mlažnjaku i početnoj misli. Što se sve dogodilo u vremenu i zašto neimaština uvijek počinje prijetnjama iz prazna želuca.
«Ovo je čas kad iz prazna šešira treba izvući ugojena kunića. Nema problema», utješno zaključi Gelipter i smišlja plan.
– U RSL[1] ili u bolnicu, tamo će te nahraniti – dobi Gelipter odgovor od starca u prolazu, umjesto dolara na rastvoreni dlan.
«Što je RSL, gdje je bolnica?» – pita Gelipter nebo i luta očima.
Na brdu iznad grada bijeli se pozamašna katnica. Licem se prodaje za bolnicu. Je li ili ne, treba tek provjeriti. Gelipter slijedi naputak velikoga sveca. Kad brdo ne će tebi, pođi ti njemu.
U čekaonici je dvadesetak osoba razne dobi. Služavke dijele hranu, bolesnicima i posjetiteljima, po ovdašnjem običaju. Bolesnici blaguju na krevetima, posjetitelji u čekaonici s tacna na koljenima.
S gladnim zubom u podmirenome stanju, odluči Gelipter krenuti na put. Ali ne prije nego oproba sreću na žicanju. Šićar ga nije zadovoljio. Svejedno, odluči potražiti pub kako bi čašom piva zalio ručak.
Korisnike puba zateče u stojećem stavu, pognutih glava, s rukama ispod pojasne crte. Za stolom na lijevoj strani mole Boga na hrvatskome jeziku. Ostali ne mole, uljudba ih je digla na noge i nametnula im šutnju. Gelipter se povede za njima. Osjećao se bezgriješnim i neodgovornim pred Bogom. Moliti za blagoslov jela ili za oprost nepostojećih grijeha, činilo mu se bespotrebnim trošenjem vremena.
Konac molitve dokide tišinu. Kud će Gelipter nego svojima. Ostali se nanizaše po šankovima, pričaju, puše i piju.
Društvo se pobrinu da i došljak sjedne, da pred sobom ima pola četvornog metra stola na koji će mu konobar staviti ručak i žutobojno pivo. Gelipter se otimlje, uvjerava ih kako je tek ručao, da njemu, osim piva i kojeg dolara, ništa drugo ne treba.
– Šuti, šuti! Kad si s nami isto ti je ko i nami – reče onaj koji je predvodio molitvu, a doimlje se i glavnim čovjekom. Razoružan, Gelipter ušuti.
Glavni je predstavio društvo i sebe.
– Likota – reče Gelipter za sebe i posegnu za polupraznom čašom. I tek što je praznu vrati na stol preda nj sleti druga, kako se ne bi obeshrabrio, da zna, dok je tu, da pivo teče potocima.
– Jesi li čuja za slučaj nekog našega što ga krava ubode u zadnji kraj kad je kraj nje naletija autom sto milja na sat? – upita Geliptera omanji tip sa suprotne strane stola.
– Nije valjda tako, geliptere jedan. Možda je krava samo odmarala na putu, a divljak, umjesto da sačeka, prihvatio se sirene ko luđak bijele krpe, pa ga uplašena životinja žicnula rogom gdje normalno ne bi da joj platiš.
– E, ne znaš ti kakve su australske krave. Samo što nemaju krila – uvjeravaju ga znatiželjni stručnjaci preko zalogaja.
Gelipter se zanimao kako je sve završilo, tko izvuče deblji kraj. Društvo mu reče: kako je gubitaka bilo na obadvi starane, da je naš borac slabije proša, da je odnija kravlji rog u nezgodnom mistu. Glasine kruže da ga ličnici nisu mogli izvaditi pa su ga odrizali ravno s kožom ne bi li uresta u meso. A rog umisto da ureste u nj, reste iz njega, neki ga vrag 'rani pa ga sad pola tabana viri iz njega. Doktori odlučili da ništa ne poduzimlju, da vide di će stat.
Gelipter se smije i misli kako su grčki konji bajka u odnosu na istine u glavama naših ljudi.
– Nije to ništa, gelipteri jedni – reče – rog se može pilom krotiti i hlačama pokriti. Ono što se dogodilo našim ćelavcima u Sydneyju nema para. Neka hercegovačka lüda izmješala sve što se može izmiješati, kolonjsku vodu, kolomast, krv od pirgava pijetla koji prvi zapjeva u zoru, od šišmiša koji zadnji uleti u špilju, srž od suhe svinjske kosti i sve što mu je palo na pamet. Sutra mu po dlanu udarila dlaka ko u sivonje. Posrećen, utrčao među naše ćelavce, očistio im džepove, dao svakome po bocu namaza s uputama kako ga primjeniti na ćeli. Ljudi, umjesto da pročitaju upute, dali se na mazanje, svuda, po glavi, po čelu i po licu, a sutra udarila dlaka, Bog da sačuva. Nekad su vapili za lijekom protiv ćelavljenja, sad bi sve dali za lijek za ćelavljenje. Najgore je prošao naš Matan iz Lovinca. Prevario se pa namazao i obrve, a one mu ionako bujne, postale stoput bujnije, pa siromah ne vidi ići, ne vidi jesti, ništa ne vidi ako svako jutro posebnim škarama ne odstrani smetnje. Išao nesretnik liječnicima, molio ih i kumio za pomoć. Oni mu dali štap za slijepce, savjetovali da kupi izučena psa, da ga vodi i o njemu brine.
Društvo sluša otvorenih usta. Oni ćelaviji miluju ćele tvrdim radničkim prstima. Oni bujnih kosa pregledavaju vržljive dlanove, čupaju nečupano raslinje, čupaju ga s lica i čela. Svi su ozbiljni, zamalo i zabrinuti. A Gelipter se smješka, uživa svoj čas.
– Idemo, gelipteri jedni, vrijeme odmiče. Vi radite, a ja tek tražim posao. Bog zna hoću li ga naći. Rekoše mi da su sva mjesta popunjena, a u džepu nemam ni za šalicu divke.
– Ne ćemo valjda pustiti zemljaka da krepa od gladi? – upita onaj što predvodi i vadi peticu. Ostali se povedoše za njegovim primjerom, mada ne svi vesela srca.
Sav sretan, pozdravi Gelipter društvo i pođe u park da na drvenoj klupi pribroji šićar, razradi planove i buduću strategiju.
popis članova