DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Drago Šimundža
Drago Šimundža je kulturni i znanstveni radnik, književni kritičar, pisac, prevoditelj i priređivač stručnih, znanstvenih i književnih djela. Po zvanju je svećenik, teolog i doktor književnih znanosti. Rođen je 20. siječnja 1935. u Bisku. Teologiju je i kršćansku filozofiju studirao u Pazinu i Zadru. Za svećenika je zaređen 1960. Poslije teoloških studija, na Filozofskom je fakultetu u Zadru 1967. diplomirao francuski i latinski jezik i književnost. Na Sorboni je studirao kolegij Suvremena književnost i moderne ideje, a. postdiplomske je studije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1972. magistrirao, a 1975. doktorirao.
Radio je kao nastavnik, ravnatelj i pedagog u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Don Frane Bulić“ (1968.-2002.), predavač na Teološko-katehetskom institutu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Od 1969. do 1992. godine bio je urednik časopisa Crkva u svijetu i više različitih biblioteka tog časopisa. Istodobno je od 1991. do 2002. vršio dužnost urednika znanstvenih izdanja Matičina ogranka u Splitu, a u splitskom je Književnom krugu od 1985. suurednik Marulićevih Sabranih djela i uvodničar u Marulićeve etičke, teološke i filozofske tekstove. Član je i suradnik više književnih i znanstvenih edicija, sudionik brojnih simpozija, organizator i voditelj različitih crkvenih i kulturnih priredaba, međunarodnih skupova i jubilarnih svečanosti. Od 2002. vrši dužnost pastoralnog vikara u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.
Uz stručne studije, piše književne crtice, kritike i eseje te publicističke priloge. Ima dvanaest knjiga i oko 200. znanstvenih i esejističkih radova koji su velikim dijelom posvećenim literarnim i religioznim područjima. Do izražaja mu dolaze interdisciplinarni pristupi i kritičke prosudbe, književne i teološko-filozofske naravi. U središtu su mu ljudske vrijednosti i kršćansko poslanje, društvena pravda i odgovorna sloboda. Glavno mu je područje rada pitanje religioznog fenomena u svjetskoj i hrvatskoj književnosti, zapravo, stvarnost vjere i nevjere u književnim formacijama i istaknutim djelima uglednih autora 20. stoljeća. Po tome je obilježio naše vrijeme, poglavito u graničnim pitanjima između vjere i kulture, društva i Crkve, književnosti i teologije.
U tom mu je stilu, u povijesti naše znanosti o književnosti, posebno znakovito kapitalno djelo Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, u kojemu je u dva sveska od 1550 stranica, sa stručnim uvodima i indeksima, obradio religijske i religiozne teme i motive u djelima 26 hrvatskih književnica i književnika; dijelom naših vrhunskih pisaca, dijelom religiozno, teističko-ateistički tipskih predstavnika.
Član je više društava i komisija, crkvenih, kulturoloških i znanstvenih. Za svoj je rad dobio mnoga priznanja i nagrade. I na crkvenom i na društvenom području. Godine 2005. Crkva u svijetu mu je izdala opsežan zbornik pod naslovom Na granicama riječi.
Knjige:
- Etički problemi u književnom djelu Alberta Camusa (magistarska radnja), Zagreb, 1972.
- Godina Velikoga zavjeta. Spomen-knjiga: Hrvatski kršćanski jubileji, Split, 1977.
- Čovjek, društvo i Crkva (eseji), Split, 1979., str. 282.
- Naš Bog je Bog ljubavi (crtice i meditacije), Split, 1981., 1985.
- Problem Boga u suvremenoj književnosti (književno-teološke studije), Split, 1983.
- Francuska književnost u «Viencu» (1869.-1903.), Split, 1993.
- Ljudske vrijednosti i kršćansko poslanje (eseji), Split, 1995.
- Crkva i demokracija (osvrti i rasprave), Split, 1995.
- Religiozna povjerenja i sumnje. Vjera u književnosti (eseji), Split, 1999.
- Civilizacija ljubavi (crtice i meditacije), Split, 2000.
- Odgovorna sloboda (osvrti i eseji), Split, 2000., str. 292.
- Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, Zagreb, u dva sveska, prvi svezak 2004., drugi svezak 2005.
Ogledni esej:
TINOVI AUTIZMI I «HEREZIJE»
Iz studije o religioznoj problematici u djelima Tina Ujevića
Ako bismo u sažetku pokušali napraviti neke paralele između Tinove vjere i nevjere ili, bolje, razglobiti i osvijetliti cjelovitu sliku pjesnikovih religioznih razmišljanja, morali bismo prije svega istaknuti Tinovu strast i potrebu za apsolutnim Bitkom. Obuzet životnim nemirima i metafizičkim tajnama, ni religiozno nije mogao ostati pasivan. Smiono se stoga propinjao za Bogom ili Demijurgom, Pankozmičkom silom ili sveobuhvatnim kozmičkim Principom, te s velikim povjerenjem u pjesničku mistiku i svoj fikcionalizam majstorski kreirao različite slutnje i doživljaje. S tog mu je gledišta religijska metaforika vrlo često bila izričajno sredstvo subjektivnih vizija i poetskih imaginacija.
Dok ga promatramo u tom svjetlu, ne možemo mu zanemariti sinkretističke inspiracije i spiritualističke levitacije, pri čemu je često plovio mističnim i panteističkim doživljavanjima. Istini za volju, više poetski, nego duhovno. Jer, poezija mu je pri tomu, kako se povremeno izražavao, bila okultni smisao religije, a religija, ništa drugo... nego poezija prirode. U tome je imao velikih uspjeha, ali i gorkih iskustava. Mnoge su mu tajne ostale daleke i nedohvatne, s onu stranu svih izama i pozitivizama modernog svijeta i osobnih pomišljanja, kojima je povremeno obilno plaćao tribute.
Istodobno je u njemu, kad ga religiozno promatramo, uporno tinjala i sve više se razvijala otvorena nevjera. No – treba li to naglašavati? – mnogo više kao otklon religijskih povjerenja, o čemu je često pisao i govorio, nego materijalistička koncepcija svijeta. U tom se obzorju odricao osobnog Boga, ali ne i svojih spiritualnih promišljanja i panteističkih opcija. Duh mu je i u tim vizijama bio uporište; rado se pozivao na nj i njegovu potporu te smjelo kretao po rubovima kršćanske mistike i neartikuliranih oblika hinduizma i budizma –od različitih vjerskih koncepcija i lirozofskih opcija, kulturološkog panpsihizma i unanimizma, do reinkarnacijskih pomišljanja i misterioznog jedinstva Svijeta.
Ezoterična su bila ta shvaćanja i izražavanja, ali ne ćemo zaključiti da se zbog toga u Tinu rasplinula i iščezla njegova iskonska spiritualnost i pjesnička religioznost. Iako su bile površne i nestalne, na svoj su način u njemu postojale. U tom ćemo smislu slikovito za nj kazati ono što je on svojedobno tvrdio za Kranjčevića – kojega su još za života optuživali zbog agnosticizma i modernizma – da ima skepse, razočaranja, pesimizma… Ali to nije dovoljno da se okvalificira kao antireligiozan...
Ne umanjujući, dakle, Tinove herezije, potvrdit ćemo da se spomenute prosudbe o Kranjčeviću u dobroj mjeri mogu i na nj protegnuti. Sva su mu poetska i misaona nastojanja da riješi pitanje metafizičkih i sudbinskih tajna, kao i poetske inspiracije različitih nadahnuća u svezi s tim, pa čak i same sumnje i spiritualna izražavanja – vjera i nevjera u svim svojim oblicima – jasan odraz intimne nutrine u kojoj su se neprestano lomile i na svoj način, često fiktivno, potvrđivale različite opcije poetskog i religiozno-spiritualnog doživljavanja svijeta.
Želeći ga u svezi s tim komparirati s nekim poznatim književnikom te tako u usporednoj tehnici predstaviti ili bar donekle duhovno osvijetliti, dolaze mi na pamet Thomas Mann, Shelley, Baudelaire, Unamuno, pače i sam Goethe. Međutim, sve bi te usporedbe bile samo djelomične. Tin je u svom zanosu, religioznoj optici i duhovnoj viziji širi i složeniji od mnogih svoji uzora.
Nemoguće je, stoga, jednoznačno izreći njegove poestko-religiozne vizije i opcije, kao što, jednako tako, nemoguće izložiti njegov pjesnički svijet, misli i doživljaje. Preširok je raspon Tinovih životnih nemira i pjesničkih ispovijedi: od biblijske vjere i mističnih nadahnuća, kršćanskih i istočnjačkih, do osobne nevjere i neotklonjive skepse. Zato ga – zbog različita izricanja, doricanja i poricanja – ništa od toga potpuno ne određuje. Više ga simboliziraju njegove varijacije, nemiri i slutnje u kojima se ističe duboki agnosticizam i poetska spiritualnost, nego stvarna vjera i nevjera...
Zato ćemo se, kad je riječ o religioznom i areligioznom Tinu, poslužiti slikovitom usporedbom njegovih kritičkih razmišljanja o Dostojevskomu: Kao što je Dostojevski, kako to Tin slikovito reče, prebirao po duši a da nije riješio njezine tajne, tako je i Tin – zaključit ćemo – prebirao po svemiru i svijetu, a da nam nije uspio otkriti svoja i njihova tajanstva.
Bio je, varirajmo malo isti zaključak, nemiran u svojim pitanjima, da bi se, i zbog toga, još nemirnije sa sobom, s vlastitim stavovima, ponekad spontano, ponekad namjerno razilazio
popis članova