DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Dubravka Težak
Dubravka TEŽAK, književna povjesničarka, kritičarka i metodičarka, rođena je u Zagrebu 14. studenoga 1955., gdje je završila osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet (komparativna književnost, indologija, talijanski jezik i književnost). Poslijediplomski studij književnosti završila je 1984. obranivši magistarski rad Prijenos dječjeg junaka iz književnog djela na film, a disertaciju Hrvatska poratna dječja priča obranila je 1989. i stekla akademski stupanj doktora društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije. Od 1982. zaposlena je kao asistentica za dječju književnost i filmsku i radiotelevizijsku kulturu u Odsjeku za razrednu nastavu i Odsjeku za predškolski odgoj Filozofskog fakulteta OOUR-a pedagogijskih znanosti, koji danas djeluje kao Učiteljski fakultet. Od 1986. je znanstvena asistentica, 1990. docentica, 1996. izvanredna profesorica, a 2003. redovita profesorica. U akademskim godinama 1991/92. i 1992/93. predavala je dječju književnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u Odsjeku za hrvatski jezik i književnost, Odsjeku za razrednu nastavu i Odsjeku za predškolski odgoj. Autorica je i nekoliko čitanki i priručnika za osnovnu školu. Znanstvenim i stručnim člancima javlja se u časopisima u domovini i inozemstvu. Objavljuje prikaze i kritike književnih djela u novinama i časopisima. Napisala je desetak scenarija za Obrazovnu videoteku Filmoteke 16, petnaestak priloga za Obrazovni program HRT-a, uredila 60 knjiga za djecu i mladež (biblioteke HIT junior u Znanju, SMS u Nakladi Ljevak i Naklada Tipex), prevodila dječje priče s hindskog, talijanskog i slovenskog jezika. Dobitnica je godišnje nagrade »Ivan Filipović« za 2002. godinu.
Knjige
- Dječji junak u romanu i filmu, Zagreb, 1990.,
- Hrvatska poratna dječja priča, Zagreb, 1991.,
- Mato Lovrak – Ivo Kušan, Zagreb,1993. (suautor M. Crnković),
- Priče o dobru, priče o zlu, Zagreb, 1993., 2005. (suautor M. Čudina-Obradović),
- Mirotvorni razred, Zagreb, 1995. (suautor M. Čudina Obradović),
- Antologija basne, Zagreb, 1996., 2001.,
- Primjeri iz dječje književnosti, Zagreb, 1996. (suautori Z. Diklić, I. Zalar),
- Interpretacija bajke, Zagreb, 1997. (suautor S. Težak),
- Antologija bajke, Zagreb, 1998.,
- Povijest hrvatske dječje književnosti I, Zagreb, 2002. (suautor M. Crnković),
- Kratki prikazi, Zagreb, 2007.,
- Portreti i eseji o dječjim piscima, Zagreb, 2008.
Dobro i zlo u književnosti za djecu
(Ulomak iz knjige Priče o dobru priče o zlu)
Promatrajući junake dječjih knjiga u povijesnom presjeku s obzirom na njihov odnos prema dobru i zlu, možemo ih podijeliti u tri skupine. U djelima 18. i 19. stoljeća namijenjenima djeci likovi su djece uglavnom prihvaćali ponuđene kodekse ponašanja što su ih pružali odrasli. Zbog svoje nemirne i nestašne prirode činili su pogreške, ali su uvijek težili tome da se poprave. Učinjene nepodopštine bile su tek skretanje s pravoga puta na koji su se djeca uvijek željela vratiti. Konačni im je cilj bio da budu dobra i poslušna djeca. Većinom su to bila literarno slabija djela, ali krajem 19. stoljeća nastaje i Pinocchio, čije su književne vrijednosti već naglašene.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća karakteriziraju djela u kojima dječji junaci ni u jednom trenutku ne smatraju da je svijet odraslih i njihovih moralnih normi po nečemu bolji od njihova dječjeg svijeta u kojemu čine svoje nepodopštine, ne misleći da je to skretanje s pravog puta na koji bi se trebalo vratiti oslobodivši se u ponašanju svega onoga što odrasli osuđuju kao nepodobno. Primjer su Twainovi nestašni dječaci, uvijek spremni oteti se školi i bilo kakvoj disciplini (Tom Sawyer 1876., Huckleberry Finn 1884.)
Treću skupinu (sredina 20. stoljeća) čine likovi koji svoj dječji svijet smatraju boljim od svijeta odraslih i njihovih moralnih normi. Junak smatra da je njegov način života, kojim odbacuje uspostavljene konvencije ponašanja svijeta odraslih, ipak nešto u čemu se može realizirati također neka etika. Primjer je Pipi Duga Čarapa (1944. g.)
Iako su se kronološki ovim redom oblikovali spomenuti odnosi, jedan odnos nikada nije u potpunosti istisnuo prijašnji, tako da u suvremenoj literaturi nailazimo na sva tri ustanovljena odnosa.
Joža Horvat, majstor u pisanju nevjerojatnog, ali uvjerljivog
(ulomak iz kritičkog pogovora knjizi J. Horvata Svjetionik)
Vrlo je zanimljiv način prožimanja fantastike i stvarnosti kao i uloga prostora u izgradnji likova i fabule. Djelo asocira i na antičku tragediju jer glavni lik i radnja koju pratimo obilježavaju tri sudbinska uzroka. Prvi je pogreška roditelja: rasap obitelji, otac napušta ženu i sina, a dječak Tonko koji ne može prihvatiti takvu stvarnost povlači se u snove i izgrađuje vrlo čvrst fantazmagoričan svijet kojemu je teško odrediti granice i iz kojega se katkada teško vratiti u stvarnost. Drugi sudbinski uzrok je vlastiti čin. Zaljubljen u more, Tonko se svojevoljno ukrcava na brod kako bi naučio što više o pomorskom životu i posvetio svoj život moru. Ali zanimljivo je da se već taj drugi čin zbiva isključivo unutar fantazijskog svijeta. Treći sudbinski uzrok je volja božanstva. Zla nerejida zvana Zlokobna ljepotica spašava Tonka za vrijeme brodoloma, ali mu utiskuje na lice poljubac od kojega treba polako umrijeti. Iako se to dogodilo unutar fantazijskog svijeta, povratkom u stvarnost ne dokida se snaga božanstva. Dječak s tragom poljupca na licu polako kopni, a ni suvremena znanost i medicina mu ne mogu pomoći. Taj otisak poljupca, kao materijalni trag koji je dječak donio iz fantazijskog svijeta u stvarnost prvo je što zbunjuje ostale ljude. Dotadašnje dječakovo ponašanje uvijek su uspijevali obrazložiti racionalnim kategorijama, ali sada je prvi put iz fantazijskog svijeta u stvarni svijet stiglo nešto što je opipljivo i neobjašnjivo.
Kao i u najuspješnijim svjetskim modernim fantastičnim djelima sve neobično očitavamo kao metaforički komentar na današnje društvo. Na primjer u današnjici obitelj prestaje biti pouzdano utočište djeci i potpora u njihovu razvoju i odrastanju. Tonko ne može prihvatiti činjenicu da je otac napustio njega i majku pa izmišlja kako je otac otišao na Velebit graditi televizijski toranj za satelitske programe. To je obrambeni mehanizam od prihvaćanja istine u izvanjskom svijetu prema okolini, a u svom unutrašnjem svijetu Tonko gradi lik staroga svjetioničara, bivšega kapetana, koji mu zamjenjuje oca. Naime u svojoj osamljenosti (majka radi, oca nema) Tonko traži društvo, potreban mu je razgovor, potreban mu je netko u koga će imati povjerenja, netko na koga će se moći osloniti, netko tko će ga upućivati u tajne života. Posjetivši pomorski muzej u Rijeci, vidio je portret pomorca Mate Palčića, koji je u mirovini bio svjetioničar, iz čijih je plavetnih očiju zračila toplina, mudrost i dobrota. Na temelju tog portreta izgradio je svoga prijatelja koji mu nadoknađuje oca u svijetu njegovih snova i maštanja. Taj snoviti, izmaštani svijet služi da nadoknadi dječaku sve ono što je u životu bitno, a zbiljski mu svijet ne može pružiti. Dakle snoviti svijet popunjava rupe u zbiljskome svijetu, ublažava boli prouzročene u zbilji. Međutim, koliko snoviti svijet može biti blagotvoran za život u zbiljskom svijetu, toliko može biti i poguban ako granice između ta dva svijeta postanu prelabave što je u priči rezultiralo zlosretnim nerejidinim poljupcem.
popis članova