Dunja Detoni Dujmić rodila se u Križevcima, školovala u Zagrebu, gdje je završila studij komparativne književnosti i engleskog jezika, 1977. je doktorirala, zatim je dugogodišnja urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, potom u Školskoj knjizi (do 2008.)… Od 1970. objavljuje u mnogobrojnim književnim časopisima (Forum, Kolo, Republika, Most i dr.) te u više zbornika radova sa znanstvenih skupova (Krležini dani u Osijeku 1997., 2004., 2005., Šoljanovi dani u Rovinju 2007., A History of Central European Women's Writing, London 2001., Zofka Kvederova: recepce jeji tvorby ve 21. st., Prag 2008. i dr.). Proučava problematiku novije hrvatske književnosti, napose tzv. žensko pismo, književne veze s angloameričkim piscima, također piše eseje i pjesme. Autorica je više stotina natuknica o hrvatskim književnicima za različite leksikone i enciklopedije (Hrvatski biografski leksikon, Leksikon hrvatskih pisaca, Leksikon hrvatske književnosti-Djela, Enciklopedija hrvatske književnosti, Ősterreichisches biographisches lexikon). Priredila je i popratila pogovorima tridesetak izabranih ili sabranih djela hrvatskih književnika (Matica hrvatska, Stoljeća hrvatske književnosti, Vrhovi svjetske književnosti, Croatica, Školska knjiga i dr.). Za ediciju Enciklopedija hrvatske književnosti Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu napisala je 4 monografije, u biblioteci Školske knjige Ključ za književno djelo objavila je 2 studije; autorica je opsežne književnopovijesne studije o hrvatskim književnicama od 1800. do 1945. Ljepša polovica književnosti (1998.). Glavna je urednica Leksikona stranih pisaca(Školska knjiga, 2001.; Nagrada „Josip Juraj Strossmayer“), Leksikona svjetske književnosti-Djela (Školska knjiga, 2004.; Nagrada „Josip Juraj Strossmayer“),Leksikona svjetske književnosti-Pisci (Školska knjiga, 2005.; Nagrada „Kiklop“) te izvršna urednica Leksikona hrvatske književnosti-Djela (Školska knjiga, 2008.).Autorica je 4 zbirke pjesama; zastupljena je u više antologija novijega hrvatskog pjesništva, a pjesme su joj prevedene na španjolski (El Roce de la Mariposa, 2010; Bajo la Ceniza del Antiguo Fuego. Poesía de Croacia, 2010).
Knjige:
Morska bolest
Prilazi mi bolničarka i stavlja ruku na čelo
Mrzovoljno jer nema govora o milosti
Vidim joj lice što se zamagljuje kao zrcalo
Na kojem prstom crtam tijelo prerušeno u stablo
Rebrasta kostura i prišivene lubanje na kojoj visi
Spljoštena cedulja o žalosti i bijesu
A ona me redi ujutro na zauzlanoj plahti
I tišini kao u djetinjstvu što se razmaženo
Nosi uz vrećicu naranča i mnoštvo sićušnih ruku
Koje me pitaju kako je, kako je, ali ništa više jer
Sve je ostalo prema nečijoj volji dobro skriveno
I malo izlizano na rubovima uvijek u 6 izjutra
S križem na reveru bolničarka ukopava me u ležaj
I dvaput dnevno malom žlicom kao ličinku
Hrani zdjelicom i juhom što zapljuskuje iz pare
Za svaki slučaj, kaže, progutati malu pilulu za smrtnost
Virim kroz ključanicu
Virim kroz ključanicu ne bih li vidjela spas svijeta.
Činilo se da me oko vara dok čučeći gledam dječaka
Kako otvara vrata a njegov pas veselo skače i uokolo pršti rosa,
Obilno natapajući križeve najdražih.
A oni se vole i mrze baš kako treba,
Taj dječak i pas govore istim srcem, hrane se i poje žitaricama
Iz prve ruke provodeći dane razdragani,
Ostavljajući šape na pijesku,
A oko njih sitna kiša i trzaji kukuruznih vlakana, čilih i zdravih,
I prijateljstvo bez sivih trenutaka kao da ne podnosi prigovora.
Tako su izdržali četrdeset dana, ni sekudne više,
A ključanica je zastenjala i zalupila se s nekoliko oštrih rezova.
Pomilovala sam psa kao da je nedonošće iz mjesečeva svijeta
I odnijela svoje oko kako ga ne bi ljudožderka.
U modi je smijati se malim stvarima
Smiješ se, sviđa ti se propast svijeta,
Prazniš ovu čašu i kapi što su se u njoj stisnule,
Bez pogovor, zapravo u nastavku nekog
bezveznoga sna,
Obožavaš prozore kao neviđenu divotu
Iako nešto lošijega vladanja,
Smiješ se tom zaribanom predsoblju
Koje zapravo nitko ne podnosi
Jer stalno uvodi neki novi red
I leži ravno kao prut.
Da, jedinstvena ti je prilika
Lupati vratima koja od buke postaju sjajna,
Hodati kroz vatru
Pod nadzorom kuhinjske družine,
Složiti se sa stolcima koji se rado rastrče
Jer ništa nije zabranjeno
Pa ni loviti tu igru po kutovima stana.
U modi je rugati se malim stvarima
Tek jučer rođenima,
U modi je mijenjati mjesta
I posrtati po stubama, na odmorištima
Koja ničemu ne služe
A tako lako počine zločin,
Iznebuha u padu s
Uzvisine do nevinih nogu.
Treba nam popravljač
Spremila sam sve što bi nam trebalo
U grubu naprtnjaču, u pun mjesec,
U sveopće zibanje izvan konkurencije,
I pošli smo odmah bez naglih pokreta,
Pravi glumci,
Nečujno radi zdravlja.
Razgibavamo svoju obuću
Po planeti u kojoj mirišu sjenice
I staze pružaju krila,
A stabla bacaju svoju snagu
Iz uspravne kralježnice.
Ti si zaljuljan u naslonjaču kao da te negdje
Čeka produženo slavlje.
Treba nam
Popravljač:
Netko tko bi nanjušio sunce
I podignuo uho na svečani dan,
Netko tko bi,
Kako bilo da bilo
Zakrpao naše nerve.
Šećemo, iako nas je izdvojila tišina
I tiho nam govorila:
Hodajte strašljive nožice, samo hodajte:
Iz tame u tminu zagazit ću vam dah.
Što nam je preostalo
Naše su more poslali na rezalište,
Ostade samo šutljivi ocean sa zbirkom
Ribljih kostiju, izbuljenim roniocima što lutaju
Podvodnom stazom među sinjim ribaricama,
Puknutim jedrom do krvi otisnutim u kamenu,
Užadi s brodova što su otpuzala iza obzora,
S kopljima smrznutih koralja,
Lijepom Janjom rasplinutom u mreži,
Malim dječjim tijelima što na svaki udarac vesla
Izlete iz kuće u očekivanju,
Nekako sjetno i prokleto nevino.