DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Đurđa Vukelić Rožić
Đurđa Vukelić Rožić, (Vidrenjak, 1956 .) književnica, urednica i prevoditeljica živi i stvara u Gradu Ivanić-Gradu od 1964. g. Po profesiji ekonomistica, u mirovini. Objavljuje poeziju, prozu i japanske kratke pjesničke forme na hrvatskom i engleskom jeziku te kajkavštini. Za svoje radove primila je stotinjak nagrada i priznanja u zemlji i svijetu.
Izdala je ukupno 21 autorsko djelo. Kratke priče, humoreske i dramski tekstovi višestruko su joj nagrađivani na nizu natječaja i objavljeni u časopisima, zbornicima i digitalnim izdanjima. Za svoju liriku primila je nekoliko nagrada, također, a dobitnica je i nagrade „Drago Britvić“ na Glazbenom festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači. Za zbirku kratkih priča, „Ifkica, lepa moja tratinčica!” Varaždinsko književno društvo i Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu dodjeljuju joj nagradu Katarina Patačić za najbolju knjigu 2021. godine na kajkavštini. Glazbeno obrazovana, svoje stihove povremeno uglazbljuje. Kolumnist-humorist u časopisu “Uh!Aha!” Udruge hrvatskih aforista i humorista, Zagreb.
Pri Udruzi “Tri rijeke”, HPOI, Ivanić-Grad, 2008. g. osnovala je “IRIS”, časopis za haiku i srodne japanske kratke pjesničke forme, i otada je glavna i odgovorna urednica. Digitalni časopis Iris International izlazi od 2015. godine. Objavila je niz eseja iz područja japanskih kratkih pjesničkih formi, surađivala na kreiranju Haikupedije i na eseju “Haiku u Hrvatskoj” kod The Haiku Foundation, SAD. Uredila i prevela niz zbornika i zbirki inih autora u Hrvatskoj i izvan nje. Koordinatorica velikog broja domaćih i međunarodnih natječaja za haiku, senrju i tanku od 2003., na hrvatskom i engleskom jeziku te čakavskom i kajkavskom narječju, uključujući natječaje za haiku i hajge za učenike hrvatskih osnovnih škola. Uređivala je dva godišta časopisa “Haiku” (Društvo hrvatskih haiku pjesnika, Zagreb). Bila je urednica za haiku pri Diogen pro-cultura magazine, Bosna i Hercegovina i višegodišnja kolumnistica u regionalnim novinama “Otok Ivanić”, Kloštar Ivanić. Autorica je triju antologija hrvatskoga haikua na hrvatskom i engleskom jeziku.
Godine 2010. primila je priznanje Rumunjskog haiku društva (Romanian Haiku Society) za poticanje međunarodnih standarda za izvrsnost u haikuu. Primila je nagradu the Touchstone Award (The Haiku Foundation, 2011 .) iz SAD-a za uređivanje i prevođenje Antologije hrvatskoga haiku pjesništva 1996 . – 2007 ., “Nepokošeno nebo / An Unmown Sky” . Godine 2012 . Zagrebačka županija dodjeljuje joj Nagradu za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu. Hrvatsko književno društvo, Rijeka 2018. godine dodjeljuje joj Nagradu za knjigu godine izvan naklade HKD-a, za “Nepokošeno nebo 2 / An Unmown Sky 2”.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice Hrvatske, ogranak Kloštar Ivanić, World Haiku Associatioan, Japan i United Haiku and Tanka Society, SAD. Osnivačica je i tajnica Udruge „Tri rijeke“, haiku pjesnici Otoka Ivanića, Ivanić-Grad (2006.), nositeljica prijelazne godišnje nagrade Ludbreški stup haiku pjesnika, jednogodišnje nagrade zaslužnim hrvatskim haiku pjesnicima (2008.), te nagrade Graševina 2012. Po izboru Krzysztofa Kokota, na popisu je European top 100 most creative haiku authors 2011. – 2022. Godine 2023. dobiva nagradu Grada Ivanić-Grada za životno djelo “Ivanić-Tvrđa”.
Danu mom ti si sunčane zrake dar
Danu mom ti si sunčane zrake dar
snovima mojim ti donosiš sreću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
Svih strahova mojih kosac i ranar
poljupci tvoji na usne mi slijeću
danu mom ti si sunčane zrake dar
Pjesama mojih ti si vječni zvonar
duši ptice čeznutljiv poj proljeću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
U pričama ranjenim tek ubogar
dragulje ničije za sreću neću
danu mom ti si sunčane zrake dar
Molitvama ja kitim tihi oltar
mjesečevom stazom palim svijeću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
Samotnost polažem na hladan odar
mirisnom cvijetu ljubav plamteću
snovima mojim ti donosiš sreću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
„Hod se nastavlja“ 12. recital ljubavne poezije Željka boc, Marija Bistrica 2015.
Izvan razuma
Jednom, krijesnica u svemiru
jurit ću kao pustinjom suša,
tražeći te u svom nemiru
oko zvijezda, između duša.
Kad budem pahulja pepela
tražit će te suze mojih slogova
nošene nadom s trula raspela
i žrtvenika umornih bogova.
Tražit ću te pašnjakom mitova-
makar me gazile potkove sjajne,
kao izgubljeni stih u stogu stihova
makar me gušilo obećanje.
Kap po kap cijeli ću ocean
pretraživati kao bajke i snove
nježno ću prostrijeti svoj dlan
čekati gromove i meteore.
Voljet ću te izvan razuma i duše
bit ćemo dvoje, a ni jedan dah.
voljet ću te dok se svemiri ne uruše,
i prah moj voljet će tvoj prah.
Udruga „Spark“, prva nagrada 2009.
Tanka - Japanska lirska pjesma
Tihi je ribnjak hush at the pond
gdje provodio si dane where you spent many days
pecajući angling
tvoja osamljenost još je tamo your loneliness is still there
među tužnim vrbama among the weeping willows
1. Nagrada, 5th Kokako International Tanka Competition, Novi Zeland, 2015.
Obris čaplje Autumn mist
kroz jesenju maglu a contour of the heron
u potoku in the stream
prolaznik na mostu a passer-by on the bridge
korača baš kao ti pacing very much like you
British Haiku Society, Tanka Anthology 2015.
Okopnio je snijeg Even the snow
uzevši i tvoje stope that kept your frozen footsteps
s našeg dvora is gone from the yard
ptice hranim u tvojim čizmama I feed the birds in your boots
ljuteći se na sunce angry at warmth of sunshine
Prva nagrada na natječaju Časopisa „Cattails“, SAD
Haiku
šumska čistina forest clearing
lahor naglo promijenio summer breeze suddenly changed
obrise neba contour of sky
Nagrada, Genkissu! Spirits Up! Worldwide Hekinan Haiku Contest, Japan 2010.
pecanje s ocem – fishing with father–
prazna kanta prepuna an empty bucket full of
nezaboravnosti unforgetfulness
2. nagrada, Sharpening the Green Pencil, Romanian Kukai Group, Rumunjska 2013
Senryu
five-foot-long ants pet stopa dugi mravi
and whose is this planet? i čiji je ovo planet?
nightmare noćna mora
First place, Asahi Haikuist Network by David McMurray; Japan, 19.7.2013.
mlada udovica a young widow
sada šeta now walking
skupocjenog psa an expensive dog
1.nagrada Moonset Literary Newspaper. Edition 5, No.1, Senryu contest 2009.
TV dnevnik evening news
još jedna masovna grobnica another mass grave
prognoza vremena weather broadcast
Peace Museum Award, Ritsumeikan University,Japan, The 33rd A-Bomb Memorial Haiku Meeting 1999
Babica je v posteli kak na bini
Babica je v posteli kak na bini
stiha grgoli, jako teško diše
hižica se oseti po tuftenini.
Cela je muka nejna skrita v blazini
krunica se na suhim prsima njiše
babica je v posteli kak na bini.
Zmed tabli peči ogenj svetli v mrklini
mraz firangu od rožic po jobluku riše
hižica se oseti po tuftenini.
Deca i vnuki sede pri nje v tišini
živlejne nejne zadnje liste piše
babica je v posteli kak na bini.
Stiha vehne kak senje na mesečini
gda jorgovan precvete ne bu je više
hižica se oseti po tuftenini.
Bazge buju rasle na domovini
sečanja buju v morje odnesle kiše
babica je v posteli kak na bini
hižica se oseti po tuftenini.
Objavljeno “Kaj v Zelini”, Recital suvremenog kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" 2015.
Me senje nemre ni mesečina zeti
Me senje nemre ni mesečina zeti
z sunčecem v zorju niko je nemre dat spat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Kam god idem Ona mi je na pameti
srčeko moje more još v lubavi cvast
me senje nemre ni mesečina zeti.
Živlejnje je popevka, brzo preleti
če ne lubiš, siromak si, nemaš kaj dat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Kam god idem, kaj delam, doma i v kleti
na nju stalne mislim, štel bi ju podragat
me senje nemre ni mesečina zeti.
Stari vele da nemremo sve imeti
kaj si želime nemre nam živlejne dat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Ne mora mi niš reči ni povedati
jer sem siromak, nis doktor ni advokat
me senje nemre ni mesečina zeti
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Iz zbornika „Me senje nemre ni mesečina zeti“ Tjedan kajkavske kulture, Krapina 2015
Strast
Iz zbirke humoreski „Fuj, ti si normalan!“, 2012.
Tiho je predvečerje. Sunce tek što nije zavrilo spuštajući se onako pitomo, blago i grimizno, usplamtjelo i žedno, na ustreptalu površinu nježno - svilenog, otvorenog mora. Otvorenog do nebeskog, grimizno-purpurnog, pjenušavo sjajnog indiga. Sva se tišina pretvorila u eho ljepote, miomirise nezaboravnog mediteranskog bilja i mirise soli uz dah vječnosti. U stapanju sunca i mora koji se istinski nikada ne dotaknuše, iako u silnoj čežnji i u potrazi za drugim svojim dijelom, za stihom kojim će opjevati svoju potrebu za jednim jedinim, potpunim sobom. Nježno, sasvim nježno i gotovo nesigurno, meko, gotovo ispitujući, potanko se baveći pristupom i mareći za svaku sitnicu, kako to već čine nježni i ljubavi gladni ljubavnici, potiho, i on se približavao velikom trenutku stapanja, postajanja jednog, jedinstvenog spajanja i bitka s njom. Putovao je prostranstvima mnogih pučina, daljinama nepredvidivih svemira, skupljao silinu nebrojenih sunaca te snagu želje u pripadanju njoj i samo njoj. Teško je disao, šumno i šuštavo, veoma uzbuđen. Zauvijek! Za trenutak vječnosti koji će ih prodrmati, onesvijestiti od sreće: za onu čaroliju koju je toliko dugo, strpljivo, i samo naoko miran, vrebao. Za koju postoji i luta milenijima, nošen strujama, na krilima vjetrova, pretvoren u kapi, strasno raspršen i potom ubrzo opet snažan, i opet u letu, ponovno na stazi okupljanja veličanstvene moći, avanture i života samog. Siguran da je njegov jedinstven odabir pravi i time najbolji za oboje. Da je to morala biti ona, da, baš ona. Lijepa i plaha, skrivena od očiju mnogih, žedna njegove strasti, željna njegova nježnog, mekog i iscjeljujućeg dodira. Mek kao sjaj pogleda, kao dašak lahora ispod lastavičjeg krila, a ipak strahovito snažan, zaslijepljen strašću i već gotovo sasvim njen, s njom već gotovo sasvim njegovom, blago drhtav i napola lud od snage svoje želje, približavao se onoj kritičnoj točki kada svijet nestaje, kada prividi padaju, kada čežnja napokon biva nahranjena i okrutno kruži njime, dok srsi otkucavaju poput sata praiskonskih vulkana te će uskoro, čim okupe sav njegov bitak, u jednom jedinom trenutku, biti oslobođeni. Planuti svom svojom strašću. Bio je lak poput pjene, bio je tek kresta koja će završiti u njenoj toplini i mekoći, bio je tek strast koja je ostvarila svoj davnašnji san. Bio je očajnik koji je pronašao svoju luku nakon milenija putovanja, svoju srodnu dušu, svoju nježnost, svoje novorođenje. Ona pak, mirno je čekala zvona koja će zazvoniti, orgulje koje će tutnjem zasvirati, krešendo fortissima nekontroliranih i mekih jecaja koji će joj uzdrmati svijest. Čekala ga je slobodna i otvorena za sve što joj može donijeti i darivati, za svu ljepotu koju joj može pružiti, za svaki šum uzdaha koji će s njom podijeliti. Za sva neizrečena očekivanja koja su se podrazumijevala. Topla i osunčana, bila je žedna njegova dodira, željna nježnosti i milovanja koja joj je donosio. Trenuci su bivali dulji i od vječnosti, a vrijeme niti je stalo niti postojalo. Nije ga ni bilo niti je bilo važno. Postalo je privid, maska zalazećeg sunca koje nikada moru ne zalazi, privid prolaznosti koja ne postoji, a time ništa ni ne prolazi i sve ostaje isto. Jer, on je njezina, a ona njegova prolaznost. Tek su dodir, tek su titraj spajanja u prolazu, tek su šala slučajnosti ili pak svrhovito i ciljano zajedništvo neke od najvećih, nikada nikome znanih tajni. Tajni koje se slučajno nisu dotaknule u jednom vremenu, ali su paralelno postojale, same i prepune čežnje.
On, sad već pri strašnoj snazi, ne mogavši više natrag, bez mogućnosti odustajanja, bez snage volje kojom bi bilo što promijenio.
Ona pod njegovom težinom, pokrivena, poklopljena, ispunjena, potresena i drhtava, vlažna, bespomoćna u surovom zagrljaju.
On, posljednjim udarcima nasrće na njezino pitomo i toplo prihvaćanje, upijanje i grljenje, upijanje i gutanje.
Ona, teško dišući i hvatajući zrak, potopljena strašću kojom ju uzima, kojom napaja svaku žednu poru njezina postojanja.
On, bespomoćan, dok šuštavi trzaji uzimaju maha.
Ona, u grčevitim jecajima njegovih uzdaha.
On, u ludom ritmu nijemog, moćnog urlika.
Ona, u sjeni njegova strasnog lika.
On, prostrijet snagom svemirskom.
Ona, nježno obgrljena mirom.
On, u stapanju iskona hrabro sâm.
Ona, ah, osjećaj taj znan.
On, sumanut u strašnoj slasti.
Ona, u drhtaju strasti.
On, val iz pjesničke daljine.
Ona, plaža divljine.
On, u jecaju tek sjećanja.
Ona, iz dalekih sanja.
I nadalje, svatko sam.
Crna kronika
Iz zbirke humoreski „Fuj, ti si normalan!“, 2012.
Teško mi je sada nabrojiti što ću sve učiniti, no obzirom da je svima jasno da nije sve kao što se čini, možda to i neću učiniti! Ali, uvijek taj ali. Dakle, ali ipak, osjećam se malo, malkice, mrvicu bolje pri pomisli da bi to ipak mogla učiniti. S predumišljajem. Smišljeno i hotimično, s mržnjom i planski. Nisko, svakako!
Dakle, ljuta i razočarana sam, razoružana jer ne mogu ništa promijeniti već biti, samo biti i ostati bespomoćnom promatračicom. No, ovaj puta bučni, a ne nijemi, za promjenu. U tomu je razlika. E pa sada, kada smo raščistili savjest ...
Zadavat ću tu gaduru, sigurno hoću! Izudarati ću je i ispljuskati dlanovima, išamarati, baciti s prozora svog prizemnog stana, otrovati je i potom utopiti, tu nametljivu i senzacionalističku bezobraznicu. Objesit ću je na bakin tavan prepun dima, poput masne kobase pa neka se uguši, sasuši iscijedi poput kišobrana na suncu, potom je isjeckati na tanke, tanane kolutiće i dugo žvakati i izgristi. Spalit ću je kao vješticu i pretvoriti u pepeo koji će potom kroz ozonsku rupu odlebdjeti u svemir. Baciti ću je na pod, gaziti i skakati po njoj, i rasporiti je! Tu crnu, pesimističku, pokvarenu, izvan zdrave pameti, mrcinu! Što ću joj sve činiti. Ukrast ću joj sve što se može ukrasti, izbosti ću je i baciti u rijeku, prošvercat ću je i prodati kao roblje, baciti u reciklažu, odbiti joj azil, učiniti je toaletnim papirom na način da je izrežem na kvadrate 10x10 cm i prikujem na veliki čavao u nečijem poljskom
zahodu.
Ostaviti ću ju nezaštićenu ispod mostova neke rijeke pa će beskućnici spavati na njoj, liječeni a neizliječeni alkoholičari povraćati po njoj! Dopustit ću mačićima da se igraju kuglicama napravljenim od njenih redaka i bodu je svojim oštrim kandžicama! Stavit ću ju krletku ispod ptica, popločit ću cestu njenim stranicama i pustiti
da je namoči kiša, te je gaze, i gaze i gaze gume automobila. Iz nekih razloga pomalo agresivno razmišljanje... baš me zanima otkuda to.
Jedino što u životu konstantno i uporno činim je čitanje crne kronike. I stoga ću baš tu crnu kroniku nasjeckati
na salatu, posoliti i zaoctiti, ugurati tako začinjenu i usitnjenu u kanalizacijski otvor, prepustiti je štakorima, nahuškat ću na nju već nekoga odbačena kućnog ljubimca. Možda ljudi i nisu tako siromašni duhom, možda će kupovati tiskovine i iz drugih razloga, manje crnih, zdravijih za sklad između razuma i osjećaja, intelekta i duha.
Recimo, politike...
NAGRADA"KATARINA PATAČIĆ"
ZA NAJBOLJU KAJKAVSKU KNJIGU 2020. GODINE
Obrazloženje Stručnog povjerenstva:
Na tradicionalni 21. po redu godišnji javni natječaj, koji zajednički raspisuju Varaždinsko književno društvo i Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu, za dodjelu književne nagrade "Katarina Patačić" ‒ u natječajnom je roku za najbolju knjigu na kajkavskom jeziku tiskanu tijekom prošle 2020. godine organizatorima pristiglo pet naslova. Ovaj put to su kajkavske pjesničke zbirke tri autorice: Zaprpreni kaj Zdenke Čavić, Lampušek Đurđe Lovrenčić i Ferdamano zavuzlane rieči Ljubice Ribić. Međutim, prvi put su na ovaj književni natječaj pristigle u istoj godini i dvije zbirke kratkih kajkavskih priča: Ljubičin tjeden Natalije Bajer i Ifkica, lepa moja tratinčica! autorice Đurđe Vukelić-Rožić. Upravo stoga potonje su dvije knjige izazvale i posebnu pozornost Stručnog povjerenstva, jer je žanr kratke priče vrlo rijedak u recentnoj hrvatskokajkavskoj proznoj produkciji. A nakon svestrane prosudbene analize, Stručno povjerenstvo (u sastavu: Ernest Fišer, predsjednik, te Barica Pahić Grobenski i Tugomir Orak, članovi) ‒ donijelo je jednoglasnu odluku: da se za najbolju kajkavsku knjigu tiskanu u natječajnom razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2020. godine proglasi zbirka kratkih kajkavskih priča (s duhovitim naslovom) Ifkica, lepa moja tratinčica! koju je u vlastitoj nakladi objavila književnica i prevoditeljica Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić-Grada.
OBRAZLOŽENJE:
Đurđa Vukelić-Rožić rođena je 1956. godine u mjestu Vidrenjak, ali od 1964. živi u Ivanić-Gradu. Diplomirala je kao prvostupnica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, radni vijek provela je radeći u struci u Zagrebu, a u vrijeme mladosti živjela je, radila i studirala u Americi, u Chicagu. I nakon umirovljenja, pred više godina, u Ivanić-Gradu je nastavila svoju nadasve plodnu književničku, uredničku i prevoditeljsku djelatnost.
Ova svestrana autorica piše i objavljuje na hrvatskom štokavskom standardu, ali i na južnomoslavačkom kajkavskom idiomu te na engleskom jeziku. Dosad je već nagrađivana za svoje lirske pjesme, kratke priče, humoreske, skladbe i aforizme. Za haiku pjesme pisane po uzoru na kratke japanske pjesničke forme primila je dosad šezdesetak nagrada u zemlji i svijetu, a radovi su joj objavljeni u brojnim časopisima, antologijama, na blogovima i u elektroničkim magazinima. Do sada je objavila i 19 samostalnih izdanja te uredila i prevela niz zbornika iz područja haiku poezije. Kao urednici i autorici, posebno su joj ostale zapažene dvije dvojezične (na hrvatskom i engleskom jeziku) antologije hrvatskoga haikua, s naslovom Nepokošeno nebo (iz 2011. i 2018. godine), koje su joj knjige višestruko nagrađene. Članica je Društva hrvatskih književnika i Udruge hrvatskih aforista i humorista u Zagrebu, kao i nacionalnih asocijacija haiku pjesnikȃ u Japanu i Americi.
U svojoj najnovijoj knjizi kratkih kajkavskih pričȃ Ifkica, lepa moja tratinčica! Đurđa Vukelić-Rožić sabrala je ukupno 47 takvih tekstova, kojima je na kraju dodala i vrlo koristan rječnik manje poznatih kajkavskih riječi i izraza, dok je cijela knjiga bogato opremljena ilustracijama ruske umjetnice Irine Verhgradskaye. Pisac predgovora u ovoj zanimljivoj i stilski prepoznatljivoj knjizi kratkih proznih zapisa, Josip Balaško, stoga s pravom ističe:
"Veći broj ovih kratkih priča već je pojedinačno objavljen, a dosta ih je i nagrađeno. To nas ne čudi, jer imaju keca koji se zove - humor. Humor koji ubada - škorpionski. Ubada negativnosti pojedinca i društva. Ifkica prati sva događanja oko sebe i u njima sudjeluje. Sjećanja na djetinjstvo i svoju zrelu dob posve su joj friški. Oživjevši narodne običaje, a ne samo jezik, Ifkica podcrtava paralele s današnjicom i pojedincima kojima je bogatstvo i preštimavanje na prvome mjestu. Ifkica tako pronalazi mnoga bogatstva koja su već zaboravljena, a svi ih mogu imati."
Slično je o autoričinim kratkim kajkavskim pričama zaključila i književna kritičarka Kristina Špiranec (na Susretima riječi u Bedekovčini, 2019. godine):
"(Auto)ironična pripovjedačica, žena u godinama, pripovijeda o svojim mnogobrojnim životnim iskustvima, uspoređujući život na selu u doba svoje mladosti i danas. O događajima i ljudima Đurđa Vukelić-Rožić priča tako da se možemo uvijek iznova čuditi, a i s njome se od srca nasmijati, ne samo besciljnoj sadašnjosti naše tehnološke generacije, već i pomalo zaboravljenim, konzervativnim običajima prošlosti."
Zaključno se, dakle, može ustvrditi kako je zbirka kratkih kajkavskih priča Ifkica, lepa moja tratinčica! autorice Đurđe Vukelić-Rožić prije svega suverenim ironijskim odmakom od društvenih anomalija suvremenosti, ali i od preživjelih zabluda prošlosti, koje sve opisuje i uvjerljivo i inventivno, stvorila respektabilno djelo u kontekstu suvremene hrvatske kajkavske književnosti. Posebice pri tome valja istaknuti njeno sustavno, odrješito i vješto korištenje i podizanje južnomoslavačkoga kajkavskog idioma na razinu osebujnoga književnog izričaja, čime je i osobno dala značajan prinos recentnoj reafirmaciji kajkavštine unutar hrvatskoga jezika kao bitne označnice našeg nacionalnog identiteta. Uz autoričinu osebujnu kajkavsku metaforiku, nabrojene su jezično-stilske značajke i odlike kajkavskih kratkih priča sabranih u zbirci Ifkica, lepa moja tratinčica! bile odlučujući čimbenici da Stručno povjerenstvo upravo navedenu kajkavsku knjigu nagradi prestižnom nagradom "Katarina Patačić" za 2020. godinu.
U Varaždinu, 11. studenoga 2021.
Za Stručno povjerenstvo:
Ernest Fišer, predsjednik
popis članova