DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
120 godina
Đurđa Vukelić Rožić
Đurđa Vukelić Rožić rođena je 1956. u Vidrenjaku u Moslavini, diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Humoreske i kratke priče objavljene su joj u Večernjem listu, Kvizorami, pohvaljene na natječajima Hrvatskog sabora kulture, otisnute u zbornicima „Susret riječi“ Bedekovčina te u zbornicima KNS, Međunarodni književni susreti u Sarajevu; Podstranskoj reviji i na Internetu (na hrv. i engl. Jeziku). Čitane na Obiteljskom radiju Ivanić. Primila drugu nagradu časopisa AVLIJA, Crna Gora, za najbolju neobjavljenu priču u 2011. te pohvalu za 2012. Aforizmi i satira objavljeni su joj u Potepuhu te u nekoliko zajedničkih antologija u regiji i na Internetu.
Poeziju piše slobodnim stilom, fracusku pastoralu - vilannelle (na hrvatskom i engleskom jeziku te kajkavskom narječju) i japansku lirsku pjesmu (tanku) na hrvatskom standardu, engleskom jeziku i kajkavskom narječju. Lirika na kajkavijani i hrvatskom standardu objavljena joj je u zbornicima recitala „Josip Ozimec“ i „Željka Boc“ u Mariji Bistrici; Senje i Meteori (Varaždin), „Susret riječi“, Bedekovčina; Recitalima „Dragutin Domjanić“ u Sv. Ivanu Zelini; „Pod murvom na Krče“ KUD Adamovec, Recitalima Hrvatskog sabora kulture.
Drama „Ples oko štange“ objavljena je u Moslavačkom zrcalu. Bavi se pomalo i umjetničkom fotografijom te je održala i tri izložbe foto-hajgi u Ivanić-Gradu, Delnicama i Popovači, koje su pratile recital haiku poezije te predstavljanje novih izdanja. Glazbeno obrazovana, svoje stihove povremeno i uglazbljuje.
Glavna i odgovorna urednica te prevoditeljica (osnivač i volonter) časopisa IRIS i IRIS International web časopis (ISSN 1849-8639), za kratke japanske forme. Za svoj rad primila preko trideset (većinom međunarodnih) nagrada a Zagrebačka županija dodijeljuje joj Nagradu za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu. Organizirala tridesetak međunarodnih natječaja za haiku i tanku. Niz godina vodila je kolumne u regionalnom dvotjedniku Otok Ivanić o (političkoj) svakodnevici i o haiku poeziji. Osnovala je udrugu “Tri rijeke”, HPOI (haiku pjesnici Otoka Ivanića): www.tri-rijeke-haiku.hr
Za uređivanje i prevođenje antologije hrvatskog haiku pjesništva 1996.-2007. „Nepokošeno nebo/An Unmown Sky“ na hrvatskom i engleskom jeziku (166 autora predstavljeno dvojezično: biografijom, portretom, bibliografijom te navedenim nagradama i/ili mjestom objave za svako djelo) primila nagradu Touchstone (The Haiku Foundation) u SAD-a. Članica World Haiku Association, Japan http://www.worldhaiku.net/poetry/si/d.v.rozic/d.v.rozic.htm gdje uređuje stranice hrvatskih pjesnika te The United Haiku and Tanka Society, SAD, i njihov izvjestitelj iz Hrvatske. http://www.unitedhaikuandtankasociety.com/ambassadornews151.5.html Također, uređuje stranice hrvatskih haiku pjesnika pri The Haiku Foundation, Haiku Registry http://www.thehaikufoundation.org/haiku-registry/?Search1=V.
Dobila priznanje Rumunjskog haiku društva za širenje prijateljstva među narodima putem haiku poezije. Đurđa je umirovljenica, radni vijek provela je u bankarskoj ustanovi kao inokorespondent na engleskom jeziku, u Zagrebu. Živjela, radila i studirala u Chicagu, SAD (1972.-1976.). Piše i objavljuje od mladosti, udata, majka studentu Strojarstva (FSB Zagreb) i maćeha dvojici (sada već odraslih) pastoraka. Živi i stvara u gradu Ivanić-Gradu.
HUMORESKE
Malo ulijevo, malo udesno, 2005.
Zapravo…/Actually…, 2005. (Hrvatski i engl. Jezik)
Može a ne mora, 2007.
Fuj, ti si normalan!, 2012.
POEZIJA
Od ljepote boli me noćno nebo, 2011.
Raščehal je veter oblake, kajkavsko narječje, 2013.
Pogled na otranstka vrata/A Gaze at the Strait of Otranto, japanska lirska pjesma (tanka), 2015. (hrv. i engl.)
MISLI I AFORIZMI (hrv. i engl.)
Naizgled maleni / Seemengly Small, 2012.
Hodajući unatraške/Walking Backwards, 2013.
Vrludanja s najadama/Wandering with Naiads, 2013.
Od pećine do grada /From a Cave to the Town, 2013.
DRAMA
Ples oko štange, „Moslavačko zrcalo“ jednočinka ,2014. Humorna drama o odnosu pacijentice s Alzh. bolešću i njenom njegovateljicom (kći).
HAIKU (hrvatski i engleski jezik)
Jabuka/An Apple u zajedničkoj zbirci Sedam prozora / Seven Windows, 2002
Hvatajući oblake / Chasing the Clouds, 2005., haiku (hrv. i engl.)
Čiji je ovo planet / Whose is this Planet?, senrju, haiga haibun, 2015 ( hrv i engl.)
Tiha glazba / Silent Music, haiku 2015 (hrv i engl.)
Pod krilom rode/Under the Wing of a White Stork, 2016.( hrvatski i engleski)
UREDILA I PREVELA NA ENGLESKI JEZIK:
Antologija hrvatskog haiku pjesništva 1996-2007. „Nepokošeno nebo“ / An Anthology of Croatian Haiku Poetry 1996-2007, “An Unmown Sky”, 2011.
Zvijezda vodilja / Leading Star: Remembering Vladimir Devidé, 2014, collected works
Gospar konj / The Master Horse - Diogenova antologija o konju/A Little World Anthology of Haiku Poetry About Horse, 2013.
10 zbornika Kloštar Ivanić (Haiku), 4 časpisa „Haiku“, 6 časopisa IRIS (tiskovina), 1 web-časopis IRIS (http://www.tri-rijeke-haiku.hr)
29 samostalnih zbirki poezije i haiku poezije raznih autora (Gardaš, Kišević, Bilosnić, Sarkotić, Lovrić, Zernec, Vučinić-Jambrešić, Špoljar, Rožić, Mršić... ).
Danu mom ti si sunčane zrake dar
Danu mom ti si sunčane zrake dar
snovima mojim ti donosiš sreću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
Svih strahova mojih kosac i ranar
poljupci tvoji na usne mi slijeću
danu mom ti si sunčane zrake dar
Pjesama mojih ti si vječni zvonar
duši ptice čeznutljiv poj proljeću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
U pričama ranjenim tek ubogar
dragulje ničije za sreću neću
danu mom ti si sunčane zrake dar
Molitvama ja kitim tihi oltar
mjesečevom stazom palim svijeću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
Samotnost polažem na hladan odar
mirisnom cvijetu ljubav plamteću
snovima mojim ti donosiš sreću
noćima mrklim tvoj smijeh je tamničar
„Hod se nastavlja“ 12. recital ljubavne poezije Željka boc, Marija Bistrica 2015.
Izvan razuma
Jednom, krijesnica u svemiru
jurit ću kao pustinjom suša,
tražeći te u svom nemiru
oko zvijezda, između duša.
Kad budem pahulja pepela
tražit će te suze mojih slogova
nošene nadom s trula raspela
i žrtvenika umornih bogova.
Tražit ću te pašnjakom mitova-
makar me gazile potkove sjajne,
kao izgubljeni stih u stogu stihova
makar me gušilo obećanje.
Kap po kap cijeli ću ocean
pretraživati kao bajke i snove
nježno ću prostrijeti svoj dlan
čekati gromove i meteore.
Voljet ću te izvan razuma i duše
bit ćemo dvoje, a ni jedan dah.
voljet ću te dok se svemiri ne uruše,
i prah moj voljet će tvoj prah.
Udruga „Spark“, prva nagrada 2009.
Tanka - Japanska lirska pjesma
Tihi je ribnjak hush at the pond
gdje provodio si dane where you spent many days
pecajući angling
tvoja osamljenost još je tamo your loneliness is still there
među tužnim vrbama among the weeping willows
1. Nagrada, 5th Kokako International Tanka Competition, Novi Zeland, 2015.
Obris čaplje Autumn mist
kroz jesenju maglu a contour of the heron
u potoku in the stream
prolaznik na mostu a passer-by on the bridge
korača baš kao ti pacing very much like you
British Haiku Society, Tanka Anthology 2015.
Okopnio je snijeg Even the snow
uzevši i tvoje stope that kept your frozen footsteps
s našeg dvora is gone from the yard
ptice hranim u tvojim čizmama I feed the birds in your boots
ljuteći se na sunce angry at warmth of sunshine
Prva nagrada na natječaju Časopisa „Cattails“, SAD
Haiku
šumska čistina forest clearing
lahor naglo promijenio summer breeze suddenly changed
obrise neba contour of sky
Nagrada, Genkissu! Spirits Up! Worldwide Hekinan Haiku Contest, Japan 2010.
pecanje s ocem – fishing with father–
prazna kanta prepuna an empty bucket full of
nezaboravnosti unforgetfulness
2. nagrada, Sharpening the Green Pencil, Romanian Kukai Group, Rumunjska 2013
Senryu
five-foot-long ants pet stopa dugi mravi
and whose is this planet? i čiji je ovo planet?
nightmare noćna mora
First place, Asahi Haikuist Network by David McMurray; Japan, 19.7.2013.
mlada udovica a young widow
sada šeta now walking
skupocjenog psa an expensive dog
1.nagrada Moonset Literary Newspaper. Edition 5, No.1, Senryu contest 2009.
TV dnevnik evening news
još jedna masovna grobnica another mass grave
prognoza vremena weather broadcast
Peace Museum Award, Ritsumeikan University,Japan, The 33rd A-Bomb Memorial Haiku Meeting 1999
Babica je v posteli kak na bini
Babica je v posteli kak na bini
stiha grgoli, jako teško diše
hižica se oseti po tuftenini.
Cela je muka nejna skrita v blazini
krunica se na suhim prsima njiše
babica je v posteli kak na bini.
Zmed tabli peči ogenj svetli v mrklini
mraz firangu od rožic po jobluku riše
hižica se oseti po tuftenini.
Deca i vnuki sede pri nje v tišini
živlejne nejne zadnje liste piše
babica je v posteli kak na bini.
Stiha vehne kak senje na mesečini
gda jorgovan precvete ne bu je više
hižica se oseti po tuftenini.
Bazge buju rasle na domovini
sečanja buju v morje odnesle kiše
babica je v posteli kak na bini
hižica se oseti po tuftenini.
Objavljeno “Kaj v Zelini”, Recital suvremenog kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" 2015.
Me senje nemre ni mesečina zeti
Me senje nemre ni mesečina zeti
z sunčecem v zorju niko je nemre dat spat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Kam god idem Ona mi je na pameti
srčeko moje more još v lubavi cvast
me senje nemre ni mesečina zeti.
Živlejnje je popevka, brzo preleti
če ne lubiš, siromak si, nemaš kaj dat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Kam god idem, kaj delam, doma i v kleti
na nju stalne mislim, štel bi ju podragat
me senje nemre ni mesečina zeti.
Stari vele da nemremo sve imeti
kaj si želime nemre nam živlejne dat
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Ne mora mi niš reči ni povedati
jer sem siromak, nis doktor ni advokat
me senje nemre ni mesečina zeti
senje su lampaš kaj mi čez život sveti.
Iz zbornika „Me senje nemre ni mesečina zeti“ Tjedan kajkavske kulture, Krapina 2015
Strast
Iz zbirke humoreski „Fuj, ti si normalan!“, 2012.
Tiho je predvečerje. Sunce tek što nije zavrilo spuštajući se onako pitomo, blago i grimizno, usplamtjelo i žedno, na ustreptalu površinu nježno - svilenog, otvorenog mora. Otvorenog do nebeskog, grimizno-purpurnog, pjenušavo sjajnog indiga. Sva se tišina pretvorila u eho ljepote, miomirise nezaboravnog mediteranskog bilja i mirise soli uz dah vječnosti. U stapanju sunca i mora koji se istinski nikada ne dotaknuše, iako u silnoj čežnji i u potrazi za drugim svojim dijelom, za stihom kojim će opjevati svoju potrebu za jednim jedinim, potpunim sobom. Nježno, sasvim nježno i gotovo nesigurno, meko, gotovo ispitujući, potanko se baveći pristupom i mareći za svaku sitnicu, kako to već čine nježni i ljubavi gladni ljubavnici, potiho, i on se približavao velikom trenutku stapanja, postajanja jednog, jedinstvenog spajanja i bitka s njom. Putovao je prostranstvima mnogih pučina, daljinama nepredvidivih svemira, skupljao silinu nebrojenih sunaca te snagu želje u pripadanju njoj i samo njoj. Teško je disao, šumno i šuštavo, veoma uzbuđen. Zauvijek! Za trenutak vječnosti koji će ih prodrmati, onesvijestiti od sreće: za onu čaroliju koju je toliko dugo, strpljivo, i samo naoko miran, vrebao. Za koju postoji i luta milenijima, nošen strujama, na krilima vjetrova, pretvoren u kapi, strasno raspršen i potom ubrzo opet snažan, i opet u letu, ponovno na stazi okupljanja veličanstvene moći, avanture i života samog. Siguran da je njegov jedinstven odabir pravi i time najbolji za oboje. Da je to morala biti ona, da, baš ona. Lijepa i plaha, skrivena od očiju mnogih, žedna njegove strasti, željna njegova nježnog, mekog i iscjeljujućeg dodira. Mek kao sjaj pogleda, kao dašak lahora ispod lastavičjeg krila, a ipak strahovito snažan, zaslijepljen strašću i već gotovo sasvim njen, s njom već gotovo sasvim njegovom, blago drhtav i napola lud od snage svoje želje, približavao se onoj kritičnoj točki kada svijet nestaje, kada prividi padaju, kada čežnja napokon biva nahranjena i okrutno kruži njime, dok srsi otkucavaju poput sata praiskonskih vulkana te će uskoro, čim okupe sav njegov bitak, u jednom jedinom trenutku, biti oslobođeni. Planuti svom svojom strašću. Bio je lak poput pjene, bio je tek kresta koja će završiti u njenoj toplini i mekoći, bio je tek strast koja je ostvarila svoj davnašnji san. Bio je očajnik koji je pronašao svoju luku nakon milenija putovanja, svoju srodnu dušu, svoju nježnost, svoje novorođenje. Ona pak, mirno je čekala zvona koja će zazvoniti, orgulje koje će tutnjem zasvirati, krešendo fortissima nekontroliranih i mekih jecaja koji će joj uzdrmati svijest. Čekala ga je slobodna i otvorena za sve što joj može donijeti i darivati, za svu ljepotu koju joj može pružiti, za svaki šum uzdaha koji će s njom podijeliti. Za sva neizrečena očekivanja koja su se podrazumijevala. Topla i osunčana, bila je žedna njegova dodira, željna nježnosti i milovanja koja joj je donosio. Trenuci su bivali dulji i od vječnosti, a vrijeme niti je stalo niti postojalo. Nije ga ni bilo niti je bilo važno. Postalo je privid, maska zalazećeg sunca koje nikada moru ne zalazi, privid prolaznosti koja ne postoji, a time ništa ni ne prolazi i sve ostaje isto. Jer, on je njezina, a ona njegova prolaznost. Tek su dodir, tek su titraj spajanja u prolazu, tek su šala slučajnosti ili pak svrhovito i ciljano zajedništvo neke od najvećih, nikada nikome znanih tajni. Tajni koje se slučajno nisu dotaknule u jednom vremenu, ali su paralelno postojale, same i prepune čežnje.
On, sad već pri strašnoj snazi, ne mogavši više natrag, bez mogućnosti odustajanja, bez snage volje kojom bi bilo što promijenio.
Ona pod njegovom težinom, pokrivena, poklopljena, ispunjena, potresena i drhtava, vlažna, bespomoćna u surovom zagrljaju.
On, posljednjim udarcima nasrće na njezino pitomo i toplo prihvaćanje, upijanje i grljenje, upijanje i gutanje.
Ona, teško dišući i hvatajući zrak, potopljena strašću kojom ju uzima, kojom napaja svaku žednu poru njezina postojanja.
On, bespomoćan, dok šuštavi trzaji uzimaju maha.
Ona, u grčevitim jecajima njegovih uzdaha.
On, u ludom ritmu nijemog, moćnog urlika.
Ona, u sjeni njegova strasnog lika.
On, prostrijet snagom svemirskom.
Ona, nježno obgrljena mirom.
On, u stapanju iskona hrabro sâm.
Ona, ah, osjećaj taj znan.
On, sumanut u strašnoj slasti.
Ona, u drhtaju strasti.
On, val iz pjesničke daljine.
Ona, plaža divljine.
On, u jecaju tek sjećanja.
Ona, iz dalekih sanja.
I nadalje, svatko sam.
Crna kronika
Iz zbirke humoreski „Fuj, ti si normalan!“, 2012.
Teško mi je sada nabrojiti što ću sve učiniti, no obzirom da je svima jasno da nije sve kao što se čini, možda to i neću učiniti! Ali, uvijek taj ali. Dakle, ali ipak, osjećam se malo, malkice, mrvicu bolje pri pomisli da bi to ipak mogla učiniti. S predumišljajem. Smišljeno i hotimično, s mržnjom i planski. Nisko, svakako!
Dakle, ljuta i razočarana sam, razoružana jer ne mogu ništa promijeniti već biti, samo biti i ostati bespomoćnom promatračicom. No, ovaj puta bučni, a ne nijemi, za promjenu. U tomu je razlika. E pa sada, kada smo raščistili savjest ...
Zadavat ću tu gaduru, sigurno hoću! Izudarati ću je i ispljuskati dlanovima, išamarati, baciti s prozora svog prizemnog stana, otrovati je i potom utopiti, tu nametljivu i senzacionalističku bezobraznicu. Objesit ću je na bakin tavan prepun dima, poput masne kobase pa neka se uguši, sasuši iscijedi poput kišobrana na suncu, potom je isjeckati na tanke, tanane kolutiće i dugo žvakati i izgristi. Spalit ću je kao vješticu i pretvoriti u pepeo koji će potom kroz ozonsku rupu odlebdjeti u svemir. Baciti ću je na pod, gaziti i skakati po njoj, i rasporiti je! Tu crnu, pesimističku, pokvarenu, izvan zdrave pameti, mrcinu! Što ću joj sve činiti. Ukrast ću joj sve što se može ukrasti, izbosti ću je i baciti u rijeku, prošvercat ću je i prodati kao roblje, baciti u reciklažu, odbiti joj azil, učiniti je toaletnim papirom na način da je izrežem na kvadrate 10x10 cm i prikujem na veliki čavao u nečijem poljskom
zahodu.
Ostaviti ću ju nezaštićenu ispod mostova neke rijeke pa će beskućnici spavati na njoj, liječeni a neizliječeni alkoholičari povraćati po njoj! Dopustit ću mačićima da se igraju kuglicama napravljenim od njenih redaka i bodu je svojim oštrim kandžicama! Stavit ću ju krletku ispod ptica, popločit ću cestu njenim stranicama i pustiti
da je namoči kiša, te je gaze, i gaze i gaze gume automobila. Iz nekih razloga pomalo agresivno razmišljanje... baš me zanima otkuda to.
Jedino što u životu konstantno i uporno činim je čitanje crne kronike. I stoga ću baš tu crnu kroniku nasjeckati
na salatu, posoliti i zaoctiti, ugurati tako začinjenu i usitnjenu u kanalizacijski otvor, prepustiti je štakorima, nahuškat ću na nju već nekoga odbačena kućnog ljubimca. Možda ljudi i nisu tako siromašni duhom, možda će kupovati tiskovine i iz drugih razloga, manje crnih, zdravijih za sklad između razuma i osjećaja, intelekta i duha.
Recimo, politike...
popis članova