DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Đurđica Ivanišević
Rođena sam slučajno u Kaštel-Kambelovcu pedeset i neke, gdje je moj otac s pobjednicima pomagao graditi tvornicu. U to su vrijeme za radnike u barakama došli pokrivači «Kosmaj» radija, bestali su u kućama pobjednika. Moj otac se pobunio, i vrlo brzo ostao je poražen. Ponudili su mu posao u inozemstvu da bi ga smirili»Žena ti je strankinja»-govorili su.- Plaća će biti u devizama djeca će ti naučiti jezik. Nije se pokolebao. Bilo je to vrijeme kada je u sumornim noćima dovožena radioaktivna šljaka u današnjem vremenu se saznalo da su to bili Rankovićevi ljudi. Moj je otac raskidao svoju radnu knjižicu i s djecom, sa mnom na rukama preselio je u kuću svog oca gdje nas je u Krilu – Jesenicama dočekala baka. Bilo je to vrijeme parola «Život damo, Trst ne damo».Oca su jedne noći upravo pod istom parolom odveli s dvojicom svećenika. Lupali su alkom na vratima i vikali»Ljudi te zovu» Svako jutro stavljala sam šalicu na stol s kavom za oca. Otac se vratio bolestan s blatnih livada iz blizine Pazina gdje su ih danima i mjesecima držali i prozeble vratili kuci. Čovjek koji je otišao s kosom vratio se bez kose bolestan. Sećom Trst nisu ni vidjeli. Mojim venama tekla je krv svih boja. Noću sam slušala šum stoljetnih hrastova, orah je tukao u prozor, činilo mi se da višnje i trešnje cijelu godinu cvatu. Gledala sam noću svićarice i slušala dozivanje ribara ili gledala crnu tvornicu i radnike isto tako crne koji se vraćaju iz tvornice. Rasla sam podijeljena na mamin sjever i očev jug. Djed koji me je učio gledati zvijezde teleskopom i nona koja je uvijek mirisala na kolače. Mnogi iz očeva kraja su bježali noću, mama je prevodila pisma ambasadama. Ispraćali smo ih noću. Ujutro su govorili «pobigli noćas».Javljali su se porukama. Pisala sam poeziju od pete godine kada mi je objavljena pjesma «Lastavica» u «Slobodnoj Dalmaciji». Pisala sam i pišem svugdje gdje se otvaraju prostori slobode. Živim kao i mnogi ljudi raseljenost svih svojih predaka, moj sjever i jug. Rano sam postala novinar. Godinama sam radila na radiju, u «Vjesniku», sada sam kolumnist «Glasa Koncila» i autor tekstova u «Jet Setu». Bila sam bilježnik patnje na ratištu; teško mi je o tome pisati. Svjedoče već napisani tekstovi. Nekoliko puta sam dobila otkaz. Vjerujem da je to hrvatski «sindrom» i da sam to naslijedila od oca. Naslijeđe nije baš jednostavno nositi. Moj otac je u nedostatku posla radio kao krojač, i to vrhunski. Danas listam njegove bilježnice koje bi mogle biti sačuvane u bilo kojem modnom salonu. Žena odgojena u austrijskim internatima, moja mama radila je kao prodavačica. Takvim životom zadužio ih je komunizam. Dijete sam ljudi koji su svoj život poklanjali drugima. Moj prvi urednik bio je Tonči Petrasov Marović od kojeg sam mnogo naučila i koji me zadužio dubokim prijateljstvom. Moja poezija je samo moja, nemam, učitelja. Mnogo je pjesnika koje volim. Bliska mi je poezija Dragojevća, Mihalića, Vesne Parun, Marije Fanuko, mnogih engleskih. talijanskih, američkih, ruskih pjesnika. Malo sam živjela s roditeljima. Mama je umrla rano, rano sam otišla, najprije na zadarski fakultet i poslije na interuniverzitetski magisterij u Dubrovniku. Moji gradovi su Zagreb i Split, bili su to i gradovi mojih roditelja. Bez svoje i tuđe književnosti teško bih živjela. Svoj tekst bih uza svu težinu završila riječima «Život je lijep», Benignievim naslovom filma. Prvu knjigu objavila sam s 33 godine pod naslovom «Nebeska škrinja» u izdanju Književnog kruga. Književni krug mi objavljuje i knjigu «Večernji snijeg». Niz tekstova s ratišta pod naslovom «Očenaš iz Hrvatske» objavljuje Teovizija, tiskala sam ih i u vlastitoj nakladi. Knjigu «Crveno jato» objavila sam 2ooo. godine, prije toga knjigu «Ljudi iz akvarija» u izdanju DHK i Hrvatskog slova. Knjigu poezije «Stoljetna» objavila sam u izdavačkoj kući «Stajer Graf».
Kada odlaziš
Kada odlaziš čipka na mojoj kragni
drhti od pogleda
izlozi su puni knjiga koje ne čitam
u novinama ratnici nove ratove zazivaju
mala, velika, Hrvatska prešla je more Crveno
na jugu,
tješe me
cvjetaju agave stoljetne
mirišu tijela u moru jutarnjem
ovlaš mi rukom preko ruke prelaziš
nosiš me dodirom,
moje se tijelo u osmijehu rascvjetava
kada odlaziš nebo isprazne zvijezde
cvjećarice skrivaju poglede
jahači Apokalipse me obilaze
opet noću dohode, šutke i odvode
strahovi kucaju u prozore
s tobom dolaze cijeli orkestri radosti
kosu sam rasula, sviraju, bijela spavačica
prozor obgrljuje,
pod prozorom pjevaju
na rukama sam ti zaspala.
Plavi džemper
Dugo nisam sanjala,
sve do plavog džempera,
žarulja se smijala,
stropovi njihali
božje vješalice zvijezde obasjavale tijela
kad sam ga upoznala
rat je završio,
koraci otišli
tijelo mi se vratilo u odjeću
njegovim pogledom tijelo je disalo
lane je tog jutra zalutalo na glavnoj cesti;
novinari su pisali
još su žice rata kovale Zagreb
okrenuli smo se zajedno, u noći, u oči
započinje li ili završava tako „Larina pjesma“
po njemu sam disala, po njemu pisala, živjela
svjetovi su se rušili, govorila sam, glad se nadzirala
mrtva tjelesa noću u bijelim plahtama donosili
je li Bog odsutan?
zvonici u krhotinama čipke srušeni
posegnuo je za mojim očima, mrtvim zvonicima
u očima sam, u plavom džemperu ostala
Nedjeljna molitva prognanog
Ja sam danas njihovo ime
na prepunim pladnjevima
njihov teret
jer žene s glasovima piljarica
danas su umorne
i traže utočište u mlohavim dlanovima
tuga mi je u vlasištu
jer je već odavno izgubilo ruku
tanje se prijateljstva u bijeloj sobi
s golom žaruljom
svijet uspješnih već je upalio strojeve
dok si saginjao glavu prema vjetru
oni su uzeli tvoj stol i stolicu
zidnu lampu, jedino što si imao
i gubio neravnim putovima do sebe
ostarjeli pjesnici spominju te
kao popratnu pojavi jeseni
sjediš s pogledom na Zrinjevac
dok ambasador vadi zeca iz cilindra
s tjednih novina
kostur tvoje zemlje je sve tanji
i ljubav ti se smiješi iz nekog drugog vremena
Neka mi autorica oprosti na ovom nehotičnom nemaru, ali čini mi se da je njezina nježna zbirka upravo odabrala ovaj noćni trenutak, da mi zvončićima snježnih kristala najavi svoj svečano plahi ulazak u sobu. Tako se, po svoj prilici, starinskom nekom slikaru pred oči pojavljivao iza stidljivo odgrnute zavjese razgaljen model. Riječ je ovdje, dakako, o pjesnikinji Đurđici Ivanišević i njezinoj posljednjoj zbirci „Večernji snijeg“.
Vesna Parun, 1993
U skladu s poetikom što je obilježila njezino dosadašnje pisanje, pjesnikinja i u ovoj zbirci naročito nastoji na sublimaciji i uzvišenosti govorenja, inzistirajući na bjelini i snijegu, na snovitosti i božićnosti atmosfere, na oduhovljenosti i nježnosti dodira. Lirska eliptičnost čisti i kompenzira naturalističke elemente, sredozemnost pobjeđuje zimnost. Objavljivanjem će Đurđica Ivanišević zaokružiti još jednu dionicu svog poetskog puta.
Tonko Maroević, 2005
popis članova