Đurđica Stuhlreiter

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Đurđica Stuhlreiter

Članovi društva

Đurđica Stuhlreiter

Đurđica Stuhlreiter, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, te mag. defektologije i logopedije rođena je 22. ožujka 1961. u Novoj Gradiški. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu studirala je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Radila u izbjegličkom centru na zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, kao novinar i lektor.
Piše i objavljuje tekstove namijenjene mladim i nešto starijim čitateljima te prikaze knjiga suvremenih hrvatskih autora u Hrvatskoj riječi u Subotici.
Zastupljena u nekoliko čitanki za učenike osnovnih škola.
Roman Juma dobio je Nagradu "Mato Lovrak" kao najbolji roman za djecu na hrvatskom jeziku u 2007. a roman Gašpar i prijatelji je dobio Nagradu "Anto Gardaš" kao najbolji roman za djecu i mlade u 2016. godini.

KNJIGE

Kišna kap (slikovnica), Zagreb, 2001.
Biser iz parka (roman za djecu), Zagreb, 2004.
Zvijezde i zvijezdice (suvremene bajke), Zagreb, 2005.
Juma (roman za djecu), Split, 2007.
Leona i pernata rugalica (roman za djecu), Znanje, Zagreb, 2009.
Kao da se ništa nije dogodilo (pripovijetke za mlade), Algoritam, Zagreb, 2012.
Gašpar i prijatelji (roman za djecu i mlade), Naklada Bošković, Split, 2016.
Pričam ti priču (priče za djecu), Alfa, Zagreb, 2017.
Bapske priče (roman), Disput, Zagreb, 2018.
Čuvar zmaja (roman za djecu), Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb, 2019.
Sonata (roman), V .B. Z., Zagreb, 2019.
Subota (roman), Hena.com, Zagreb, 2021.
Drveće ne govori, zar ne? (roman za djecu), Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Ulomak iz romana Juma

Kako nije bio zatrpan pozivima u onolikoj mjeri koliko je očekivao, stari se silno razočarao. Toliko da se napio kao letva pa nije mogao ni stajati, a kamoli hodati do one dvije--tri adrese na koje je trebao otići.
-Znaš, sine, nešto ti moram otkriti! –petljajući jezikom obratio se Jurju. – Djed Božićnjak uopće ne postoji. A niti sveti Nikola.
Spustio se potom na kauč i prije no što je zahrkao, otkri Jurju još jednu strašnu tajnu.
-Nema ni uskršnjeg zeca. Sve su to obične izmišljotine.
Kostim famoznog djedice u čiju se kožu stari mislio ugurati bio je spreman. I odijelo crvene boje, i bijela brada, i vreća iz koje je mislio darivati dječicu, te popis onih nekoliko adresa na koje su ga pozvali. Romeo je to uredno složio dok je još bio siguran u povoljni novčani rezultat svojeg plana, a sada je sve ležalo poput odbačenih, nepotrebnih stvari. Juraj je pomislio na djecu koja će uzalud čekati svog djedicu i ljutite roditelje. Od njih je stari uzeo novac unaprijed i, naravna stvar, potrošio pa ne bi bilo čudo da oni njima zakucaju na vrata.
Neko je vrijeme gledao u starog i samo odmahivao glavom. Zatim uzdahnu i dohvati kostim. Potrpao ga je u torbu i krenuo prema prvoj adresi, namjeravajući se kostimirati u njezinoj veži. Jest da blagdanska groznica trese sve živo, ali dobri djedice duge bijele brade i velika trbuha ipak ne šetaju ulicama tek tako. Kad se sjetio trbuha dohvatio je jastuk pa i njega, teškom mukom, ugurao u torbu.
-Nadam se da starom neće pasti na pamet glumiti i zeca za Uskrs –ljutito promrmlja. –E, tu ga ne bih izvlačio ni za što na svijetu!
Prvog je Djeda Božićnjaka odradio tako-tako. Na drugoj adresi je bilo bolje, a kad se uputio prema trećoj već je bio toliko ponesen vlastitim uspjehom da uopće nije prepoznao zgradu u kojoj je nekoć bio. A u njoj je živjela osoba koju nije želio susresti ni za živu glavu.
Pozvonio je, pročistio grlo da bi mu glas bio što dublji i pripremio se da odvergla uobičajeni ho-ho-ho pozdrav. Kad su se vrata otvorila, pred njim se stvorila Marija. I nije bila sama. U naručju je držala djetešce što se zagledalo u njega velikim plavim očima.
Juraj je bio toliko zaprepašten da nije znao što bi sa sobom. Poželi da se zemlja pod njim otvori i proguta ga, a kad se to nije dogodilo brzinom munje stane mozgati što mu je činiti. Ako ga ova zločesta cura prepozna, gotov je. Od srama neće ostati živ, i izgleda da će zbilja morati odseliti na Sjeverni pol. Starog neće voditi, odluči isti tren, za sve je ovo on kriv.
Dobro da je preživio prvi trenutak užasa jer u sljedećem je vidio da se Marija jako promijenila. Istina, nisu se vidjeli više od godinu dana, ali sada mu se ona činila odraslijom i ozbiljnijom. Možda više nije raspoložena za gluposti i podvale, ponada se pa uđe.
-Vidi tko nam je došao –tepala je ona djetešcetu umilnim glasom. –Je li ti sekica obećala da će nam doći Djed Božićnjak!
Beba je počela gugutati i smiješiti se veselo, iako je Juraj sumnjao da ovako malo stvorenje zanima netko poput njega, to jest djedice što nosi darove. Baš dobro jer neće ništa izvolijevati, niti će on morati odgovarati na svakojaka pitanja kao u prva dva slučaja. S olakšanjem zaključi da situacija u kojoj se našao i nije toliko opasna, ali bolje da se požuri i ode što prije iz Marijine blizine.
-Gdje je dar? –prošapta kao da bi ga bebica mogla čuti.
Marija mu uzvrati pogledom tako pitomim da bi njime raznježila i zločestog vuka, a gdje neće dobroćudnog djedicu.
-Nema dara. Još ne zna što je to, pa ne treba. Ali želim da ima sliku s Djedom Božićnjakom.
Blaga nesigurnost zatreperila je u njezinu glasu pa se požuri otjerati je sumnjičavim pitanjem.
-Nekako ste mi mladi za djedicu. Vi ste njegov unuk?
Sluteći da bi to mogao biti nagovještaj opasnosti što se približava, Juraj nespretno uzme bebu iz njezinih ruku, dok se Marija spremala škljocnuti fotoaparatom.
-Prvi susret s Djedom Božićnjakom –rekla je. -To treba ovjekovječiti.
-Sladak je mali –prozbori Juraj, moleći se da ovo što prije završi.
-Nije to nikakav mali. To je djevojčica. Zove se Andromeda.
Ono što je potom izrekla bilo je sasvim nepotrebno
-Nasmiješite se, djedice! –upozori, a on se suzdržavao da ne pukne od smijeha.