DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Emilija Kovač
Diplomirala sam 1981. godine na FF u Zagrebu (grupe Jugoslavenski jezici i književnost te Komparativna književnost). Magistrirala sam, također na FF u Zagrebu, 2002. godine (Modernizam u djelu Mare Ivančan, mentor dr. sc. Cvjetko Milanja), a doktorirala 2010. (Ženski diskurs devedesetih godina dvadesetog stoljeća u hrvatskoj književnosti: načini upisivanja ideologije, mentorica dr. sc. Julijane Matanović.
Radila sam kao nastavnica hrvatskog jezika i književnosti (godina u osnovnoj školi, ostalo u Graditeljskoj školi Čakovec) te kao vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu, Odsjek Čakovec. Dugovremena sam suradnica časopisa Kolo (u funkciji književnice te kritičarke) te Kaja (od 2021. članica sam uredništva). Živim i radim u Čakovcu.
Objavila sam pet zbirki pjesama (Šutnji usprkos, 1986., Sakefelejočke iliti pjesni razlike, Poliptisi, 1999.; Čudovita, 2007; Razmatranja, 2022.), jednu „grupnu”, s Goranom Gatalicom i Nenadom Piskačem (kajkavska, Trofelno skupzvučje, Split 2022.) te četiri proze (Kubiranje tišine, roman, 1996., ITD, zbirka pripovijedaka, 2004., poetski roman Slike na dah, 2017., koji je 2022. Alma Keser Brozović prevela na engleski jezik: Images: Breath-held, te zbirka pripovijedaka Paralelizmi: One i Oni, Providenca BnM, Zagreb 2020. ).
Uredila sam izdanja na lokalnoj razini (zbornici Književnoga kruga, zbirke pjesama…)
Sudionica sam te višestruka dobitnica nagrada na natječajima za poeziju kajkavskog izričaja Dragutin domjanić Sveti Ivan Zelina te natječaja za hrvatski književni putopis Franjo Horvat Kiš u Loboru.
Zadnja zbirka pjesama, Razmatranja, ušla je u uži izbor za nagradu Tin Ujević te Zvonko Milković 2022.
U pripremi je zbirka pjesama u prozi Kao huia kao voda kao stablo.
Dani, s Mašom na rubu slike
1. Dan koji ide pod prozorom
Mislim: reći ću ga običnim riječima koje ne idu u susjedno dvorište i znaju sve o meni i stvarima koje dopiru do praga. Podozrive su prema strancima, čak i prema susjedima: zaključaju vrata i uvijek pitaju tko je kad se pokuca. To je njihov život, ja samo promatram, hvatam ih u letu kao mušice i pridružujem jedne drugima. Ako ne žele, pustim da padaju kao rosa pa – gdje se već zateknu.
Kažem sve redom: o hrpi letaka kojom je zasut prilaz kući, poneku o psu koji vuče desnu nogu niz pločnik, pa o pjesmi bačenoj kroz prozor koja se zaplela Maši u kosu te zuji i klati se... i sve što se već otvara tim riječima, običnim, oko mene, a zapravo nisam dobacila ni do praga...
Što će biti s rasutim lecima, hoće li netko pozvati tog psa? I tko zna što je s Mašom, kako reći da je nevjerojatno važna, premda izgleda kao da samo prolazi... pa i jest, ona samo prolazi dok se oko nje i zbog nje događa sve to što pokušavam, nastojim... a imam samo riječi, tih sto, petsto, tisuću najobičnijih za koje sam se odlučila, i baš mi ne ide.
Zar ne, Maša moja?
2. Svi ti koji pjevaju, tog dana
U mojoj glavi pjeva Zinka Kunc. Pa onda Indexi. Dopustim da tu nešto učini i Beyonce, TBF, a ponekad iz neke dubine upadne Steve Wonder popraćen Zviravodom. (I Maša se uključi kojiput, najčešće s tralalala.) Ili netko sasvim usputan.
Da mi ne uđu kroz prozor, dobar dio njih, ne bih znala da pjevaju, čak ni da postoje.
Pustim i bicikl da tandrče niz ulicu, kad se već zatekao u dometu. Zvono je muklo, no jasno razabirem u kojem je kvadrantu prostora. Klizim za njim uhom, pazeći da ne prijeđe rub pločnika: tu život postaje opasan pa vičem pazi.
I pas ima što reći, bez obzira na to što ja o svemu mislim... I za njim kojiput zalajem pazi. (O Maši da ne govorim!)
Svaki čas zgusnu se i rasplinu oko mene čestice dana koji promiče, snubi me sa svih strana, sve u isto vrijeme, kao orkestar... i sasvim je jasno kako nitko ne namjerava stati. Pogotovo ne ja, no u toj sam priči sasvim bezazlena: pjevati neću, sigurno.
Ako baš treba, posadit ću biljku da pjeva, zviždi, šuškeće. Meni, oko mene, umjesto mene. Dati joj slobodu da bude što god zna, želi i umije. Konačno, to je moja kuća, moj prozor i moje dvorište pa imam poneko sasvim uvjerljivo pravo, na ponekom čak uznastojim tvrdoglavo, dokle ide.
Ali ja ne pjevam nikom. Tko bi to slušao, zaboga... zar ne, Maša moja?
3. Kojih se dobro sjećam
Mislim ponekad na jedno gotovo sasušeno drvo u Otavicama, bit će da je maslina: premda se činilo kako je priča s njim završila, ipak je prilično prpošno listalo na nekim rubnim dijelovima sebe. Želim vjerovati da je iznijelo čak i koji plod te jeseni.
Ili na čovjeka s dvije deve i jednim kljusetom kraj jurte negdje u Crvenoj pustinji, Uzbekistan. Taj je imao sreće: s to nešto krova nad glavom i vode izažete iz pijeska, sigurno će preživjeti.
I sjajno kamenje u Petri izdržat će podosta divljih i opakih pa ostati lijepo još stoljeća, da ne kažem – zauvijek.
I ja sam imala sreće: raspolažem s poprilično zanosnih slika koje me dobro drže. Ubrajam u to jedan poklonac na putu do bakine kuće, gdje visi raspelo bez lijeve ruke (otad mi je jasna polomljenost svijeta i mene, štoviše, sasvim sam pomirena s njom). Ne zaboravljam ni jednu Mašu ovjenčanu vrbovim viticama s pokojim maslačkom kako raširenih ruku pocupkuje poljem žita. (Pitam se povremeno radi li se tu uopće o Maši, ali – dobro, recimo da nije važno.)
Ponegdje obrišem koju od slika – nije dobar kadar, nekako nema veze sa mnom i ne znači mi mnogo... ili mi čak ne znači ništa (dogodi se – to vrijeme učini svoje).
Onu s vilenjakom iz rukavca Rijeke, kojeg mi nitko nije priznao (sigurni da sam ga izmislila, nikad se ne preispituju) i koji još čeka moj povratak, ni za što ne bih mijenjala. Sve dok me čeka, imam se kome vratiti.
Sad ću ja, samo da malo prizdravim.
4. Djevojčice koje nestaju u vremenu
Ima jedna djevojčica u plavom kaputiću[1], jedna u crvenom[2], jedna koja pjeva u skloništu[3], jedna zastala na ulici dok oko nje nestaje selo (ili grad) – kuća po kuća[4], jedna mala nevjesta od devet[5], jedna zelenooka koja je ipak nekako uspjela biti sretna[6], jedna koja je iscrtala žiletom čipku na koži i redovito obnavlja uzorak da traje crven i svjež (kad se skori, ne osjeća se živom)[7], jedna crna toliko bijela da je treba dobro sakriti od vračeva, rodbine i susjeda[8], jedna koja šutke preživi nekoliko satiranja dnevno i sve to prekrije haljinom od tila i perlica kad izlazi (ako je dovoljno gusta, ne vidi se gotovo ništa). Jedna koja se smiješi iz drugog reda u kinu i drži dlanove na ustima da ne izleti ptica kreštalica dok se smije. Poslije ide u lunapark, sretna kao sve druge djevojčice... i njihove kreštalice uglavnom su vrlo pitome pa šute.
Ne znam koja je od njih Maša: nisam je otela vremenu prije nego se razbilo u igle i noževe, a trebalo je oteti sve... ako je takvog vremena ikad i bilo.
Sakupim ponekad dječake na ulici ili gdje ih već nađem pa idemo zajedno u neko svitanje koje su trebali gledati s tim djevojčicama koje nestaju u vremenu.
Ponekad nema ni dječaka. Držim u ruci njihove prste i kažem – trčite prema djevojčicama dok ih još ima, makar samo u naznakama... i vas (dok još ima), trčite!
[1] Željka Jurić Mitrović, Vukovar 1991.
[2] Film Stevena Spielberga Schindlerova lista, 1993.
[3] Ukrajinka Amelia Anisovič u skloništu je pjevala pjesmu Let It Go iz dječjeg serijala Frozen.
[4] Pjesma uvijek dopušta da upišemo sebe, a ja ovdje mislim na Škabrnju. Vi – kako već nalaže prostor vaše osobnosti.
[5] Parvana, Afganistan, objavljeno 2021.
[6] Sharbat Gula, National Geographic 1985., lipanjska naslovnica.
[7] Tu bolje da šutim koliko je blizu.
[8] Imaculata, albino crnkinja iz sirotišta u Songei, Tanzanija.
R
Razmatranje o Razmatranjima Emilije Kovač
Nakon niza godina posvećenih drugim formama (priča, roman, esej, znanstveni radovi), E. Kovač javlja se poezijom. Za tisak su spremna Razmatranja, autoričina peta zbirka pjesama.
Već sam naslov nagoviješta izrazito refleksivni pristup svijetu i tematici, što je i u dosadašnjem radu jedna od najprepoznatljivijih karakteristika autorice.
Sastavljen od 110 pjesama obrazovanih u šest ciklusa (Razmatranja, Egzistencijalne maglice, Priče o mojim strancima, Vinjete sa stablima, Kajkavice, Pandorina postelja), tekst je poniranje u duboke unutarnje svjetove u kojima se biće suočava s onim bitnim sebe i svijeta.
U tekst, odnosno u autoričin doživljaj svijeta, uvodi nas ciklus Razmatranja, po kojem je naslovljena cijela knjiga, čime mu je data poseban važnost. Dosljedno pisan u obliku proze, sadržajno nastoji proniknuti u mikroslojeve svijeta, prostor neistraženog, za koji ne postoji objektivan stabiliziran jezik. Zbog toga ciklus obiluje začudnim slikama (Kamenje raste i množi se u grozdovima, lancima ili svako za se i svako na svoj sasvim poseban način: kao piramida, planina, hrpa, gomila, mogila, mocira. Karesansui. Gromača. Brig. Nasip. Sprud.; O čuvarima kamenja).
Nastojeći naći odgovore i sklad sa svijetom, koji pri svakom dodiru pokazuje neko od svojih stranih, zbunjujućih, novih lica, pjesma se oblikuje kao preklapanje referencijalnog, „objektivnog“ zbiljskog, s imaginarnim unutarnjim. To je osobito zorno u ciklusu Vinjete sa stablima, u kojem se eksplicitna korespondencija s realnim svijetom oneobičava svojevrsnim „naivnim“ viđenjem stvari, što tekstu daje šarm začudnosti (Posaditi stablo (za uglom, preko puta,/ negdje usput),/ kuću svakako, psa pred vratima,/ ptice pod krovom,/ sunce u nekom kutu,/ gore; San o domu).
Kajkavski ciklu (Kajkavice) izdvajamo kao osobito važan iz nekolikih razloga: najopsežniji je (sadrži 31 pjesmu), tematski je i formalno najraslojeniji (pejzaž, svakodnevica, refleksivnost…; slobodni stih, vezani stih, pjesma u prozi), tako da se može reći da je svojevrsna sinteza (tematska i formalna) poetičkog trenutka autorice
Ivan Kutnjak
Ivo Kalinski
O nagrađenicima s natječaja za 16. hrvatski književni putopis, Lobor 2022.
1. nagrada (po ocjeni stručnog suda)
Emilija Kovač, Putovanje prema početku: u potrazi za Alephom
Putopisno štivo Emilija Kovač moguće je promatrati s više gledišta, no sva su putopisni novum. Prvo, po mojem sudu, jest sloj koji se drži fakticiteta, stvarnosti, a drugi onaj koji se temelji na preplitanju fakticiteta i osobnih, izmaštanih razmišljanja. Autorica potragu za iskonom, za prapočetkom svega, veže uz aleph, prvo slovo hebrejske abecede. Aleph joj služi za polazišni simbol kojim nas se vodi i upravlja do drevne mezopotamijske civilizacije koja je živjela svoj puni život otprilike 9 500 godina prohujala vremena prije nove ere, dakle prije Krista. No, što je Vrijeme, što je spoznaj vremena? Sveti Augustin kaže da muku spoznaje Vremena zna kad ne misli o njemu, a kad misli, onda je ono nešto drugo. Do fakticiteta se još i može doprijeti, dokučiti ga i čak opipati rukom, može se o tom svoje mišljenje i doreći,tj. Izreći do kraja, od Gōbekli tepe – trbušastog brda, od okruglosti do linearnosti – ali što je s vremenom, što je s pojmom o vremenu? Sve je zapravo kružno, kaže Emilija Kovač, kuća, grob, žlica, tanjur, pa i cijeli planet Zemlja, pa i vjera, pa i Bog. Diskretan je njezin u štivu susret s islamom, naime s Muhamedom i Kuranom, također diskretan susret i s hebrejstvom, naime sa židovstvom, i s Mojsijem i Torom, također diskretan susret s kršćanstvvom, naime s Isusom Kristom i Biblijom. Geometrizacija, fraktalnost, očito je nešto drugo – negacija kruga. Ukratko je reći da je ovaj autoričin putopis fakticiteta s prepletom putopisnih misli i razmišljanja, vrhunsko štivo o dohvaćanju i shvaćanju ljudskog prapočetka, napor ljudskog uma da ga dokuči. I zato je taj napor s uvodnim simbolom hebrejskog alepha, nastojanje da se shvati drevnost ljudskog roda, da shvatimo korijenje našeg postojanja, ali nije lako! Slično je fatamorgani u pustinji. Što smo tom shvaćanju i prepoznavanju bliže, ono je dalje, ono je nedohvatno. Ili je sve tajna i ostat će tajna, ili je sve zagonetna sfinga i trajat ćemo i dalje i živjeti kao zagonetna sfinga – podučava nas ovo frapantno i neobično putopisno štivo književnice i pjesnikinje Emilija Kovač.
dr. sc. Ivo Kalinski
Propitivanje (ne)identitetnosti lirske subjektice
Emilija Kovač: Razmatranja, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2022.
Ako bismo poznatu uzrečicu teoretičara medija Marshalla McLuhana „medij je poruka“ primijenili na poeziju, mogli bismo reći da je i oblik pjesama također svojevrsna poruka. Tako je i sa svakom prepoznatljivom pjesničkom formom koju pjesnik uglavnom bira s određenom namjerom. Primjerice, mnoštvom soneta koje zadnjih godina objavljuju u časopisima i knjigama ili na društvenim mrežama hrvatski pjesnici pokazuju nekoliko stvari: iscrpljenost poetskog sadržaja, dokazivanje pjesničke vještine, ironični odnos prema tradiciji modernizma, postmodernističko niveliranje stilskih registara i kulturnih razina, svijest o književnosti kao o posebnoj vrsti jezične komunikacije. Drugi poetski žanr koji je također osobito čest u zadnje vrijeme u našemu pjesništvu jest pjesma u prozi. Mnoge su pjesničke knjige ili njihovi veći dijelovi tako pisani, a na društvenim mrežama pjesme u prozi popularne su kao periodičko očitovanje autorove liričnosti, odnosno umjetničko doživljavanje životnih (ne)prilika. Biranje pjesme u prozi može pak imati nešto drugačije namjere od biranja soneta, a to su: mogućnost poetske analitike i refleksije unutar nešto duljih rečenica, kratka anegdotalna pripovijedanja, maštovita asocijativnost, metapoetička i autoprogramatska razmišljanja o samoj književnosti i njezinom autoru. Uglavnom, pjesma u prozi, kao uostalom i sonet, oduvijek je nudila prostor za pjesničko majstorstvo, dakako ne samo ono formalno, već i misaono.
U snažnu domaću tradiciju pjesme u prozi u svojoj novoj poetskoj zbirci pod naslovom Razmatranja uvelike je ušla i čakovečka pjesnikinja Emilija Kovač. Premda ta knjiga ima složenu pa i heterogenu strukturu (pjesme u prozi, pjesmu u stihu, pjesme na kajkavskom), njome ipak dominira pjesma u prozi, na što upućuje i sam naslov Razmatranja. Taj je, naime, poetski žanr osobito pogodan za temeljni interes Emilije Kovač u ovoj knjizi – propitivanje, analiziranje (ne)identitetnosti lirske subjektice. Ta se (ne)identitetnost rasklapa i sklapa, potvrđuje i odriče, ona se ljušti po slojevima i namiče iz nutrine same subjektice i iz svega što je okružuje (priroda, životinje, jezik, ljudi). Lirska subjektica ima potrebu osigurati vlastiti prostor, mapirati točke svojeg sebstva, ograditi se od svega što je otuđuje, no istodobno je svjesna svoje nesigurnosti u određivanju i snaženju tog identiteta. Zato u pokušaju samokarakterizacije metaforički u pomoć poziva, primjerice, mnoge životinje kako bi nastojala opisati pojedina lica same sebe. Također, nastoji osnažiti vlastiti identitet odvajanjem i razgraničenjem od drugih.
Kad čekam, ja sam lasica. Sakupim svoje perje, krjesticu, oližem dlaku na zglavcima, ugnijezdim se među sjenama: teško da će me itko zamijetiti. Pomalo nalikujem na pticu, ponekad na krticu. Uglavnom, nije jasno tko sam. To i želim, da se zbune, pomisle – što će nam takva zvjerka – pa me ostave na miru.
Druga velika tema Emilije Kovač u pjesmama u prozi je metapoetička – sama poezija i njezin jezik, ali i jezik općenito kao najsavršeniji, ali ujedno nedostatan oblik spoznaje. Upravo u takvim tekstovima ističe se pjesnikinjin analitički način pisanja pjesme u prozi koja se razvija jasno vidljivom logikom, ali ne onom filozofskom nego poetičkom. Pjesnikinja je racionalna u razvijanju ideje, odnosno razmatranju o samome pisanju pjesme i njezinu teško ulovljivom karakteru, a imaginativna i ludična u maštovitom kolopletu slika i asocijacija kojima se stvara plodna značenjska napetost. Dakako da se sva razmatranja o uhvatljivosti i neuhvatljivosti pjesme mogu prenijeti i na karakterizaciju same subjektice koja svoj identitet nastoji utvrditi putem onoga što je okružuje. Taj živi odnos s okolinom, pa bila ona i poezija i jezik, mahom se izvodi pomoću retoričkih figura kao što su metafore, personifikacije, simboli, poredbe, paradoksi, gradacije, nabrajanja, kao i precizno oblikovanim rečenicama punima unutarnjeg ritma.
Pjesmu treba zaskočiti s leđa, pod sasvim neočekivanim kutom, prije nego se sabere i dovrši. Pustiti da svom snagom luduje po šumi, gazi šikarjem, gricka koru šimšira i divlje bobice. Mogla bi od toga postati vidovita, luckasta i dovoljno hrabra da prizna svoju grešnost, krive prste, ravne grudi, pokojeg vuka pod krevetom i još štošta.
Dvostrukost, mnogostrukost, ženstvenost u samoj sebi kao i u odnosu na muževnost, drugo „ja“ kao posvudašnja sjena našeg svjesnog govora i samodoživljavanja – naglasci su to pak pjesama u prozi u završnom ciklusu Pandorina postelja. Subjektica se naočigled raskoljuje, programatski se cijepa na duševne, tjelesne i metaforičke dijelove kako bi - ponovno analitički - govorila o samoj sebi, kako bi svoje primicanje i odmicanje, zaposjedanje i prepuštanje, potpunost i manjak provukla kroz rečenice koje se igraju jezikom i neobičnim kombinacijama slika, dragojevićevski razmjenjuju sve sa svime, dovode stvari u neočekivane kontekste. Pandora kao ona koja je otvaranjem kutije pustila sva zla na svijet, ali i ona koja je „obdarena svim darovima“, krovna je parabola za feminilnu genijalnost, ali i ranjivu senzibilnost te borbu za vlastiti teritorij koja u prvi plan ipak dovodi razna očitovanja sebičnosti. Pjesnikinja hrabro promišlja niz složenih psihičkih mehanizama u najbližim odnosima, svjesna da je jedina snaga u njihovoj artikulaciji, a ne uljepšavanju, da jedino poezijom i njezinim složenim umjetničkim iskazom ti odnosi mogu biti doneseni pred čitatelja u svojoj punini.
Sve moje muškarce liznula je paučica i rekla moje.
Malo je reći da su, svaki od njih, od samog početka bili neodoljivi, možda tek malo nedovršeni. S vremenom narasli su sasvim prihvatljivo (i sve što treba) pa onda sreli mene. Jedan po jedan. Ne mislim o tome kao o stjecaju okolnosti ili sudbini – jednostavno, teško me ne sresti: dolazim kao srijeda, kao pismo, zrno prašine, čak i kao prozirna lisna mušica.
U pjesmama u stihu Emilije Kovač izmjenjuju se izrazi u kojima dominiraju ili imenice ili glagoli. Imenice često bivaju parabole i simboli kojima subjektica u prenesenom značenju iskazuje egzistencijalna stanja, slikovito opisuje mjeru (ne)prostiranja vlastite osobnosti, i to, primjerice, parabolama, odnosno metaforama grada, kuće, zmije, ptice, stranaca. Izraz u kojemu domiraju imenice, katkada i kataloškim odnosno gradacijskim nabrajanjem, učvršćuje karakterizaciju subjektice, ali i metaforički proširuje i umnaža njezino jastvo („taj grad/ zid po zid, drvo po/ drvo na rukama nosimo/ svi moji i ja“, „zmija i moja// Svaka za se/ noktima, nepcem i bedrima/ kidamo od te šume,/ tih stabala i vriština/ na koje smo stavile svoje ime“). To umnažanje jastva, ali i dovođenje do granica pa i preko granica njegova identiteta intenzivno se pak događa u pjesmama u čijem izrazu dominiraju glagoli. Pjesma tu biva svojevrsno spoznajno ticalo koje ispituje okolni svijet (svjetove) te subjektici, iz čije se perspektive sve i događa, omogućuje maksimalno prijanjanje uz iskustvo drugoga, posvojenog tek jezikom i imaginacijom („Čujem jezike. Govore uglas i/ odasvud. Dišu./ Ne razumijem nijedan./ Svi viču na me, svaki za se i svi/ ujedno.// Čim trepnem ili im se okrenem/ gluhi dio sebe, odgriznu mi uho, u slast blaguju moje prste, riječi i usnice“).
U Razmatranjima jedan ciklus sadrži pjesme na međimurskoj kajkavštini. Emilija Kovač u njima se nadovezuje na bogatu modernističku i postmodernističku struju kajkavske poezije u kojoj se, primjerice, ističe mogućnost pisanja na kajkavskom o svim suvremenim temama, pozornost na sam jezik i njegovo zvučanje, stvaranje apstraktnog leksika i novotvorenica te širenje formalnog spektra, uključujući i pjesmu u prozi. Autoričine kajkavske pjesme u prosjeku imaju istaknutiju afektivnu, poetsku i metapoetičku funkciju od onih na štokavskom, dakle, pjesnikinja je još razigranija u metaforici, asocijativnosti, jezičnoj ludičnosti i raznim formalnim mogućnostima. Tu su osobito dojmljive ljubavne pjesme u kojima bogatim pjesničkim sredstvima Emilija Kovač dočarava ono na što se znatno rjeđe odvažuje u štokavskim pjesmama – približavanje pa i sjedinjavanje subjekta i objekta, onog mojeg i onog tvojeg („Najtvojejša ja tvoja,/ nadljubavno, žareče, sem/ ftruc i nesramcè, priznam i vundam,/ najmoješi ti moj-„).
Uglavnom, knjiga Razmatranja Emilije Kovač zbirka je vrsne poezije, osobito one u prozi i one kajkavske, koje spadaju u vrh produkcije u tome pjesničkom žanru i na tome narječju. Velik je broj posve domišljenih i dopisanih pjesama u kojima se autoričina poetika potpuno profilirala, a u kojoj je dominantno razmatranje o vlastitoj (ne)identitetnosti te granicama i modalitetima sebstva. Filozofičnost i svojevrsni neoegzistencijalizam provedeni su retorički kontrolirano i maštovito, s određenim razlikama ovisno o tome radi li se o pjesmama u prozi, stihu ili kajkavskoj poeziji. A osobiti ljubitelji koncepcijske i stilske ujednačenosti vjerojatno bi ipak bili skloni tome da se je kajkavska lirika možda mogla izdvojiti u posebnu, uistinu vrsnu zbirku pjesama toga narječja.
Davor Šalat
Fragmentarna ljepota romanesknih udaha
(Emilija Kovač: Slike, na dah, Biblioteka Insula, Čakovec, 2017.), Kolo 4 2017 https://www.matica.hr/kolo/539
Svima koji iole poznaju suvremenu hrvatsku književnost, osobito onu kontekstualiziranu njezinim sjeverozapadnim kuturno-jezičnim habitusom, autorica Emilija Kovač, ujedno i doktorica književne znanosti, dobro je poznato ime. Ipak, Slike: na dah koje su u rujnu 2017. objavljene kao 44. knjiga po redu čakovečke Biblioteke Insule svojom će začudnom poetskom ljepotom iznenaditi čak i one koji dobro poznaju osebujnost autoričina, uglavom lirski predisponirana diskursa.
Već i sam naslov, kao ključan paratekstualni element, upućuje na netipičnost ovoga hibridnoga pisma. Podvlačeći fenomenologiju slike kao svoj zaštitni znak, tekst već i na toj početnoj, suštinski autorefrencijalnoj razini, ukazuje na sliku kao temeljnu strukturalnu, ali i sadržajno-ugođajnu jedinicu – prvo od toga je, dakako, obilježeno fragmentarnom izdvojivošću u okviru širega diskurzivnog konteksta, a drugo svojom vizualnom dimenzijom, nerijetko vezanom uz lirski usmjerene iskaze. Ojačano sintagmom »na dah« potonje se obilježje – kratkotrajnost, izdvojivost – još i dodatno pojačava, usidruje u karakter hotimičnosti, ali i onoga što iscrpljuje elementarne zalihe ljudskoga postojanja, troši životno nužne resurse.
Ronjenje na dah, poznatno je, aktivnost je koja svojom ovisnošću o potrošivim zalihama životno nužnoga resursa (kisika) traži izniman fizički napor te je zbog istoga razloga potencijalno opasna, ali i ograničena u vremenu. Upravo se navedene konotacije mogu uzeti u obzir u slučaju ovoga prozno-poetskog teksta Emilije Kovač. Čitatelj se, naime, i sam zatekne u ulozi onoga koji roni »na dah« brižno osmišljenim, raznorodnim dionicama kolažnoga književnog tkiva, no isto tako, što je možda još važnije, taj isti elan (uzbuđenje, ali i strah), adrenalin zarona, osjeća i kao trajni autorski impuls koji pulsira tekstom od njegova počeka do kraja. Potonje je svakako pomognuto i činjenicom autobiografskog karaktera teksta, barem u nekim njegovim dionicama, poetikom sjećanja koja, prije svega, evocira slike i situacije djetinjstva i mladenaštva, procese osobnih unutarnjih mijena i previranja, ali i građenja vlastite slike svijeta i svoga mjesta u njemu.
Slike: na dah fragmentaran su i hibridan tekst, dominantno postmodernističkog prosedea. Ta se fragmentarnost, a onda i hibridnost kao njezina posljedica, očituju na različitim testualnim razinama. Prije svega, globalna struktura teksta koji bismo uvjetno mogli nazvati romanom (zbog kronotopske i svjetonazorske koherentnosti okupljene oko pripovjedno-promatračkog subjekta, ujedno i protagonistice u predstavljenim isječcima prošlosti), određena je trima velikim cjelinama – Identitet; Vrijeme, bića, stvari, pojave; Epilog. U okviru svake od tih cjelina više je tematskih blokova, pri čemu se svaki blok još dodatno grana na niz dužih ili kraćih fragmenata označenih zasebnim naslovima, simboličko-lirskog ili indeksnog karaktera. Takva fragmentarnost temeljnog pripovjednog tkiva još je dodatno naglašena i umetanjem vizualnog interteksta u obliku stripa bez riječi na trima mjestima (u svakoj cjelini po jedan, s naznakom njihovih autora), ali i nekolicinom vlastitih crteža same autorice kao i nekolicinom njezinih pjesničkih tekstova.
Iako se u prvi mah čini da navedeni dijelovi nisu motivirani razlozima imanentnima temeljnom pripovjednom tekstu, vrlo brzo postaje jasno da su oni inherentna autorska strategija koja tekst sagledava mozaikom različitih iskaznih dionica, pristupajući mu kao totalitetu čiju sveukupnost ništa ne može narušiti, dapače, u kojem sve što se uklapa u doživljajno-svjetonazorski okvir zadan pripovijedanjem, može naći svoje relevantno mjesto. Inzistiranje na ‘enciklopedičnosti’ kao svjetonazoru, ali i tehnici taksonomske organizacije tekstualnog univerzuma posebice dolazi do izražaja u metatekstulanim dionicama, prije svega u brojnim fusnotama ispisanima gotovo znanstvenom akribijom.
Temeljni tematski horizont Slika zadan je volumenom samog iskaznog subjekta koji u zanimljivoj formuli drugoga lica jednine podastire iskustva, doživljaje i misli koje je taj netko o kome govori, i kome se formalno obraća govoreći mu ‘ti’, sakupio svojom protežnošću u vremenu. Jasno je vrlo brzo, dakako, da ta ‘ti’ i nije drugo nego ‘ja’, razlika između prvog i drugog lica samo je gramatičke naravi i obraćajući se formalno drugoj osobi pripovjedač(ica) zapravo govori o sebi, o svojim sjećanjima. U takvu koncepciju pripovjedačkoga modusa uklapa se i podnaslov teksta koji glasi »Sve što kaže hej, ti« signalizirajući višestruku komunikativnost – onu koja ide u smjeru subjekta govora/sjećanja i njegove osjetljivosti na podražaje izvana, iz onoga što je izvan njega, ali mu se neprestano obraća kao intimnom sugovorniku, ali i u smjeru koji se okreće prema čitatelju i njegovoj vlastitoj prijemljivosti za slike i iskustva zahvaćene ovim otvorenim, asocijativnim tekstom.
Kada je riječ o prvome, o komunikativnosti između svijeta i pripovjednog subjekta (što se, dakako, proteže i na protagonisticu, ali i samu autoricu u kontekstu pretpostavljive autobiografičnosti/ pseudoautobiografičnosti), treba reći da je dijalogičnost, ali i dijalektičnost koja se događa na toj relaciji temeljno uporište cijeloga diskursa. Između ženskoga subjekta, koji sebe naziva Anoa (eksplicirajući da mu to nije pravo, službeno ime) i okoline koja je prije svega obilježena osobama iz osobnog, privatnog konteksta (obiteljskog, prijateljskog, ljubavnog) uspostavljaju se silnice koje iscrtavaju različite oblike međusobnih povezanosti, upućenosti, srodnosti i razlika, prihvaćanja i neprihvaćanja, nježnosti i strahova. Temeljni označitelj koji je upisan u Anou jest njezina različitost, Drugost koju osjeća u odnosu na prevladavajuće manire i geste okoline prerastajući u izdvojenost kao unutarnji, osobni kôd. Svoju srodnost, uz rijetke dodire s obodima onih osobnosti s kojima dolazi u suodnos, ona pronalazi u pticama i drveću, kao intimnim parnjacima. »Pokušavaš zamisliti svoje ime na jeziku ptica. Kako bi te zvali pauci?«, pita se tako Anoa već na samom početku. Govoreći o svom odnosu s majkom, također eksplicira: »Kad te ne razumije, to je zato što si ptica«.
Priroda se u svojoj pojavnosti i svojim dubinskim zakonima pokazuje ne samo kao efektna podloga na kojoj se odvija većina slika jednog ruralnog odrastanja (uz rijeku, potoke, bunar, vodu uopće kao lajtmotiv, ali i ključnu simboličku figuru) nego i kao arhetipski okvir ontologije svijeta uopće, a posebice onoga mjesta u njemu koje protagonistica osjeća svojim. Voda je povezana sa svjetlom, jer je »voda bez svjetlosti mrtva«, stoga i djevojčica nastoji pomaknuti poklopac bunara, ne dopušta da »ova tvoja bude mrtva!«. I baš kao što voda »voli slike, krade ih i sprema u dubinu«, tako i Anoa, odrastajući, sprema i pohranjuje slike u svoj unutarnji kaleidoskop koji nam pripovjedačka pozicija drugoga lica jednine uvjerljivo raskriljuje – tehnikom pripovjednih rezova, supostavljanjem različitih tekstualnih oblika, prividnom hotimičnošću (kakva upravo i obilježava kaleidoskop), »na dah«. Srodnost, povremeno gotovo i stopljenost iskaznog/doživljajnog subjekta i prirode ujedno nudi svojevrsnu holističku viziju svijeta, mehanizme nužnosti koji povremeno nadjačavaju izbore, slično kako to biva u mitovima ili religijskim zapisima. Ne čudi stoga relativno često utjecanje mitološkom intertekstu (osobito u fusnotama, u funkciji tumačenja određenih pojava/figura ili u naslovljavanju pojedinih fragmenata) koji pak efektno sjeda na poetsko-simolički ton teksta kao temeljni poetički impuls.
Budući da tekst nigdje eksplicitno ne legitimira identitet instancije autora, pripovjedača i lika (što se inače događa kroz imenski označitelj), dapače, razigrava vrlo složene odnose između navedenih entiteta (pripovijedanjem u kojem dominira drugo, a ne prvo lice jednine te imenovanjem glavne protagonistice Anoom, a ne vlastitim imenom autorice), Slike u formalnom smislu ne možemo smatrati autobiografskim tekstom. No uzmemo li u obzir signale s tzv. tekstualnog okvira, sve ono što ne pripada tekstualnoj zbilji, već zbilji autoričina života i djela, biografskim i bibliografskim činjenicama (koje, dakako, možemo ali i ne trebamo poznavati), očito je svojevrsna autobiografičnost ovdje pronašla svoje potentno okrilje i iznašla efektne mehanizme svojega iskazivanja kroz vizuru tzv. pseudoautobiografije, odnosno moguće autobiografije. U konačnici, dakako, takva su seciranja relacije zbilja/stvarnost – tekst/tekstualna stvarnost možda i suvišna, osobito uvažavamo li činjenicu da je autobiografija žanr koji se bitno ovjerava kroz vizuru čitatelja.
Poslužimo li se terminologijom protagonistice koja za sebe kaže da ima »hvatalicu odbjeglih slika« kojom skuplja trenutke i slaže »album... momentarij, mementarij« isto bismo mogli reći za ovaj tekst u cjelini. Slike: na dah prije svega su mementarij, album poetskih slika iz kojih se rekonstruiraju sjećanja, ali i slažu konture jednog vremena, jednog odrastanja i jedne osobnosti. Krhkost i ranjivost bitna su mjesta u konstruiranju subjekta koji izrasta pred čitateljskim očima, ali i predočenih ljudskih odnosa uopće. Kao da je i subjekt i njegov svijet paukova mreža u koju se povremeno upliću različita bića (od stvarnih, pa do utvara, prikaza, izmaštanih bića) nadopunjujući mrežu u ljepoti i složenosti, dograđujući je vlastitim tkanjima, ali isto tako i cijepajući, ostavljajući mjestimične rupe i prazna mjesta bez odgovora. Kako je upravo to ujedno i paradigma života uopće, koji s gledišta čovjeka kao sociološkog bića i ne može biti drugo nego mreža – različitih uzoraka, dimenzija i postojanosti – dakako da će tekst biti čitateljski aktualan praktički za svako misleće biće, a osobito ono koje ni sebe ni svoje mjesto u poretku svijeta ne uzima bez propitivanja.
Pripovijedanje Emilije Kovač stoga nipošto nije samo galerija slika, emotivnih stanja, lirskih pasaža i intermedijalnih umetaka, ono je ujedno (a možda čak i prije svega) ukazivanje na dosljednost (sebi i svojim vrijednostima) kao nužnu dimenziju etičnosti bića, a time i konstelacije svijeta u cjelini. Prolazeći kroz razvoj i mijene, kroz ljepotu i težinu dodira s drugima (često i uvelike drugačijima), protagonistica ostaje dosljedna u onome što je sukladno njezinom vlastitom osjećaju ispravnosti. Nerijetko to, dakako, znači ostati sam i usamljen, no vrijeme je – i to je možda ono glavno što šapće ovaj tekst – riznica dragocjenosti na kojoj je moguće, kako kaže pripovjedačica, raskinuti pečate pa prebirati »po zalihi ljudi i sjećanja za utjehu«. Sve najdragocjenije, signalizira tekst, ionako je mjerljivo sekundama, međuprostorom između dvaju treptaja, no dovoljnim da bude kolijevka svemu onome što smatramo osobnom slobodom, a samim time, i izvorištem pripovijedanja.
Upravo je potonje, univerzum riječi, trajno mjesto protagonistice Anoe, ono koje ostaje konstanta u njezinoj putanji. Pregršt je stoga mjesta u Slikama u kojima se propituje građa ili značenje riječi, ali i njihov zvuk i suznačenja, njihovi unutarnji odjeci u Anoi koja ih hvata, misli i njima se igra. Na stilskoj razini teksta to se, dakako, odražava kao vještina s(p)retnih leksemskih odabira, njihove kombinatorike i tvorbe oličene u uspjelim, precizno nijansiranim novotvorenicama (npr. »tajnopis«, »vjetruljak«, »vjetrište« itd.). Razmišljajući o sebi i drugima, djevojčica, štoviše, još kao vrlo mala zaključuje: »ne znaju riječi kojima se može govoriti o tebi, a sigurna si da ih ima i – lijepe su«.
Na autoreferencijalnoj razini Slike: na dah upravo su to pokazale – ne samo da postoje lijepi i uvjerljivi načini da se predoče trenuci života svakoga samosvojnog bića nego je i kontekst opusa Emilije Kovač upravo ovom knjigom dobio svoju presudnu točku, sidrište za koje se stječe dojam da u njega sve uvire, ali i iz njega potječe, bez obzira na broj i vrstu knjiga koje još stoje pred autoricom. Pohrliti i čitati ovu knjigu »na dah« stoga je ključna uputa koju je ovdje moguće dati.
Andrijana Kos Lajtman
popis članova