Emilija Kovač

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Emilija Kovač

Članovi društva

Emilija Kovač

EMILIJA KOVAČ rođena 1957. u Donjem Mihaljevcu, Međimurje. Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1976. do 1981), gdje je magistrirala 2002. godine (Modernizam u djelu Mare Ivančan, mentor dr. sc. Cvjetko Milanja), a 2010. doktorirala (Ženski diskurs devedesetih godina dvadesetog stoljeća u hrvatskoj književnosti: načini upisivanja ideologije, mentorica dr. sc. Julijane Matanović). Piše poeziju i prozu (pripovjednu i esejističku). Njeguje standardni i dijalektalni kajkavski izričaj. Objavila četiri zbirke pjesama (Šutnji usprkos, 1986., Sakefelejočke iliti pjesni razlike, Poliptisi, 1999.; Čudovita, 2007) te dvije proze (Kubiranje tišine, roman, 1996., ITD, zbirka pripovijedaka, 2004).

Pjesme:
Šutnji usprkos, Čakovec, 1986.
Sakefelejočke iliti pjesni razlike, KK, Čakovec, 1990.
Poliptisi, KK, Čakovec, 1999.
Čudovita, Insula, Čakovec, 2007.

Proza:
Kubiranje tišine, roman, Meandar, Zagreb, 1996.
ITD, zbirka pripovijedaka, Insula, Čakovec, 2004.
Amazonke, vile i satirice, prerada disertacije, Insula, Čakovec, 2012.

Lamentacija Gospi

s tom skolopendranskom svojom
gipkoćom
i nesporedljivostjom,
dej me, te prosim,
po prsti, pesmaj i vusnicaj moji,
ti črenslovita,

z rečjom noseča,
pernata, idealna, sa fticasta,
ti, leva stran desnoga, jotec,
čer i Veronika,

z milostjopunim
svojim
birkastim srcem sedmeremi mači
prepičenim,
ti zrok, stol, zrcalo,
vino kreposti…

gratiaplena doloroza ti odičena
(moja)
z deset zrn skrovnosti,
po čobaj i prstima,

po senjaj ' kolobludeći
moji,
s temi svojimi orapronobis rečmi,

ti, zvrhovita moja,
k-sej-me-čim-bliže, prosim te
s fiatmihiverbum
dej me, čist blizu me
k sej!

Slike s izložbe, Bienalle 2015.

1. Melodija koja nastaje i nestaje dok idem od zida do zida
Koprca se na žici, lebdi u
praznom prostoru,
titra malo razgođeno među glasnicama,
gubi dah i odvažnost, sabire se
pa onda skoči:
dočeka se na svoju najširu plohu
pljoštimice zabubnja vršcima prstiju,
zaljulja se
među stvarima, oko glave
pa se otkotrlja niz
brid ramena, do lakta.

Hoće li preživjeti to lomljenje u prostoru,
raspasti se na dijelove
ili jednostavno biti još
ljepša, još prozirnija... do nemislivog?

Što ja to uopće znam o melodiji
kad tako odluči biti ili
ne biti, kao ova koja me zapreda u vlastitu
smrt, hihot i ljeskanje,
nikako da stane, prestane,
sabere se
i konačno kaže – dosta!

2. Multikulturalna kutija
Čujem jezike. Govore uglas i
odasvud. Smiju se, plaču,
jecaju.
Ne razumijem nijedan.
Svi viču na me, svaki za se i svi
ujedno.

Čim trepnem ili im okrenem
gluhi dio sebe, odgriznu mi uho,
prst po prst,
probodu srce i zjenice.

Ako zaustim nešto
svojim jezikom, jedinim kojim se
usudim biti do bola i istine,
strah me da će me
poreći,
reći da me nema,
da me ne razumije i da bi nekako,
ne znam kako, ali ipak
nekako,
mogli biti u pravu…

Pismo

Kad pišem Mariji, započnem s
Draga Marijo.
Zatim popijem kavu,
operem suđe, prošetam psa
i nisam sigurna ima li još nešto
dovoljno važno, lijepo,
povjerljivo da napišem
toj svojoj Mariji,
dragoj.

Selfie, sa svih sedam
Imam ruke sa sedam prstiju
i sedefnu krljušt na zapešću,
velika, modra i sipka na rubovima.
Zbunjujem prijatelje
pa nastojim iznaći format manje živ
i osoban.
Želim biti bilo što što nije ja
koje zna da sam ja.

Zatvorim se u kutiju
(nacrtala sam stol, prozore i slike
na zidu): tu ću živjeti
dok ne riješim problem prikladnog oblika
iz kojeg bih za niz stvari, bića i
pojava mogla reći
da me se ne tiču.

Od ovakve kakva jesam, svi očekuju
da preuzmem
neki dio njihova stida ili krivice
kao svoj,
snažno i strastveno, da ni sama
ne posumnjam u to.

Razmišljam o hologramu.
U obzir dolazi i borg.
Možda avatar?

Samo da još izvadim srce,
umetnem tri kamena
u prazno srcište
(za svaki kvark po jedan)
pa kako bude.

ASTRALNA PLESAČICA

Klizila je na sve strane u prostoru, bez zapinjanja. Okret ulijevo, naprijed pa udesno... dvaput uzastupno u istom ritmu pa malo sinkopirano, da se nekako otme jednoličnom ponavljanju i jednoličnosti… Na tjemenu joj u ritmu kretanja lelujaju dva kokošja pera udjenuta u čvor kose. Sve što je činila bilo je jednako gipko, skladno i ugodno. U kretanju unatrag otkrivala je najviše draži: malo pognute glave i izbačenih guzova, ljuljala se na petama izvijajući koljena koliko je trebalo da se održi u ravnoteži. Premda je većinu vremena izgledalo da cijeli prizor nesigurno titra na krajnjoj granici održivosti, nikad nije prešla rub - kao da se kreće unutar nevidljive ali čvrste i neprekoračive mreže koju je raspaučio neki majstor od posebnog formata… ili pak je Đurđa, ovakva kakva jest, glavom i bradom, velika majka svih pauka koja u trenucima nezadrživog unutarnjeg impulsa ispreda te najfinije nevidljive, a neprekoračive mreže.

Doda li se slici par akcenata – poneko kraćenje, duljenje, isticanje obodnih linija – postaje sasvim jasno: svi ti ritmovi, ljuljuškanje, lelujanje, pocupkivanje… ta sintaksa prostornih čestica od kojih je sastavljena slika, čista je mimikrija! Gledano sa strane, ovo zaigravanje oblicima izgleda smiješno, no za Đurđu u toj priči nema ni primisli o gledanju sa strane: sve je iznutra, snažno, jedinstveno, do srži! Tako, na primjer, ona melodije čuje prije nego zagude po finim tetivama i membranama uha. Bilo bi bolje reći da ih, na neki način, njuši, vidi – u tome ima logike jer slike su brže od zvukova. Ako i ne umom, vidi, zna, čuje pipaljkama srpastih stanica… zato i postoji nešto takvog u tijelu.

Kad zakorači ulijevo, čuje flaute, uvijek u fis-molu. Ne zna ona kako treba zvučati fis-mol, no mora da je baš to što čuje.
Ne previše ulijevo… inače zvukovi, tako postavljeni, postaju nekako piskutavi i uhuneugodni. Nagne glavu na desno rame i otvori široki luk desnom rukom ne bi li vratila ravnovjesje trenutku. Istovremeno lijevu ruku pomakne prema gore, s blagim podcrtavanjem geste ramenima… To sad više nisu flaute, prešli smo na cimbale… samo da još zamirišu anđeli… možda i hoće – ako se akordi razviju u horizontali. Imaju voluminoznost, pastoznost, gustoću, samo da još poteku niz vrijeme, da traju…
Iz dvorišta zalaje pas, što je malo zaljuljalo dobro složenu vibraciju. Đurđa stane, najfinijim pomacima kažiprsta i palca ispipa pseću dionicu natisnutu u kadar, izvuče je kao trn i dobaci vlasniku, svim stanicama usmjerena na održanje sklada do kojeg su se razvile gesta i melodija. Samo da ne nestane! Stoji, gleda netremice, boji se pomaknuti bilo koji dio tijela jer bi se u tom kritičnom komadiću sekunde stvari mogle poremetiti. Ipak trepne. Melodija se održala. Čini se malo oštećena u oštrini obrisa, no sve je na svom mjestu. Vidi je! To je sjajno!

Sve se bolje nosi s upadima stvarnosti. Osjeća kako raste u snazi zanosa uspijevajući ih spasiti od sasvim joj sulude odluke svih oko nje da je unište. Zašto im smeta to što ne čuju, ne vide, ne razumiju… a sasvim je jasno da ne čuju, ne vide, ne razumiju. Posebno – zašto Franji smeta i zašto on ne čuje? Zbog njega bi... ne, neće odustati ni za što, ni njemu za ljubav! Naći će načina, pristati na sve, ali te svoje svete trenutke ne da!
Najvažnije je da nekako izbjegne tabletu. Varka sa zadržavanjem pod jezikom – koliko god bila glupa i prozirna - uglavnom ipak prolazi. Poslije je ispljune. Kad vidi da su ljudi oko nje naročito zbunjeni i nervozni, onda je nekoliko dana za redom ipak proguta. Smiri se... umre. Svi osim nje su zadovoljni. Samo nju bole trepavice i aura stopala pa žmiri sjedeći na lijevom boku: tu je najviše mrtva pa tu najmanje boli. Zakukulji se ćućoreći pod šljivom u vrtu... kao da je nema. Sretni su kad je kao nema... a da je stvarno nema?
I on je zadovoljan. Prihvati njenu ruku pa kaže moja Đurđa, sve kao prije nego se pojavilo to dozivanje koje nitko ne čuje. Da danas mora birati između njih dvoje, njega i tog dožvljaja... dobro da ne mora! Teško ih je pomiriti. Žive u trajnom suparništvu, no nikad ne polome jedno drugo. Svakom svoje.
Lijepo je kad Franjo kaže ono moja Đurđa, ali nikad kao melodija! Ni blizu. Mora birati... nema se tu što birati, već je odabrano.
Izdrži bez nje koji dan, a onda joj se preda cijelim bićem... pa što bude! Pojavljuje se uvijek ista i svaki put nekako naročito orkestrirana da je ostavi bez daha. Zna savršeno dobro kad što dolazi, ali ne i kako...

Evo, kad napravi sljedeći pokret zaridat će glavna dionica kojom u sretnijim momentima dosegne zvijezde... potapša runasti rub neke astralne maglice... Hoće li je isplakati violina, čelo ili možda cijeli orkestar, nikad se ne zna. Danas bi rado da to budu... tambure. Zašto ne, nisu još nikad. Ili da je odcvrkuću ptice.

- Đurđa! – za njom se niz cestu, prečicom, preko ograda sjuri Franjin glas, zatopće,
zalaje, zaštekće, zatrubi, opsuje... Ne Franjo! On ne podnosi njene melodije, ubije ih, zdrobi u krhotine i ništa se više neće popraviti onim moja Đurđa, ništa, kolikogod bilo lijepo i ugodno. Slabo će pomoći ako odluči ne čuti ga: on je glasan, uporan. Stoji u neodlučnoj gesti i čeka... To boli, to je strašno! Ipak će razviti još jedan okret, potpun, cijelim tijelom, rukama, prstima, guzovima, perjem u kosi, a onda – nek bude što bude!