Enerika Bijač

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Enerika Bijač

Članovi društva

Enerika Bijač

ENERIKA BIJAČ, (r. Odak, 1940., Zavala, Dubrovačko-neretvanska županija), književnica i slikarica - piše poeziju i prozu, književnu i likovnu kritiku, eseje i oglede. Slika akvarele na svili i ulja na platnu. Osnovnu školu završila je u Opuzenu, gimnaziju u Metkoviću, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Slavistici Hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti. Studirala je i francuski jezik. Živi u Koprivnici.
Bila je prva spikerica na Radio-Koprivnici (1967.) za što je prošla audiciju Radio-Zagreba. Radila je u prosvjeti u koprivničkim srednjim školama (1968.-1979.), u novinarstvu u Podravskoj banci (1979.-1981.) kada je bila i zamjenica predsjednika Društva novinara Bjelovarsko-bilogorske regije, u knjižničarstvu gdje je voditeljicom Studijskog odjela u Knjižnici „Fran Galović“ Koprivnica (1981.-1992.) te je bila i predsjednicom Društva bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije i članicom Predsjedništva HBD-a u Zagrebu. Dulji niz godina bila je predsjednica Skupštine koprivničke Udruge za kulturu i umjetnost ''Nagnuća'' te recenzentica i predstavljačica mnogih knjiga izdanih u Biblioteci „Nagnuća“. Sudjelovala je u povjerenstvu LIDRAN-a za izbor najboljih radova učenika srednjih i osnovnih škola Koprivničko-križevačke županije, aktualna je predsjednica Povjerenstva za izbor najboljeg dječjeg putopisa i nagradu ‘’A.N. Gostovinski’’ na razini Hrvatske za koji natječaj provodi O.Š. ‘’A.N. Gostovinski’’ Koprivnica. Deset godina (2003.-2013.) bila je predsjednica Upravnog vijeća Muzeja grada Koprivnice (u sastavu kojega je Stari magistrat, Galerija Koprivnica, Galerija naivne umjetnosti Hlebine, Spomen-područje „Danica“ i historijska kuća „Malančec“). Utemeljiteljica je i u dva mandata predsjednica Podravsko-prigorskog ogranka DHK (2009.-2015.). Utemeljiteljica i predsjednica Neretvanskih pjesničkih susreta „Maslini u lice“ (2009.-), utemeljiteljica Dana Ivana viteza Trnskog (2010.), utemeljiteljica Koprivničke Maruliane (2011.), predsjednica Organizacijskog odbora Međunarodnog festivala književnosti „Galovićeva jesen“ (2010.-2014.) te urednica biblioteke „Rukopis“ i „Galovichiana“ DHK Podravsko-prigorskog ogranka (2010.-2015.). Članicom je Upravnog odbora DHK (2014.-2017.) i Povjerenstva za provjeru članstva i primanje novih članova (2014.-), Povjerenstva za književne veze (2014.-).
Članicom je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, redovni i počasni član Slavenske akademije književnosti i umjetnosti te glavna koordinatorica Akademije za Hrvatsku (sjedište Akademije je u Bugarskoj). Redovni je član ruske Akademije literarne dokumentaristike (ALD).
Sudjelovala je na više pjesničkih festivala u zemlji i inozemstvu. Antologizirana je, uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda Zagreb i u e-Likovnu enciklopediju ekskluzivnog hrvatskog portala Akademija-art. Pjesme su joj prevedene na talijanski, engleski, bugarski (zbirka izabranih pjesama Zelena suza svemira), poljski, slovački, španjolski, ukrajinski i ruski jezik (zbirka izabranih pjesama Put ljubavi na prostore svemira).

Nagrade

2008, Plaketa Grada Opuzena za izniman doprinos kulturnom životu grada Opuzena i njegovanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja svojim umjetničkim radom;
2009, Plaketa Općine Slivno za značajan doprinos u kulturi i promicanju ugleda općine Slivno svojim književnim i slikarskim radom;
2010, Medalja Grada Koprivnice za izniman doprinos u kulturnom i umjetničkom djelovanju i promociji grada Koprivnice u zemlji i inozemstvu;
2011, Zbirka pjesama Riječ do riječi bila je nominirana za Nagradu ‘’Tin Ujević’’ ;
2013, međunarodna Velika nagrada ‘’Leteće pero’’ za sveukupno, i ukupno pjesničko djelo. 2013, ‘’Neretvanska maslina’’ za knjigu Odjek Neretve – za postignute visoke estetske i umjetničke domete u tematiziranju ekoloških pitanja te tradicijskih i baštintinskih vrijednosti. 2013, ‘’Vrelo nadahnuća’’ za pjesmu Zrno slano na Književnom natječaju duhovne poezije koji provodi Radio Ludbreg;
2015. Zbirka pjesama Za križem bila je nominirana za Nagradu ‘’Tin Ujević’’ ;
2016. Zlatna medalja Andreja Beloga za majstorstvo nasljedovanja tradicije klasične književnosti. Nagradu je dodijelila Moskovska organizacija Saveza pisaca Rusije.

Tragovi, pjesme, (Borba, Beograd,1989.)
Obnavljanje, pjesme, (Narodno sveučilište Križevci, 1994.)
Put, pjesme,(“Animaton” d.o.o., Koprivnica, 1998.)
Neka sve ostane, pjesme, (e-zbirka urednice Ane Horvat, 1999.)
Samo je beskraj kraj, pjesme u prozi, (Nagnuća, Koprivnica, 2001)
Školjka, pjesme, (Neretva, Zagreb, 2003.)
U mogućem krajoliku, pjesme i slike, (MH Ogranak Koprivnica, 2006.)
Riječ do riječi, pjesme, (DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2010.)
Samo ljubav ostaje, autobiografska proza, roman, (Stajergraf, Zagreb, 2004.)
Odjek Neretve, monografsko djelo, (MH ogranci Koprivnica, Opuzen, Metković, 2008.)
Obala/La sponda, dvojezična pjesničko-slikarska mapa s talijanskim slikarom Ugom Maffiem, (Muzej Grada Koprivnice i DHK Podravsko-prigorski ogranak, 2010.)
Književne refleksije, književna i likovna kritika, eseji i prikazi, (DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2012.)
Antologija 20 Galovićevih jeseni, sastavila i uredila, (DHK Podravsko-prigorski ogranak Koprivnica, 2013.)
Antologija suvremene hrvatske poezije, sastavila i priredila, (Slavenska akademija književnosti i umjetnosti, Varna, 2014. - na bugarskom jeziku)
Svijet širokog dlana, izabrane pjesme i kratke proze (Alfa, Zagreb, 2015.)
Zelena suza svemira, izabrane pjesme, (Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna 2015. – na bugarskom jeziku)
Za križem (Molitve za Luku), pjesme, (DHK Podravsko-prigorski ogr., Koprivnica, 2015.)
Mrvice na pijesku ili Dok vrijeme krotko odmara, (DHK Podravsko-prigorski ogr., 2015.)
Put ljubavi na prostore svemira, izabrane pjesme, („Pablis“, Moskva, 2015. – na ruskom jeziku

Imala je četrdesetak samostalnih izložbi slika, (popraćenih katalogom), od toga nekoliko recentnih i 2010 retrospektivnu pod nazivom „Radovi“ u Gradskoj Galeriji u Koprivnici, te „U slavu vječne ljubavi“ 2016. u Galeriji „Blaženog Alojzija Stepinca“ u Koprivnici. Njene slike nalaze se u više galerija te u javnim i privatnim fundusima u Hrvatskoj i inozemstvu. Četiri slike autorice Enerike Bijač uvrstio je u svoju zbirku prof. dr. Antun Bauer te su izložene u župnom dvoru i dvorcu Golubovec.

Izbor iz djela.

NOĆNI PRELUDIJ

Hajde već jednom

pusti samoću

pusti slobodu da lista bez sjenke iznad sebe

i okolo sebe. Pusti da bude širok glas

da Zemlja drhti kao šiba

neka se i trave pognu i kamenje ustukne

od krhke snage koja se vječno giba

Na stolu ne treba čaša

uopće ne treba vina

ali idi, molim te idi već jednom

zagušit će me plima. Pusti samoću da kaže

što ima kazati pa neka pjeva i neka plače

baš kao nježna violina. Pusti da iziđe gore

iznad najviših planina

da izađe iz sebe sama

baš kao Tin iz

"dima bola u maglama"

Hajde već jednom

čuješ li? Idi

da gradim most od mene do tebe, do tebe do njih

do svih

do svoda.

Neka šikne voda kao gora

ali nemoj mi gasiti radio

molim te

pusti neka ta prokleta violina svira

a trag moj neka bude

zvjezdana paučina

između tebe i mene i njih

i svih

SUSRETI

čije ljubavi u nama žive

ljubljeni moj

i tko se to u nama

sreo

čije se ovo ruke sapliću

u jedno veče

sneno

tko ove noći traži

svoje izgubljene

boje

da mirisi pepeljasto-roza

u grozdovima

zvone

tko je to u nama savio gnijezdo

kao ptica

tko to u nama traži

svoja prethodna

lica

čiji nam ovo dani prolaze

i čije se usne u nama

strasno ljube

s kojih obala plovi ta sreća

na neke obale

druge

čije se ovo oči gledaju

i s kojih se izvora sjaj

u naše zjenice

slio

tko je to nekada davno

kao mi danas

bio

ako smo vječni putnici ljubavi

ljubljeni moj

ponesi samo to što su ove

rime

a ja ću kosu odjenuti cvijetom

što sliči na tvoje

ime

OPET

Otapa se led, okrugli dah

oblikuje slike u blizini,

u mome snu kruni se vrijeme

od vatre i soli

probuđene riječi -

pogledaj – more gori,

tamo u daljini sklapaju se vali

voda i vjetar

iz vremena školjki, biseri

u riječi

susret svemogući.

Biser do bisera riječ s

riječju se ljubi, vjetar i voda

u kasno ljeto sunce

prži u ovaj redak unosi

plamen u glas.

Čuješ li nebo kako umjesto

na vodi u nama plima

otopljena daljina

u mome snu more opet gori

voda i vjetar iz vremena školjki.

OGRIJ SE RIJEČI

Onijemilo od sudaranja

ovo je vrijeme rasapa

zaboravljenog smijeha,

stiska ruke

i riječi

kao kruh iz tople peći da grije

ogrij se riječi na riječi - zvijezdo

nad zvijezdama - ovdje na ulici

u mnoštvu

ti krušna, ti rajska

pod kapom nebeskom nasušna

prolistaj kruhom i vinom

u ovom vremenu.

U ovom vremenu sudaranja

usahlog smijeha i potoka krvi

ne vidi se.

Sigurno je samo to

da je nesigurno

u ovom vremenu rasapa, utihlih

riječi na sve strane bježe slova

bez glasa riječ dobra

okovana

u mučnom vremenu sudaranja.

Ondje

Svijeća za tebe i pod kišom

gori govor kišom

poput lišća na kiši plaminja

čitav dan

od jutra do večeri pod kišom

rominja kišom

plamičak tinja – govori

to što riječ moja

ne može. Ali ja vjerujem:

doći će dan

kad ćemo se sresti

svi mili i dragi

u vatri ljubavi.

Vjerujem u ljubav što ne može

proći, nestati, prestati

ta čarobna svjetlost

što u sebi nosi,

daruje i kruži, križi i daruje

sublimira Vječnost.

(Iz autobiografske proze, romana Samo ljubav ostaje, Stajergraf, Zagreb, 2004.)

Ona je kriva za sve.

Ta bezazlena jutarnja kava koja me budi i uvodi u dan osvijetli mi mnoge stranice života, i moga života, odnose koji su uspostavljeni ili koji bi mogli biti, događaje koji su me ispunjavali različitim emocijama i slutnjama, pa tako s njima korespondiram u razmišljanjima; ljude koje pamtim s pozitivnim ili negativnim predznakom ili one mimo kojih sam prošla, ili prolazim ne osvrćući se. Svakako i one koje volim, koje ću voljeti i sa druge strane kruga, tamo negdje iznad duge, iznad oblaka, ili u nekom dalekom zaljevu trećega neba, onoga koje zamišljam u boji modrog, zelenog i ljubičastog odsjaja.

Kažem ti:

- modro kao more, plavo kao nebo, ili baš kao oči koje su obojile moj život ljubavlju;

- zeleno kao kose moje najdraže rijeke, Neretve, dakako, ono zeleno koje je nada, i stvarnost što gradi mit od života u koji sam zaljubljena;

- ljubičasto koje je nedokučivo, neosvijetljeni prostor naše podsvijesti i mistične vječnosti koja me stalno intrigira, čak i uz tu jutarnju kavu, dok se ishlapljuje u miris koji me obuzme ugođajem i osjećajem da će dan dugo potrajati i bez žurbe razviti svu blistavost mogućnosti koje mi nudi i koje ću ja, odabirući ih, isto tako bez žurbe provesti u djelo.

- Eto vidiš! Čim počnem riječima, uhvatim sebe kako preskačem u boju. Stoga nisam sigurna koliko će ovo pisanje završiti kao knjiga, ili možda kao pjesničko-slikarska mapa koja raste bujicom u isti tren sastavljajući se po napuklim šavovima između pera i kista, - javlja se glasno Ona koja pripovijeda u ovoj knjizi i mene stavlja u dilemu.

- Pa to nije ni važno, i što se sad na samom početku time opterećuješ, - uzvraćam hladno, naviknuta na njena problematiziranja.

Ta podijeljenost u svakodnevnom životu koja me tjera iz jednog u drugo, koja me šalje iz kuta u kut da pred njom sagnem glavu, ipak sve objedini u cjelinu, dajući joj ime koje nosim. Usput mi ocrta lice i naličje, u vremenu ih promreška i proskita svoje kapi koje su u pljusak htjele. /…/

/…/

O kome ti to pričaš? - po ramenu me dotiče i opominje ruka moje majke Mande sa jednog od mnogih njenih portreta koje sam naslikala u snu ili na javi. Razmišljam nad tim pismom, nad svom tom dokumentacijom koju posjedujemo, najprije o tome kome bi danas trebala neposlana stara pisma, kada sve vrvi od novoposlanih na razne adrese, koliko čitam u tisku, jer vrijeme prolazi, a «devijantnosti», ludosti, grubosti, okrutnosti i slični primjerci «etičnosti i moralnosti» ponavljaju se na ovaj ili onaj način; jer ona učiteljica što je učeno zovemo magistra vitae, i nije baš učena kako su nas u školi učili, stoga što kronično pati od lošeg pamćenja.

I ne samo u našim krajevima.

Miris kave smiruje moju zagrcnutost, gutljajem nad ovim pismom, i širi mi obzor, a vrijeme od onda do danas, tih dvadeset godina zgusnuto je preda mnom u komadu koji bih mogla mrviti u mrvice, a onda bi svaka analiza pokazala kako svaka ta mrvica u sebi ima isti DNK – onaj iz Đukine rane koja ne može zarasti u našim dušama.*