DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Frančeska Liebmann
Frančeska Liebmann je rođena 1981. godine u Čapljini, u Bosni i Hercegovini. U rodnom je mjestu pohađala osnovnu školu i gimnaziju, dok je studij hrvatskog jezika i književnosti te njemačkog jezika i književnosti završila na Fakultetu filozofsko-humanističkih znanosti u Mostaru. Od 2007. do 2011. radila je kao asistentica hrvatskog jezika u austrijskom Gradišću, a zatim i kao lektorica na Institutu za slavistiku Sveučilišta „Karl Franz“ u Grazu. Na spomenutoj obrazovnoj instituciji završila je poslijediplomski studij u travnju 2015. godine.
Piše uglavnom poeziju na hrvatskom i njemačkom jeziku. Dobitnicom je Nagrade Anđelko Novaković za 2014. godinu. Nagrađena zbirka, koja je ujedno i njezin prvijenac, tiskana je dvojezično te naslovljena „Moja pjesma / Mein Gedicht“ (2015).
Autorica također potpisuje niz znanstvenih radova iz oblasti književnosti, jezikoslovlja i znanosti o prevođenju. Djela su joj objavljivana u raznim međunarodnim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima.
Bavi se povremeno novinarstvom, prevođenjem, lektoriranjem i recenziranjem.
Moja pjesma / Mein Gedicht. Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2015. [Biblioteka Anđelko Novaković,1]
Moja pjesma
Moja pjesma nije vođena razumom
niti je pisana svjetskim jezikom.
Njezin se smisao ne može riječima obuhvatiti
ni njezin zvuk notama uglazbiti.
Na papiru nema mjesta njezinu obliku,
Brailleovo pismo ne bilježi njezinu odlučujuću točku.
Jezične barijere ne sputavaju je.
Ona ne priznaje granice spoznaje
kao ni linije ni melodije,
gramatičke norme,
boje ni forme.
Svega oslobođena,
nesalomljiva,
neranjiva,
ničim se ne da skriti
ni pomutiti
– moja pjesma tek se srcem može ćutjeti.
Noli turbare circulos meos
Krugovi u pijesku
još uvijek kruže – na mjestu.
Nije daleko napredovala ljudska svijest
– i dalje se ponavlja povijest.
Razum protiv sile ne dobija bitku.
Nedužni krugovi ne znače ništa jednom vojniku.
Za ratni plijen i slavu pokorit će čitav svijet
i načiniti krugove po svojoj mjeri – ukupno njih devet.
Za poraženog nema kraja poniženju
– njegove posljednje riječi na jeziku pobjednika se spominju.
„Vjeruj, ljubi, nadaj se i – snosi.
Srcem čut ćeš, zašto si i – tko si.“
(S. S. Kranjčević)
Na oltaru
zaspao je plamen
u postelji od rastopljenog voska.
Umuknule su molitve,
a zvono zvoni i zvoni.
Na visokim petama
paradiraju dame
s majčinskim utrobama oskvrnjenim ubojstvom.
Sleđena su srca,
a savjest peče i peče.
Velikodušni dobrotvori
do dna su ispraznili Pandorinu kutiju
za gladnu djecu na planetu,
posijali su mine po plodnim oranicama
i nuklearnim glavama prepustili čast
da pravedno brinu
o sigurnosti čovječanstva.
Gordi jablan
do iznemoglosti upija bljutavi smog
za nova čuđenja u svijetu,
razabire svoj lik u mutnoj rijeci
i oboljelom korijenju priča bajke o oblacima
da mirnije sniva
u dubini zemlje.
Srce ćuti led
u kojem je Zadnji Adam napisao
svoj konačni znak.
U iskrivljenom ogledalu
Rim je mir propovijedao
križarskim ratovima,
pa se snebivao
kad je Novi Rim pao
i džihad maha uzeo.
Smokva nam je svoje lišće ustupila
kako bismo se manje stidjeli
gubitka nevinosti.
Rim,
Istanbul
i Moskva
na različitim krajevima svijeta,
a ja BiH istovremeno htjela biti blizu svima njima.
Na tri strane razapeta,
daleko od sebe,
nikamo ne pripadam.
A ja,
aj, aj, aj – ja
pored čovječnosti, čojstva i merhameta
tragam za čovjekom
i svojim likom u iskrivljenom ogledalu.
Šutnja
Ššššššššššššš
šume krošnje stabala
koje su vidjele što se zbiva
iza visokih zidova.
Psssssssssst
prst na usnama
prijeti.
Pogled u pod,
pa u nebo.
Usta zapečaćena
strahom,
sramom.
Ako se o nečem ne govori,
to
kao da se nikad i nije desilo.
A desilo se.
Kroz noć odzvanjaju koraci spoticanja
o istine
pod tepih gurnute.
popis članova