DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Goreta Željko
Željko Goreta, rođen 24. svibnja 1961. godine u Bosanskom Šamcu, Bosna i Hercegovina, nastanjen u Slavonskom Šamcu, Republika Hrvatska. Školovao se u Slavonskom Šamcu i Osijeku, a studirao je hotelijerstvo u Opatiji i kriminalistiku u Zagrebu. Govori engleski i služi se francuskim jezikom. Oženjen je i ima dvije kćeri.
Dragovoljac Domovinskog rata, zapovjednik satnije Hrvatske vojske i časnik Vojne policije Hrvatske vojske, odlikovan.
Od 1995. godine zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, službovao u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske u Londonu, Lisabonu, Beogradu, Alžiru i Sarajevu. Član je Društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu i Posavskog književnog kruga. Sudionik je književnih natječaja, predstavljanja knjiga, književnih susreta i humanitarnih akcija, nagrađivan.
Željko Goreta objavio je svoj prvi povijesni roman u svibnju 2015. godine na engleskom jeziku „From the Other Side of the Gun“, Library of Congress Control Number: 2015906452, u tiskanom izdanju ISBN: 978-1-4917-6222-6 i e-book izdanju ISBN: 978-1-4917-6221-9 sa izdavačem "iUniverse", članom grupe Penguin Random House, New York, SAD.
Nešto drugačija verzija istoga romana objavljena je na hrvatskom jeziku u Zagrebu u prosincu 2017. godine pod naslovom „S druge strane ciljnika“ ISBN: 978-953-1744-88-1, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu CIP: 000981070, s nakladnikom „Antun Gustav Matoš“ i uz potporu Grada Zagreba. Roman je registriran u SAD-u, Library of Congress Control Number: 2018436921
Hrvatski povijesni roman "Beznadnici" , ISBN: 978-953-263-582-9 , Sveučilišna knjižnica u Splitu CIP: 180918077, objavio je 2020. godine s izdavačem "Naklada Bošković" iz Splita.
Roman iz vremena Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini naslova „Rak duše“ objavljen je u Bosni i Hercegovini u ljeto 2023. godine s nakladnikom „HKD Napredak – Vitez“, ISBN: 978-9958-842-42-9 , Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH CIP: 55987718, te u Republici Hrvatskoj s nakladnikom „HKD Napredak – Zagreb“, ISBN: 978-953-6383-57-3 , Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu CIP: 001188185. Roman je registriran i u SAD-u, Library of Congress Control Number: 2023507912.
U listopadu 2024. godine za rukopis povijesnog romana radnog naslova „Posljednji Ko(s)tromanić?“, dobio je Zahvalnicu „Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Mostar“ i književnu nagradu „HKD Napredak Mostar“. Roman je u procesu izdavanja.
1. ULOMAK IZ ROMANA „RAK DUŠE“
***
Nakon što se skupina muškaraca ukrcala u zrakoplov, snimatelj je nastavio snimati prosvjednike i žene s djecom, dok im je njegov kolega novinar postavljao pitanja. Snimao je ljutita lica nepokrivenih bosanskih supruga deportiranih Alžiraca, koje su, zajedno s pokrivenima, uglas vikale tvrdeći da su sudovi u Bosni i Hercegovini te ljude u nedostatku dokaza oslobodili optužbi za ratne zločine i terorizam. Koristile su nepoznate izraze na njemu nerazumljivom jeziku, što je on protumačio kao kletve jer mu je tako zvučalo. U Bosni nije poznavao nikoga i bilo mu je čudno što je bio razočaran što nikoga ne može prepoznati, ali nije prestajao gledati emisiju. Kamera se na trenutak zaustavila na licu neobičnog muškarca, ali dovoljno dugo da mu se učini poznatim. Imao je dugu crnu kosu i skladne crte lica koje su odavale izgled pristalog muškarca unatoč čvrsto stisnutim usnama, namrgođenom čelu i crnim očima kojima je bijesno strijeljao sve oko sebe. Trenutak kasnije Marko se skamenio.
– Zemlja zove Marka! Zemlja zove Marka! – zvali su ga prijatelji, gurkali i pucketali prstima pred očima, a on ih je nesvjesno odgurivao ne skidajući pogled s platna. Dlanom je nervozno trljao bradu pokušavajući se koncentrirati na TV emisiju.
– Pustite ga! – rekla je Ana, njegova najdraža prijateljica. – Zar ne vidite da mu je to jako važno?
Ana ga je instinktivno branila, osjećajući da se s njim događa nešto jako važno. Iako ju je ženska znatiželja tjerala da sazna što bi to moglo biti, štitila je privatnost svojega prijatelja kojeg je potajno voljela. Nije joj bilo jasno kako papak ne razumije razloge njezine sklonosti, no unatoč svemu ipak se nadala.
Marka ništa nije moglo omesti. Bio je kao hipnotiziran, a na čelu su mu se pojavile sitne kapljice znoja, iako je u prostranom kafiću još uvijek bilo svježe jer je večer tek počinjala. Davno zaboravljeni prizori bljeskali su iz dubina njegove podsvijesti i ispunjavali praznine u sjećanju, izmjenjivali se i stvarali neku vrstu nijemog crno-bijelog filma, poput noćne more.
Poput duhova, skupina čudnih, bradatih muškaraca vikala je nešto što on nije mogao razumjeti, a onda je, kao iz nekog drugoga svijeta, visoki, elegantni muškarac nalik onome iz TV priloga, odjeven u dobro skrojenu maskirnu odoru, ušao u neko seosko dvorište negdje u planinskom području. Imao je neobičnu, uredno podšišanu i oblikovanu bradu i dugu crnu kosu svezanu zelenom vrpcom preko čela. Izgledao je drugačije od okupljenih muškaraca, a bez zelene vrpce mogao bi biti i časnik neke zapadne vojske. Izgledom je neodoljivo podsjećao na zlog velikog vezira Iznoguda iz stripova koje je Marko volio čitati. Odjednom je nastala tišina, a on je napravio iznenađenu facu, kao da se čudi što su svi utihnuli, i mahnuo im rukom da nastave zabavu. Tek tada je Marko primijetio da drugom rukom vuče za kosu golu mladu ženu, čije je tijelo bilo prekriveno tankim krvavo crvenim masnicama. Žena je vrisnula ugledavši djevojčicu razapetu na niskom tronožnom stolu, a s drugog kraja dvorišta pridružio joj se bolnim urlikom i muškarac vezan za orah, što ga je koštalo udarca šakom u glavu.
„Film“ je naglo prestao.
Marko se vratio u stvarnost i svojim prijateljima nazdravio bocom piva, kao da se iskupljuje što ih je zanemario. S vremena na vrijeme nestrpljivo je pogledavao u platno. Nadao se da će ponovno vidjeti lice koje ga je vratilo u davno zaboravljenu prošlost jer je neobična dužina TV priloga potvrđivala da je događaj očito bio od iznimnog regionalnog značaja. Zahvaljujući upornosti TV snimatelja, ponovno je ugledao Iznoguda, što je pokrenulo nove, nepovezane bljeskove sjećanja, a potom i nastavak njegova „filma“.
„Ubij me, molim te! Ubij me!“, čuo je ženu kako kroz suze preklinje Iznoguda, dok je muškarac vezan za orah okrenuo glavu na drugu stranu, odbijajući gledati prizor unatoč udarcima kojima ga je bradati čuvar pokušavao natjerati. Iznogud je podigao ruku iznad glave u kojoj je držao zakrivljeni nož ukrašen raznobojnim kamenjem, zahtijevajući tišinu. Glasno je izgovorio nekoliko nerazumljivih rečenica i brzim zamahom noža ženi prerezao vrat. Marko je uhvatio njezin staklasti pogled i vidio kako iz nje izlazi život. Nastala je tama.“
Kada je TV emisija završila, trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere, a zatim je naručio novu rundu pića za sve. Mogao si je to priuštiti jer je naslijedio braniteljsku mirovinu pokojnog oca i dobio smještaj u studentskom domu koji nije bio skup. Koristeći studentsku iskaznicu, popularnu Iksicu, sasvim se pristojno hranio u studentskoj menzi tako da si je mogao priuštiti pokoji izlazak s prijateljima. Nikada se nije bahatio i nije si dopuštao luksuz, već je veći dio svoje mirovine štedio za slučaj da ne nađe posao ubrzo nakon diplome, jer … bio je sam na svijetu.
Naručio je novu rundu,… pa još jednu ...
– De, Marko, ne pretjeruj – rekla je Ana. – Dosta je bilo.
– Hajde, Ana, pij sa mnom, molim te. Imam razlog.
– A koji? Ako smijem znati.
– Smiješ! – odgovorio je smijući se dok je prinosio bocu ustima, ostavljajući je bez odgovora.
Prijatelji su shvatili da mu se nešto događa i da je TV emisija na njega ostavila čudan dojam. Nisu ga pokušavali spriječiti da se napije jer su smatrali da on najbolje zna što mu je potrebno.
– Pusti ga, Ana – rekao je jedan od njih – kada se nalije odnijet ćemo ga u sobu i smjestiti u krevet. Očito mu je to potrebno.
2. ULOMAK IZ ROMANA „RAK DUŠE“
– Kako se to dogodilo? Pričaj! – zatražio je Marko od svojega strica Stipe.
– Pričao sam ti već ponešto, … al' dobro … – nevoljko je započeo Stipo nakon kratke stanke. – Rat je trajao već gotovo godinu dana i mi smo, kao i svi drugi, organizirali skupinu naoružanih ljudi koji su čuvali i branili selo. Uglavnom smo imali lovačko i trofejno oružje te samo nekoliko krijumčarenih vojničkih pušaka. Naše selo je bilo uglavnom hrvatsko dok je bilo i nešto muslimanskih obitelji. U cijelom kraju nije bilo problema i živjeli smo u miru sa susjedima muslimanima, dok Srba nije ni bilo. U našem daljnjem susjedstvu povremeno je dolazilo do sukoba između muslimana i Hrvata oko nadzora nad energentima i proizvodnjom oružja i eksploziva, ali mi smo te sukobe smatrali više mafijaškim obračunima nego nacionalnim sukobima. Međutim, bili smo oprezni, jer vrag nikad ne spava.
– Ali, oni na televiziji nisu bili naši muslimani! To su bili Alžirci, mudžahedini – zbunjeno je komentirao Marko.
– Točno. To su bili pripadnici muslimanske međunarodne brigade El Mujahid koju su formirali muslimani iz raznih islamskih zemalja. Nismo imali razloga za brigu kada smo čuli da se njihova veća skupina pojavila u obližnjem mjestu Guča Gora jer su se dolazili boriti protiv našeg zajedničkog neprijatelja. Smatrali smo da je neprijatelj našeg neprijatelja naš prijatelj, pa se Hrvati iz okolnih sela nisu osjećali ugroženima, usprkos glasinama o njihovoj okrutnosti. Dio te brigada je iz svojeg tabora za obuku u Mehurićima prešao u Guču Goru, gdje su formirali zapovjedno mjesto za ratne operacije, a stotinjak boraca smjestilo se u selo Poljice, između Zenice i Travnika. Jedino nam se nije svidjelo što su islamski borci koristili i dijelove srednjovjekovnog franjevačkog samostana, kojeg mi, kao i svi katolici našega kraja, smatramo svetinjom. Međutim, kako još uvijek nisu bili oskrnavili samostan i uništili srednjovjekovne freske, trpjeli smo ih. Ustvari, morali smo, da budem iskren. Bili su jači.
– A kako su se naši muslimani našli među njima?
– Dragovoljno su pristupali brigadi i bili su jako ponosni kada bi prošli vrlo rigoroznu selekciju. Svoju su odanost morali dokazati ritualnim zločinima nad Srbima, a kasnije i nad Hrvatima. Jedan od njih, Dragan Popović, ubijen je u Orašcu ritualnim odsijecanjem glave. To je pokušao uraditi mladi mudžahedin, naš susjed Suljo, koji se prilikom pokušaja onesvijestio, a drugi, također domaći mudžahedin, uspješno je položio mudžahedinski ispit zrelosti. Petrovićevi prijatelji morali su gledati zločin i ljubiti njegovu odsječenu glavu na velikom pladnju, o čemu su svjedočili ugledni travnički gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić. Naravno, nitko od nadležnih nikada nije bio zainteresiran za podizanje optužnice. Tako je i tvoja obitelj pobijena … – odgovori Stipo, zastade, obrisa rukavom suzne oči i priđe štednjaka napuniti prazne šalice. – Jednoga dana su nas napali – nastavio je kada se vratio. – Nije bilo razloga. Sve je bilo kao i prije. Zbog toga su nas uspjeli iznenaditi.
– Zar niste čuvali straže? – upitao je Marko začuđeno.
– 'Ajde pij, da se opet ne ohladi – nervozno reče Stipo i nastavi: – Jesmo! Kako da nismo. Čuvali smo straže, vršili ophodnje, čuvali usjeve … U početku u velikom broju, a kasnije, kako se ništa nije događalo, sve manje, više reda radi. Nije bilo razloga. Razumiješ?
– Pa i ne baš – iskreno je odgovorio.
– A dobro, … znamo i mi sada – reagirao je Stipo, kao da se brani i zašuti.
– Oprosti. Nastavi, molim te! – skrušeno će Marko kada se sjetio da je Stipo bio zapovjednik seoske straže. – Nisam htio biti nepristojan.
– Nema veze. Poslije bitke svi su generali – odgovori Stipo, otpi gutljaj rakije i nastavi: – Nakon kratke borbe mudžahedini su nas rasturili. Kada smo se mi preživjeli predvečer vratili u selo, svi koji nisu pobjegli na vrijeme bili su mrtvi. Nekim čudom samo si ti ostao živ, ali si bio u nekoj vrsti kome i nismo te mogli probuditi. Vjerojatno su mislili da si već mrtav ili da ćeš uskoro umrijeti, pa su te ostavili našem komšiji Ibri. Taj dan je rat bjesnio svuda oko nas i nismo mogli doći do doktora. Morali smo se probiti do Nove Bile, gdje je bila ratna crkva-ambulanta, koja je kasnije prerasla u Franjevačku bolnicu, a već tada je zbrinjavala stotine ranjenika.
– Zar Nova Bila nije blizu nas? – upitao je Marko.
– Je, ali su posvuda bili mudžahedini i druge muslimanske postrojbe. Putovali samo cijelu noć i nekako se uspjeli probiti. Na kraju su nas zamalo pobili naši, misleći da smo neprijatelji.
– A što je bilo sa mnom?
– Nekoliko puta smo pomislili da si umro. Pokušavali smo te probuditi, a ti bi onda lagano zastenjao i vraćao nam vjeru da ćemo uspjeti – rekao je Stipo i zastao kako bi otpio malo rakije i zapalio cigaretu.
– Toga se nimalo ne sjećam – rekao je Marko, srčući vruću rakiju.
– Razumljivo, bio si jako loše. Više od osam mjeseci proveo si kod časnih sestara u Novoj Bili, u nekom polu svjesnom stanju. Zbog tvoje dobi doktori nisu mogli biti sigurni, ali sumnjali su i na autizam. Iako se zapravo pojavljuje u nešto ranijem djetinjstvu, svi tvoji simptomi upućivali su upravo na to. Imao si izraženu sklonost izolaciji i povlačenju u sebe bez komunikacije sa svijetom oko sebe. Sama riječ autizam dolazi od grčke riječi autós, što znači sam.
– Tamo smo bili osam mjeseci? – čudio se Marko – Zašto nismo otišli ranije?
– Nismo mogli. Bili smo opkoljeni. Muslimani su opkolili preko sedamdeset tisuća Hrvata na prostoru dugom tridesetak i širokom svega nekoliko kilometara … – rekao je Stipo i zastao prisjećajući se tih događaja i strahota koje je morao proživjeti. – Tako uzak prostor bio je tučen teškim topništvom sa svih strana, a ljudi se nisu imali kamo skloniti. Nije bilo skloništa.
– Zašto su nas uopće napali? Što smo im učinili?
– Tko to zna… – zamišljeno će Stipo. – Vjeruje se, zbog teritorija … Neki idioti iz međunarodne zajednice predložili su humano preseljenje naroda. Međutim, iako je to bio samo prijedlog koji nikada nije usvojen, muslimani su nastojali prigrabiti što više teritorija za sebe. Srbi su za njih bili prejaki i zato su odlučili oteti naš teritorij, procijenivši da će im to biti lakše. Drugi motiv je bio zauzeti tvornicu eksploziva i baruta u Vitezu koja je Armiji BiH trebala za proizvodnju streljiva.
– Objasnio si mi prilike u našem selu i to donekle razumijem, ali zašto se Hrvati nisu bolje pripremili, mislim općenito? – bio je uporan Marko.
– Nismo znali što se događa u glavama u Sarajevu. U siječnju je Armije BiH napala Uskoplje čime je željela odsjeći srednju Bosnu od Hercegovine. Zatim su napali Kaćune i u Dusini počinili prvi ratni zločin nad Hrvatima. Zatim prekidaju komunikaciju Busovača - Kiseljak i ne dozvoljavaju prolaz Hrvatima kroz punkt. Potom ubijaju jednog vojnog policajca, zaboravio sam mu ime, i zarobljavaju trinaest pripadnika interventnog voda u Pridolici dok su se vraćali iz Sebešića. Ubijaju jednog civila ispred njegove kuće u Javoru i napadaju seosku ophodnju u Prosijama te ubijaju dvojicu seljaka. Potom ubijaju trojicu pripadnika postrojbe Ludvig Pavlović. Muslimani su poticali čitav niz krvavih incidenata samo da bi zaoštrili situaciju i pripremili se za napad na srednju Bosnu.
– A vi ste to znali?
– Jesmo i nismo, bilo je svakojakih glasina, no unatoč svemu, mi smo s našim muslimanima držali straže i među nama je bilo sve u najboljem redu. Vjerovali smo da nisu svi isti. Da tragedija bude veća, tvoj otac je odbio poslati vas u Zagreb zajedno s mojom obitelji. Nije vjerovao da može doći do sukoba između muslimana i Hrvata. Nije vjerovao da će njegovi suborci okrenuti oružje protiv njega, jer je zajedno s njima sudjelovao u prvim pokušajima deblokade Sarajeva.
– Zar to nije bilo puno kasnije, ‘95. čini mi se?
– Govorim o prvim pokušajima. Poslije četiri mjeseca opsade i stalnih srpskih napada na grad, krenulo su u prvi pokušaj deblokade grada koji je izvela Teritorijalna obrana Fojnice i Kiseljaka u svibnju 1992. HVO ih je upozorio da Srbi znaju za tu zapovijed i da ih čekaju, ali nisu htjeli slušati. Završila je neuspješno, kao i mnoge kasnije, s velikim žrtvama. Međutim, ta akcija je bila posebno ružna priča. Organizirana je bez prethodne logističke pripreme i podrške, s lošom koordinacijom snaga u opsadnom prstenu i izvan njega. Od samog početka opsade grada, između zajedničkih snaga Armije BiH i HVO-a Kiseljak nikada nisu koordinirane akcije deblokade. Dijelom i zbog sporazuma Karadžić - Boban iz Graza 1992. kojim se izbjegavalo nepotrebno sukobljavanje srpskih i hrvatskih snaga u BiH, gdje su naselja bila etnički čista, a pogotovu nakon teških i krvavih borbi JNA i HVO-a na Kupreškoj visoravni. Naravno, moram spomenuti kriminal i anarhiju koji su tijekom opsade vladali na planini Igman, toj žili kucavici Sarajeva. Slaba koordinacija vojnih zapovjednika, bezvlašće, bahato ponašanje Jusufa Prazine, njegovo maltretiranje časnika Armije BiH, koje je rezultiralo njegovim protjerivanjem s Igmana, uhićenje generala Jovana Divjaka, nikada do kraja rasvijetljeno ubojstvo organizatora obrane Igmana Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića-Čuperka, kao i avanturizam nekih zapovjednika.
– Je li bilo pokušaja osnivanja neke, recimo, koalicije hrvatskih i muslimanskih snaga?
– Je, kako da ne, da apsurd bude veći, s naše strane. Nešto prije naše tragedije, Mate Šarlija-Daidža ili Nijaz Batlak, kako mu je bilo pravo ime, general Hrvatske vojske koji je zaustavio Srbe na Čepikućama, a potom oslobodio Hercegovinu do Popova polja i Stolca, bio je u Sarajevu i molio Aliju Izetbegovića da zapovjedi Jablanici i Konjicu da se Hrvatskoj vojsci s teškim topništvom i oklopništvom omogući prolaz do Sarajeva u cilju deblokade grada. Alija je pristao i obećao, ali nije imao moći ili je slagao, kao i obično. Čini se da su lokalni šerifi kovali svoje planove za masakr Hrvata i radili što su htjeli, ne mareći za Sarajevo.
– Nisam to znao. Zar je HV trebao deblokirati Sarajevo?
– Da. Informatički si pismen, pa poslušaj njegov intervju sarajevskoj televiziji od 09. siječnja ‘93. nakon sastanka s Alijom u Sarajevu. Ali, kao što rekoh, nisu mu dali. Bog zna zašto, ali umjesto toga napali su nas, s leđa. Ta ista Jablanica i brat joj Konjic postali su stratišta Hrvata, onih istih koji su ih htjeli spasiti od Srba.
– Pa to je suludo! Da mi to ne kažeš ti, prosto ne bih vjerovao.
– Uz sve to, unutar obrambenih snaga Sarajeva postojao je veliki otpor i nepovjerenje prema visokim časnicima iz JNA, makar su oni bili i najsposobniji za obranu i deblokadu grada. Danas se želi prikazati kako je slabašna Armija BiH bila vođena niže rangiranim časnicima jugo vojske koji nisu znali gotovo ništa o planiranju vojnih akcija, pa su pravili očajničke pokušaje proboja. Međutim, časnici u Armiji BiH bili su visoki časnici JNA. Prvi zapovjednik TO Republike BiH bio je pukovnik Hasan Efendić s pukovnicima Jovanom Divjakom i Stjepanom Šiberom, potpukovnikom Rasimom Delićem, kapetanom prve klase Seferom Halilovićem i mnogim drugima. Teško se može govoriti o niže rangiranim časnicima jugo-vojske.
– Jeste li se onda vi, mislim na HVO, povukli iz novih deblokada nakon tih početnih neuspjeha?
– HVO se nikada nije povukao iz akcija deblokade Sarajeva. I sam je pukovnik Tihomir Blaškić bio uključen od prvih akcija do one zadnje 1995. godine. Nikada nam predstavnici Armije BiH nisu omogućili da zajednički s njima planiramo i organiziramo deblokadu već smo za nju obično saznavali preko svojih izvora kratko vrijeme prije samog početka akcije. Stalno smo im sugerirali, pogotovo nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994., da nam se na vrijeme javi kako bismo mogli uzeti učešće u akciji na definiranom smjeru i u dogovorenoj zoni. To se nikada nije dogodilo, ali smo ipak nastojali, u granicama svojih mogućnosti, pomoći Armiji BiH. Za vojnu operaciju deblokade Sarajeva Armija BiH nije bila osposobljena ni '95. što je pokazao ishod tog pokušaja.
– A na početku rata, od koga ste primali zapovijedi?
– Na početku, '92., od Glavnog stožera Armije BiH. Međutim, to je tek bila priča za sebe. Vojska Republike Srpske redovito je presretala faks poruke, a njihovi vezisti su nam preko telefona otvoreno čitali pojedine dijelove zapovijedi, dajući nam do znanja da znaju da ćemo pokušati proboj.
popis članova