DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Hižman Sara
Sara Hižman rođena je 1999. godine u Čakovcu. Nakon završetka općeg smjera Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec upisala je dvopredmetni studij anglistike i rusistike na Sveučilištu u Zadru. Godine 2024. magistrirala je prevoditeljski smjer ruskog jezika i književnosti obranivši rad Izbor iz poezije Sergeja Esenina u prijevodu Ivice Jembriha Cobovičkog na kajkavsko narječje i književno-prevoditeljski modul znanstvenog smjera engleskog jezika i književnosti obranivši rad Prostor u horor franšizi „Noć živih mrtvaca”.
Rođena je u Međimurju, čiji su joj krajolik i kajkavsko narječje glavna inspiracija za pisanje. Poeziju objavljuje od srednje škole. U sklopu izvannastavnih aktivnosti na fakultetu prevodila je, objavljivala i čitala književne prijevode poezije. Odabrana je za uži izbor za dodjelu nagrade „Konjanik,” a pjesme su joj objavljene u zbornicima Senje i meteori i Stara lipa, a pjesmom „Kako kažeš“ osvojila je prvo mjesto na natječaju za najbolju neobjavljenu pjesmu ogranka Matice hrvatske u Zadru. Svoju prvu knjigu „Starorječje” objavila je kao studentski projekt Studentskog zbora Sveučilišta u Zadru u suradnji sa studentima i profesorima Sveučilišta. Knjiga je osvojila nagradu Društva hrvatskih književnika „Slavić” za najbolji prvijenac.
Bibliografija:
Starorječje (2023., pjesnička zbirka)
Nemamo se kam vrnuti
Dā smo si rekli da ne moramo živeti?
Tam v dolu reka teče,
naj mi pozabiti na nju
niti naša smešna tela v njoj
niti drevje polek
niti kameje nametano na izvoru.
Dā bomo čuli zavijaje vetra
po vulicama doma i podiraje kanjona,
dā bomo mi dva minuli?
Da bi bar bili ftiči kaj bi vidli zvezdu zbliza
ili zemla kaj bi bili blizu cilja
ili da smo odnaveke ništ
i zanavek ništ,
kak bi te i onda mela rada.
V staroj hiži fališ mi.
Štela bi ju zrušiti,
naslagati cigle tak kaj bi se zmislil
kam se očeš vrnuti dimo.
Dišla bi nazaj v naše brege
da se bar morem pomeknuti z kameja.
Ne razmiš da smo se zakopali.
Kako kažeš
Bježiš u suton doma.
Gledaš tamnu šumu, žuriš.
Pogledom mi kažeš kako bi volio ostati
− možda, da živimo u nekom drugom mjestu.
Uskoro će noć, govorim ti, sjena dolazi,
a neću je dočekati.
Viđenje blijedi,
a želim vidjeti obris tvoga lica u snu.
U suton se okrećeš iza sebe.
Gledaš kako se opraštamo.
Posjetit ćeš me ti ove noći
− znamo mi to prerano.
Daj mi papire.
Daj mi sive cvjetove s planine.
Daj mi zelenu vodu iz rijeke.
Vrati se kući prerano.
Zašto bismo ostavili travke nagnute
ljestve slomljene
zidove napuknute
putove skrivene
Da mi je ginuti vječno
Daj mi da otplovim u tvojoj mjesečini
što noćima obasjava prazne bilježnice
anonimnih pjesnika ispijenih duša.
Utopi me sobom.
Ugužvaj me među galebove.
Smrvi mi mene, uvenula.
Daj mi da otplovim blagoslovljen tobom
rastvoren u blago more južnih krajeva
i struju odbačenih želja prosjaka i slikara.
Val je u meni.
Ne gasi svjetlo nakon mene.
Neka me dočekaju tišina i kistovi.
Zelena domovina
Nešči je hižu podral.
Kam bumo se ve skrili
dok se čremse zabelijo,
dok se zemleni poti posušijo,
dok fazani zapopevlejo,
dok se jastrebi vrnejo?
Nešči nam je hižu podral;
živicu ostavil
pote pozabil
slike z zida zel
kaj bu lepšu hižu mel.
Od naše, se su hiže bojše,
jer je Ona v šumama koje se rušiju.
popis članova