DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Igor Žic
Igor Žic, književnik, esejist i kritičar, rodio se 25. veljače 1961. godine u Rijeci. Studirao je na grupi Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je Likovnu umjetnost na Pedagoškom (danas Filozofskom) fakultetu u Rijeci 1986. godine s radnjom Teorijska konkretna estetika. Od 1987. zaposlen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, desetljećima kao restaurator slika, te potom kao voditelj stručne knjižnice. Član je uredništva Sušačke revije od 1993. do danas. Bio je glavni urednik dvojezičnog časopisa Welcome to Rijeka & Opatija od 2001. do 2004. godine, te Književne Rijeke od 2011. do 2019. Član je Društva hrvatskih književnika od 2008. godine. Kreće se između književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti. Objavio je više od 860 članaka i eseja u Novom listu (prilog za kulturu Mediteran) i u časopisima: Rival, Muzeologija, Sušačka revija, Dometi, Vijenac, Književna Rijeka, Krčki kalendar, Republika, Kontura, Opatija, Franina i Jurina, Klasje naših ravni (Subotica), Osvit (Mostar), Hrvatsko slovo, Vojna povijest, Hrvatska revija, Forum, Vjesnik državnog arhiva u Rijeci.
Objavio je 30 knjiga od kojih je najuspješnija Kratka povijest grada Rijeke (od 1998. sedam hrvatskih, te englesko i talijansko izdanje), a najraskošnije Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. (2006.) i Krčka kulturna baština (s Bozanićem i Galovićem, 2018.). Svoje priče objavio je u zbirkama Intruder (1999.) i Hrvatska knjiga mrtvih (2002.), a eseje iz svjetske i hrvatske književnosti u knjizi Književni eseji (DHK, Zagreb, 2011.). Na bazi arhivske građe objavio je monografiju književnika Vatroslava Cihlara (DHK, Rijeka, 2014.). Posljednje knjige su mu Laval Nugent - neokrunjeni kralj Hrvatske (2019.) i Uroboros – iz prošlosti riječkog prometa i urbanizma.
1. “Laval Nugent, posljednji Frankopan, gospodar Trsata”, CDM, Rijeka, 1992.
2. “Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja”, CDM, Rijeka, 1993
3. “Gospa Trsatska – Kraljica Jadrana”, (jedan od autora), ur. Vanja Vinković, Franjevački samostan Trsat i “Gorin”, Rijeka, 1996. (drugo izdanje 1998.)
4. “Rijeka – grad svetog Vida”, foto-monografija, “Dušević&Kršovnik”, Rijeka,
1996.
5. “Rijeka – City of St. Vitus”, “Dušević&Kršovnik”, Rijeka, 1996.
6. “Rijeka – Fiume, Città di S. Vito”, “Dušević&Kršovnik”, Rijeka, 1996.
7. “Rijeka – Stadt der Heiligen Vitus”, “Dušević&Kršovnik”, Rijeka, 1996.
8. “Kratka povijest grada Rijeke”, “Adamić” & “M-grafika”, Rijeka, 1998.
(1. izdanje - 1998., 2. - 1999., 3. - 2001., 4. – 2003., 5. – 2006. I, 6. – 2006. II., 7.-2010. )
9. “Intruder – 20 priča”, “Rival”, Rijeka, 1999.
10.“Riječka gostoljubivost – Hoteli, restorani, gostionice, kavane, kupališta”
“Adamić”, Rijeka, 2000.
11. “Rijeka – Turistički vodič”, “Rimedia” (“Masmedia”), Rijeka – Zagreb, 2001.
12. “Rijeka – Tourist Guide”, “Rimedia” (“Masmedia”), Rijeka – Zagreb, 2001.
13. “Hrvatska knjiga mrtvih – 25 priča”, “Rival”, Rijeka, 2002.
14. “Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica – Eseji o hrvatsko-talijanskim odnosima kroz povijest”, “Adamić”, Rijeka, 2003.
15. “Pavica Julija Kaftanić”, M. Urem-L. Ruck-B. Zakošek-I. Žic, “Glosa”, Rijeka, 2005.
16. “Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. godine”, “Glosa”, Rijeka, 2006.
17. “Breve storia della Città di Fiume”, “Adamić”, Rijeka, 2007.
18. “A Short History of the City of Rijeka”, “Adamić”, Rijeka, 2007.
19. “Udruženje obrtnika Rijeka, 1968.-2008.” (sa Zdravkom Klevom), “Zambelli”, Rijeka, 2008.
20. “Brodogradilište Kraljevica 1729.-2009.”, (jedan od autora), ur. Franjo Butorac, “Globus”, Zagreb, 2009.
21. „Književni eseji“, DHK, Zagreb, 2011.
22. „Vodič po Opatiji i okolici“, „Hrvatski muzej turizma“, Opatija, 2012.
23. „Vatroslav Cihlar“, DHK Rijeka, Rijeka, 2014.
24. "Maškarani autorally Pariz-Bakar", (jedan od autora), ur. Anto Ravlić, "Autoklub Rijeka", Rijeka, 2016.
25. “Opatija - A Guide through Town and its Surroundings”, Croatian Museum of Tourism, Opatija, 2017.
26. “Opatija - Ein Reiseführer für Stadt und Umgebung”, Kroatisches Tourismusmuseum, Opatija, 2017.
27. “Krčka kulturna baština”, Bozanić, A.- Galović T.- Žic, I., ur. Žgaljić, J., “Glosa”, Rijeka, 2018.
28. “Laval Nugent - neokrunjeni kralj Hrvatske”, “Redy2Print”, Rijeka, 2019.
29. „Opatija – Ein Reisefürer für Stadt und Umgebung“, (mit Gabriela Krmpotić Kos), Kroatisches Turismusmuseum, Opatija, 2019.
30. „Uroboros – iz prošlosti riječkog prometa i urbanizma“, „Ready2Print“,
Rijeka, 2020.
Ulomak iz priče “Skulptor” (2002.)
“Neobičan čovjek, pun sumnji! No sumnje su pokretački svih jakih ljudi. Bio je kipar, klasično obrazovan, svojevremeno oduševljen Michelangelom, no potom se od mramora okrenuo metalu i tu je našao sebe: velike i vrlo složene forme, težine nekoliko tona, pribavile su mu solidan položaj unutar suvremene umjetnosti. U srednjim četrdesetim godinama mogao se čak i pomalo samozadovoljno osvrnuti na pređeni put, no ipak je odlučio preusmjeriti život, kao što je to redovito činio kad bi osjetio da sve postaje odviše predvidljivo.
Zahvaljujući Englezu, jednom od onih koji su već generacijama bogati, dobio je atelje u staroj vili u Toscani, uključujući i vrt u kojem je mogao dovršavati najveće radove. Bio je zahvalan onoliko koliko je taj osjećaj uopće postojao u njemu, jer uvijek je računao ako ne nađe atelje u Italiji, naći će ga na Islandu ili negdje još dalje… Mjesta mu ništa nisu značila jer ih je doživljavao tek kao promjenu kulisa. Uostalom, njega su ipak zanimale samo žene, koje je mijenjao češće od gradova u kojima je stvarao svoja zahtjevna djela.
Sjedeći u hladu vinove loze, promatrao je onaj pejsaž tako poznat s renesansnih slika da je mogao zamisliti davnašnje umjetnike kako prolaze prašnjavim putem u daljini, bježeći ispred nekog od lokalnih ratova gradova-država ili idući u susret novom meceni kojem treba dekorirati spavaće sobe erotiziranim alegorijskim figurama. Volio je Toscanu, miris toplog juga, dozrelog grožđa, dugog ljeta… Povremeno je prolazio grubim prstima kroz dugu, dijelom sijedu kosu, a potom bi si gladio podjednako srebrnkastu bradu, sve dok mu se ne bi ukazala slika nove skulpture, koju bi brzo zabilježio na papiru za skiciranje, obično masnih rubova, sa zapisanim telefonskim brojevima galerista u Londonu i New Yorku…
Englez, koji jedva da je bio svjestan toga da Indija više nije dragulj u kolonijalnoj kruni, piljio je u njega na način kako bi gledao Zulu ratnika – s visoka, ne bez etnološke zainteresiranosti, privučen sirovom energijom i kreativnošću koja mu je rođenjem bila nedostupna. Nemoguće je biti generacijama bogat – i dobar umjetnik! – jer umjetnost se rađa iz grča, iz nastojanja da se iz siromaštva i neshvaćenosti dođe do komunikacije sa znalcima, ili barem onima koji glume da to jesu, a koji imaju dovoljno novca da kupuju i ono što ne razumiju, no što su vidjeli u specijaliziranim časopisima ili prestižnim galerijama.
U Englezovom pogledu bilo je i neke fascinacije samim tijelom kipara. Gledao je njegove vrlo jake ruke, preplanule od talijanskog sunca i to je bio pogled u kojem se moglo nazrijeti i homoseksualnih primisli, zajedno sa svim onim drugim što ih je razdvajalo. Znao je da kipar povremeno odlazi u krevet s njegovom ženom Mary, no to ga nije smetalo, jer on sam joj više nije želio prići, ako baš ne mora. Njega je puno više privlačila Lorna, ženin daljnji rod, sedamnaestogodišnja djevojka koja je u Toscanu došla ne bi li svojoj ledenoj aristokratičnosti dodala i nešto topline juga. Spavao je s njom poslije dužeg zavođenja, no niti jedna djevojka te dobi ne bi mogla odoljeti vožnji u skupocjenom kabrioletu u pravcu Siene, ručku u renesansnom dvorcu, naušnicama posutim dijamantima… Ipak je ljeto trebalo ispuniti dogodovštinama koje će se potom prepričavati za kišnih jesenjih dana u nekom od londonskih klubova.
Kipar je dovršio skicu koja je izgledala poput škrabotine, nerazumljive mrlje, slučajnog traga, a onda se nagnuo prema Englezu, blijedom i suhonjavom i podsjetio ga da je vrijeme da se nove dvije boce dobro ohlađenog chiantia donesu za stol. Vino je, zaista, ubrzo bilo doneseno u metalnim posudama punim leda i sunce više nije izgledalo tako prijeteće kao trenutak prije. Kipar je počeo pričati na lošem engleskom, no uz živu gestikulaciju komunikacija je bila ugodno primitivna. Njihov govor, oslobođen rafiniranosti složenih fraza, dobio je jednu vulgarnost, kao što je i tema bila vulgarno razmatranje žena, ona vječita tema koja zbližava muškarce koji nemaju zajedničkih profesionalnih interesa i ne kreću se u istim društvenim krugovima. Kako su ispijali vino tako su sve glasnije ubjeđivali jedan drugoga u svoje stavove, koji su, barem što se tiče žena, bili vrlo slični – treba se igrati s njima i odbaciti ih prije no što postanu sredovječno dosadne i banalno predvidljive u svom turobnom i prostodušnom materijalizmu…
Ulomak iz eseja “Nazor & D’Annunzio” (2008.)
Moje promišljanje djela Vladimira Nazora bilo je oduvijek nekako suzdržano i sumnjičavo. Nikad me nije uspio zaista uvjeriti da je ozbiljan pisac - a još manje da je ozbiljan pjesnika! Uvijek je bilo odviše politike u njegovim stihovima i pričama, a duh vremena uhvatio je zaista samo na tren, s Novim stihovima 1913. godine. Uz napomenu, da je s tom zbirkom pjesama imao sreće - jer je ušao u prazninu između Kamovljeva i Matoševa odlaska. Cijeli njegov život jedna je konzervativna oda uzvišenom egoizmu, na način kraja XIX. stoljeća, s Gabriele D’Annunzijom kao nedostignutim idealom.
Odviše rano postao je knjiški prašnjav, a talent mu, uglavnom, nije uspijevao slijediti odviše ambiciozne naume. Jedan od njegovih najbizarnijih poduhvata, koji dobro ukazuje na njegov karakter, nesumnjivo je prevođenje Shakespearovog Macbetha za kazalište. Prvo je preveo dva čina, a potom počeo učiti engleski! Prevodio je s njemačkog ( na kojem je studirao ) i srpskog, a mladi Branko Gavella pokušao je tekst uskladiti s izvornikom i tako spasiti sirotog engleskog klasika. To mu je tek dijelom uspjelo jer je Nazor u Macbethov govor ubacio i nekoliko svojih stihova!!!
Koliko je bio ležeran u prevođenju, može se nazrijeti i kod prevođenja s talijanskog, kojeg je govorio bolje od njemačkog. D’Annunzio je napisao Kvarnersku pjesmu koja u originalu započinje:
“Siamo trenta d’una sorte
e trentuno con la morte
Eia, l’ultima! Alala!
Siamo trenta su tre gusci,
su tre tavole di ponte.
secco fegato, cuor duro…”
Nazor, koji je bio bilingvalan, jer mu je majka bila iz poznate dalmatinske obitelji Tommaseo, preveo je ove stihove na slijedeći način:
“S trides ljudi ovdje stojim
s tridesjednim – smrt kad brojim.
Eja, zadnja! Alala!
Na tri daske čamca smjela;
Suhih jetra, tvrda srca…”
Spornu frazu secco fegato Nazor je preveo doslovno, smatrajući je tek jednom u nizu D’Annunzijevih besmislica, koja ne zaslužuje poetsku sliku. U kontekstu bilo bi znatno bolje da stih glasi hladne krvi, tvrda srca. Prijevod je s jedne strane slobodniji, no s druge znatno bliži onom što je D’Annunzio zaista želio reći.
Pjesnik-Komandant je u La Nuova Riscosa ( Novo otkupljenje ), riječkom fašističkom glasilu, objavio Proglas Riječanima!, poslan s jezera Garda 2. svibnja 1921. godine:
“Imate jednog čovjeka među sobom: onog koji je šestog dana nosio zastavu Legije, čovjeka bezgranične vjere ( fede intemerata ) i beskrajne hrabrosti ( fegato secco ): Riccarda Gigantea.”
Ovaj mali primjer, na koji sam jednom davno izgubio dosta vremena - jer suvremeni talijanski govornici ne poznaju tu arhaičnu frazu! - ukazuje tek na svu složenost prevođenja D’Annunzija, za kojeg je Papini rekao:
“D’Annunzio zna sve talijanske riječi, stare i nove, mrtve i uskrsnule, meke i tvrde, ljupke i strašne. Ne osjeća i neće nikad osjetiti genij i duh jezika.” ( Nazor, V.: Eseji i članci, Zagreb, 1942, str. 57 )
Naravno, fegato secco može se, u duhu hrvatskog jezika, prevesti i kao željeznih muda, ali takav prijevod nije primjeren Kvarnerskoj pjesmi i njenoj patetičnoj uzvišenosti…
popis članova