DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivan Đono Dabo
Ivan Dabo Đono rođen je 11. travnja 1957. u Novalji. Oženjen je i otac troje djece. Školovao se u Novalji i Opatiji gdje je stekao zvanje kuharskog specijalista.
U Turistu Novalja ostavlja prepoznatljivi trag kao ugostiteljski inovator i reformator. Kao izvanredni poznavatelj tradicijske domaće kuhinje skuplja, obrađuje i objavljuje građu o novaljskoj gastronomskoj baštini.
Dobitnik je mnogih nagrada na različitim kulinarskim natjecanjima. Prve stihove počinje pisati u srednjoj školi. Jedan je od pokretača kulturnog lista za mlade Iskra, koji izlazi tijekom 1978.
Godine 1990. uključuje se u demokratske promjene na otoku Pagu, a nakon ustanovljavanja Novalje kao zasebne jedinice lokalne samouprave 1993., za što je osobno najzasluženiji, postaje njen prvi gradonačelnik. Istu dužnost obavlja i danas u petom mandatu.
Kao zaljubljenik u sport utemeljio je i promovirao više sportskih klubova na otoku. Nadasve podupire pučku kulturnu djelatnost i arheološka istraživanja na bogatim nalazištima otoka i podmorja. Živi i radi u Novalji.
Do sada je objavio četiri zapažene zbirke pjesama: Krug punog mjeseca(ilustriranu s 45 fotografija različitih autora), Matica hrvatska Novalja/ Kisanska didovina, Novalja, 2007., Odlazimo u sjene (ilustriranu sa 70 fotografija Andriane Škunca), Matica hrvatska Novalja/ Kisanska didovina, Novalja, 2008., Na vezu vjetrova (ilustriranu sa 74 fotografije različitih autora), Matica hrvatska Novalja/ Kisanska didovina, Novalja, 2010. iSlavom, slavom ljetopisa (ilustriranu sa 53 fotografija Andriane Škunca), Matica hrvatska Novalja/ Kisanska didovina, Novalja, 2011.
Pjesničke zbirke Ivana Daba Đona slike su prisnog otočkog krajolika, prožetog sjećanjem, evociranjem uspomena iz djetinjstva i prošlosti, ali i uronjene u sadašnjost u kojoj pjesnik puninom bića sabire dojmove i oslikava predjele svog obitavanja. Isprepletene ljubavnim stihovima tvore » novi svemir «. Sve je u njima izloženo suncu i mjesečini, okupano u rosi, zavjetrini i odsjaju vatre. Tmini pomračenja i plamenu ljeta.
Otok
Otokom koraci djetinjstva
u saćama duše roji se nemir.
Udišem vonj soli.
Otokom obrub sjena
starinske slike bdiju nad domom.
Ponekad s Velebita orkanska bura
nad Zaglavom utihla večer.
Na mom otoku ljeti cvrčci.
U napuštenim torovima
miris posušena sijena
cvat masline, grešta grožđa.
Noću kasni sam šetač
slijedim nevidljive tragove mjeseca.
Danju pazim da se ne izgubim
na blještavoj stazi sunca.
Obruč duge spaja prapočela
u dubini otoka dotiče sveti mir.
Otok, pozornica uzvišena duha
kameni spomenik najsvjetlijeg bola.
Klanci
Opijen bistrinom jutra
hodam stazama predaka.
Korovom zarasli
mirisni puteljci.
Prolaskom težaka i ovaca
oblikovalo se kamenje
kao ovalni morski oblutci.
Vraćam se klancima našeg djetinjstva
labirintu prašnjavih uspomena.
Posvuda suhozidi
kamene međe
izložene buri i suncu.
Posežem za škafetinom sjećanja.
U perivoju mirisnog cvijeća
odsluškujem dijete u sebi
prilaze prozirne sjene
vihor strasti preminulih ljeta.
Vrijeme otječe u nepovrat.
Stari put zarastao u draču.
Odzvanja odjek trudnih koraka
zalutala stada planduju u hladu.
U podne
silazim puteljkom.
Iz užarenih udolina
između valovitih brežuljaka
isijava zapara.
Svijet mojih predaka
zapleo se u paukovu mrežu.
Hodočastim divljini
Hodočastim iskonu mojih predaka
zlatnim žalima nakupljena pijeska
vječnosti propupalog surog kamena
buketu nostalgije, mirisu slavuje i vrijesa.
Oganj duha hara pustopoljinama Primorja
odajući počast kolovoškom suncu.
U kljunu grlice stručak uspomena
blagoslovljena divljina čezne za mladošću.
Nad Pasturom ljeska se zora
more širi u nedogled.
Velebit, svijet iza horizonta
raspiruje maštu.
Materin fuštan nadohvat nejakih prstiju.
Otok djevičanski netaknut sniva
prošekasto rađanje sunca okrunilo pučinu.
Tek osoljeni burin s planine
mreška vrutak jake vrulje.
Živjet ćeš u kućici puža, u bobi grožđa
u svakoj novoj začetoj maslini.
U naletu vala na obalu
i otimanju nježne djevojke
koja ćuti tvoju neobuzdanu ćud.
Pohranit ću te u urni mirisave prošlosti
u divljini moga srca divljaj divlje.
Rastajemo se izdajnički, tiho
Tu pokraj mora s dahom planine
čujem glas od prije mnogo vremena.
Ležimo na različitim stranama svijeta.
Između nas izrasta previsoki zid
idemo u suprotnim smjerovima.
Podvojeni između prošlosti i sadašnjosti
na promatračkoj točki granice
rastajemo se izdajnički tiho.
U obrani na strani anđela
odlazimo u novi dan
teži od jučerašnjeg.
Oboružani svojim načelima
svjesni smo kako nema nade u otkupljenje
ni danas ni u vijeke vjekova.
Ne dirajte moje krugove
Jedrima sna otok krstari u dovršenoj noći kao žrtveni brod.
Na oštrici pramca šutnja i budnost, u bdijenju branitelja oči
zagledane u drugu neprozirnu stranu.
Pohlepa budi želju za osvajanjem.
Šutljive sablasti prikradaju se s one strme, morske strane.
Opasnost nam dolazi s kopna i širom otvorenog prostranstca mora.
Izvan naših zidina, pučina praznine bez sunca, kamen u nama utvrđen.
Odjek koraka, hod je u mjestu.
Ti novi zavojevaču, tko si? Čemu težiš i na čije se obale dižeš?
Ti nomadski tiranine, tko te može voljeti ljubavlju srca?
Most spasa tanka je krhka crta, tračak svjetlosti.
Duga nadsvođena nad rascvalim morem oslanja se na kamene
pragove na sprudovima oseke.
Golemi gluhi prostor nas okružuje.
Utvrđeni na samotničkoj klisuri orla, danju i noću prometnuti u
promatrače smrznutih daljina.
Dopire promuklo zvono zbornih sijena do Fortice.
Tko nas opsjeda na kućnom pragu?
Tko želi utvrdi mojoj nauditi,
Oskvrnuti ovo sveto mjesto?
Ne dirajte moje krugove!
popis članova