DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivan Kunštić
Ivan je Kunštić rođen u Đakovu 1977. godine. Školovao se u Đakovu i Osijeku. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku te stekao titulu profesora. Pjesničke radove i osvrte objavljivao je u Alephu, Quorumu, Književnoj reviji i Zborniku Muzeja Đakovštine. Nagrađen kao autor najboljeg rukopisa autora do 35 godina na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2009., nakon čega mu je objavljena zbirka pjesama Kora (Drenovci, 2010.) Objavljivan u nekoliko pjesničkih antologija (Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva, Panonizam hrvatskoga pjesništva I i II), a radom prisutan i na Međunarodnom intermedijalnom festivalu književnosti PUnKt (Osijek, 2021. i 2022.). Dugogodišnji član Ogranka Matice hrvatske u Đakovu. Od 2022. član Kulturnoga vijeća Grada Đakova. Živi i radi u Đakovu.
Izbor iz zbirke Kora
POVRŠINA
Izmijenili smo
usporeni krajobraz
modeliranjem
vlastitih tijela.
Sve neravnine i nemiri,
krivotvorine
utkane u mjesto
na kojem ostajemo,
gdje zvuci upozoravaju,
ne mogu izbrisati
amalgam ostavljen
nakon propitivanja drugih
koji su stojeći ovdje
vlažnim prstom
dotaknuli čelo i pitali
te gotovo isto.
VELIKO
Odjednom, kao i ja,
dobiješ komad papira.
Prazan i potpuno neuračunljiv,
bez imalo duhovitosti pokraj.
S njim se poigravaš, postupno
iz njega gradiš prostor, avione,
po njemu prolijevaš kavu, nešto slano.
Pokušavaš ga slomiti, gristi,
natjerati da priča, izvući boju.
Onda ga pravodobno urekneš
i baciš stolu na neodređeno,
toliko neznatno da se okrene,
zgužva ili napravi već
odgođenu kretnju zbog koje
se ne će činiti tako istim.
METAFORA
Svi znaju da je mjesec
napravljen od sira.
Zašto si onda donijela
to punomasno mlijeko,
da ga iznova prelijevamo?
Iz posuda u ograničen
prostor hlapi tama.
Ono što je već bilo u
ovome nepomičnom krajoliku
ostaje zakopano,
uronjeno u bezbojne ambalaže,
a plastična narječja
kojima pripadaš,
trajno mijenjajući ih,
vremenom postaju niz
u napomenu spremljenih detalja.
LIBELA
Pišem pjesme lijevom rukom
razmišljajući o uravnoteženosti
teksta. Dešnjak sam, i
simuliram to stanje,
ne suosjećam s njim.
Borim se protiv holograma
rečeničnog niza,
mijenjanja subjekta u objekt,
sebe u bestežinsku formu.
Ne objašnjavam pripadnost,
sjećam je se po izgledu, karakteru
i sasvim određenoj zbrci vremena
kojoj trenutno nedostajem.
SAN
Svakog jutra iznova se ubijam.
Skačem sa zgrade, pijem
solnu kiselinu, gutam tablete
svih oblika. Sive s dodatkom,
bestjelesno žute, uz dosta tekućine
i cjelokupnu im pripadajuću
dramaturgiju, potom pišem.
Moje su pjesme dosadne.
Bave se drugim,
razgovaraju međusobno
i ne galame više,
pričaju o majkama,
o čudnoj ženi u pukotini ogledala
koja me već četvrt sata besprizorno gleda, i
govori da joj objasnim sve što je crno.
popis članova