DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivan Slišurić
Ivan SLIŠURIĆ, pjesnik i prozaik, rođen je 29. veljače 1936. u Rešetarima kod Nove Gradiške. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij jugoslavenskih književnosti i filozofije a magisterij iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi i profesor u novogradiškoj Gimnaziji.
Živi i piše u Novoj Gradiški.
Pored dugogodišnje nastavne djelatnosti i izvannastavnog rada s učenicima, poglavito u seoskim osnovnim školama, rasipao je vrijeme i energiju baveći se i tada obveznim tzv. društveno korisnim radom s mještanima pa se pera latio tek u zrelim godinama.
Osupnut ljepotom zavičajnoga krajolika i bogatstvom oblika stvari i života nastoji im doseći smisao i pjesmom i pričom progovoriti o vremenu i sudbini čovjekovoj. Misli da pjesmom u prozi uspijeva najviše reći o čudu i tajni postojanja.
Knjige
Prvo lice ljeta (pjesme), Čakovec, 1980.
Minule ruke (pjesme), Zagreb, 1997.
Anđeo na satu (pripovijetke), Zagreb, 1998.
Mlađakom s usana (pjesme u prozi), Vinkovci, 2000.
Munje i blagovijesti (pjesme u prozi), Zagreb, 2006.
Odvremenjeni put (poezija), Zagreb, Ceres, 2014. (predgovor Tito Bilopavlović, pogovor Sead Begović)
Stabla i drugi ključevi (pjesme u prozi), Zagreb, Mala knjižnica, 2015.
ŠALOM
(iz zbirke Munje i blagovijesti)
Šalom. Mir. Riječ blaga, meka. Kao zeleni ze-
fir. Kao topao dah – Ruah.
Kao duh. U svemu. I prije svega. Riječ-počelo.
Šalom. Mir. Pozdrav. Lijek.
Svijetli i zvoni u jeziku ljudi, u svitanju. U cvi-
jetu. U vrelu pijesku, plodonosnoj kiši.
Modrim vokalima rubi moj dan. Njiše svileno
ljeto. Teče preko godinâ. Kroz vrijeme, bez uvira.
Kad napišem šalom, u rukopisu mi prodišu sta-
bla, procvjeta kamen. Papir mi zamiriše na bijele
kupine, Sinaj. Pratišinu.
Kad čujem šalom, vidim maslinu kako zori nad
odmorištem Čovjeka – Zakonodavca.
Šalom mir. Šalom pozdrav. Šalom lijek.
Blagoslov. I blagovijest.
Šalom – riječ Riječi.
OTAC
(ulomak iz pripovijetke)
Eto me, dakle, koji dan nakon što po prvi puta uzeh pero, poslije sv. Mihovila, da u razgovoru s tobom, koji si negdje preko vremena, dozovem dan kad nisam bio dobar, kad sam bio, kako si znao reći, sin-nesin, jer sam ti zadao bol. Vidiš li odatle kako pògledam na tvoju sliku, kako se uz jedno tvoje oko, na licu, pojavljuje neobična pjega, mutan trag srdžbe koju tada nisam mogao obuzdati? Čini mi se da ću u razgovoru s tobom, koji si s one strane, barem u nama živima dostupnom bivanju, raspršiti oblak stida i krivnje.
Možda bi se, za uvod, trebalo reći nekoliko riječi o tome davno prošlu danu. Ne toliko radi nas dvojice, jer mi smo ga ponijeli svaki u svoj Svijet, već radi onih koji će pročitati štogod o tome događaju. Možda bi to mogao biti neki naš radoznao potomak kojega će zanimati i zapisi o obiteljskom životu pretka što se trudio biti piscem i ostavio uspomenu napisanu rukom, na papiru. Predmnijevam, a ti možda to iz svojega Vremena vidiš bolje od mene, da će dan o kojem pišem, kao i pismo kojim se, evo, služim, za neznana i radoznala našega potomka, biti vrijedno čitanja. I čuvanja.
E, pa ovako, ukratko samo: lipanjski vedar dan, nedjelja, u našem domu u R. Mati i mi djeca slutili smo zlo, jer nije to bilo prvi puta da bi, po nekoj, nerazumljivoj nam igri sudbine, između nas dvoje, naših roditelja, planula svađa. Nas dvoje-troje starijih, znali smo da ste oboje dobrano zagazili u godine kad čovjeka pomalo obuzima strah od dana koji dolaze. Kao što i sâm znaš, ili, kao što si znao, otvoreni nesporazum i sukob između vas dvoje nije niti nama djeci bio nepoznat. Pa ipak, taj je dan bio poseban. Po svemu. Vidjeli smo da ti je bilo stalo da svoj gnjev, možda i mržnju prema majci, barem te nedjelje, obznaniš cijelome svijetu. Kao da bi ti spoznaja kako te sluša mnoštvo ljudi razvodnila srdžbu i bila znakom prešutnog odobravanja tvoga ponašanja.
– Nije li tako?
Ponovo dižem pogled do očeva lika na zidnoj fotografiji. To je slika koju je tada čuveni novogradiški fotograf Verson presnimio s crno-bijele fotografije manjega formata. Rekao mi je tada (ja sam bio naručitelj prema tome predlošku uvećane slike) da ćemo dobiti sliku na kojoj će lik biti izbrazdan. – Jer – reče – bilo bi bolje to raditi s negativa kojega tada više nije bilo. Vašem će ocu lice izgledati kao da je boginjavo.
Dakako, nisam se složio ni sa kakvim retuširanjem. S rastojanja od dva-tri koraka ove se brazde uopće ne primjećuju. Važno je da je na uvećanoj slici moj otac kao živ. Kraj zatvorenih usana, i u pogledu, kao da mu titra jedva primjetan osmijeh. Mutna sjena pored desnoga oka, vidljiva možda samo meni, uvijek mi u sjećanje dozove ovu mučnu epizodu roditeljskoga sukoba u kojem sam i ja sudjelovao, danas to znadem, na najgrublji, neljudski način.
– Nije li tako? – Ponavljam pitanje izgovoreno unutarnjim glasom koji mi govori snažnije i jasnije od bilo koje uobičajeno izgovorene riječi.
Osluškujem odgovor na svoj upit od kojega, opet u meni, nikne još jači stid. Ili kajanje. Molitva.
– Da – odgovori mi otac sa slike jezikom koji čujemo i razumijemo samo nas dvojica.
popis članova