DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivan Tolj
Ivan Tolj, hrvatski književnik i general HV, rodio se 17. siječnja 1954. g. u Blatnici, a od 1959. g. živi u Zagrebu gdje pohađa osnovnu školu. Gimnaziju u Pazinu i Zagrebu. Studirao je u Zagrebu na Pravnom, Teološkom i Filozofskom fakultetu. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Prve književne tekstove počeo je objavljivati u gimnazijskome listu u Pazinu, a tijekom studija u Zagrebu svoje književne tekstove i pjesme, neke pod imenom i prezimenom, a neke (zbog političkih okolnosti) pod raznim pseudonimima, u književnim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Sve do 1990. živi i radi kao profesionalni književnik i bavi se uredničkim, lektorskim i korektorskim poslovima.
Krajem osamdesetih godina uključuje se u političke procese i pristupa od samih početaka krugu oko Franje Tuđmana. Jedan je od nekoliko desetaka utemeljitelja HDZ-a 17. lipnja 1989. g. u Zagrebu. Od prvih je dana sudionik u obrani Republike Hrvatske. Sudjeluje u stvaranju Hrvatske vojske i Informativne političke djelatnosti (IPD) u Ministarstvu obrane. Jedan je od utemeljitelja časopisa Hrvatski vojnik i njegov višegodišnji odgovorni i glavni urednik. Utemeljitelj je i glavni i odgovorni urednik vojnog tjednika Velebit. U ratnome razdoblju odgovorni je urednik svih publikacija MORH-u i HV. Piše i uređuje knjigu ”Za Hrvatsku”, tiskanu 1992., koja je služila za formiranje i odgoj hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika. Glavni je urednik i knjige ”Domovinski odgoj”, tiskane 1995., koja je također poslužila u obrazovanju pripadnika HV-a. Bio je zapovjednik Informativnoga stožera MORH-a i HV-a, glasnogovornik Hrvatske vojske u vojnim, oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja. Od samih početaka agresije uključen je i u stvaranje HVO-a i obranu hrvatskoga naroda u BiH.
Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Ante Starčevića, Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Redom hrvatskoga trolista, Redom hrvatskoga pletera, Spomenicom Domovinskoga rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 i 10 godina časne službe te medaljama ”Oluja”, ”Bljesak”, ”Ljeto 95” i ”Iznimni pothvat”.
Nagrađen je 2021. god., plaketom DHK ”Dobrojutro more” za životno djelo i trajan doprinos hrvatskome pjesništvu. Dobitnik je, zajedno s biskupom Vladom Košićem, zlatne plakete za najbolju knjigu iz Domovinskoga rata za 2021. godinu.
Bio je zastupnik u drugom sazivu Hrvatskoga državnog sabora. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Matice hrvatske.
Objavio je zbirke pjesama ”Otočanka”, Zagreb, Mladost, 1980., ”Biokovski bal”, Spektar, Zagreb, 1983., ”Kozmopolitska jesen”, Mladost, Zagreb, 1983., ”Slavenske zime”, Zagreb, 1987., ”Anima Croatorum”, Zagreb – Toronto, 1990., ”Križnice”, izabrane pjesme, Zürich, 1990., ”Drinske elegije”, Alfa, Zagreb, 1992. Pjesnička i grafička mapa, koju je oslikao Vladimir Vrljić Ankin, Zagreb, 1991. god. Tempestas, Oluja 95. pjesme Ivan Tolj, Veljko Barbieri, oslikao Dubravko Adamović. Pjesmu Božićni san, za zbor i puhački orkestar, uglazbio je Igor Kuljerić,1995. god. Antologijska pjesma Anima Croatorum ( Duša Hrvata ) u obradi Marije Sekelez i Tihane Škrinjarić imala je više scenskih, plesnih izvedbi i prikaza. Pjesme su mu predstavljene u mnogim antologijama i zbornicima. Prevođene su na strane jezike i objavljene u antologijama na ukrajinskom i poljskom jeziku. U antologiji ratne lirike, ”U ovom strašnom času”, koju su priredili Ante Stamać i Ivo Sanader objavljene su mu pjesme Anima Croatorum i Dabogda. Ta je antologija prevedena i objavljena na na dvadeset i pet jezika i spada među najprevođenije antologije u povijesti hrvatske književnosti. Objavljena je 2021. knjiga povodom 30. obljetnice Domovinskoga rata, ”Junačka i sveta Hrvatska”, svojevrsna poslanica ili pismo javnosti, koje je napisao s biskupom sisačkim, dr. Vladom Košićem. Knjiga je doživjela drugo i treće prošireno izdanje s dodatkom o potresu koji je teško pogodio Sisačku biskupiju.
ANIMA CROATORUM
(Duša Hrvatâ)
Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
između biti i sniti. Između
opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo: nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo…
Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju i
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
sumnjaš i samuješ.
Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.
Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.
Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.
Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.
Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i tvoje gore: šum, žubor,
huk i jauk.
Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.
Ja sam Jedina
koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
i Amen.
(1983.)
RIJEČI MOJA BUDI ŠIROKA
Riječi moja budi široka. Jer, kad kažem zemlja,
kamen, rijeka, more… Kad
mislim, kad pišem i kada govorim Hrvatska
pomislim odmah da istočno, zapadno, sjeverno
ili južno od nje isto tako šumi neko more. Teku
neke rijeke. Traje neka domovina i bilježi se
vrijeme svekoliko od slave, poraza i izdaje.
Kada kažem glad, žeđ, kruh, voda pomislim
odmah da negdje tamo isto tako na drugom
jeziku neka usta išću najnužnije.
Kada napišem sloboda, pravda, osuda, presuda,
ubojstvo, pokolj, rat, stratište, gubilište,
pritvor, zatvor… pomislim također da negdje
dolje ili negdje gore ili negdje tamo na nekom
jeziku, neke ruke zapisuju, neka usta govore
s koljena na koljeno. Istu kob, istu nevolju.
I tuguju sa svojima za svojima.
Kada napišem kolijevka, pa dijete, pa nevinost.
Kada napišem uspavanka pomislim odmah da negdje
isto tako tanano i ćutno uspavljuje neka majka
jedinca i bdije nad snom.
I kada napišem moje, tvoje, naše, njihovo,
isto tako pomislim da negdje tamo na drugom jeziku
druga usta govore, druge ruke zapisuju
moje, tvoje, naše, njihovo…
Kada kažem Hrvatska riječi moja budi široka.
HRVATSKA PRIČA
1.
U pratnji svoga Dajboga,
godine šestote Perunove
odlučila su braća: Hrvat,
Lovel, Kluk, Kosenc i Muhlo
krenuti s gospodaricom
svojih ljeta Vesnom.
Poveli su sa sobom svoje
sestre Tugu i Vugu.
Rođake i rođake svojih
rođaka.
Odluči tako za braćom
poći sve što je moglo
hoditi.
2.
Krenulo je međutim za
povorkom s Vislinih voda
i sve što se zavuklo
u duše i kosti hrvatske:
Morana i möre. Rođenice
i suđenice. Vile i vilenjaci
zmajevi i vukodlaci.
Išli su tako za suncem
za bogom dobrim Dajbogom.
Južnije i južnije.
3.
A Tugom i Vugom
zavladala je tuga i
möre u snu: vidjele su
mrtvu braću i pogaženi
stijeg podno neznane
planine na jugu.
Ranjene i mrtve na
nekim južnim i tužnim
poljima.
4.
U Balatonu ili tamo negdje
rekle su braći svojoj
što su snovidjele: kakva
im se bojišta i stratišta
ukazaše. Kakva bol, bespomoć
i tamnice. Noć i samice.
Bijeda i metež rasuti
po proplancima.
5.
I izdahnu na putu Tuga
i za njom umorna sestra
Vuga.
Braća su ih pokopala
jedne veljače
za bogovanja božice
Morane.
U grob su položili
ogrlice, prstenje,
naušnice – sve što
su voljele za kratka
i nesretna vijeka.
6.
Bez Tuge i Vuge
krenuli su dalje. I
još dalje: do planina,
Savinih, Dravinih
i Drininih voda.
Do mora. Iza mora. I još
dalje.
Onda ih je Perun
odlučio predati
u ruke Gospodnje:
iza gora iza mora
i uvijek iza,
onako kako su snovidjele
davno Tuga i njena sestra
Vuga.
(1987.)
popis članova