DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivo Sanader
Rođen 8. lipnja 1953. u Splitu. Oženjen s Mirjanom Sanader s kojom ima dvije kćeri. U Splitu završio osnovnu školu i gimnaziju. 1982. doktorirao na Filozofskom fakultetu sveučilišta Leopold Franzens u Innsbrucku, Austrija. (Doktorat nostrificirao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1983.)
Profesionalna karijera:
1991. - 1992. Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu;
1987. - 1991. Privatni poduzetnik u Innsbrucku, Austrija
1987. - 1990. Član uredništva časopisa "Mogućnosti"
1983. - 1987. Najprije programski, a zatim v. d. glavnog i odgovornog urednika izdavačke kuće "Logos" u Splitu.
1983. – Direktor nautičkog turizma u „Dalmacijaturistu“
1982. – 1991. Generalni zastupnik Meyer-Press agencije za jugoistočnu Europu
Politička karijera
2010. – 2011. Zastupnik (aktivirao zastupnički mandat) u Hrvatskom Saboru
2008. Potpredsjednik Međunarodne demokratske unije (IDU)
2008. Na XII. Općem saboru HDZ-a, 28. travnja, po četvrti put izabran za predsjednika stranke.
2008. – 2009.Predsjednik Vlade Republike Hrvatske (drugi mandat)
2007. Na izborima u studenome po četvrti put izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru
2007. Potpredsjednik Svjetskog udruženja demokršćanskih stranaka (CDI)
2004. Na IX. Općem saboru HDZ-a, 24. travnja, po treći put izabran za predsjednika stranke.
2003. – 2008. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske (prvi mandat)
2003. Na izborima u studenome po treći put izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru.
2002. Na VII. Općem saboru HDZ-a, 21. - 22. travnja, po drugi put izabran za predsjednika stranke.
2000. Na V. Općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, održanom 29. - 30. travnja, izabran za predsjednika stranke.
2000. Na izborima u siječnju po drugi put izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru u kojem obnaša dužnost potpredsjednika Odbora za vanjsku politiku
1997. Posebni izaslanik predsjednika RH (zajedno sa H. Šarinićem i D. Šternom) u pregovorima s predstavnicima Izraela oko uspostave diplomatskih odnosa i suautor „Budimpeštanske izjave“ kojom su ti odnosi uspostavljeni
1996. - 2000. Zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske
1995. - 1996. Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske i glavni tajnik Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti; član Predsjedništva HDZ-a
1993. - 1995. Zamjenik ministra vanjskih poslova RH; član Predsjedništva HDZ-a
1993. – Kao član ratne vlade i pregovarač sa srpskom stranom u Kriznom stožeru za Srednju Dalmaciju primio čin pukovnika Hrvatske vojske
1992. - 1993. Ministar znanosti, tehnologije i informatike i član ratne vlade Republike Hrvatske
1992. Na izborima u kolovozu izabran za zastupnika u Zastupničkom domu Sabora Republike Hrvatske; član Predsjedništva HDZ-a
1991. – 1992. Član Kriznog stožera za Srednju Dalmaciju i pregovarač sa srpskom stranom u razmjeni zarobljenika
1990. Potpredsjednik Koordinacije HDZ-a za Austriju
1990. Osnovao HDZ u Tirolu (Austrija)
Publikacije i članstva
Objavio je više knjiga te 270 znanstvenih, stručnih i preglednih tekstova iz područja književne povijesti i kritike te politike i diplomacije:
Knjige:
- I ružičasto je crno. Nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouila, Split 1988.
- Fenomen parfema. Germanističke rasprave, eseji, osvrti, Rijeka 1989.
- U ovom strašnom času. Mala antologija hrvatske ratne lirike, (s Antom Stamaćem), Split 1992., i drugo prošireno izdanje Zagreb 1994. (prevedeno na više od dvadeset jezika).
- Croatia s Course of Action to Achieve EU Memebership, Bonn 1999.
- Il caso Jacob Wassermann, Venezia 1999.
- Hrvatska u međunarodnim odnosima, Zagreb 2000.
- HDZ za Hrvatsku. U novom vremenu pred novim izazovima. Zagreb 2001.
- La Repubblica di Croazia verso le integrazioni euro-atlantiche. Incontro con Ivo Sanader, Bari – Roma 2007.
Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a. Počasni je doktor sveučilišta Philadelphia University, Philadelphia, SAD. Nositelj više domaćih odličja, među kojima su Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, Spomenica Domovinskog rata, itd., kao i inozemnih, među kojima su Premio Internazionale Vittorino Colombo, Medalja grada Jeruzalema (Trusted Guardian of Justice), Vašek and Anna Maria Pollak Award, itd. Strani jezici: engleski, njemački, talijanski i francuski
I ružičasto je crno
(Nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha), Književni krug, Split 1988.
(Iz završnog poglavlja knjige)
Ukoliko su prethodna istraživanja korektno provedena, onda bi temeljna odrednica onoga što smo u ovoj studiji pod određenim uvjetima pretpostavili kao sustav Anouilhova nazora o svijetu, trebala nedvojbeno biti pesimističkoga karaktera. I zaista: zanemarimo li neke optimističke nagovještaje iz druge faze autorova kazališnog stvaralaštva, pesimizam ostaje konstanta jednog weltanschauunga što se formira izvan konteksta dominirajućih sustava, primjerice, egzistencijalizma ili teatra apsurda, ali koji je u istom vremenu paralelno dolazio do sličnih rezultata. Naravno, Anouilhov pesimizam nije uvijek jednakog intenziteta. U prvoj fazi on je uglavnom određen dramatičnošću iskustva o neuspjehu ljubavi, o determinirajućem utjecaju obiteljskoga kruga, društvenog statusa i vlastite prošlosti, i konačno Antigoninim revoltom i njezinim bezuvjetnim „ne“ životu. Pesimizam mladog Anouilha obilježio je njegovo rano djelo tragičnošću neumitnih frustracija. Tako drastično prikazanu beznadnost nalazimo nakon prve faze još samo u drami Jadni Bitos. Zanimljivo je da je Bitos napisan u vremenu za koje bi se uvjetno moglo kazati da je nosilo neke pozitivne naboje, u vremenu u kojem je autor samome sebi ostavio tračak nade: u nekom ne pobliže definiranu stavu glede problematike što bi se, ponovno uvjetno, moglo imenovati transcendentnom. (…) Taj donekle afirmativni stav prema životu, ekspliciran u jednoj od posljednjih autorovih drama druge faze, slutio je na dobro. Onda je došla poduža stanka, a potom komad Pekar, pekarica i pekarski pomoćnik. Ono što je Anouilh ponudio u Pekaru najmanje se očekivalo: ogorčeni i definitivni obračun s institucijama braka i obitelji, poražavajuća ocjena tradicionalnim stupovima zapadne civilizacije i njihovoj ulozi ljudskog usrećitelja. (…)
Uz čovjeku imanentnu nekomunikabilnost, u Anouilhovoj viziji međuljudskih odnosa na drugo mjesto po važnosti svoje uloge dolazi egoizam, ljudskom biću također imanentan. Ta dva elementa uvijek su prisutna tamo gdje Anouilh uprizoruje tragediju neuspjeha bilo kojeg aspekta međuljudskih odnosa. Upravo su naime nekomunikabilnost i egoizam pokretači neumitnog procesa rasapa bilo kakva zajedništva. (...) Temeljni pesimizam Anouilhova svjetonazora pokazuje se i u potrazi za životnim smislom. Već u njegovim prvim komadima biva jasno da je Anouilhov čovjek poražen činjenicom da patnja, bol i razočarenje prevladavaju u životu, te da čovjekova težnja za apsolutnom srećom ostaje neispunjena. A budući da i u odnosu s drugim krahira, Anouilhov se čovjek povlači u sebe i izbjegava na koncu svaki dodir s vanjskim svijetom. Ovakve su sudbine česte u dramama Jeana Anouilha, a paralela s njegovim privatnim životom više je nego očita.
Fenomen parfema. Germanističke rasprave, eseji, osvrti, Izdavački centar, Rijeka 1989.
(Iz poglavlja tko je bio Jakob Wassermann?)
Valja naglasiti odmah na početku ove rasprave o njemačkom književniku Jakobu Wassermannu (1873. – 1934.) da nam nije svrha dati odgovor na pitanje iz naslova. Ono nad ovim tekstom stoji tek kao paradigma za sve što se događalo s književnim djelom toga pisca, za njegova života i nakon smrti. Stanovita pretencioznost koju naslov ipak odaje ne odnosi se dakle na mogući odgovor, nego u prvom redu na nastojanje da se danas, pedesetak godina nakon Wassermannove smrti, iz književno-povijesnog aspekta reaktualizira razgovor o piscu nad čijim djelom kao da još uvijek stoji edikt nacionalsocijalističkih listova des schädlichen und unerwünscheten Schriftums. Naime, povijest književnosti dužna je Wassermannu barem jedno: konačno razrješenje dileme oko njegova nestanka s književne pozornice našega stoljeća. Jer, ma koliko se nedostatnim i jeftinim činilo eventualno upućivanje na zabranu Wassermannova djela u Hitlerovoj Njemačkoj, kao jedan od mogućih razloga njegove neprisutnosti u književnoj svakodnevici poratnog vremena, ipak nedvojbeno stoji činjenica da je upravo akt zabrane introducirao Wassermannovu eliminaciju koja, s izuzecima u leksikografskim i ozbiljnijim književno-povijesnim pregledima, traje do danas.
To bi bila jedna strana dileme, uvjetovana dakle historijskim činjenicama. Druga strana čini se – iz aspekta vrednovanja umjetničkog djela – relevantnijom: je li Wassermann „nestao“ zato što njegovo stvaralaštvo nije istinske literarne vrijednosti? Ta dilema ostaje jednom od prioritetnih zadaća istraživačkog rada na djelu Jakoba Wassermanna. Naš tekst pokušat će „fenomen Wassermann“ osvijetliti i s tog aspekta, dajući potrebnu sliku historijske pozadine vremena u kojem je djelovao pisac, ali i analizirajući neke aspekte njegova djela u obzoru književnog, ne zaboravljajući pritom pluralizam literarnih zbivanja i pravaca prve trećine 20. stoljeća, u čijem kontekstu je djelo i nastajalo.
popis članova