DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ivona Šajatović
Rođena sam 18.05.1975. godine u Koprivnici, gdje i završavam srednju ekonomsku školu. Prve radove objavljujem tijekom osnovne škole u Modroj Lasti, a sa sedamnaest godina dobivam 2. nagradu na natječaju Koprivničko-križevačke županije za mlade pjesnike. Neko vrijeme radim kao urednica časopisa za kulturu i umjetnost «Nagnuća», i paralelno pripremam zbirku poezije «Lirski dnevnik».
Nakon toga objavljujem poeziju, kratke priče i ljubavne romane u raznim edicijama poput Nove Istre, Beate, Mile i Glorie. Neke ljubavne romane kao žanrovsku prozu objavljujem pod pseudonimom Yvonne Shirley. 2002. godine na natječaju I.B.Mažuranić za rukopis krimića za mlade «Tajna ogrlice sa sedam rubina» dobivam 3. nagradu, a isti roman godinu dana kasnije dobiva i nagradu Mato Lovrak te je uvršten u lektiru za 6. razred.
2009. godine za roman „Pazite kako igrate“ koji obrađuje temu djece smještene u udomiteljske obitelji ponovo dobivam nagradu I.B.Mažuranić.Isti roman stavljen je na IBBY Honour List 2010. Isti roman bio je 2010. nominiran za regionalnu nagradu „Mali princ“.
U srpnju 2011. uz potporu Ministarstva kulture izlazi roman za mlade „Strogo povjerljivo:obitelj Barić“ koji obrađuje temu seksualnog zlostavljanja djece u obitelji.
Nagrade:
„Tajna ogrlice sa sedam rubina“
Nagrada I.B.Mažuranić za 2001. godinu
Nagrada Mato Lovrak za 2002. godinu
„Pazite kako igrate“
Nagrada I.B.Mažuranić za 2008. godinu
IBBY Honour List 2010. godine
- U ime praštanja, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1995.
- Slatka gorčina ljubavi, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1996.
- Jesen na usnama, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1997.
- Za tvoju ljubav, Christina, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1997.
- Poljubac pod suncem, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1997.
- Ljubavnici iz Zinober bara, žanrovska proza, Rijeka, Novi list 1998.
- Žudnja u prozoru, žanrovska proza, edicija Siluethe, Zagreb 2000.
- Tajna ogrlice sa sedam rubina, roman za mlade, Zagreb, Školska knjiga 2002.
- Pazite kako igrate, roman za mlade, zagreb, Školska knjiga 2009.
- Strogo povjerljivo:obitelj Barić, roman za mlade, Semafora, 2011.
Poeziju, kratke priče i recenzije objavljivala sam u časopisu Nova Istra iNagnuća, Podravskom zborniku i Zborniku Kluba prvih pisaca, te časopisima Beata, Mila, Gloria, te Modra Lasta.
PRIČA O SNIJEGU, OBITELJI I ČEKANJU
(u sjećanje na baku i njezine bolničke dane)
Često je sanjala snijeg. Ljudi su joj uvijek govorili da je to predznak nečega lošeg. I sanjarice su se slagale sa njihovom tvrdnjom. Samo se ona nije mogla složiti. Nije da joj se nisu događale loše stvari, ali Dana ih jednostavno nije željela povezivati sa tim snovima o snijegu koji bi joj se često izjutra, zgusnuti i ljepljivi poput meda, prislanjali na od sna natečeno lice, mameći je sličicama djetinjstva u Gorskom Kotaru.
Te davno prošle, rastegnute i bijele zime sa godinu dana mlađom sestrom Stanom bile su njezino jedino sretno naslijeđe a snovi o snijegu izbrusili su ga do nadrealne oštrine, tako da je ponekad i budna čula melodično pucketanje slame u vrećama kojima su se spuštale zaleđenim i strmim putem pokraj kuće, na nosnim dlačicama uspijevala nakratko onjušiti slatki miris preprženog luka za palentu koju su rado večerale ili se opet naježiti od luckastih priča o medvjedima kojima su ih plašili odrasli. Te pomalo jezive i nikad provjerene priče kojima su se međusobno uspavljivale ispod istog pokrivača s vremenom su zamijenili njihovi šuštavi hihoti izazvani titranjem glasnica nad tek začetim i još sramežljivim djevojačkim snovima.
Tih ranih sedamdesetih dvije siromašne provincijalke zavjerenički su dijelile grozničavo iščekivanje iduće jeseni kada je Dana trebala nastaviti školovanje kod ujaka u Zagrebu. Obadvije su željele postati medicinske sestre i obadvije su maštale o danu kada će u finim cipelicama i svježe izglačanim uniformama tapkati bolničkim hodnikom koji miriše na antiseptik i skupi parfem nekog mladog doktora.
No Stana se tog ljeta utopila u nabujaloj rijeci i od svih hormonima začinjenih planova, ostvarilo se samo to da je Dana ujesen otputovala ujaku u Zagreb. Više nije željela poći u školu za medicinske sestre, tu izjalovljenu bajku koju nisu uspjele zajedno odsanjati pomalo psihotično i inatljivo pokopala je zajedno sa Stanom na malom seoskom groblju i želeći što prije pronaći posao, da se više nikada ne mora vratiti u Gorski Kotar, u Zagrebu je upisala kratki večernji tečaj za tajnice.
xxxxxxxx
Rijetko se pitala da li je dovoljno pažljivo promatrala ljude oko sebe ili je možda začahurena u svoju intimnu tragediju predugo šetala velegradom pridržavajući pod rukom Stanin duh umjesto nekog pristalog ljubavnika.
Čitavo desetljeće života rascjepkala je na sićušne ciljeve koje se trudila što prije ostvariti. Najprije je željela pronaći bilo kakav posao, pa zamijeniti ujakov kauč koji je vonjao po češnjaku vlastitom podstanarskom sobicom, pa kupiti dovoljno dobru garderobu da joj se ljudi više ne podsmjehuju na ulici, pa pronaći tajnički posao sa dobrom plaćom, pa roditeljima poslati svaki mjesec nešto novca, pa kupiti garsonjeru na kredit, pa…
Odjednom je postalo sve teže izmisliti nešto novo i izoštravajući osjetila kako bi što prije pronašla dovoljan izazov, protiv vlastite volje počela je na svojim isturenim dojkama i okrugloj stražnjici osjećati muške poglede.
Isprva su joj ti pogledi neugodno štipali napetu kožu poput dosadnih muha u očekivanju ljetnog nevremena, no lagani svrbež na vršku pubične kosti sve je teže uspijevala ignorirati. Nije se usuđivala svoje tanke djevojačke prste čak ni noću, ispod vlastite deke, spustiti u zažareno međunožje, strahujući da bi time učinila nešto grešno što rade samo loše i iskvarene djevojke.
Pa, kad se Krešimir Gezer, ljekarnik koji je u njezino poduzeće došao na predstavljanje novog neuroleptika, čekajući da ga direktor primi, namjerno očešao o nju dok joj je pomagao skinuti registrator sa ormara, Dana mu je u presudnoj minuti tog mlačnog rujanskog petka lakomo i koketno zarila zjene svojih bademastih očiju u njegovu još neistraženu i nesmotrenu mušku žudnju.
Vikend su započeli obijesno i radosno poput dvoje zatečenih dobitnika što dijele jack-pot na bogatoj nacionalnoj lutriji. Krešo se neprestano pitao čime je zaslužio da mu se toliko posreći pa da dobije tako pohotnu i mladu djevicu, a Dana je bila zaslijepljena šarenim kaleidoskopom vrhunaca što su joj se nekontrolirano cijedili niz uzdrhtale butine na jeftine plahte njezinog uskog kreveta.
Isto tako nekontrolirano cijedile su joj se i suze šest mjeseci kasnije kada joj je Krešo priznao da je oženjen i da njihov zgusnuti i zažareni novootkriveni svijet može opstati jedino zaključan iza vrata njezine garsonjere.
Onda se još mogla spasiti. Još nije bila previše ranjena na britkoj oštrici te nabrušene i žestoke preljubničke afere i mogla je otpuzati iz tog kukavičjeg gnijezda, ali nije željela, poput tisuće zatravljenih ljubavnica nije se htjela spasiti, samo je htjela čekati dan kada će sve biti drukčije.
Obitelj je obitelj i uvijek je na prvome mjestu, to je bila važno pravilo kojemu ju je poučio odmah nakon priznanja, i ona je poput psića koji uporno liže već oglodanu kost godinama poslušno dahtala i stenjala, cmugala i vrtjela svojom raskošnom stražnjicom nad njegovim nezasitnim i žilavim tijelom.
Njezin pakao je imao pet krugova – euforiju, podilaženje, strpljenje, histeriju i poslije svega onaj beznadni osjećaj koji više nije mogla izbjeći svaki put kad bis e izvukao iz nje – kao okupana u nježnom i ružičastom dječjem smijehu pa prognana, tako još toplog tijela, na gnjilu i dugu jesenju kišu.
xxxxxxx
Samo na njezin rođendana bi je izveo u neki restoran, dovoljno udaljen od kvarta u kojemu je živio i dovoljno jeftin i bezličan da bi bio siguran kako tu neće sresti nikoga poznatog. Uvijek bi vozila ona da netko ne prepozna njegov auto.
I te godine joj je kupio nakit, nemaštovit poklon kakav se obično donosi ljubavnicama i znakovito je lovio za nogu u sjajnim najlonkama kroz koje je osjećala nekoliko dobro joj poznatih bradavica na njegovom lijevom dlanu koje je imao od djetinjstva, kako joj je rekao.
Padao je gust i krupan snijeg poput onog iz njezinog i Staninog djetinjstva i nakratko kao da je osjetila da je te pahulje škakljaju u očima i unutar automobila, šarlatanski je navodeći da zaplače sada kada je to najmanje htjela.
Možda zbog tih posvećenih uspomena, znakovitog i neizbježnog snijega, zasmetao ju je njegov pohotni dlan koji je klizio sve više uz nogu i nervozno je trznula njome da ga otrese. Tanki potplat cipelice, baš onakve o kakvima je kao djevojčica maštala, skliznuo je s kočnice i auto je zaplesao po zaleđenoj cesti, zabivši se u trenu u betonsku ogradu.
Smračilo se. Čula je da joj on nešto govori, ali nije te riječi uspijevala povezati u rečenice i činilo joj se da joj tijelo nekuda klizi, kao kod nekog ekscentričnog ranga gdje te svaki novi korak iznenadi. Tek kad je došla hitna pomoć shvatila je po užurbanim i nervoznim glasovima bolničara da je on odavno otišao i ostavio je samu jer obitelj je još uvijek bila na prvome mjestu. Gorčina snažna poput žuči navela ju je da se osmjehne ali nekako je znala da ipak neće uspjeti razvući usne kojima ga je ljubila punih sedamnaest godina.
xxxxxxx
Dana je znala da već dugo leži u bolnici. Nije mogla odrediti koliko je dana prošlo, ali dovoljno dugo da je već nekoliko puta čula sestre i liječnike kako međusobno govore da je klinički mrtva i dovoljno dugo da se pomalo pribojava kako on više neće doći.
Oni ne znaju da ih ona čuje i ne znaju da je za sve kriv snijeg. Onaj kojeg je sanjala toliko puta, ona na kojeg su je upozoravali, onaj neveseli i mokri snijeg djetinjstva uz koji su ona i sestra poput malih štenaca pokušavale nanjušiti budućnost koje nikada nije bilo.
Dolaze joj roditelji, kolege s posla i susjedi iz zgrade. Svi nariču nad njom i proklinju takvu užasnu sudbinu, ali nju zapravo nije previše uplašilo ni zgrozilo stanje u kojem se našla, ona je otkrila da joj je sve to već poznato, prisno i lako i da je živi mrtvac bila već odavno, veliki dio vremena provedenog uz Krešu, onaj dio vremena dok je kroz godine rasula sve crveno iz sebe pokušavajući obojiti njegove obrise koji su uvijek izmicali negdje u mračnoj i nijemoj provaliji kakva ju je i sada okruživala.
I kad je konačno došao čula je kako laže doktorima da je njezin kolega sa posla. Obitelj je uvijek na prvom mjestu. Ali, svoj je dlan nekoliko minuta spojio sa njezinim i one smiješne bradavice su je pritom zaškakljale sjetno i ljupko kao da se nespretno iskupljuje. Ne previše, ali ipak dovoljno. Biiiiiiiiiiiiiiiiiip….
Srce je stalo poput smička na isluženom zatvaraču dugo nošene haljine. Ostala je samo slatkoća na jeziku i još jedna izjalovljena bajka napeta poput praćke u smjeru tišine.
popis članova