Rođena sam 3. 11. 1958. godine u Velikoj Gorici, Republika Hrvatska. Živim i radim u rodnome gradu. Osnovnu školu završila sam u Velikoj Gorici, a Gimnaziju Ljudevita Gaja u Zagrebu. Na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala sam 1982. godine i stekla stručni naziv profesora hrvatskoga jezika i književnosti. Iste sam godine počela raditi u OŠ Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici kao učiteljica Hrvatskoga jezika. Cijeli svoj profesionalni radni vijek provodim u toj školi. Stručni naziv učitelja mentora stekla sam 2011. godine. Uskoro se nadam promaknuću u zvanje učitelja savjetnika. Aktivan sam član Društva profesora hrvatskoga jezika. Članke iz nastavne prakse objavljivala sam u Metodičkim profilima i, u novije vrijeme, u Zagovoru jezika hrvatskoga. Stalna sam suradnica Ljetopisa grada Velike Gorice gdje objavljujem članke vezane uz kulturni život Velike Gorice i okolice.
Sudjelovala sam u projektu Društva profesora hrvatskoga jezika Veliki rječnik hrvatskih mjesnih govora koji je objavljen u elektroničkom obliku na stranici http://www.dphj.hr Nasta.vila sam rad na rječniku i tako je nastao Rječnik sela velikogoričke Posavine – Bukevja, Čreta Posavskoga, Obedi i Sopi Bukevske koji obuhvaća preko 4 300 natuknica. Rječnik će biti objavljen u izdanju Gradske knjižnice Velika Gorica.
Recenzentica sam integriranih udžbenika Školske knjige Kocka vedrina (5. – 8. r.) i jedna od autorica priručnika za učitelje za 6. i 7. razred. U integriranim udžbenicima Kocka vedrine 5 i Kocka vedrine 7 nalaze se odlomci iz moga romana Imaš fejs? Od 2011. godine bavim se književnim radom. Članica sam Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade. Moj roman Imaš fejs? (Alfa d. d., Zagreb) dobio je Nagradu „Mato Lovrak“ za najbolji roman za djecu i mlade objavljen u 2011. godini. Na 9. međunarodnom festivalu radiodrame za djecu i mlade Prix Ex Aequo 2012. u Bratislavi, posebnom nagradom, koju dodjeljuje Međunarodna unija za dječju knjigu (IBBY), nagrađena je radioigra Imaš fejs? Hrvatskog radija, nastala prema mome romanu. Prema podatcima Knjižnicama grada Zagreba (Večernji list, 18. 3. 2013. ), roman Imaš fejs? najčitaniji je roman za mlade u 2012. godini. Roman je 2012. godine bio tema dvaju nacionalnih kvizova – Nacionalnog kviza za poticanje čitanja (u organizaciji Knjižnica grada Zagreba) i kviza Čitanjem do zvijezda (u organizaciji Hrvatske mreže školskih knjižničara). Drugo izdanje romana objavljeno je sredinom 2012. godine. Na Međunarodnoj studentskoj konferenciji Pontes poeticae, održanoj na Filozofskom fakultetu u Osijeku 23. i 24. 5. 2014., Karmela Jelčić održala je izlaganje Odnos etičkog i estetskog u dječjem romanu Imaš fejs? Jasminke Tihi-Stepanić.
Na 12. međunarodnom kroatističkom znanstvenom skupu u Pečuhu, održanom 17. i 18. listopada 2014., roman je bio tema izlaganja Utjecaj masovnih medija i virtualne komunikacije na primjeru romana Jasminke Tihi-Stepanić Imaš fejs? doc.dr. sc. Dragice Dragun (Filozofski fakultet u Osijeku). U studenome 2013. objavljen je moj drugi roman za mlade Bacit ću ti kompjutor kroz prozor (Alfa d. d., Zagreb). Ministarstvo kulture Republike Hrvatske tom je romanu dalo potporu za izdavanje. Roman Bacit ću ti kompjutor kroz prozor bio je u najužem izboru za Nagradu „Grigor Vitez“ , Nagradu „Anto Gardaš“ i Nagradu “Mato Lovrak” za 2013. godinu. U studenom 2014. objavljena mi je zbirka priča Baš kao Harry Potter (Alfa d. d.) uz potporu Gradskoga ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. U studenome 2015. tiskan je moj roman Moja neprijateljica Ana (Školska knjiga, Zagreb) za koji sam dobila potporu Ministarstva kulture za poticanje književnoga stvaralaštva u 2015. godini.
Priče za djecu i mlade objavljujem u časopisima Modra lasta, Smib i Radost te u časopisu Književnost i dijete. Na Prvom programu Hrvatskoga radija, u emisiji Priče za velike i male, objavljujem priče za djecu. Na Drugom programu HTV-a objavljujem priče u emisiji Pssst...priča! Uskoro mi iz tiska izlaze slikovnice Priča o ribaru i zlatnoj ribici i Kako su nastali morski oblutci (Sipar, Zagreb). U pripremi imam zbirku priča radnoga naslova Priče s morskoga dna i roman za mlade radnoga naslova Tragači za srećom.
Nagrade u RH za dječju knjigu:
Nagrada „Mato Lovrak“ (za roman Imaš fejs? 2011. i za roman Ljeto na jezeru Čiču 2019. godine)
Nagrada „Anto Gardaš“ za roman Moja neprijateljica Ana 2015. godine.
Nagrada „Grigor Vitez“ za roman Ljeto na jezeru Čiču 2019. godine.
Međunarodna (regionalna) nagrada „Mali princ“ za roman Ljeto na jezeru Čiču 2019. uvrštena je na Časnu listu IBBY-ja za 2020. s romanom Ljeto na jezeru Čiču. Ugledni godišnji katalog preporuka knjiga iz područja svjetske književnosti za djecu i mlade „White Ravens“ uvrstio je roman Ljeto na jezeru Čiču na svoju listu za 2020. godinu.
Uz navedene, Jasminka Tihi-Stepanić autorica je romana Bacit ću ti kompjutor kroz prozor, Dom iza žice, Gdje je Beata? te zbirki priča Baš kao Harry Potter i Priče s morskoga dna.
Knjige su joj uvrštene na izborni popis lektire za osnovnu školu.
Krpena Lutka
Nekoliko dana poslije opisanih događaja mama i ja smo otišle na more. Bila je to za mene prava noćna mora. Švedski stol, hrane u izobilju, mamino pronicavo oko stalno u mom tanjuru, prilika za hitanje prema WC-u odmah nakon jela nedovoljno. Kući sam se vratila s pedeset šest kila i petsto grama.
Po povratku s mora nekoliko sam puta željela otići na blog ZaAnu, no uspjela sam se suzdržati. Bilo me strah iako nisam znala čega se točno plašim. Ipak, jednoga četvrtka nisam se uspjela oduprijeti sili koja je vodila moju ruku dok je utipkavala ZaAnu. Začudila sam se kada sam u sandučiću našla poruku cure koja se nazvala Krpena Lutka.
„Draga moja samo do 49, zar zaista misliš da ćeš se zaustaviti na 49? Vjeruj mi, nećeš. Htjet ćeš manje i manje i nikada nećeš biti zadovoljna. To je naprosto tako. Sve se vrti po određenom obrascu. Jesi već počela povraćati? Jesi li se već uvjerila u Mijine prednosti? Jesi? Jedeš, osjetiš onaj divan okus hrane, a onda brže-bolje dva prsta - i gle, sve je vani. Ne utječi se Miji Đavolu. Opasna je kao i Ana.“
Odmah sam napisala:“Tko si ti?“
„Ja sam upozorenje koje ti šalje Bog ili anđeo smrti, kako ti se više sviđa.“
„Kako to misliš? O kakvim Božjim porukama govoriš? I što s time ima anđeo smrti?“
„Još uvijek možeš izabrati život. Još uvijek to ovisi samo o tebi.“
„Nemoj me plašiti svojim crnjacima“, brzo sam uzvratila.
„Ne plašim te. Želim barem pokušati spasiti tvoju posrnulu dušu i načeto tijelo. Nađimo se, porazgovarajmo. To je moj doprinos Životu, Božjem daru.“
Neodoljivo me privlača ta djevojka. Njene riječi bile su tajanstvene i strašne. Tako se ne izražava ni jedna od mojih luckastih vršnjakinja. Čitam na blogu o izgladnjivanju, mahnitom vježbanju i trčanju, posrtajima i trijumfima kada se skine koja kila, no sve je to u virtualnoj sferi, naizgled daleko od života. Prilika da upoznam Krpenu Lutku bila je za mene pravi izazov. Dogovorile smo se da se nađemo drugoga dana u osam sati na Gornjem gradu. Kad sam je pitala kako ću je prepoznati, odgovorila je da ću je prepoznati sigurno i da njoj više nije potrebna crvena trakica na ručnom zglobu kao znak prepoznavanja i Aninoga sestrinstva.
Poslije tog razgovora skinula sam se i stala pred ogledalo. Uzela sam centimetar. Struk mi je još uvijek bio preširok. Bokovi, uski kao u dječaka, bili su nešto što se kod manekenki podrazumijeva, no moji su tvrdoglavo zadržali šest suvišnih centimetara. Ti glupi bokovi! Mrzila sam ih iz dna duše. Kad sam malo bolje promotrila svoja bedra, činilo mi se da se na njima nakupilo nešto celulita! U mojim godinama? I bedra su mi preširoka, definitivno. I njih mrzim! Skinula sam tri kile, no što je to prema sedam koje još moram skinuti? Ići će dolje i ti glupi bokovi i ta debela bedra samo da mama konačno ode i prestane me nadzirati.
* * *
Kada sam sljedećega dana došla do Uspinjače, odmah sam uočila djevojku naslonjenu na ogradu vidikovca. Lagane prugaste hlače vijorile su oko njenih nogu kao oko štapića. Tanjušnom rukom pridržavala je šešir s ukrasima od čipke, a ispod šešira stršali su rijetki pramenovi žućkaste kose. Zabacila je ramena s kojih je spuznula bijela vestica i ukazale su se kosti presvučene tankom kožom. Na trenutak sam zastala. Još sam mogla pobjeći i ostaviti je. Brzo sam se okrenula. U tri koraka bila bih opet na stepenicama da iza sebe nisam čula glasić:“Nemoj bježati. Ovo što vidiš ne prenosi se ni gledanjem ni dodirom. Trebaš se svojski potruditi da bi ovako izgledala.“
Ne želim biti u društvu ovog hodajućeg zombija, pomislila sam, no Krpena Lutka već mi je prišla. Djelovala je kao čovjekolika hrpa zgusnutoga ništa. Rekla je da se zove Sandra i povela me do Matoševe klupe. Činilo se da ne može dalje. Sjele smo, a ja sam samo mislila o tome kako ću se izvući iz ovog stravičnog društva.
„Štoj si se prepala?“ pitala me i nasmijala se piskutavo.
„Ništa, samo nisam mislila...“
„Znam, znam, teško je to zamisliti. Godinama sam vodila temeljitu evidenciju svoje spore smrti. Vagala sam sve što sam pojela na gram, vagala sebe, mjerila se, sve to pedantno zapisivala i , eto, voila – vidi što sam postigla.“
Zastala je. Ponestajalo joj je zraka. „Jesi li dobro?“ pitala sam zabrinuto.
„Recimo da jesam“, rekla je, a onda me uhvatila za ruku, a meni se činilo da su me dohvatile same kosti. Oko nje širio neki trulkasti vonj.
„Ako ne prestaneš, Ana će potpuno zagospodariti tvojim životom. U kombinaciji s Mijom, nema ti spasa. Još možeš odustati, još tvoje tijelo traži hranu, urla za njom, bori se za sebe. Popusti mu. Tijelo je pametno, pametnije od tebe. Nemoj da bude prekasno kada to shvatiš“, nastavila je.
„Zašto si ti počela?“ pitala sam.
„Zamisli, zbog maturalnog putovanja u osnovnoj i jednog Tibora“, rekla je kao da govori o događajima iz prošloga života. „Smršavila jesam, ali to na moju simpatiju nije djelovalo kako sam ja zamišljala“, nasmijala se šupljim smijehom. Činilo mi se kao da se smije kroz slamčicu.
„Meni više nema pomoći, na žalost. Moje tijelo više ne prihvaća jelo. Konačno se ponaša kako sam to godinama od njega zahtijevala“, rekla je, a sarkazam u njenom glasu stravično je zvučao. „Kad je Nana Karagianni započela borbu protiv anoreksije posluživši se vlastitim tijelom kao primjerom, pomislila sam da bih i ja mogla svojim izgledom opomenuti poneku curu i pokazati joj njenu budućnost u svom liku.“
„Gle, ja stvarno ne znam što si ti sebi zabila u glavu, ali znam koji je moj cilj. Ne brini za mene. Četrdeset devet kila i ni grama manje“, rekla sam i ustala s klupe. „Ja sam odlikašica“, rekla sam da joj dam do znanja da nisam bilo tko.
„Treća godina engleskoga i francuskog jezika, prosjek 5.00“, rekla je ironično.
Ne znam je li Matoš ikada prisustvovao čudnijem razgovoru. Nisam mogla izdržati ni sekundu duže u ovom strašnom društvu. Ustala sam, rekla da ja sada idem jer da imam dogovor s prijateljicom. Da malo ublažim svoj nagli odlazak, tražila sam je broj mobitela iako mi nije padalo na pamet da je zovem.
„Nemam mobitel“, čulo se šištanje iz njenog grla,“nemam nikoga koga bih zvala.“
Polako se digla s klupe i otišla u pravcu Uspinjače. Dok sam se stubama spuštala prema Radićevoj, bila sam uznemirena pojavom te neobične djevojke i srdita na sebe što sam pristala na susret s njom. Onda sam se ugledala kako hodam modnom pistom dok oko mene leprša haljina satkana od pjene, sve se leluja i sve je prozračno, ljudi ne skidaju pogled s mene, i svi mi plješću i ne mogu se nasititi moje ljepote.
S tom slikom u glavi znala sam da ću izdržati i da ću proći pored slastičarne, a da se ne zaustavim. Ja sam djevojka koja vlada sobom.
Zbogom, Krpena Lutko!