DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josip Balaško
Josip Balaško (11. veljače 1941., Brezovica, Zagreb). Sin Franje (1911. – 2002.) i Tereze, rođenjem Peček (1914. – 2005.), rodio se u seljačkoj obitelji. Obitelj je živjela radeći poljske poslove kod drugih gazdi i na imanju Zagrebačke nadbiskupije Brezovice.
Osnovnu školu (šestogodišnju) pohađao je u Brezovici (Goli Breg), a upravo je tada u Brezovici otvorena Osmogodišnja škola Brezovica i počela se obnavljati školska zgrada iseljene Srednje vrtlarske škole, ali zgrada nije bila na vrijeme završena, pa je gotovo cijeli sedmi razred pohađao u dvorcu Brezovica iz kojeg se također, nešto ranije, iselila Srednja vrtlarska škola.
Nakon osnovne škole, na molbu učitelja, jer je bio odličan učenik, trebao je poći na dogovoreno školovanje u Zagreb. Roditelji na to nisu pristali zbog siromaštva i zato što je bio jedinac, želeći da im počne pomagati u njihovim poslovima. Ta se činjenica, što je bio jedinac, cijeli život pokazivala kao sputavajuća okolnost.
Obećavši roditeljima da će i dalje raditi sve što bude trebalo, uspio ih je nagovoriti da upiše Industrijsku školu Stupnik, školu metalskog smjera u Stupniku pokraj Zagreba. Školu je pohađao biciklom, a ponekad i pješice (približno 4-5 km).
Završio je trogodišnju industrijsku školu, zvanje kovinotokar.Tada je ta škola imala status srednje škole, glede daljnjeg školovanja. Zaposlio se u struci i to najprije u Prirubnici, Gundulićeva ul. u Zagrebu. Tada je počeo voziti autobus ZET-a na relaciji Mažuranićev trg – Brezovica, što je bila idealna pogodnost za odlazak na posao. Zbog prelaska Prirubnice na jednostavne poslove, a takve nije želio raditi, prešao je u Ventilator u Stupniku, tvornicu mlinskih, ventilacijskih i drugih strojeva. Ponovno odlazi na posao biciklom. U Ventilatoru ga je zatekla obveza služenja vojske, pa je od 1961.- 1963. služio vojsku u Titogradu (Crna Gora). Poslije odsluženja vojne obveze zapošljava se u ZET-u (Zagrebački električni tramvaj). Zbog složenosti i preciznosti posla polaže internu visoku kvalifikaciju (VKV). U drugoj godini rada u ZET-u proglašen je za najboljeg mladog radnika metalske struke, a dobio je i novčanu nagradu. U to vrijeme imao je već položen prijemni ispit na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, ali to još nije nikome otkrivao. Godine 1965. prekida radni odnos da bi mogao postati redovni student. Iako je dobio nagradu, nije dobio stipendiju ZET-a, jer je dao odbijenicu na članstvo u Komunističkoj partiji. Nakon dvije godine studija, Visoka tehnička škola i Strojarski fakultet integriraju se u jednu ustanovu Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) Zagreb. Nastavlja studij i završava ga kao diplomirani inženjer strojarstva, tehnološki smjer. Tijekom studija ponestalo je materijalnih i novčanih pričuva za život obitelji, pa je uzeo studentski kredit, iskoristivši povoljne uvjete - male prihode domaćinstva. Tako je mogao studirati i još skromno, sve do diplomiranja, pomagati roditeljima. Kao diplomirani inženjer strojarstva zaposlio se, na preporuku profesora, u Institutu za alatne strojeve u Zagrebu. Spoznavši da ga tu očekuju na mjestu znanstvenika, pa da uz posao upiše magistarski studij, a kasnije i doktorira, odlučio je promijeniti posao i prešao u Megu, tvornicu patentnih zatvarača i galanterijskih proizvoda u Zagrebu, gdje je radio na razvojnim i tehnološkim poslovima sve do umirovljenja. Prelazak iz Instituta u Megu i prestanak daljnjeg stručnog usavršavanja opravdao si je izgradnjom nove kuće, učenjem stranog jezika (njemački), odvajanjem više vremena za književnost, a pritisnut već trideset i trećom godinom života, zaključio je da je potrebno osnovati obitelj. Oženio se 1973.(supruga Nada rođ.1945., rođenjem Kovačević). Ima dvoje djece (Damir 1974. i Ivana 1977.) Potom je živio desetak godina u Zagrebu na dvije lokacije: Fallerovo šet.(Trešnjevka) i u Ulici Dobriše Cesarića (Špansko). Najviše slobodnog vremena i dalje je provodio u Brezovici, zbog brige o kući i roditeljima o kojima je vodio brigu sve do njihove smrti. Godine 2004. preselio se ponovno u Brezovicu, a Brezovica se kasnije ''preselila'' u Zagreb kao nova gradska četvrt. Sve te godine preživljavanja i stjecanja egzistencije nije zanemario pratiti književna zbivanja, pa se javljao u humorističko-satiričkim listovima, a u natječaju kojeg je raspisao Jež (Beograd) dobio je prvu nagradu s dobrim novčanim iznosom. Ipak, prevladala je ljubav i sklonost prema dječjoj književnosti, pa joj se posvetio i samo bi povremeno objavljivao aforističke radove i knjige aforizama. Član je Društva hrvatskih književnika (Zagreb), Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Zagreb) i Udruge hrvatskih aforista i humorista (Zagreb – Split). Iz bibliografije koja slijedi, vidljivo je da je sve, što se tiče književnog rada, ubrzalo 1987. godine, s prvom knjigom aforizama i 46 godina života. Onda sve više u dječjim listovima, slikovnicama, knjigama, zbornicima, školskim udžbenicima itd., a dobio je i Nagradu Mato Lovrak za roman Prerastao sam crva. Zatim su zaredala i druga priznanja i nagrade, pa je uz ovu autobiografiju prikazana i bibliografija koja nije cjelovita, jer se neki objavljeni radovi više ne mogu pronaći, a iziskivalo bi to puno posla i ne bi za sveukupnost prikaza književnog rada imalo prevelikog utjecaja.
BIBLIOGRAFIJA
Suradnja:
Surađivao je u dječjim listovima Radost, Smib, Prvi izbor, Kloks, Cvitak i MAK, a od nakladnika Naša djeca i Uredništva lista Radost iz Zagreba , dobio je obljetničko priznanje Vilko Gliha Selan za višegodišnju suradnju i čitalačku promidžbu u školi (Zagreb 2011.).
Pjesme i priče stalno mu se uvrštavaju u čitanke za osnovno obrazovanje, različite zbirke, te u internetske tematske zbirke za djecu.
Surađivao je u humorističko-satiričkim listovima Feferon, Jež, Berekin, Paradoksi, Žalac, Zgubidan, Sraka, Potepuh...
Objavljivao je u godišnjacima, književnim listovima, novinama, revijama i na radiju.
Nagrade:
Prva nagrada na natječaju Ježa na temu Potpis ispod slike, Beograd 1988.), Književna nagrada Mato Lovrak za dječji roman Prerastao sam crva, Veliki Grđevac 2006., Druga nagrada Dubravko Horvatić za prozu 2012., Zagreb 2013. i Treća nagrada Marulić za prozu, Zagreb 2020..
Objavio je sljedeće knjige:
Knjige aforizama:
Reizborni d(r)ugovi (Klub samoupravljača Zagreba, Zagreb 1987.), G(l)adne godine (Genesis, Zagreb 2003.), Laj jasno, glasno i kratko (Vlastita naklada, Zagreb 2004.), Gordijske čvoruge (Studio Moderna d.o.o., Zagreb 2015.), Zalijevanje osmijeha, aforizmi za djecu (Vlastita naklada, Zagreb 2018.) Hrvatska aforistika 1847. – 2018. antologijska zbirka (Studio Moderna d.o.o., Zagreb 2019)., za koju je, uključujući i prvu hrvatsku knjigu aforizama za djecu Zalijevanje osmijeha, od Udruge hrvatskih aforista i humorista dobio Povelju za izniman stvaralački doprinos hrvatskoj aforistici, humoru i satiri (Zagreb 2020.) i Potkovani aforizmi (Studio Moderna d.o.o.,Zagreb 2022.).
Knjiga humorističko-satiričke proze:
Traženje izlaza (Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, Zaprešić 2013.).
Knjiga dnevničke proze:
Hrvati krtice (Ogranak Matice hrvatske Zaprešić iz Zaprešića)., a knjiga je objavljena u jednom od opsežnih Zaprešćkih godišnjaka.
Knjiga haiku poezije:
Žetva Kumove slame (Studio Moderna d.o.o., Zagreb 2022.).
Knjige pjesama za djecu:
Poljubit ću je sutra (Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić 1992.), Od rujna do rujna (Naklada Haid, Zagreb 2006.), Leptir u Karlinoj kosi (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb 2018.).
Dosad nije objavljena napisana knjiga pjesama za djecu Zemlju boli trbuh s ekološkom problematikom.
Knjige priča za djecu:
Plavi žabac (Naklada Haid, Zagreb 2005.), Prave riječi (OŠ Brezovica, Zagreb 2011.) i Dječji svjetovi (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb 2021.).
Knjige romana za djecu i mladež:
Razbijeno zrcalo (Mosta, Zagreb 1995.), Prikovani za snove (Mosta, Zagreb 2000.), Prerastao sam crva (Naklada Haid, Zagreb 2005.),Vrag spava u Kašini (Naklada Haid, Zagreb 2005.) i Zapisano u genima (Studio Moderna d.o.o., Zagreb 2021.).
Knjiga scenskih igara za djecu:
Zvonjava tišine (Naklada Stih, Zagreb 2009.).
Slikovnice:
Zečji dom, Drvo hotel, Izlet na selo, Autoservis kod Macana, Noćas čekamo ljubav, Krtić i njegov bager, Hrvač i njegov kamion, Tom i njegova cisterna, Sveta noć, Moji najbolji prijatelji, Moje najdraže životinje, Moje najmilije životinje, Moje najljepše životinje, Križni put, Zečić Skočić, Pačić Gagačić, Medvjedić Bundić, Maca Sanjalica, Domaćinstvo, Razigrane životinje (1 – 5), Njuškalo traži prijatelja, Zečićeva prva šetnja, Jedan dan s Tedijem, Let s bumbarom, Dvorišni ljubimci (1 – 5), Medvjedić Bruno, Mačkica Mucka, Pačić Cupko, Lari u šumi, U ZOO, U cirkusu, Slon na santi leda, Slijedimo mali traktor, Slijedimo teretni kamion, Radostan Božić, Na Badnjak, Božićna priča, Bagerist Tedi, Vozač Tobi, Traktorist Didi, Vatrogasac Dodo, Gica Pjegavica, Konjić Soki, Kravica Šara, Ovčica Tila, Čudesni Mihael i Stepinčeve krunice.
Najviše slikovnica objavljeno je u nakladničkoj kući Naša djeca iz Zagreba.
Dosad nije objavljena napisana edukativna slikovnica Hrvatska ABECEDA stihom i slikom.
PROSJAKINJINA ISPOVIJED
Plavokosa sam prosjakinja i imam crnu djevojčicu. Nisam završila niti osnovnu školu. Sve ono što sam naučila u osnovnoj školi nisam imala prilike ponoviti. Ali život, čak i onih nepismenih, piše zanimljive priče.
Osamostalila sam se u svom prosjačkom poslu. Za ovaj posao ne uče se nikakve druge škole osim onih životnih. Nisam više ovisna o svojoj obitelji. Teško je otvoreno pričati o obitelji koja me i dovela na prosjački štap. Ovisna sam jedino o dobrim ljudima iz Kestenova. Odlučila sam prositi samo u Kestenovu, makar i češće dolazila k tim ljudima. Oni koji žele i mogu, pomoći će uvijek, a sve je više i onih koji nemaju, a žele pomoći. Moje je životno iskustvo da prosjaci ovise baš o siromašnima. Prisluškujem u autobusu i čujem da od siromašnih žive mnoge države diljem svijeta, a kako onda ne bi prosjaci. Čula sam da u nekim siromašnim zemljama ljudi žive od pet kuna pomoći dnevno. Glede toga mi smo ovdje sve sami bogati prosjaci.
Moja djevojćica i ja živimo u potleušici ovog našeg najvećeg grada, ali nismo najveće sirotinje dok smo zdrave. Nemamo dopunsko zdravstveno osiguranje i bojimo se budućnosti. Zasad je to naša ušteda, to što ne plaćamo dopunsko, ali...
Svaki dan dolazimo autobusom u to prekrasno mjesto Kestenovo. Puno je prekasnih vrtova, drveća, parkova, a sve više skupih i preskupih kuća. Silazimo već na prvoj postaji u Aleji kestenova. Kad smo u najvećoj oskudici s hranom i novcem za ono najnužnije, prosimo samo na adresama onih koji su nam i dosad pomagali. Oni ne će ni tada zakazati, jer je to ona vrsta ljudi koji će radije i na sebi uštedjeti, samo da bi pomogli drugom. A kad obilazimo sve adrese, moja djevojčica zna kome unaprijed pružiti ruku. Ako se na kucanje ili na zvono nitko ne javi, mi znamo koga možemo čekati. Strpljive smo, jer znamo da pretražuju džepove i ladice skupljajući sitniš. Ne očekujemo mi novčanicu na koju prvu naiđu, pa da nam je odmah poklone. I kuna je za nas velika, a pet kuna je kao dobitak na lotu.
Svaki se posao može unaprijediti, pa i prosjački. Potječem iz kršćanske obitelji pa sam odlučila raditi samo radne dane i tada se bolje potruditi. Dugo sam o tome razmišljala i željela postati dio te zajednice u Kestenovu kojoj svakako pripadam, samo na neobičan način.
Kad su mještani uvidjeli da im nedjeljom ne smetamo, darovi su bili još izdašniji. Svima je drago kad bar jedan dan u tjednu mogu odmoriti tijelo i dušu onako kako Bog zapovijeda. To su Stjepanove riječi. Riječi čovjeka kojeg najviše cijenim u Kestenovu. Zatim sam sama počela nedjeljom dolaziti na misu. Propitujem svoj grijeh. Najveći grijeh je moja crna djevojčica, a ujedno mi je ona i najveća životna radost i oslonac za budućnost.
I prosjački posao ne može bez marketinga. Na misi obvezno dajem lemozinu. Pazim da to svi vide. Marketing košta, ali to uvijek znači: ''Mještani! Evo mene narednih dana kod vas. A kad ja mogu poklanjati, možete i vi meni.''
Kad sam ove nedjelje putovala u Kestenovo opet je moje razmišljanje skrenulo u višegodišnju preokupaciju, moju slijepu ulicu: ''Zašto bogati ljudi nikog ne trebaju i nikome ne žele pomoći''? Nemam još niti dvadeset godina, pa sam možda premlada da bih to shvatila?Najčešće sam razmišljala o vrlo bogatom Kestenovičanu Martinu.
Znalo se da Martin posjeduje veliki broj dionica i apartmane na moru. U Kestenovu posjeduje golemu kuću poput srednjevjekovnog dvorca. Kuća stoji na brežuljku, a oko nje se prostire golem vinograd i voćnjak s ogradom napajanom električnom strujom. Nitko mu ne dolazi. Sve radnike, koji su mu trebali, dovodio je iz nepoznatih izvora. Govorilo se da je Martinov otac bio siromašan, a da je Martin posuđivao novac iz firme u kojoj je bio zaposlen ne vračajući ga. Takve su nam posudbe u nekoliko zadnjih godina donijele još više nevolja, a to smo onda osjetili na svojoj koži i mi prosjaci. Pojedincima koji su bili u nevolji, Martin je taj novac posuđivao i višestruko naplatio lihvarskim kamatama.
Možda sam najviše razmišljala baš o Martinu jer je sličan mojem ocu. Ne po izgledu, već po bogatstvu i ponašanju. Zato mi ni danas nije jasno zašto moj otac toliko drži do svoje časti, a živi takav život. Ja sam njegovu čast, po onom kako se ponaša prema meni, trajno okaljala.
Martin je u poodmaklim godinama, a ni skim se ne druži. Žena, sin i snaha napustili su ga ne mogavši trpjeti teškog pohlepnika, oholnika i bezbožnika. Unajmili su stan u gradu i sad razmišljaju kako dalje. Ostala je samo služavka Katica koja mu čisti, pere i kuha. Pričala je po Kestenovu, jer ona ipak ponekad izađe do liječnika ili ljekarne. Svake nedjelje kuha i postavlja stol za četvoro, jer se Martin nada da će mu se obitelj vratiti. Martinu je teško biti pokajnik, pa da ih lijepo zamoli za oprost. Takvi ljudi nemaju u svom rječniku riječ oprosti. Kad sam je izgovorila svome ocu imala sam osjećaj da je ne razumije iako govori i nekoliko stranih jezika.
Te sam nedjelje srela Martina ispred crkve. Pozdravio me i ušao u crkvu na svetu misu. Njegov pozdrav bio je za mene šok kao i za ostale koji su to čuli, pa nisam stigla drukčije reagirati nego samo uzvratiti pozdrav. Odmah sam prešla razmišljati na prosjačkom jeziku.
Prosjački rječnik svodi se na tri riječi: ''Udijelite meni siromahu'', ali ga nisam upotrijebila. Da, tu je još i ''hvala'' kao i kod svakog kulturna čovjeka.
Mnogi prosjaci nude na uvid razna svjedočanstva kao što su potvrde o teškim zdravstvenim dijagnozama ili prirodnim katastrofama koje su ih zadesile. To ljude ne zanima, ne žele se dovesti u situaciju da nekoga ili nešto provjeravaju, a nemaju niti vremena. Treba prije razmisliti kako pristupiti potencijalnom prosjačkom poslu. Treba znati prema kome moraš biti tužan i uplakan, a prema kome možeš biti vedar, jer tvoju vedrinu tumači kao vidi već je dobila od susjeda pa nisan ni ja posljednji siromah da ne bih mogao pomoći.
Susret s Martinom, baš pred crkvom, učinio mi se znakovit. Što može drugo pasti prosjaku napamet nego: ''Vrijeme je da pokucam i na tvoja vrata''. Vrijeme ponekad ne razgrađuje samo kule i gradove već i oholost i skupost. I među mještanima je nastalo golemo iznenađenje, ali su se svi došaptavali u stilu: ''Martin na misu, Martin s mise i vjerojatno nikad više''.
Promatrala sam Martina za vrijeme mise. Stajao je pokraj slike sv. Vida kojeg su mučili u vreloj vodi, ali sv. Vid svojim mučiteljima nije pokazivao da su time nešto postigli.
Martinovo se lice ponašalo drukčije. Sve je više poprimalo izraz nemoćnika. S njegova lica i nepismen je mogao pročitati da ga nešto duboko tišti i da se u njemu sprema nekakav lom. ''Taj je čovjek blizu suicida i ništa od mojeg plana s njim'', pomislih. Martin je sve više bio nestrpljiv. Jedva je dočekao ''idite u miru'' i odmah poslije toga, ne odslušavši završnu pjesmu, napustio je crkvu.
''Što je sad to''?, pitala sam se kad nas je Martin dočekao na parkiralištu ispred mjesne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.
- Dođite, vas troje - pozove Martin Slaveka, Miška i mene.
Slavek je došao u Kestenovo prije dvadesetak godina. Nikad se nije pričalo odakle i kako se preziva. Krečio je ljudima kuće, čistio i lakirao prozore, vrata i dvorišne ograde. Kad je dogovarao posao uvijek bi tražio: ''Skromni ručak, prespavati u sjeniku i, tko može, nešto sitniša. Moglo bi se reći prava konkurencija nama prosjacima lutalicama.
Miško je bio domaća sirotinja bez obitelji. Još uvijek nikome na smetnji ili brizi, ali i sve više bez perspektive za budućnost. Živio je u trošnoj drvenoj kući s vrlo malo okućnice. Zato je za novac, kojim se mogao tek nekako prehraniti, uređivao tuđe voćnjake i živice, te kosio travu po dvorištima. Nekad sam mu i sama znala posudit novaca i uvijek bi redovno vratio.
I prosjacima je život dragocjen, pa sam pomislila da će, nekako, u svom ludilu, Martin i nas povesti u smrt jer je pokazivao na otvorena vrata automobila. Kad sam shvatila da zove troje najsiromašnijih, prostruji mi ugodna misao: ''Nedjeljom ću dobiti koju kunu, kao honorar za napore što sam po svemu neobična prosjakinja''.
- Izvolite u moj automobil - učtivo nas je iznenadio Martin.
Dok smo mi ulazili u prostrani mercedes ljudi su nas gledali u nevjerici. Ostali su nijemi vidjevši da pristajemo na Martinov prijedlog.
- Mi i nemamo što izgubiti, pa što Bog da - tješila sam Slaveka i Miška.
Kad smo stigli u središte Kestenova, prvi se pribrao Miško, promeškoljivši se nelagodno na luksuznom sjedalu.
- Gospodine Martine, hvala vam na vožnji. Mi bismo ovdje izašli.
- Je li vas možda netko čeka s ručkom? - odgovori Martin protupitanjem i bez zaustavljanja.
Mercedes je začas skrenuo na onaj put prema Martinovu posjedu gdje nikad nisu dolazili mještani, a čak ni prosjaci, premda privilegirani da traže imućnija domaćinstva.
- Vodim vas na ručak! - zausti Martin kad je mercedes stao u prostranom, ali zapuštenom dvorištu. Na ulazu nas je čekala iznenađena služavka Katica.
- Vidi se da mu trebaju radnici. Jeste li vidjeli kako mu je zarašteno i zapušteno dvorište. I u nedjelju će nas iskoristiti - šapne Miško, stručnjak za neuredna dvorišta.
- Ne ćeš valjda odbiti ručak - odgovorih - možda ću nešto moći ponijeti i za moju djevojčicu?
U ponedjeljak se Kestenovom pročula radosna vijest. Slavek i Miško su kod Martina dobili stalan posao, a ja sam sa svojom djevojčićom preselila na Martinov posjed kao pomoćnica i kuharica, koju će Katica, kroz jedno kraće vrijeme, uvesti u tajne vođenja domaćinstva. Vremešnoj Katici Martin je platio odlazak u pristojnu mirovinu. Bio je to svojevrstan dokup radnog staža kojeg su u ne tako dalekoj prošlosti koristile privilegirane zaslužne osobe kad su naše firme ili ustanove dovele na vrata bankrota.
- Kakva nedjelja! Tko to može protumačiti? Stjepane, što ćeš na to reći - propitkivali su Stjepana, koji je u Kestenovu bio najveći autoritet. Ja sam već tog dana uspostavila kontakt s mještanima i dolazila po namirnice za Martinovo domaćinstvo.
- Posve obična nedjelja. Ja sam vrlo dobro zapamtio onaj dio evanđelja: Koji se ponizuje bit će uzvišen,a koji se uzvisi bit će ponižen.
Nisam čula što je na to rekla Stjepanova supruga Tomica, ali sam Stjepanov odgovor dobro zapamtila: ''Ti se, ženo, ne bi trebala zvati Tomica. Trebala bi se zvati nevjerni Toma.''
Potaknuta Stjepanovim riječima, naredne sam nedjelje prva došla u crkvu na svetu ispovijed. Već dugo trebao je samo mali poticaj da to učinim. Bilo je to točno na moj dvadeseti rođendan. Moja djevojčica, koja ima šest godina, iduće će godine, ako bude sreće, baš ovdje u Kestenovu, upisati u prvi razred. Učinila sam sve što sam mogla da se riješim onog mog grijeha i sad smo kvit s ostatkom svijeta, moja crna djevojčica i ja.
Znala sam da će i ove nedjelje Martin doći na misu. Ponosno je koračao vozeći unuka u kolicima, kojeg je ovih dana prvi put vidio. Došla je i Martinova obitelj, koja je u međuvremenu dobila prinovu i koja mu se ovih dana vratila, čuvši što se dogodilo.
Mještani su ih otprije poznavali, pa njihova nazočnost nije nikog čudila, a ponovni Martinov dolazak na misu nije više nikog posebno zanimao.
Pažnju je privukao naočit plavokosi četrdesetgodišnjak, koji nije živio u Kestenovu. Nitko ga nije poznavao. Meni je srce ustreptalo novom nadom i optimizmom, jer smo mi prosjaci optimističniji od svih ostalih.
Prepoznala sam ga samo ja. Iako je prošlo šest godina i malo se postarao, nije bilo nikakve dvojbe. Bio je to moj otac..
''O, djede, djede, vrijeme je da i ti upoznaš svoju unuku'', bilo je prvo na što sam pomislila.
ZALIJEVANJE OSMIJEHA – AFORIZMI ZA DJECU
KAD JE MOJ TATA BIO DIJETE SVI SU SE BOJALI KAKAV ĆU BITI JA.
ŽELIO BIH DA ME RODITELJI RAZUMIJU BAR TOLIKO KOLIKO SUSJEDA SVOG IVANA S VELIKOM GOVORNOM MANOM.
PO DJETETOVOM SIGURNOM SNU RODITELJI PREPOZNAJU JESU LI OSTVARILI SVOJE SNOVE.
KAD SAM ZLOČEST, MAMA MI KAŽE: KAKAV OTAC, TAKAV SIN. TADA SE TATA LJUTI ŠTO NEMAM SESTRU.
DJECA SE GRANIČARA IGRAJU LOPTOM, A TATE PUŠKAMA
.ZA ROĐENDAN MI POKLONITE ONE DJEČJE SITNICE KOJE SU JOŠ OSTALE U VAMA.
KAD SMO U ŠKOLI UČILI LIKOVE, JA SAM VEĆ ZNAO ŠTO JE BRAČNI TROKUT.
SJEDIM U MAGAREĆOJ KLUPI, A MAGARAC NIKAKO DA DOĐE U ŠKOLU.
TATA UVIJEK IZNENADI MAMU. KAD ONA NEŠTO TRAŽI TATI JE VEĆ PUN KUFER SVEGA.
PRIJE JE MAMA TATU OSTAVLJALA BEZ DAHA, A SAD GA SAMO OSTAVLJA.
TATA VOLI NEOBAVEZNO KARTANJE S PRIJATELJIMA, A MAMA TO OZBILJNO RADI S KREDITNIM KARTICAMA.
KAD NISAM UČIO REKLI SU MI DA SAM FILOZOF, A SAD KAD UČIM, DA BI TEK MOGAO POSTATI FILOZOF.
SUSJED KORISTI ČETRDESET MIŠIĆA DA BI SE NAMRŠTIO. ISTE S KOJIMA SE MOGAO NASMIJATI.
MAMINA TORBA POČELA JE PRESVLAČITI ZMIJSKU KOŽU.
ŽENE SU HRABRIJE OD MUŠKARACA, ONE UZIMAJU I POSLOVE KAO ŠTO JE ČUVANJE DJECE.
UČITELJICA: TKO NE UPAMTI, PONOVIT ĆU MU TO SLJEDEĆE GODINE.
DA SMO BAR ESKIMI. TAMO BI RAZRED ZAVRŠIO ZA JEDAN POLARNI DAN!
ŠKRTICE! KAD SU ZADOVOLJNI MOJIM UČENJEM PODIJELE TO, A KAD NISU POZOVU I MENE.
popis članova