DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josip Cvenić
JOSIP CVENIĆ, rođen je 1952. godine u Osijeku. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a Filozofski fakultet, studij filozofije i sociologije, završio 1976. u Sarajevu. Nekoliko godina radi kao profesor u gimnaziji, a 1980. zapošljava se kao urednik u Izdavačkom centru u Osijeku. 1990. godine izabran je za glavnog urednika časopisa za književnost i kulturu Revija (Književna revija), sve do 2009. Do umirovljenja radio kao tajnik i urednik u Matici hrvatskoj Ogranak Osijek.
Objavljene knjige::
Protumarani zavičaji, zbirka pjesama, Osijek, 1976., Pričanja Heraklitovog kušaća i druga pričanja, proza, Osijek, 1982., Blank, roman, Osijek, 1986., Lektira, pripovjetke, Zagreb, 1990., Čvrsto drži joy-stick!, roman za djecu Zagreb,1994., Udžbenik priča, proza, Zagreb, 1995., Ogledanje s krajem stoljeća, eseji, Osijek, 1997., A drž pevne joystik!, Bratislava, Slovačka, 1997. Kajinov pečat, roman, Zagreb, 1997., Kraljica noći, roman, Zagreb, 2000., Word Perfect mesek, pripovijetke, Pécs, Mađarska, 2000. , Glad, roman, Zagreb, 2003., Mudra budala, basne, Osijek, 2004.,Zaslubena zem, (izbor pripovijedaka), Bratislava, 2005.,Obrnuto prepisivanje, roman, Zagreb, 2006., Volim drugu obalu, zbirka pjesama, DHK, Zagreb, 2007.,
I sve pustiš niz rijeku, priče, DHK, Pula, 2008., Kralica na nokta, roman, Skopje, 2008., Pametni Neumnež, (živalske pripovedke), Šmarješke Toplice, Slovenija, 2008, Povratak vilinskog konjica, roman za mladež, Alfa, Zagreb, 2011., Prostor-vrijeme, poezija, DHK, Zagreb, 2012., Vožnja na mjestu, roman, Matica hrvatska Ogranak Osijek, 2016., Sablasti nad dvorcem, roman, Matica hrvatska ogranak Osijek, 2018.
Gradonačelnik u secesiji, roman, Matica hrvatska ogranak Osijek, 2022.
Nagrade i priznanja::
- «Ivana Brlić Mažuranić», Zagreb – Sl. Brod, za roman Čvrsto držijoy-stick!, 1995.
- «Knjižnica Bibiana», Bratislava, Slovačka, za roman A drž pevne joystik! 1997.
- «Ivan i Josip Kozarac”, Zagreb – Vinkovci, za roman Kajinov pečat, 1998.
- Dobitnik odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 1998.
- Zlatna Arena za scenarij filma Kraljica noći, Festival igranog filma Pula, 2001.
- Povelja osječko-baranjske županije za doprinose u kulturi, 2004. god.
- «Duhovno hrašće», Zagreb – Drenovci, za zbirku pjesama «Volim drugu obalu» 2007. god.
- Pečat grada Osijeka za doprinose u kulturi i književnosti, 2016. god.
KAJINOV PEČAT – roman (uvod)
Grad iznad sebe ima isto ono nebo, možda umornije oblake, kao davnog dana kada je Adam načinio prvi grijeh. Zvijezde su treperile kao i danas, a kosti mrtvih, ubijenih, slagale su se i slažu kao slavoluk, tisućljećima, u piramidu, u kulu, u polis, u zamak, u grad, zatvarajući svakom nasilniku vrata ognjišta.
Grad je poput hrasta, duboko pušta svoje korijenje grleći kosti predaka, a nad njim, žitelji su ptice kreštalice u krošnji ulica, ali i čuvari letenja života. Tu ljepotu ponavljanja slaganja kostiju, nikako da nauče napadači, opkoljitelji, pljačkaši i ubojice; oni uvijek zagrizu u taj bedem i duh im se raskoli sve do grijeha, kajanja i kazne.
Kajin nije poznavao sva zla i zato ga Bog nije dao oštro kazniti, a kasnije, i pored spoznavanja Božjih zapovijedi, do danas je tuđa smrt privlačna bogohilnicima.
POVRATAK VILINSKOG KONJICA – roman za mladež (glava deseta)
KAO DA SE ZNANSTVENA FANTASTIKA PRETVORILA U STVARNOST
Sunce je blještalo, bilo je potpuno bijelo, a grijalo je kao ni jednog ljeta kojeg se Pavo sjećao. Ni tata ni mama se nisu sjećali takve vrućine, bilo je preko 40 stupnjeva Celzijevih u hladu. Majka je spustila rolete, ali kako je nestalo struje na dnu prozora je ostavila malo svjetla. Hladnjaci su se počeli otapati, majka se uplašila što će biti sa smrznutim mesom, pekla je ljetos i papriku i stavila u hladnjak za zimu. U bojleru se voda ohladila, bila je prehladna za tuširanje, ali i za pranje suđa. Za ručak su jeli sendviče kao i za doručak, ni štednjak nisu mogli uključiti. Televizor i kompjutor su isključili iz stand by-a, ako struja naglo dođe da se ne oštete aparati. U obitelj se uvukla nevolja, strah i briga roditelja što će dalje. Otac nazove telefonom stranku, htio je čuti što se događa, ali tamo nije bilo nikoga. Znali su samo da se ostvarila crna slutnja i da se na Suncu dogodila super oluja koja je stigla na Zemlju za samo osam minuta.
- Dogodilo se ono što sam neki dan prepričao mami – reče Pavo ocu - na Internetu su najavljivali sunčevu oluju koja se ciklički javlja svakih jedanaest ili dvanaest godina.
- Što meni niste rekli? – reče otac.
- Ma, tko bi u to vjerovao!? – reče majka.
- Ali ostvarilo se. Sad nemamo struje…
- Vjerojatno su i sateliti oštećeni, pa, ne rade mobiteli, televizija, radio, Internet…
- Oblačite se, idemo vidjeti što se događa u gradu, a morali bismo i nabaviti mnogo namirnica i drugih stvari u robnim kućama.
- Ali vani Sunce prži, jake su ultravioletne zrake…- plašila se majka.
- Idemo onda ja i ti. Navući ćemo majice dugih rukava, stavit ćemo kapu i sunčane naočale – uporan je i odlučan bio otac.
- Idemo – reče majka – a ti Pavo ostani kod kuće, možda dođe ujak i javi neke dobre vijesti.
U samoposlugama i drugim trgovinama bila je neopisiva gužva. Svi su mislili isto: nabaviti hrane za što duži rok. Magda i Mislav napunili su kolica za samoposluživanje s namirnicama u količinama koje prije nisu kupovali. Mislav je uzeo po vreću brašna, šećera i soli. Kupio je deset litara ulja, isto toliko svinjskog mesa, jer je količina bila ograničena. Na red za blagajnu čekali su dva sata, a kada su došli na red, blagajnica je rekla da ne primaju kartično plaćanje, ne samo što nema struje, nego su se vlasnici samoposluge bojali za sigurnost naplate. Magda se uplašila, a onda Mislav izvadi hrpu novčanica iz svoje torbice, platio je gotovinom koju je ranije skrivao u stanu, mislio je, trebat će za crne dane. I ti su dani došli.
Panika je vladala gradom, jer nitko nije znao do kada će trajati nedostatak električne energije. Dok su čekali u redu na blagajni, ljudi su u strahu pričali kako će nestati i vode, kasnije i benzina. Kad su se vratili kući Mislav odlučno reče:
- Idemo kod bake na selo. Ona ima bunar i imat ćemo vodu, ima štednjak na drva i moći ćemo kuhati, prvo ćemo potrošiti meso koje se odmrzava. Svježe meso natopit ćemo u mast i tako ga sačuvati kao što su to radili naši stari u vrijeme kad struja još nije bila ni izumljena. Povrće i voće držat ćemo u hladnom podrumu, a piće za osvježenje zavezat ćemo užetom i spustiti u bunar…
- Otkud ti to sve znaš, tata?
- Iz priča mojih roditelja koji su znali kako su živjeli njihovi preci.
- Ništa nam drugo i ne preostaje – reče majka – idemo na selo i tamo ćemo živjeti.
- Ovdje normalnog života više nema.
- Ali kako će svi drugi, kako će moji prijatelji? Ujo?
- On će se već snaći – reče majka – nažalost svako sebe mora spašavati. Uostalom tko kaže da će nestanak struje dugo trajati.
- Ništa ne znamo koliko je područje koje je zahvaćeno katastrofom? – reče otac.
- Kad je nešto slično bilo u Kanadi, milijuni ljudi ostali su bez struje. Možda je zahvaćena cijela Europa – reče uplašeno Pavo.
- Najbolje da se odmah pakiramo – predloži majka.
PROSTOR-VRIJEME - Zbirka pjesama
KOTRLJAJUĆI UMOR
Postoje u svijetu jednakosti,
neke silnice u potankosti iste,
meke su im granice,
one stoje paralelno,
možda ipak, negdje u daljini,
presijecaju im se puti.
Kotrljajuće grmlje, luta,
ljeti i zimi, gore i dolje,
po livadi i po cesti,
zaustavi se kratko,
slučajno zapne za nešto dobro,
možda ostavi koje sjeme,
i bježi dalje.
Romi putuju i traže,
i u proljeće i u jesen,
po cesti i po šumi,
utabore se kratko,
odaberu dobro srce,
gatare ostave liniju života,
i traže dalje pute.
Kotrljajuće grmlje, granice
ne poznaje, niti može stati,
Romi često nalaze stanice,
konji su stari, umorni i pozni,
i dok grmlje hvata nove zapuhe,
ljudi tamni od noćne vatre,
gube u gradovima ružu vjetrova.
Kotlari ispijaju posljednje čaše
iz pokrpanih pecara,
i jedino snovi ostaju čisti,
snuju kotrljanje kotača,
koje nikad neće stati.
Romi su Shakespearsko grmlje,
što približava se tvrđavi i gradu,
bore se za sebe i više ne kradu,
umivaju krmeljavo lice,
al' bitku gube,
od civilizacijske kuge,
svi postajemo isti bez snova,
putova i vjetrova koji nose.
JEDNOSTAVNO
Ja sam koji jesam.
Rado bih primijenio tu misao,
na sebe,
tako izgleda jasna,
čak ljudski,
ali jesam li…?
Češće nisam, koji jesam,
nego jesam koji nisam.
I Mojsije se bojao,
jednostavnost malo tko razumije,
Ja sam onaj koji jesam!
Reče Bog za sebe.
I tako to traje…
Ostaje pitanje: Tko sam ja?
popis članova