DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josip Laća
Josip LAĆA, romanopisac za djecu i mladež, novelist i feljtonist, rođen je u Dubravicama na desnoj obali Krke 30. studenoga 1946. Kao što mu ime nije pouzdano, jer je kršten kao Joso, tako mu nije siguran ni nadnevak rođenja. Naime, do diplome na Filozofskom fakultetu u Zadru, nakon studija hrvatskosrpskoga jezika i jugoslavenskih književnosti (tako piše na diplomi) i povijesti umjetnosti (Leksikon Školske knjige laže o mjestu studiranja i studijskoj grupi) bio je rođen dvadesetšestoga, kad je pravio radnu knjižicu, matičar mu je otkrio da je rođen tridesetoga, a majka je oduvijek tvrdila da ga je rodila dvadesetosmoga. Ali ni majci nije vjerovati, jer je rodila jedanaestoro djece (Joso je bio deveto dijete). Zato pisac nikad nije slavio rođendane, što se pokazalo dobrim za njegov džep.
U osnovnoj školi u Skradinu isticao se dobrim sastavcima, u gimnaziji u Šibeniku nije se posebno isticao, a na fakultetu je bio osrednji student. Jedino je na diplomskom ispitu iz novije hrvatske književnosti dobio peticu.
Radio je kao hotelski recepcionar u Biogradu, bio gimnazijski profesor u Drnišu, a devetnaest godina je proveo na raznim poslovima u nekadašnjem izdavačkom poduzeću Mladost. Bio je kratko čak direktor izdavačkoga sektora i urednik, ali tek kad je tvrtka bila u raspadu. Skromno priznaje da nije nimalo zaslužan za slom poduzeća. Ostale godine do mirovine bio je glavni urednik u nakladnom poduzeću Mosta, zatim urednik u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, a okusio je i gorki kruh samostalnog umjetnika.
Prvu priču za djecu Dobri duh rijeke napisao je 1976. i poslao je u Modru lastu, ali mu nije objavljena. Iste je godine istu priču poslao na anonimni natječaj istoga lista i dobio prvu nagradu! Ohrabren ovakvim sumnjivim uspjehom počeo se češće javljati pričama u Modroj lasti i na tadašnjem Radio Zagrebu. Od toga je napravio sumnjivu knjigu Kamion trubi dvaput, koju naziva stilskim vježbama, čije tek drugo, temeljito prerađeno izdanje, izgleda pristojno.
Iako je za svoje pisanje osvojio više nagrada (''Ivanu Brlić Mažuranić'' za roman Gospodar od Ključa 1990., Večernjakovu Prvu nagradu za kratku priču 1991., Nagradu Grada Skradina 2010. i Nagradu "Dubravko Horvatić" za kratku priču 2014.), svojim najvećim postignućem drži sljedeće: s nekoliko rečenica u novinama natjerao je jednoga pomoćnika ministra kulture na ostavku, a jednoga piščeva beskrupuloznoga dužnika, nakon što je pročitao priču o sebi, izdalo je srce.
Knjige za djecu i mladež
Kamion trubi dvaput (roman), Školska knjiga, Zagreb 1987., 2. izdanje Ogranak
Matice hrvatske, Skradin 2004.
Gospodar od Ključa (roman), Znanje, Zagreb 1989. i 1990., 3. izdanje Ogranak
MH, Skradin 2012.
Grand hotel (roman), Znanje, Zagreb 1995., 2. izdanje Ogranak MH, Skradin
2005., 3. izdanje Alfa, Zagreb 2012.
Dobri duh rijeke (priče), Mosta d.o.o., Zagreb 1996.
Ovdje čuva King (roman), Ogranak MH, Skradin 2005.
Pa Šu (roman), Ogranak MH, Skradin 2006.
Alfi se vraća kući (roman), Ogranak MH, Skradin 2007.
Posljednja pustolovina – Sunce nad pašnjakom (romani), Ogranak MH, Skradin
2010.
Knjige za odrasle
Nema mira među maslinama (publicistika), Gradska knjižnica ''Juraj
Šižgorić'', Šibenik 1994.
Pravedni pohod (publicistika), Gradska knjižnica ''Juraj Šižgorić'', Šibenik 2000.
Muke sa snovima (priče), Mosta d.o.o., Zagreb 2002.
Atentat (priče), Dan d.o.o., Zagreb 2006.
Rocker i Alkemičarka (priče), Dan d.o.o., Zagreb 2008.
Završni ulomak iz priče Gnijezdo stršljenova
Stršljenova se bojao još od djetinjstva. U njihovoj staroj kući, u rupama u zidu, zlorabeći nebudnost domaćina, nepozvani i neželjeni, stršljenovi su svake godine gradili gnijezda.
Ivan je proučavao razvaljeno gnijezdo s mješavinom gađenja i samilosti. Kad bi prevladalo gađenje, podigao bi čizmu, a onda opet, pun samilosti prema toj nejači, popustio bi. I tako nekoliko puta.
- Neka žive. I njih je Bog stvorio - rekao je napokon i udaljio se.
Onaj uljez, što se primirio na ostatcima gnijezda, ponad žarulje, gledao je u Ivana. Da, Ivan je imao čudan osjećaj da ga stršljen gleda i odmjerava. Zato se i on primiri, prestade se trljati sapunom i pljuskati vodom.
Bila je tiha listopadska večer. Struja i voda puštene su u grad. Proradili su dućani, škola je otvorena. Mnogo se ljudi vratilo u svoje domove. Čuju se negdje u susjedstvu bučne reklame prije televizijskoga Dnevnika.
Sad kad je uredio kuću, i njegovi će se vratiti u grad. Svi će se vratiti. Hoće li se zaboraviti sve što su Srbi uradili ovomu gradu i ovomu narodu?
Onaj osamljeni stršljen odlijepi se od grla, napravi nekoliko krugova i odleti u mrak. Ivan odahnu. Ponovno se opusti i nastavi trljati bedra i potkoljenice, pa prste i među prstima. Pola je vode već isteklo. I opet pomisli kako bi trebao ustati i pritvoriti prozorčić, ali opet odustane. I tako će za koji trenutak završiti s kupanjem.
Počeo je zviždati, onako kako zvižde kupači u prizorima iz filmova. Bilo mu je ugodno. Već se osjećao čistim. Zviždi li on to Mi smo garda hrvatska? Tu koračnicu najviše voli njegov najmlađi sin. Uvijek, kad se vraćao s položaja na Svilaji ili Moseću, Jurica ga je čekao pred hotelom i pratio sve do njihovih prognaničkih soba, pjevajući tu pjesmu. Ivana zahvati ganuće. Još nekoliko dana, pa će se i njegova djeca igrati u svome dvorištu kao što se i on igrao kad je bio dječak.
Oko žarulje zazuja opet jedan stršljen. Nema veze, pomisli Ivan, otići će kao što je i onaj otišao, ili je to možda onaj otprije. Poslije ovoga uletješe još tri. Sad se Ivan pokaja što se zaboravio, predao ugodi i nije zatvorio prozorčić. Četiri su stršljena kružila po kupaonici u sve većim krugovima. Ivan pokuša zaroniti u vodu i sapunicu, ali otkri na svoju žalost, da je dvije trećine vode isteklo, i da se nema gdje skriti. Uznemiren, pogleda prema vratima, a opasni kukci, kao da su pročitali njegovu namjeru, pohitaše u tome smjeru. A kroz prozorčić ih uletje još nekoliko. Sad ih više nije mogao prebrojiti. Iz desne ruke ispusti sapun pokraj kade i posegnu za tušem. Kao da je to čekao, jedan se stršljen obruši na ruku i ubode je. Oštra bol prostruja rukom. Ivan pljusnu lijevom rukom i zgnječi napadača. To kao da je razbjesnilo ostale. Desetak ih se obruši na žrtvu. Ivan osjeti ubod u kosi, pa nekoliko po tijelu. Tek ga sada uhvati prava panika, pa zinu i htjede pozvati pomoć, ali jedan mu se stršljen zaleti duboko u grlo. On se nakašlja i ispljunu ga, ali prije toga osjeti bol u ždrijelu. Sad je gotovo, pomisli i iskoči iz kade. Ali bose, sapunjave noge okliznuše se na pločicama i Ivan pade preko ruba kade. Nova strahovita bol presiječe ga po sredini kralježnice i on se strovali i zgrči na podu. Pokuša otpuzati van, ali donji ga dio tijela nije slušao. Sve teže je disao. Osjeti i kako mu raste jezik u ustima.
Onda sve shvati. Ovo sa stršljenovima ništa nije slučajno. Izišli su iz kukuljica i napali ga oni što im se ljetos smilovao. Grlo je naglo oticalo. Napadači su prestali ubadati. Slijetali su na ono drugo grlo, ondje gdje im je ljetos bilo gnijezdo. Ivan je posve gubio dah, gušio se. Pokuša se proderati, ali glasnice su mu već paralizirane. Samo se začu nerazgovjetno krkljanje. I Ivan uradi jedino što je mogao prije nastupajućega kraja: dohvati sapun i uze posljednjim snagama pisati po podu.
Sutradan su ga susjedi pronašli, gola, pomodrijela, otečena i ukočena. Nisu odmah shvatili što se zbilo, jer su se podmukli napadači bili povukli. Tek nakon obdukcije, kad je obznanjen službeni nalaz o uzroku smrti, počeli su misliti o onome što je Ivan napisao komadom sapuna na plavim keramičkim pločicama. A ondje je pisalo: Sve ih je trebalo zgnječiti.
popis članova