Josip Pavičić

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Josip Pavičić

Članovi društva

Josip Pavičić

Josip PAVIČIĆ rođen je 3. ožujka 1944. u Bjelovaru u činovničkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Bjelovaru a studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završio je i dvogodišnju novinarsku školu u Zagrebu.
Kao novinar, kazališni i književni kritičar i jezični kroničar radio je u Studentskom listu (1964-68), Večernjem listu (68-75), Vjesniku u srijedu (75-78) i Vjesniku (78-91).
Od 1991. do 1994. i od 1997. do 2000. bio je lektor hrvatskog jezika na Institutu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Grazu (Austrija), a od 1994. do 1997. radio je kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu Janusa Pannoniusa u Pečuhu (Mađarska).
Godine 2005. vratio se na stranice Večernjeg lista kao "gost suradnik", sa stalnom tjednom kolumnom.
Sa suprugom Elizabetom, ekonomisticom, i kćeri Anom Marijom, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti, 1993. osnovao Nakladu Pavičić.
Član je Hrvatskog novinarskog društva, Matice hrvatske, PEN kluba i Društva hrvatskih književnika (u kojem je od 1989. do 1993. bio potpredsjednik). Za svoje novinske tekstove dva je puta nagrađen nagradom Zlatno pero godine.
Stručne radove s područja književnosti i jezika objavljivao je u književnim i jezičnim časopisima u Hrvatskoj i Mađarskoj. Uredio je i pogovorima opremio knjige Veselka Tenžere, Ivana Aralice, Pavla Pavličića, Čede Price i drugih autora.
Zaposlen je u Nakladi Pavičić kao glavni urednik.

Knjige:

Na zagrebačkoj partizanskoj fronti (sa V. Stoparom, povijesne reportaže), Zagreb, 1976;
Novogovor, sociolingvistički ogledi iz svakodnevnog života jezika, Zagreb, 1982;
Hrvatska gibanica, polemike i pamfleti, Zagreb, 1986;
Dobacivanje pod krinkom, anonimna pisma, Zagreb, 1990;
Ispod jezika, komentari o jeziku i Hrvatima, Zagreb, 2001;
Roman o romanu Fukara, Zagreb, 2003;
Ponedjeljak ujutro, dnevnik 2005./2006./2007., Zagreb, 2008.

Iz knjige Ponedjeljak ujutro, dnevnik 2005./2006./2007.:

Petak, 18. veljače 2005.

Pjesma o tome kako pada pogođena ptica

Pogodak u krilo
Kos ili okomit pad na zemlju
Ptica okrenuta na onu stranu na kojoj je pogođeno krilo
Vrat i glavu drži ravno
Treba pucati ponovno još dok je ptica u zraku

Pogodak u oko ili glavu bez ozljede mozga
Okomit let u zrak
Spiralan pad na zemlju
Krila raširena
Treba ponovno pucati dok je ptica u zraku ili brzo dotrčati do nje

Pogodak u prsa, vrat i prednji dio tijela
Ptica zabaci glavu, vrat i rep te kao kamen pada na zemlju

Pogodak u krilo
Ako je krilo samo okrznuto
a kost nije slomljena
ptica će pasti na zemlju
ali će odmah potrčati
Ne trčite za pticom
jer nije se dogodilo da bi tko ulovio tako ranjenu pticu
Ako možete, pucajte ponovno
ili za pticom pustite psa

Pogodak u stražnji dio tijela ili "u mekano"
Ptica pokazuje uzetost tijela
Ljulja se
Noge su ovješene
Još samo kratak let
Uginuće
Brzo

Pogodak i okrznuće hrptenice
Znakovi isti kao kod pogotka "u mekano"
ali bez opuštanja nogu
Jedan od najnezgodnijih pogodaka
Ptice odlijeću daleko
a onda još i bježe

Pogodak u trticu
Znakovi isti kao kod pogotka u hrptenicu
samo smrtonosniji
jer su pogođeni važni organi

Pogodak izbliza
Trenutna smrt
Ptica se složi u zraku
Opuštenih krila, vrata, glave i repa pada na zemlju

Na dan druge inauguracije predsjednika Stjepana Mesića

Ponedjeljak, 29. 5. 2006.

    Čekanje
    Bolest hara Hrvatskom, bolest čekanja!
    Razboljesmo se od nje zamalo svi, a najbolesniji su oni koji se grade najzdravijima, a to su naši izabrani predstavnici, dična vlast hrvatska.
    Kad nas je zahvatila, to se ne zna, jer se nitko zbog silne zauzetosti čekanjem nema vremena pozabaviti poviješću te bolesti. Ali da je stara, žilava i sveprisutna, to može primijetiti svatko tko zaviri u bilo koje poglavlje nacionalne povijesti. Pa tu, osim nekih rijetkih i kratkih razdoblja kad se nešto uistinu poduzimalo, i nema drugog do li simptoma čekanja.
    Čekao se glas iz Carigrada, pravorijek iz Rima, čekala se milost iz Budima i Požuna, čekao se mig iz Beča, čekala se presuda iz Beograda. Čekalo se da nas oslobode, da nas zauzmu, čekalo se da nas prime, da nas puste, čekalo se da nam oproste i da nas kazne, čekalo se da pobijedimo i čekale su se vijesti o porazu, čekalo se da odemo, pa da se vratimo, čekalo se da nas ostave na miru i da nas se sjete, čekao se mir, bolji život, normalnost, pa i svakodnevna dosada (dosada je u Hrvatskoj najslađi osjećaj!), ali se dočekalo nije uglavnom ništa, osim novog čekanja pred vratima Europe, u predvorju Bruxellesa i Washingtona i s onu stranu željeznih vrata Haške tamnice.
    Bolest čekanja svakog je dana na vrhuncu u pola osam navečer, kada cijela ova zemlja sjeda pred titrajuće zaslone i čeka. Rijetko kad dočeka više od ništa, ali je i dalje spremna čekati. Do sutra, do preksutra, do ovog i onog važnog datuma, pa i do Sv. Nigdarjeva, ako treba, a treba, jer čekanje je izgleda njezin jedini (bolesni) usud.
    Kad je velemajstor čekanja Vladko Maček 1939. napokon dočekao da se lajbek raskopča, tj. da se država u kojoj je rješavao "hrvatsko pitanje" temeljito preuredi, bilo je prekasno. Zahvatio nas je rat i opet smo bili na čekanju. Sve do početka devedesetih kad je Franjo Tuđman jedva dočekao da može ponoviti Mačkove riječi "Lajbek je raskopčan"!
    Ponadasmo se tada da je s tim (krvavim) raskopčavanjem došao i kraj našoj bolesti, da smo dočekali što smo čekali i da se više nema što čekati. Na velikim vratima koja smo u zanosu otvorili nešto je pisalo, ali u brzini kojom smo kroz njih proletjeli nismo vidjeli što. Kad smo se malo pribrali, ohladili i otkrili da prostor u kojem smo se našli nije baš onakav kakav smo očekivali, vratili smo se pred vrata i pročitali natpis na njima: ČEKAONICA!
    Bolest ne popušta, lajbek je i dalje raskopčan, no mi i dalje čekamo. Što čekamo? Pa čekamo da netko napokon taj Mačkov i Francekov lajbek zakopča. Da vidimo gdje smo, kamo ćemo i kako. Da počnemo živjeti i prestanemo ritualno u pola osam sjedati i čekati. Čekamo da se to dogodi, premda nam je više-manje jasno da se to neće dogoditi dok se tog posla ne primimo sami i ne učinimo tko koliko može, i gdje može. Bitno je da se više ništa ne čeka, vrijeme je da se ozdravi i živi! (VL, 29. 5. 06.)

Ponedjeljak, 1. 10. 07.

    Rupa
    Rupa. Otkad sam je ugledao, stalno mi je pred očima. Iz njezina blatnog dna prokuljala je prljava voda, betonske su joj se stijene provalile, zidovi od zemljanih naslaga urušavaju se, a okolne kuće padaju u nju. Progutala je Kupsku ulicu, a uskoro bi u njoj moglo završiti i cijelo naselje, zajedno s golemim kranovima koji su je iskopali. Nikako da pobjegnem njezinu zastrašujućem zijevu, jer nemam kamo. Ona je svuda oko nas.
    Rupa je već proždrla istinu o početku, a prije ili poslije u njoj će završiti sve u što smo vjerovali. Da je naša zemlja nastala na organiziranom zločinu i da od svih prava što ih imaju druge normalne države zaslužuje samo pravo na pokoru, to više nije mišljenje nekog čudaka iz Banje Luke, nego opće mjesto hrvatske politike. Teorija da je Hrvatska kriva kao i oni koji su je napali i htjeli zatrti nalazi svoje zagovornike i u najvišim hrvatskim državnim institucijama. Da su naše devedesete godine, dakle, vrijeme kad je stvorena Republika Hrvatska, mračno doba diktature i nasilja, to nije stajalište Mile Martića ili kakvog haškog sudca, nego je to mišljenje aktualnog potpredsjednika Hrvatskog sabora, koje se gotovo svake večeri propagira u najgledanijim emisijama Hrvatske televizije!
    Rupa crna i duboka iskopana je i pod ljudima koji su se borili za Republiku Hrvatsku, a povijesno djelo prvog hrvatskog predsjednika već je odavno strovaljeno u nju. Usudi li se tko reći što pozitivno o Franji Tuđmanu i njegovim suradnicima iz herojskih dana, smjesta biva proglašen natražnjakom, kliničkim slučajem ili, u najblažoj varijanti, komedijašem.
    Rupa prijeti i cijelom Domovinskom ratu, a u njoj su već završili mnogi njegovi sudionici. Branitelji su pretvoreni u strašila, a njihova djela i žrtve uglavnom su predmet sprdnje književnih pera i filmskih meštara kojima se širom otvaraju vrata medija i državnih fondova. Ništa u Hrvatskoj nije tako probitačno kao pljuvanje po Hrvatskoj. Što gore misliš o Hrvatskoj, to si u njoj cjenjeniji!
    Rupa guta sve koji odanost vlastitoj zemlji pretpostavljaju klanjanju tuđim interesima. Amerika, Europa, Regija, to su kumiri pred kojima se prostiru hrvatski političari na vlasti i u opoziciji. Hrvatska? To je za njih nešto što im samo zagorčava život. Što manje Hrvatske, to se bolje osjećaju!
    Rupa mračna i hladna utječe na sve što nam se danas događa. Ona je najveći izazov hrvatskog ovdje i sada. Čak više i nije bitno tku je je iskopao, nego tko će je i kako zatrpati. Ozbiljne izglede da u Hrvatskoj nešto izgradi imat će samo onaj tko bude znao kako da rupu pretvori u gradilište, a takvog na žalost još nema na vidiku. Zbog toga me ta rupa opsjeda i plaši da ćemo se na kraju svi u nju strmoglaviti. (VL, 1. 10. 07.)