DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Josipa Dragičević
Josipa Dragičević rođena je 1978. u Dubrovniku. Na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu upisala je studij kroatologije i filozofije, potom i Poslijediplomski studij kroatologije u sklopu kojega je doktorirala s temom Hrvatske književnice 19. stoljeća i njihova recepcija u hrvatskoj književnoj historiografiji. Izabrana je u znanstveno zvanje znanstvene suradnice u polju filologije.
Od 2003. do 2007. radila je kao stručna suradnica za odjele Središnjice Matice hrvatske pri čemu je rukovodila radom dvadesetak stručnih i znanstvenih odjela te organizirala niz znanstveno-stručnih i kulturnih događanja (znanstvenih skupova, okruglih stolova, predstavljanja knjiga, koncerata, izložbi itd.). Od 2008. do 2019. zaposlena je kao znanstvena novakinja, kasnije poslijedoktorandica na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kao vanjska suradnica Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu niz godina sudjelovala je u izvođenju nastave.
Surađivala je na više znanstveno-stručnih projekata, sudjelovala je u organizaciji i radu domaćih i stranih znanstvenih skupova te je autorica niza znanstvenih i stručnih radova, a osvrte i prikaze redovito objavljuje u književnoj periodici.
Autorica je znanstvene monografije Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća u izdanju Ex libris, Zagreb, 2017. Osim znanstvenih i stručnih radova piše poeziju i prozu od kojih se po recepciji izdvaja knjiga za djecu Lina u šeširu (ilustrator Tomislav Zlatić, Sipar, 2014.) koju je Komisija za knjižnične usluge za djecu i mladež preporučila kao jednu od najboljih knjiga za djecu u 2014. te je uvrštena u uži izbor za ilustraciju za Nagradu Grigor Vitez za 2014.
(vesna)
na tvojim rukama
odmaraju umorni
tvojim rukama
ozdravljaju bolesni
iz tvojih ruku
hrane se gladni
na njima počivaju ptice
uplakani oblaci
njima se igraju
psi lutalice
odbjegle žene
tvoje ruke pričaju
s odbačenima
obilježenima
drukčijima
pažljivo
nježno
onako kako
pružaju utjehu
neutješnoj djeci
onako kako ih
obasjava sunce
hlade pahulje
osvježava kiša
ispirući sve tuđe
da napravi mjesta
za novo tuđe
tvoje su ruke svemir
koji stvara nove svjetove
nestalne samo kako bi rađale
nove sigurnosti
tvoje su ruke
tek surogat-majke
postoje onoliko
koliko treba da usreće
one prave majke
i tek ponekad
ljudski sebično
požele
imati
nešto svoje
što će ostati
jer tvoje su ruke
od svih drugih
nevinije
***
imao je pogrešno ime
koje ti nikada nisu oprostili
oni koji su tebi ime nadjenuli
da ga nikada ne izgovore
izmišljali mu nadimke
oni kojima si imena zaboravila
šutnjom ga pozdravljali
nikada uvažili njegovu prisutnost
a ti si to dopuštala
u samoći ih pravdala
odgojem neznanjem nerazumijevanjem
neljudskošću
ime pravdala rijetkima
ni oca upoznao nije
sve što njegovo ima
samo je ime
a ime je nadživjelo
sve
kao što će i vas
uskoro
ime je jedino trajno što
ostavljate u nasljeđe
svom sinu
a on će ga proslijediti dalje
dati drugoj
koja će ga uzeti
nevoljko objesiti djeci oko vrata
ali nikada dopustiti
da se o njemu priča
pokopati ga zajedno s njegovom prošlošću
prošlošću njegova oca
i onih brojnih očeva
prije njega
izbrisat će njegov grad
njegovo odrastanje
njegove prijatelje
prepravit će svaki križ
koji je svatko od njih nosio
zbog odgoja neznanja nerazumijevanja
neljudskosti
***
gledaš ih
sestre majke bake
sve izgubile muževe
davno
davno prije nego si uopće razmišljala
kako je izgubiti polovicu sebe
i biti primorana sve sama
odgajati zarađivati živjeti
voljeti
za dvoje
sve su to bile velike ljubavi
sretne za doba u kojem su nastajale
i rasle svakim danom
zbližavale svakom novom srećom
vezivale svakom novom nesrećom
posvećivale se svakim novim sjećanjem
oplakivao se svaki spomen njihova kraja
gradeći jednu jedinu misao
o vječnosti
kao onom imperativu kojemu se moraš predati
nisi razumjela njihovu samoću
izabranu svjesno
njihovu zatvorenost
kojoj pripadaju
njihove živote koji su stali
i nisu dovoljni sami sebi
pa se dalje grade kroz tuđe
djece unučadi susjeda prijatelja
nisi razumjela ništa
pa obećala sebi da nećeš tako
dok nisi ulovila korak
s onim vremenom
koje kako prolazi
otvara zatvoreno
a iz njega izlaze
svi gubitci
sva žrtvovanja
sve boli
svi teški trenutci
kojima su usprkos
koračale uspravno
uzdignute glave
damski
šuteći o svemu o čemu
se mora šutjeti
pa i o razlogu
izabrane samoće
danas razumiješ
po prvi put
omogućena
svijetu jedino
opravdana
odanost pokojnima
odanost je samoj sebi
popis članova