DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Katica Čorkalo Jemrić
Katica ČORKALO JEMRIĆ, književna znanstvenica, rođena 11. listopada 1936. u Rokovcima, gimnaziju završila u Vinkovcima, diplomirala, magistrirala i doktorirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesorica hrvatskoga jezika na vinkovačkoj Gimnaziji od 1960., upraviteljica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima od 1986. do 2004., gdje uređuje Radove i Posebna izdanja, organizira istraživački rad i znanstvene skupove i glavni je istraživač u projektu Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti i kulturi.
Priredila je i / ili uredila brojne knjige, zbornike, monografije, godišnjake, književne panorame i antologije, trajno zauzeta u promicanju i vrednovanja hrvatske književne baštine, poglavito slavonskoga predznaka.
Priznanja i nagrade: Priznanje Skupštine Općine Vinkovci (1977.); Nagrada Ivan Filipović(1984.); Odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2002.); Nagrada za životno djeloJosip i Ivan Kozarac (2004.); Nagrada za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije (2004.).
Objavila je tristotinjak naslova knjiga, književnopovijesnih pregleda, studija, ogleda, prikaza, predgovora, pogovora i recenzija.
Umirovljena u zvanju znanstvenoga savjetnika živi i radi u Zagrebu.
Knjige
- Tragični velikani u djelu Miroslava Krleže (studija), Osijek, 1987.
- Spomenica Dionizija Švagelja (bio-bibliografija), Vinkovci, 1990.
- Slavonica (studije i eseji), Vinkovci, 1993.
- Vjekoslav Kaleb, Književnopovijesna monografija, Vinkovci, 1995.
- Zavičaj riječi (prigodnice),Vinkovci, 2000.
- Spomenica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima, Zagreb – Vinkovci, 2000.
- Slavonica 2 (rasprave, ogledi i članci), Zagreb – Vinkovci, 2003.
- Pjesnik i pripovjedač Ferdo Juzbašić (studija), Županja, 2004.
- Slavonica 3, (prigodnice, predgovori i pogovori, prikazi),Vinkovci, 2008.
KROZ VUKOVAR U ILOK
Pred hotelom u Vinkovcima 15. svibnja 1997. glumci i književnici iz Zagreba, Splita, Osijeka ... Festival glumca ide na šest godina sanjani put u gradove Hrvatskoga Podunavlja – Vukovar i Ilok. Autobus nas vozi prema legendarnome Nuštru, sjajnim slovima upisanom u divot-knjigu Domovinskog rata. Na suncu blistaju crveni krovovi obnovljenih kuća, treperi zrak i zelenilo krošanja, vihore trobojnice na obnovljenim fasadama neustrašivih Nuštaraca koji su 1991. zaustavili jugo-tenkove. Proljetni ugođaj narušava punkt UNTAES-a i neizbježno, a najteže – poniženje što tuđi vojnik jamči sigurnost našega puta. U pratnji njihova džipa nastavljamo put prema Bršadinu. Ulazimo u zonu sumraka; sve su rjeđi putokazi i prometni znakovi, polja zapuštenija. Probuđena i razlistala priroda s nejednakim uspjehom prkosi civilizacijskoj devastaciji, a poslušna nas cesta vodi prema mitskome Vukovaru, simbolu slobodarstva, Vukovaru s Hrvatskom na Dunavu, u našim srcima i mislima.
Sporom vožnjom prolazimo sustavno ubijanim gradom. Plavetnilo neba ranjavaju osakaćeni zidovi praznih ljudskih domova, brazgotine urušenih krovova, sablasne vizure zgarišta. Zelenilo u Vukovaru još uvijek nema zdravu boju, zakržljale krošnje opasuje korov, prekriva ruševine i okoliš namećući pitanje: Kako su mogli podnijeti zrcalo počinjenih nedjela, spavati, jesti, disati i djecu podizati u tome što je ostalo od izmrcvarena grada?
Nakon Vukovara krajolik je nešto humaniji, no oko vrijeđa pustoš neobrađenih vinograda, nizovi čokota zagušenih travom, iz kojih neće poteći grožđani nektar, jer zemlja traži slugu, a ne gospodara. Ovaj ju je zaposjeo, a nije obradio. Hoće prostor kojim bi vladao, a ne tlo na kojem u znoju lica privređuješ kruh, nad kojim se saginješ i sklapaš ruke u radu. Osvajači ne znaju tu jednostavnu formulu; izgladnjet će na zemlji natopljenoj nevinom krvlju.
U kasni jutarnji sat cesta se usjecima fruškogorskih obronaka uspinje prema Iloku. Dočekuje nas hrvatski istok okupan sjajem rastuće sunčane lopte. Na iločkoj Tvrđi napokon hrvatski stijeg. Pozdravljeni dobrodošlicom europskih promatrača potiskujemo ogorčenje dok s improvizirane pozornice slušamo gradonačelnika, nastupe glumačkih prvaka, ritual Festivala glumca. S lijeve nam strane iločki dvorac s muzejom i galerijom, a s desne rijeka upisana u hrvatsku himnu i čarobni krajolik dunavske okuke. Smješten na uzvisini barokni dvorac Odescalchi dominira okolicom ogledajući gizdavo lice u plavim vodama Dunava. Ovdje u Iloku baš sve kazuje da je stari hrvatski grad, a njegov grb i statut iz 1525. – rječiti su svjedoci.
Glumci nadahnuto zbore, riječi su pjesničke, domoljubne, a opet ne odjekuju istom snagom, ne zvuče svečano. Izvršena je simbolika festivalskoga čina, ali to nije to! Svi osjećamo nelagodu svjesni da je trebalo odradili i tu epizodu kao još jednu postaju križnoga puta, izbliza se suočiti s apsurdom tzv. krajine na hrvatskome tlu, bolnim i u privremenosti, na izdisaju. Zapitaju li se osvajači ikada što im je trebao taj privid povijesti, privid života, privid svega oko njih, ta sveopća neizvjesnost vlastitih egzistencija, tuđih u srednjoeuropskom okolišu drevnoga grada, i što će učiniti sa šestogodišnjim surogatom vlastitih biografija, s godinama izgubljenim na gradnju neizgradive zgrade, potrošenima na čekanje da budne ono što ne može biti? Kamo će i kako u svoje uspomene smjestiti te uzalud življene, besmislene dane?! Hoće li ikad priznati da su krivi nama, ali i sebi i svojoj prokockanoj ljudskosti. Hoće li ikad čuti govor uznemirene savjesti, zamisliti se nad prouzročenim zlom, nad nepravim i nepravičnim činjenjem?! Zaslijepljeni ohološću pokradena posjedovanja, hoće li ikad, i mogu li, naći odgovor na pitanje što su tražili preko prirodne granice lijepoga plavog Dunava koji hrleći k moru neumorno pjeva da svoj narod Hrvat ljubi!
Zavičaj riječi, Vinkovci, 2000.
MATOŠEVA SPOMEN-KUĆA U TOVARNIKU
Apelirajući za Matoševu kuću u Tovarniku oslanjamo se na dva bitna razloga za to: književnoumjetnički i nacionalni, dakle i zavičajni, jer svoju je pripadnost tomu pitomu i lijepome kraju svoje domovine jasno izrekao u Autobiografiji.
Književnik rijetke erudicije, kristalne izbrušenosti i ljepote izraza, Matoš nepotrošivo traje u hrvatskoj književnosti čitavo naše nemirno, ratovima ispunjeno, nesretno 20. st. Po naravi oporbenjak nemirna duha, kritički je prosuđivao pojave i ljude oko sebe stremeći za idealnim u svim narodnim i književnim pitanjima; idealno je bilo mjera ispod koje nije umio, htio, ni znao ići. Zato je imao mnogo protivnika i bio na društvenoj margini, bez zvučnih akademskih titula i sigurne egzistencije, bez stalnih izvora prihoda, osim onih od vlastita pera. Jedini su mu kapital bili darovitost, maštovitost i snaga duha.
Prvi naš profesionalni književnik, pjesnik, pripovjedač i putopisac, esejist i feljtonist, kritičar i polemičar, najvažniji pisac hrvatske moderne, integrirao je u svojemu djelu bitna obilježja europskog modernizma, znalački razlikujući modu dana od mode vječnosti – gradeći modernizam koji ostaje modernim. Zastupao je i branio umjetnost svim svojim bićem, životom i sudbinom. Među fanaticima raznih boja bio je »fanatik umjetnosti« (Matković).
Zapadnjak i Hrvat, osvjedočeni domoljub kozmopolitskih vidika, spoznao je već tada »da je najveća naša strast … Europa umjetnosti, znanja i slobode«. Osnovna misao cjelokupne njegove publicistike bilo je slobodoumno hrvatstvo prožeto zapadnom kulturom i umjetnošću.
Sve što je napisao lirski je intonirano, no pjesme su najdragocjenije u ukupno dragocjenoj književnoj ostavštini; nevelik opus od devedesetak pjesama antologijske je vrijednosti. Glazbeno nadaren, violončelist, majstor trosložnih rima, virtuoz boje i zvuka u jeziku, tražio je ljepotu zbog nje sâme, kao što znanstvenik traži istinu, a pravednik pravdu. U pjesme je skladao svoja nesuglasja i razdrtosti, žestinu i patnju, ranjivost i odlučnost, gorčinu i očaj, umnost i slobodoljublje, snažnu volju i individualnost, čežnju za domovinom i domom. Pjevao je svoj zao udes prenoseći u krhku ljudsku riječ govor nijemih stvari.
Najljepše prozne stranice napisao je kao putopisac svjestan duboke povezanosti čovjeka sa zemljom, dakle i hrvatskoga čovjeka s njegovim krajolikom. Vječiti siromah i prognanik, sanjao je slobodnu i sretnu domovinu, očajnički volio njezinu tradiciju, oplakivao i okajavao njezina stradanja, veličao prošlost. Tražio je i nalazio nacionalni identitet u krajoliku gdje »bilje, brda, zvijezde i mjesečina govore u Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati«. Tu prebiva duša puka i hrvatski je čovjek s krajolikom rođen i srođen, njime okružen i zadan, a naći će u njemu i posljednje počivalište, »jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti neharni sine hrvatski«. Otkrio nam je i zauvijek sačuvao ljepotu i poeziju naših krajolika, što se slikovito nižu na tkanici prelijepih hrvatskih predjela. Otkrivajući u njima energiju i snagu puka, i nalazeći ravnotežu između zakona zemlje i naravi ljudi, proricao je i opominjao: »Teško onome, tko majci ne vrati više, no što od nje primi!«
Stoga svesrdno zagovaramo ideju Matoševe spomen-kuće u Tovarniku na granici hrvatskoga Srijema kao uporišnu točku njegove ostavštine, kulturno središte i okupljalište umjetničkog svijeta – etabliranu iskaznicu hrvatskog identiteta. Dovedimo Matoša u Tovarnik, udomimo ga u vlastitu spomen-domu da se napokon iskupimo za njegove prognaničke,pečalbarske muke i potucanja tuđinom, za iscrpljujuće teško nadničenje za koricu kruha. S Matošem u vlastitu spomen-domu ne trebamo boljega zagovornika i ambasadora hrvatske knjige, i uvjereni smo da bi tu, na temeljima rodne kuće, počinuo taj vječiti lutalica i boem te najzad našao svoj pravi dom. Otuda bi punom snagom širio europska obzorja svoje lucidne misli. Otuda bi se njegovo Djelo još intenzivnije obraćalo javnosti; tu bi se naš dragi Matoš zauvijek nastanio u »svojoj kolijevci«.
popis članova