DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Kemal Mujičić Artnam
Kemal Mujičić Artnam rođen je 14. 02. 1960. godine u mjestu Turbe (BiH). 1980. dolazi u Zagreb i studira Tehnološki fakultet. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na III. programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima. Pjesme su mu uvrštene u petnaest antologija te nekoliko relevantnih zbornika i pregleda suvremene hrvatske poezije Kao predstavnik Hrvatske, sudjelovao je na raznim festivalima u Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji kao i na domaćim književnim manifestacijama. Na III. programu hrvatskog radija izvedeni su mu radio-romani Pet litara benzina i Sarina druga ljubav. Na anonimnom natječaju u organizaciji Društva pisaca, njegova pjesma osvaja prvo mjesto te je predstavljao Hrvatsku na europskom pjesničkom festivalu u Mariboru, u studenome 2011. godine, a 2012. dobiva nagradu 16. međunarodnog susreta izdavača „Put u središte Europe“, kao i stipendiju grada Pazina i jednomjesečni boravak u „Kući za pisce“ za knjigu "Vrijeme za ljubav". Pojedine pjesme i priče prevedne su na njemački, engleski, španjolski, talijanski, poljski, češki, mađarski, kineski, slovenski, slovački i makedonski jezik.
Napisao je nekoliko eseja za radio. U 2018. godini organizirao je novu književnu udrugu Poezija subotom, čiji je aktivni predsjednik i urednik izdanja. Priredio je panoramu hrvatskog pjesništva Komplet za zaštitu građana (2020) i izabrane pjesme Josipa Palade Čuj, Ana, ponekad zapjevamo (2022).
Status samostalnog umjetnika ostvaruje 2003. godine. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.
Objavio je sljedeće knjige:
Petkom poslije ribe, pjesme, Meandar, 1994;
Ples, pjesme, Meandar, 1996;
Zona zoo, pjesme, Meandar, 2000;
Ubrzanje, pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002;
Rad na crno, priče, Meandar, 2004;
Pet litara benzina, roman, Naklada Breza, 2006;
Vrijeme za ljubav, roman, Meandar media, 2010;
Iz nevremena, ratni dnevnik, Alfa, 2012;
Sjaj i bijeda ponedjeljka, pjesme, Meandar media, 2012;
Sarina druga ljubav, roman, Meandar media, 2014;
Pješaci prelaze na drugu stranu, roman, Naklada Breza, 2017;
Put u Rim, bibliofilsko izdanje u 6 primjeraka, Bibliofil, 2017 i
Komplet za zaštitu građana, Poezija subotom, Zagreb, 2020.
POČETAK
Putovati, objašnjavao sam, to je jedini način da se negdje dođe.
Zima je prolazila mimo nas, blaga i neprimjetna,
kilometri su se zrcalili u našim očima,
a nepomični zaseoci načičkani po obroncima
nestajali su brže nego zaborav iz naših obzora.
Putovati, govorio sam, nije bježati od sebe,
to je kao izlaziti, kao prelaziti preko mosta, kao dizati se...
Na radio-prijemniku raspravljali su o klimatskim promjenama,
brzo si promijenila, treba mi nešto življe i luđe, rekla si u ritmu hip-hopa
i poljubila me u uho.
Zima je prolazila mimo nas, blaga i neprimjetna,
a mi smo gutali daljine kao šarene bombončiće,
ulazili u tunele, padali u doline, penjali se,
dodirivali nebo nekoliko puta
na nekoliko načina.
Lagao sam ti, naravno, mlada si, voliš kada lažem.
Na ovoj strani nema ničega.
Samo mi i put ispred nas. I zima koja prolazi.
I ljubav koja se rađa.
NEKAKVO MINUS
Jedno će te zubato sunce,
jedna će te zima,
jedna bijela kabanica prekriti
i tvoje će oči doći
kao male smaragdne, kao pipote i kao plamtile.
A ja ću, vitez tvoj,
a ja ću ti biti topli šal,
a ja ću biti meka rukavica,
tvoja suknja i tvoja podsuknja.
Sunce će biti zubato
i mi ćemo mu se smijati.
Nemoj misliti da te ne volim kad je zima.
Zimi je to malo nevinije.
Kemal Mujičić Artnam
VRIJEME ZA LJUBAV, roman
1.
- Znaš li čitati – pitao ju je polagano kočeći ispred semafora – jesi li išla u školu?
- Znam. I pisati znam. I brojati do tisuću.
Dobio ju je na kocki. Njen, valjda otac, dao ju u zamjenu za zlatni lančić, sat i dva prstena. Njen prepotentni, bahati i lukavi otac. Kockar od glave do pete. Kada je izgubio sav novac, ponudio je nakit. Poslije, kada je i njega izgubio, plakao je, klečao, kleo se da je to sva ušteđevina koju je posjedovao. Naricao je, lupao samoga sebe u grudi, pokušavao mu cjelivati ruke... Ponudio mu je da uzme što god hoće, neka mu šiba leđa, sječe prste, odvede ženu, djecu, neka s njima radi što ga volja - samo neka mu vrati.
- Djece ti tvoje, majke ti tvoje, oca ti tvoga jedinoga, to mi je sve što imam, dabogda živ gorio ako ti lažem, vrati mi moje zlato, brate moj mili, uzimaj za njega što te volja, samo vrati. Čovjek si, vidim ja, dobar si čovjek. Ubi me. Vidi kako sam jadan i bijedan. I glup, jebemu glupost u sto rupa i ovakav život.
Cigo je pravi kockar. Samo - ne zna kockati, pobogu. Ide na sreću. Kada je vidio njegov debeli novčanik, polakomio se. A njega krenula karta. Baš ga je dobro oderao. Evo mu sad. Ostao je bez kćerke, bez mlade petnaestogodišnje princeze koja zna brojati čak do tisuću. A i što će joj više. S tisućom se može sve, od čega god da se krene.
- Skreni negdje gospodine. Zaustavi. Nema nigdje nikoga.
Nije ga persirala, govorila je s njim kao sa sebi ravnim. U prvi mah mu je malo zasmetalo, ali sada mu je to izgledalo simpatično. Na kraju krajeva - ona je njegova, njemu pripada kao što mu pripada svilena kravata ili večernje odijelo.
- Zašto bih skrenuo?
- Popušit ću ti, a možeš šta god hoćeš. Znam ja sve, ne znaš ti šta ja sve znam. Vrati me onda u grad i ostavi negdje.
Ciganska posla, pomislio je. Vjerojatno ovo nije prvi put da ju je otac prodao. Vjerojatno je ovo scenarij koji se odigravao bezbroj puta. Trgovina djecom. Prostitucija, zapravo.
- Idemo do mene – rekao je više zbog provokacije nego iz stvarne namjere da je doista odvede k sebi.
- Neću kod tebe. Stani mi ovdje, hoću van. Ko ti je kriv kad si peder.
Najrađe bi joj dao iza uha, to malo derište usuđuje se s njim tako razgovarati.
- Stani, hej! Gospodine, molim te. Idem van! Vikat ću ako ne staneš!
Vozio je bez ikakvih misli. Osjećao je jedino kako mu vožnja malo po malo vraća dobro raspoloženje. Onaj ga je baš zagnjavio svojom kuknjavom: „Vrati mi moje zlato, ubi, samo vrati“. Naravno da bi mu ga i bez glumatanja vratio. Moglo je proći i bez kocke. Htio im je dati novac, samo tako. Zato što su siromašni i jadni. Nepismeni od glave do pete. Zbog toga je tamo i išao. A, ne! Neće oni novac. Oni su, vele, siromašni, ali ponosni. Zato i jesu siromašni. Što oni misle – da se ponos može mazati po kruhu? Prije će biti da im je bio sumnjiv. Mogli su pomisliti da je nekakav lopov koji ih želi kupiti za jatake ili da je nekakav policajac pa ih ispipava. Nakon nekoliko pića napokon su se uvjerili u njegovu iskrenost. Predložili su mu kocku. Možda su pomislili da je tako časnije uzeti ponuđeni novac. Ni sam ne zna zbog čega, ali je prihvatio ponudu. Sjetio se da je zadnji puta kockao još kao student, za sitne novce. Kartanje je tada imalo svrhu opuštanja nakon napornog učenja. Poslije ga je zaokupio šah. Pobjeđivao je čak i nositelje majstorskih titula. Znao je da su se gospoda zaletjela. Gdje su s njim krenuli kockati – s njim - koji ima matematiku u malom prstu i k tome - slonovsko pamćenje. U stanju je kombinirati sedam šahovskih poteza unaprijed, praćenje karata u kartaškim igrama mu je šala mala. Ona dvojica su se brzo povukli ali ovaj treći ga je brate... što je mislio?! Na kraju su ipak uzeli sve što im je bio donio. I zahvaljivali mu do neba. Onome tvrdoglavom uzeo je kćer u zamjenu za zlato koje je dobio na kocki. Uzeo bi on i sina umjesto kćeri, važno mu je bilo kazniti bahatoga, ali su mu ipak ponudili petnaestgodišnjakinju. Bila je to doista glupa odluka. Sada, kada se potpuno smirio, uviđa da je bio brzoplet. Zapravo su oni njega izigrali. Nije on njima ništa dao, sigurno sada misle, nije im dao ništa, nego bogatun došao po mlado meso. A on – što je on mislio? Nije on Bog pa da kažnjava neodgovorne očeve. Kao da osjećaj roditeljstva uopće i doseže do srdaca takvih ljudi. Što je uopće s njima imao posla?! Trebao im je samo ponuditi: ako hoćete – hoćete, evo, od srca za vašu sirotinju, a ako nećete – hvala lijepa. Što mu je sve ovo trebalo? Vratit će je tamo, odlučio je, vratit će je njenom poduzetnom ocu, može je dalje preprodavati do mile volje. Što bi čovjek s njom?
Noć je bila blaga, kasni sati prorijedili su promet, bilo je ugodno voziti. Baš dobro pa je do vrha napunio rezervoar prije odlaska u predgrađe.
- Imala sam četrnaest godina – počela je iznenada. Smirila se. I njoj je, izgleda, prijala večernja vožnja. – Znaš, gospodine, tada sam se zaljubila. S četrnaest. U jednoga, a nisam to odmah znala, tek poslije. A znaš kakav je bio, gospodine. Zakon, eto kakav. Student.
Bilo mu je drago da se opustila. Pitao ju je hoće li možda sendvič, sok ili nešto drugo, može negdje usput zaustaviti, samo neka kaže. Nije htjela. Počela je tiho pjevati: Ćhajorije śukarije mapirurde palamande...
- To je u jednom američkom filmu, gospodine. Na romskom, majke mi. Uzeli našu pjesmu za
film. Jesu, majke mi.
- Vratit ću te doma.
- Nemoj gospodine, nemoj molim te. Lijepo mi je u autu. Mogu li se s tobom još malo vozati, molim te gospodine.
* * *
Ljeto je tako jednostavno: nebo se do kraja očisti i posuši, a Sunce poveća obujam ili se za nekoliko svjetlosnih godina približi Zemlji (vrag bi ga znao za koliko) i već od ranih jutarnjih sati započne sa seansom. U podne je već sve hipnotizirano i napola pečeno. Temperatura se uvluče u živo i neživo, ništa ne ostavi nedirnutim. Nebo u potpunosti zavlada zemljom i nije rijedak slučaj da mnogo toga sa zemlje nakon ljeta završi na nebu. Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, životinje obuzme neka vrsta ljetnog sna i njihove aktivnosti vezane za prehranu na plus četrdeset zamijeni nagon za dubokim hladom. Ptice i insekti su najaktivniji, jedini oni svojim pjevom i zujanjem daju ritam uspavanoj prirodi.
Gradovi se umire, utišaju. Po trgovima i na otvorenom zatječu se samo oni koji tamo moraju biti, jedni po dužnosti, drugi iz potreba raznih vrsta: najčešće čekaju javni prijevoz koji je u ljetnim mjesecima prorijeđen ili žure u zakašnjelu kupovinu po ono što su trebali još ranim jutrom kupiti, a eto, i njih je ljeto uspavalo. Ljeto je lijeno, sporo i ljepljivo. To najbolje osjete oni nesretnici koji još nisu ugradili rashladne uređaje u automobile, a migolje prema moru u nekoj od brojnih kolona koje su se napravile ispred naplatnih kućica ili u ulazu u neki od tunela na autoputovima diljem cijele države i cijeloga kontinenta. Daleko je more.
- Ja ti kažem, ovaj put ću dobiti. Barem šesticu. Ispunio sam sistem, mora se i meni jednom posrećiti.
To govori debeljuškasti onom do sebe, visokom s novinama ispod pazuha. Repovima strpljivih građana kao da ne smeta vrućina. Loto je ovaj tjedan dostigao maksimalnu svotu namjenjenu sretnom dobitniku: čak dva i pol milijuna eura. Tim se novcima može kupiti jedan cijeli bogati život, a ostane dovoljno i za dugu i sretnu starost. Svi bi najrađe odmah kupili sigurnost i blagostanje za sva vremena.
Kada bi odnekud došlo nekakvo inteligentno biće i promatralo ovu vrstu ljudi koja živi raspoređena oko Greenwicha i koja se diči činjenicom da su zapadnjaci, prvo što bi uočilo bila bi grabežljivost. Možda bi ih usporedilo, to biće te zapadnjake, s nekom vrstom kukaca kratkokrilaca koji ponekad sami sebe žderu.
Još prije nego što se rodi, za dijete zapadnjaka već postoji približno izračunata cijena izdržavanja i školovanja do njegove osamnaeste godine. Dijete je investicija u koju se svijesno ulaže ili ne ulaže, ovisno o komoditetu bračnih parova. Pa i ti bračni parovi, većinom nastali kao plod dobrog proračuna, često ni sami nisu sigurni što zapravo žele.
Ovi koji stoje na plus četrdeset u repovima za uplatu lota i koji žive sat vremena istočnije od Greenwicha, ne razlikuju se mnogo od svoje južne i sjeverne braće: svima im je zajednička misao obogatiti se čim prije i čim više. Što sve nisu spremni učiniti i na što sve nisu spremni pristati samo da bi makar bili u igri za zgrtanje velikih novaca. No, zakon spojenih posuda je neumoljiv: novci iz plićih kad-tad završe u dubljim džepovima. Teorija da priroda uvijek teži poravnavanju, u slučaju raspodjele bogatstva na ovom svijetu ne drži vodu. Po svoj prilici ni na onom drugom, i tamo vjerojatno postoje nekakav hijerarhijski ustroj.
Ovdašnji zapadnjak stalno nešto fehta, računa i zavintlava. To nekakvo inteligentno biće koje bi promatralo ovdašnjeg zapadnjaka moglo bi zaključiti da uzroku ovakvoga ponašanja nije korijen u nesigurnosti za egzistenciju, o ne! Premda i oni najbogatiji pokazuju znakove nesigurnosti, mnogi su lakomi iz čiste obijesti. Jedino im je stalo da na nečemu i nekome zarade: na državi (utajom poreza, na primjer), na susjedima, rođacima, prijateljima, vlastitoj djeci, a o naivnim i dobrodošlim pacerima da se i ne govori. Oni su najsigurniji za podvaliti im mačka u vreći, s njima je najmanje rizika. Gule svi, svugdje i uvijek. Od činovnika do doktora, od odvjetnika do vlasnika mobilnih mreža. A tek oni lihvari, bankari... pa vlasnici firmi koji imaju onu prokletu naviku prijavljivati radnike na minimalna primanja. A katkad ih uopće i ne prijavljivati.
Ima, međutim, u toj vrsti zapadnih ljudi i jedna podvrsta vrijednih, savjesnih i nadarenih ljudi koji su svoj život okrenuli napretku i izgradnji nečega novog. Oni su u manjini, ne strahuju za egzistenciju i pohlepa im nije najizraženija karakterna crta. Za razliku od većine, koja čini gro javnog mišljenja i koja katkad uspije usporiti promijene koje im se nameću, a kojoj su kućni ljubimci draži nego prvi susjedi, ovi potonji su altruisti i nesebično pomažu ugroženima kada god im se za to ukaže prigoda. Jedan od takvih je svakako i Jerko Jareb, arhitekt iz Zagreba.
popis članova