DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Kvaternik Boris
Autor: Boris Kvaternik
Adresa: Gajnice 35, 10.090 Zagreb
Telefon: 095 521 0898
mail: bor.kvaternik@gmail.com
Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Zadnjih nekoliko godina radi kao skladištar.
Do sad je objavljivao poeziju i prozu na stranicama kao što su Na vrh jezika, Booke.hr, Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction Playgrounds, Zvona i nari, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima i novinama kao što su Večernji list, Republika, Vijenac, Alternator, Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas i dr. Radovi su mu izašli u zbornicima Junaci urbane bede, Moj tata plače u kinodvoranama, Hrvatska mlada lirika 2, Petrinjske staze, Dok vlakovi prolaze, Vlakovi još prolaze, Zbornik IV. gornjogradskog književnog festivala, kao i u dvama Antologijama Jutra poezije (2010. i 2020.) te u Sferakonovim zbirkama fantastike i naučne fantastike Sfumato, Abeceda beskraja i Svjetla dalekih obala.
Prva samostalna knjiga poezije Na kraju svijeta izašla mu je 2022. godine u nakladi Jutra poezije.
Počasni je član Knjižnice filozofskog fakulteta od siječnja 2024. godine. Član je Društva hrvatskih književnika od prosinca 2024. godine.
Od ostalih spisateljskih angažmana, autor je pjesničkog predgovora izložbe „Dođe tako čovjeku“ akademskog grafičara Davora Dmitrovića, stručnih radova „Revolucionarni potencijal i aktualnost pojedinih buddhističkih koncepata“ (Fantom slobode, 2018) i „Barlaam i Jozafat: Sličnosti i razlike između indijske legende o Buddhi i njezine kristijanizirane verzije iz starije hrvatske književnosti“ (Riječi, 2021.) te polemičkog osvrta „O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene“ (Vijenac, Zagreb, 2024.)
Nekoliko je godina pisao sve tekstove za dobro posjećeni kulturnjački portal Kurziv.net. Povremeno piše i objavljuje književne, filmske i glazbene recenzije te prevodi sa sanskrta i pālija.
Uže područje njegovog znanstvenog interesa je filološki rad na prijevodima, tumačenjima i dešifriranjima skrivenih značenja u sklopu hinduističke tantričke literature na sanskrtu. U 2024. godini predstavio je svoj filološki rad na prijevodu, tumačenju i dataciji sanskrtskog rukopisa Niruttaratantre u sklopu internacionalne znanstvene konferencije „Azija u kontekstu“ održane na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Rukopis pjesničke zbirke Razglednica od soli javno mu je pohvaljen na natječaju „Anđelko Novaković“ za 2017. godinu. Ušao je u uži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ i nagradu „Sfera“ 2018. godine. U 2019. godini dospio je do finala online poetskog natjecanja „Mili dueli“. Također, ušao je i u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2018. i 2020. U 2023. godini ušao je i u uži izbor za nagradu „Netervanska maslina“ i „Konjanik“. U istoj godini osvojio je 3. mjesto na proznom natječaju „Slavko Kolar“. Godine 2024. ušao je u širi izbor za nagradu „Prozak“.
BIBLIOGRAFIJA
Samostalne publikacije:
- Na kraju svijeta (zbirka poezije, Jutro poezije, 2022.)
Poezija u tiskanim zbornicima:
- Junaci urbane bede (Trablmejker, Beograd, 2008.)
- Moj tata plače u kinodvoranama (HAZ, Zagreb, 2010.)
- Antologija Jutra poezije (Jutro poezije, Zagreb, 2010.)
- Hrvatska mlada lirika 2 (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2015.)
- Zbornik IV. gornjogradskog književnog festivala (Radio Gornji grad, Zagreb, 2016.)
- Petrinjske staze (Strižak d.o.o., Petrinja, 2016.)
- Dok vlakovi prolaze (Gradska knjižnica Dugo Selo, Dugo Selo, 2018.)
- Vlakovi još prolaze (Gradska knjižnica Dugo Selo, Dugo Selo, 2019.)
- Antologija Jutra poezije (Jutro poezije, Zagreb, 2020.)
Proza u tiskanim zbornicima:
- Sfumato (Sfera, Zagreb, 2017.)
- Abeceda beskraja (Sfera, Zagreb, 2019.)
- Svjetla dalekih obala (Sfera, Zagreb, 2021.)
Publicistika u tiskanim časopisima:
- „Revolucionarni potencijal i aktualnost pojedinih buddhističkih koncepata“ (Fantom slobode, Zagreb, 2018)
- „Barlaam i Jozafat: Sličnosti i razlike između indijske legende o Buddhi i njezine kristijanizirane verzije iz starije hrvatske književnosti“ (Riječi, Sisak, 2021.)
- „O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene“ (Vijenac, Zagreb, 2024.)
Beletristika u tiskanoj periodici:
- Avangrad (povremeno u razdoblju 2010. - 2015.)
- Balkan express (2012.)
- Jat (2013.)
- Universitas (2016.)
- The Split Mind (2016., 2017.)
- Večernji list (2019.)
- Alternator (povremeno u razdoblju 2021.-2024.)
- Republika, (2024.)
Objave na mrežnim stranicama:
- Poezin
- Svijet Kulture
- Knjigomat
- Prozaonline
- Bundolo
- Diogen
- Časopis Kvaka
- Društvo živih pjesnika
- Fiction Playgrounds
- Zvona i nari
- Na vrh jezika
- Booke
- ArtKvart
Ostali spisateljski angažmani:
- „Krletka u kanarincu“, pogovor pjesničkoj zbirci Ruševine hrama autora Željka Buljana (Vlastita naklada, Zagreb, 2016.)
- Pjesnički predgovor izložbe „Dođe tako čovjeku“ akademskog grafičara Davora Dmitrovića.
- Nekoliko godina objavljivanja književnih, filmskih i glazbenih recenzija i članaka na blogu Kurziv.net.
- Prevođenje hidnuističke i buddhističke književnosti sa sanskrta i pālija (prva publikacija dogodit će se najvjerojatnije u 2025. godini, potencijalno u nakladi Hrvatskog filološkog društva).
Zastupljenost na književnim natječajima:
- Pohvala rukopisa na natječaju „Anđelko Novaković“ (2017)
- Uži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ (2018)
- Uži izbor za nagradu „Sfera“ (2018)
- Širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ (2018. i 2020.)
- Finale online poetskog natjecanja „Mili dueli“ (2019)
- Uži izbor za nagradu „Netervanska maslina“ (2023)
- Uži izbor za nagradu „Konjanik“ (2023)
- 3. mjesto na proznom natječaju „Slavko Kolar“ (2023)
JAMA POSRED SVIJETA
There's a hole in the world. Feels like we ought to have known.
– Joss Whedon (Angel)
Posred svijeta zjapi jama.
Stvarnost je šuplja poput zahrđalog zvona.
Šupljina odjekuje danonoćnim vapajima.
Pokušali smo živjeti
Ko ptice u divlju zoru,
No netko nam je, neprimijećen,
Ukrao horizonte.
Htjeli smo plivati uzvodno
Ko ribe u utrobi slane majke,
No grlo jame posred svijeta
Vječno žeđa za utjehom oceana.
Željeli smo živjeti
U hladnoj, rahloj zemlji
Poput krtice koja poznaje
Intimu podzemnoga mraka.
No, seljaci su vrijedno preorali polje
I u zemlju zasadili provaliju.
Pokušali smo živjeti
Na dnu jame posred šupljeg svijeta,
A jama nam je brižno pjevušila
Sve dok nismo usnuli.
(Izvorno objavljeno u: Na kraju svijeta (zbirka poezije, Jutro poezije, 2022.)
VRT
Umjesto jalovih riječi,
Posadio bih vrt,
I u njemu bih uzgajao
Samo tuste rajčice,
Jer one su esencija
Popodnevnoga Sunca.
U vrtu bih iskopao
I neugledan bunar
Čije bi se grotlo
Protezalo sve do
Druge strane Zemlje.
Izgradio bih sjenicu
U u njoj plakao često i od srca.
Naučio bih jezik
Brojnih ptica selica,
I pjevao bih s njima
O hrabrosti kišnog oblaka.
Kad bih imao vrt,
Postao bih gospodarom
Ove umorne i trošne Zemlje.
I Bog bi nedjeljom
Navratio na čašu vina.
Nakon što ostarim i umrem,
U mom vrtu bi me zakopali
Te bih prešao u korijenje
I uskrsnuo u vlati trave.
Kad bih imao vrt...
(Izvorno objavljeno u: Na kraju svijeta (zbirka poezije, Jutro poezije, 2022.)
O ČEMU SAM RAZMIŠLJAO DOK SAM RAZMIŠLJAO O SMRTI
O nebrojenim dušama što pršu prema stratosferi,
Rasterećujući bolna križa stare, plave kvočke.
O tišini i o spokoju i o tajanstvu bujne tame
Što smo je upoznali u beskraju, prije prvog plača.
O ženi koja se ni ne sjeća kako je to biti ženom,
I svaku večer uz noćnu lampu puna čežnje sluša
Bat poznatih joj koraka na stubištu uspomena.
O kozmonautu koji urla u tamu iza Mliječne staze,
U šaci glupo stišćući grumen vlažne grobne zemlje.
O vratnicama katedrale što s treskom gutaju mozaike,
Uskraćujući plahom popu spasenje ljetnog dana.
O jednom licu, nečijem licu koje čuvam iza čela.
Oči mu prepoznajem, no usne su mu usne stranca.
O mesnatoj marelici što trune ispod mladog stabla,
Dok mravi izbavljuju košticu iz tamnice rujne kože.
O svemu tome sam razmišljao dok sam razmišljao o smrti.
(Izvorno objavljeno u: Na kraju svijeta (zbirka poezije, Jutro poezije, 2022.)
ZRNCA PIJESKA
Djevojčica u bijeloj ljetnoj haljini sjedila je na plaži pokraj mora. Ponovno je na njoj dočekala zoru novog dana. Iznad nje, na purpurnom nebu, izlazilo je sedam sunaca.
Njezina bijela haljinica bila je prašna od cjelonoćne igre u pijesku. Ispred nje bili su nepregledni redovi malenih skulptura od pijeska koje je te večeri sagradila. Neke od vlažnih pješčanih skulptura predstavljale su kuće, ulice, životinje, ljude, pa i cijele gradove.
Djevojčica je bila veoma umorna od igre. Jedva je čekala da Srebrni čovjek ponovno dođe po nju i povede ju kući. Oči su joj se već počele sklapati same od sebe, pa ih je, da bi se razbudila, svesrdno protrljala podlakticom. Od toga ne samo da se nije osjetila ništa budnijom, već si je u oči i natrunila pijeska.
Tako je sjedila i čekala Srebrnog čovjeka dok su joj se oči crvenjele i žuljale ju poput premalenih papuča. More je lagano zapljuskivalo obalu, već se dotičući njezinih prvih pješčanih skulptura.
Uskoro će plima, pomislila je djevojčica. Ta ju je misao pomalo rastužila jer je znala da su njezinim pješčanim skulpturama sati još malo pa odbrojeni. Plima je, s dolaskom jutra, gutala cijelu plažu.
Ta ju je misao još više dirnula jer je od prije nekog vremena počela uočavati da su njezina sićušna pješčana stvorenja oživjela. Počeli su se kretati uokolo, međusobno komunicirati na njoj nerazumljivim glasićima, zaljubljivati se jedni u druge, sukobljavati se, graditi vlastita zdanja, rušiti stara...
Šteta da moraju nestati, pomislila je ona, podbočivši glavu na laktove dok je potrbuške legla u pijesak kako bi još malo promatrala njoj najbliže naselje pješčanih čovječuljaka. Oni, izgleda, nisu bili u stanju vidjeti nju. To je dobro, pomislila je, jer bi se sigurno jako uplašili. Oni su tako mali i krhki, a ja tako velika. Možda sam prevelika da bi me njihove malene oči mogle obuhvatiti.
- Noćas si se stvarno iskazala - rekao je poznati glas iza nje.
Bio je to Srebrni čovjek. Konačno.
Cijelo je njegovo glatko tijelo svjetlucalo poput dobro uglačanog srebrnjaka na prvim zracima nadolazeće zore. Podigla je pogled prema njemu i nasmiješila mu se. Laskalo joj je što je pohvalio njezin današnji rad. Neki prijašnji nisu mu se toliko svidjeli.
- Hvala - odgovorila je.
- Nema na čemu. Postaješ prava mala umjetnica, znaš? - rekao je Srebrni čovjek.
Ona je zijevnula tako da joj je zapucketalo iza ušiju, a zatim ponovno protrljala oči, ovog puta čistim dijelom svoje bijele haljinice.
- Umorna sam. Možemo li sad doma?
- Naravno, malena.
Pružio joj je ruku, a ona ju je prihvatila. Njegova ruka bila je glatka, kao da je izlivena iz kalupa, i hladna poput leda. Pa ipak, voljela je držati ga za ruku.
On joj je bio jedini prijatelj. Zapravo, on je bio jedina osoba koju je poznavala. Nije imala roditelja. Nije imala prijatelja. Cijeli ovaj otok bio je potpuno prazan, što je bilo čudno s obzirom na to da je bio načičkan rijetkim kućama. U jednoj od njih živjelo je i njih dvoje. No, bili su sami. Koliko je ona znala, možda su bili i jedina bića na cijelom svijetu.
Krenuli su laganim korakom s plaže. Sve jači valići već su počeli rušiti pješčana zdanja najbliže obali.
Djevojčica je pogledala preko ramena sa žaljenjem.
- Zar ne bih ovaj put mogla... -
- Ne.
- ...uzeti sa sobom barem nekog od čovječuljaka? Zar baš moraju svi propasti? Danas su mi ponovno oživjeli.
Srebrni čovjek ju je sjetno pogledao.
- Na žalost ne, malena. Znaš to. Objašnjavao sam ti i prije. To je njihova sudbina. Ne možeš im pomoći. Da uzmeš nekog od njih sa sobom, do podneva bi ti se rasuo natrag u pijesak u rukama.
Ona se na to namrštila. Odjednom je osjetila kako joj se u kutovima očiju podmuklo sakupljaju prve suze. Prkosno ih je otrala rukom.
- To nije pošteno - rekla je.
- Naravno da nije. Ali ne stvaram ja pravila.
- Ne želim noćas ponovno na plažu. Ne želim još čovječuljaka koji oživljuju i moraju ponovno nestati - rekla je.
- Ići ćeš. Nastavit ćeš sa svojim radom. I to je neizbježno. To je tvoja svrha. Ti si arhitekt, ja sam nadzornik. Stvari tako stoje. Naše želje i naši motivi potpuno su nevažni. Zato ne tuguj, malena. Mi samo činimo ono što moramo.
Ona je uzdahnula. Srebrni čovjek nije bio baš neki tješitelj, ali joj nikad nije lagao. Govorio joj je kako stvari stoje, u redu. Nije se prema njoj ponašao kao prema djetetu, već kao prema sebi ravnoj osobi. To je ipak bilo nešto.
- Navečer ćemo dakle opet na novu plažu? - upitala je.
- Da.
- Koliko ćemo još plaža obići? Koliko plaža uopće ima na ovome otoku? - upitala je ona.
Pogledao ju je i ponovno se tužno osmijehnuo, kao da je tješi.
- Odgovor ti se ne bi svidio, malena. Mislim da ću te njega poštedjeti.
Ona je umorno uzdahnula.
- Ali, zar se ne možemo barem jednu noć odmoriti? Zar ne možemo barem jednu noć ostati kod kuće?
- Znaš da ne možemo, mila. Žao mi je. Previše toga ovisi o nama.
- Na primjer, što? - upitala je ona tvrdoglavo, iako joj je odgovor bio poznat već od ranije.
U njegovom glasu nije bilo nestrpljenja zbog njezinog zapitkivanja. Možda tek trunka saučešća, kao i vrlo mnogo odlučnosti.
- Mnogo toga ovisi o nama. Vrijeme. Prostor. Sada. Onda. Tada. Zbog toga moramo ustrajati - rekao je.
- Iako sve što napravim mora nestati? - upitala je ona.
- Da, iako sve mora nestati - odgovorio je mirno.
- Kako to ima smisla? - bila je ona uporna. Ova duga noć posebno ju je umorila, te je osjetila da postaje razdražljiva. Pokušala se obuzdati i razbistriti misli. Zadnje što joj je trebalo bilo je da ponovno zaplače pred Srebrnim čovjekom, kao da je još uvijek beba od dvije-tri godine.
- Možda ćeš jednom razumjeti zašto mora biti tako - odgovorio je on. - Ali ja ti to ne mogu reći. Moraš do toga doći sama.
Krenuli su malom pošljunčanom cestom prema unutrašnjosti otoka. Vodio ju je kući, na počinak, kao i u osvit svake zore. Nebo je postajalo sve svjetlije dok su iznad njih blijedjele bezbrojne zvijezde.
Kad su već bili blizu kućnog praga, Srebrni čovjek se okrenuo prema njoj.
- Zaboravio sam te upitati, kako si nazvala današnju kreaciju?
- Ne znam. Nisam razmišljala o tome.
- Smisli joj ime sada. Smisli ime i čovječuljcima. Zaslužuju ime.
Ona je zastala na pragu i zagledala se u sve modrije nebo iznad sebe. Nekoliko minuta je razmišljala – minuta, sati, tjedana. Bilo je teško procijeniti koliko dugo, jer vrijeme na ovom mjestu nije značilo mnogo. Bio je to jedan od trikova Srebrnog čovjeka. Mogao je produžiti noć koliko je god bilo potrebno, uvijek joj omogućujući da završi svoje nebrojene pješčane kreacije. Činilo joj se da je od trenutka kad je u suton počela graditi prve jednostavne strukture u pijesku prošlo milijun godina. Ili deset milijuna godina. Ili sto milijuna, pomislila je.
Vjerojatno i jest.
Na kraju se osmjehnula, shvaćajući da je pronašla primjerene riječi.
- Dakle? - upitao je Srebrni čovjek, i sam se osmjehujući. - Kako si nazvala današnji rad?
- Zemlja. Ljudi. - odgovorila je ona.
- To je dobro ime - rekao je on, s odobravanjem joj promrsivši kosu svojom hladnom, srebrnom rukom. - Pristaje im.
(Izvorno objavljeno u: Abeceda beskraja (Sfera, Zagreb, 2019.)
popis članova