DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ladislav Prežigalo
Rođen sam 18.1.1948. godine u Hrvatskom Zagorju (selo Selno) kao šesto dijete od ukupno sedmero djece roditelja Lacka i Barbare Prežigalo. Osnovnu školu završio sam u Selnom i Krapinskim Toplicama, a 1963. godine dolazim u Zagreb, gdje se nakon Tehničke škole zapošljavam. Uz rad 1977. godine diplomiram na Fakultetu za vanjsku trgovinu, a 1968. godine magistriram na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Liriku sam počeo pisati kao osnovnoškolac i ta ljubav prema riječi u stihu, nije me napustila do današnjih dana. Napisao sam, preko 6100 pjesama, izdao 28 knjiga, a gotovo isto toliko imam pripremljenih za objavu. Uz pjesme, moju najveću ljubav, napisao sam i muzičke drame: „Kako da ti snenoj kažem zbogom“ i „Sudbine“; komične monodrame „Udovica i „Političar“; komedije „Nikad nije prekasno“ i „Idi, pa vidi“ i mjuzikl „Crna kuća“. Mnoge pjesme su uglazbljene u izvedbi naših poznatih pjevača ozbiljne i zabavne glazbe. Uz mnoge funkcije u gospodarstvu, sportu i umjetnosti, posebno sam ponosan na članstvo u Hrvatskozagorskom književnom društvu i Društvu hrvatskih književnika.
Zbirke pjesama
1. IZGUBLJENE BRAZDE
2. SJEĆANJE NA ZABORAVO
3. OSMIJEH U SVITANJA
4. PUTOVI KRIJESNICA
5. LJUBAV JE SRCE
6. IZVORI BLIZINE
7. DALJE OD VIDIKA
8. UREZANO IME
9. IZGUBLJENA LJUBAV
10. TRAG ZA TRAGOM
11. POSJET OLUJE
12. ZAGRLI ME I ŠUTI
13. MAJČINO BLAGO
14. LUTANJA KROZ VRIJEME
15. ISPOD POVRŠINE
16. ČAROLIJE VALA
17. ŠAPAT U NARUČJU
18. ŽIVOT U JEDNINI
19. SJENA MOGA SNA
20. MJESTO ZA MENE
21. CVJETNI SPOMENAR
22. ČAROBNE USPOMENE
23. TAJANSTVENA USIJANJA
24. OZNOJENA SVITANJA
25. IZDIGNUTE STIJENE
26. MUTNA OGLEDALA
Crni brzojav
U društvu hladnog betona
Izgubljenih kolosijeka,
U ruini zabačenog perona
Starica danima svoje dijete čeka.
Pričvrstila oči
Do bespomoći
Na izlizane stranice voznog reda.
Prstima traži,
Srcem prugu, a dušom stranice gleda.
„Rekli su
Da će se brzo vratiti,
Da rat ne traje dovijeka.
Trud će se isplatiti,
Izbristrit će se krvava rijeka.
Izvrtilo se i suvše mnogo vijesti,
Obećani snovi
Od obećanja su počeli se tresti,
A sumnja plovi...
Čitam tvoje zadnje pismo,
Svečani doček na ovom peronu,
Makar, o tome na rastanku pričali nismo.
Znala sam
Da ću te opet, sretnog,ugledati u vagonu“.
U sjenkama zaraslih pragova
Odlutalih pruga,
U mnoštvo pregaženih tragova
Uvukla se neizmjerna tuga.
Vrijeme je nestajalo,
Tišina je zviždala umjesto vlaka.
U nadi je tinjalo,
Budila se zebnja svakojaka.
Potoci suza kroz sjećanja škilje,
Pokorno tijelo strpljivo korača,
Nečujno moli okrutne zbilje,
Za trunku sreće umjesto plača.
„Okitila sam cvijećem tvoju sobu,
Tapšam tvoj krevet po jastucima.
Brižljivo premećem najdražu robu,
A najdraže slike čuvam u oblacima.
U sjećanju noći svijeća sagorijeva,
Plamenom tražim izgubljeni dah.
Noćima i sumnja dozrijeva
I onda me prožme majčinski strah.
I evo me ovdje, kraj voznog reda,
Na peronu bez vlaka.
Osluškujem kako škripi kreda
I šutnju nestalih đaka.
Čekam osmjehe dalekog tutnja,
Obnavljam redom djetinjaste slike.
Ne dam da mi naprasna slutnja
Suzama dirne beskrajne vidike...“
Istrošila se rasklimana klupa,
Od čekanja zahrđale šine.
Čudan nemir i starica skupa
Čekaju dašak u buci vedrine.
Oslabilo tijelo,
Kosa od nestrpljenja sijeda,
Koraci se utišali na betonu.
Odnio vjetar ostatke voznog reda,
A vjerovanje ostalo sanjati na peronu.
Zagrlio poštar staricu u brizi,
Pokretom mašte sudbine prepričava.
Pucale su nade u sklopljenoj knjizi,
A zadnja je pukla
Utjehom crnog brzojava.
Duha pelina
Vu Zagrebu sem delal
Za gospodu,
Vuglena sem zmetal.
Škole nisam spelal.
Furt sem nekaj zanovetal
I kak odrasli osel
Morel sem,
Prema zaslugi,
Najti pametnejši posel.
Dosti je bilo zjaka,
Hmajguvanja.
Otec je rekel:
„Sinek, kaj delaš od sebe bedaka.“
Nikej več nije pisnul,
Ali kak da me je spekel
I vu meni je se vijuge stisnul.
Tačke sem polovne kupil
I na rasprodaji
Dvije lopate, pobirače.
Pljunul sem v roke,
Z vratima zalupil,
Švicom natopil gače,
Budil pospane obloke.
Friške sem rose upil
I gural pred soboj
Počrnele kotače.
Rintal sem od kmice do kmice,
A nekad i vu nedelu.
Od žulov su mi rasle zazubice,
A od vuglena
Saki den stvoril bi novu kapelu.
Kak da mi je bile žmehke pri sercu,
Na oca i mater se se zmislil.
Bog zna,
Zakaj vu mukama navek mučiju,
Vesele se bistričkom gvercu,
Z žuljami vu zipki spiju,
Nedelom moliju svoje svece.
Zakaj tak srečni zaspiju
I vu sebi tiščiju
Su brigu svoje dece.
Bog zna
Dal se otec s blagom spomina,
Dal mater reuma muči,
Dal imaju cajta za kupicu vina
I kak da se gase škiljave luči
I je li se vu hiži zgubila duha pelina.
Spominal sem se soboj i delal,
Zmetal,
Nametal,
Kubike sem vu tačkama pelal.
Živel sem
Od jegera, luka i špeka
Kak da sem si priuštil žemlu
Ili čušpajz od fileka.
Za večerju bi nekej spil,
Vu pameti kušnul zemlu
I gruntal
Gde zutra za žlakom bum bil.
Peneze sem čuval kak oči.
Kupil bi grunta male,
Svojima bi htel pomoči.
Htel bi nekaj več meti
I vu hiži i vu štale.
Htel bi nekej i na stranu deti,
Veštice nigdar nisu same spale.
Materi bi kupil novu krunicu,
Stara se je zlizala.
S ocem mam drugu računicu:
Vrnul bum zipku
V teroj ga je babica zibala.
Dali su je zbog penezi,
Kak suvenir.
Iskal sem je na skritoj stezi,
Pratil kak pastir.
Otec bu srečen kak dete,
Kak da je našel mir
V zibanju grude svete.
A kad bum v nedelu v cirkvu došel,
Zglancan v svetečnoj obleki,
Si buju zevali,
Pitali buju:
„Kaj je to onaj bogec prošel?“
Zgledali buju kak pizdeki
Teri su radi grunta
Grbaču punici dali
A i pucku bi najti htel,
Videla bu da v Zagrebu služim.
Najlepšu bum v dušu del,
Se žele bum joj dal.
Gosti bum takve mel
Da nihče vu selu
Dnevima ne bu spal.
A i velečasni se bu primil za oltar
Kad bu videl
Kakav sem mu v buštrici ostavil dar.
I tak sem navek gruntal,
Boga sem molil
Da mi zime ne bi spuntal,
Da mi muke ne bi prolil,
Da mi molba ne bu pozablena.
A ja sem senjal,
Z droptinami se kučil,
Živel zbog vuglena,
I nigdar ne bi menjal
Kaj se nisem za jale izučil.
Jadi pod jastukom
Bilo je kasno.
Ušuljao sam se do kreveta.
Ti si kao spavala.
I u snu si bila zabrinuta,
Srepnjama obasuta.
Lijepa
Kao i sva ova ljeta
Kojima si igru dodavala
I darivala radost svijeta.
Bilo je kasno.
Za noć prisjećanja i prekasno.
Umorno zamišljen sam sjeo i sjedio,
Sudbinom prebirao
Tražio u djeliću dio
U kojem sam griješio i pogriješio.
Što sve na kraju vrijedi
Kad najdraži samo odlaze.
Čekanje blijedi,
Sudbine prolaze,
Ništa je posrijedi,
A vjetar samo nestanke slijedi.
Sjeo sam kraj tebe i osluškujem,
Osluškujem,
Valove daleke zavodljive rijeke
U kojoj daljine čujem,
Ljubav za kapi poštujem
I žuborom lati budim u naručju jeke.
Kad bih mogao prošlost probuditi,
Promijenio bih,
Promijenio bih zamagljene prijetnje,
Sjećanja koja će izluditi,
U naporima uzaludne šetnje.
Sjedio sam
Zamišljen kao nikada do sada.
Zamislite,
Muzika sa bezbroj violina,
Jedne note, priča opijena,
Savršenstvo usnulih milina,
Nježnost oko srca pripijena...
Ali
Nedostaje kašalj slušatelja,
Razgaljeno zabavište
U kojem ćudi prijatelja
Pronalaze svoje igralište.
Razmišljao sam,
A osjećao da čavrljamo tišini,
Nekoj davnoj mjesečini,
Nekom našem tajanstvenom zovu
Uskrslom za priliku ovu...
Možda me i primila koja kap više,
Možda se zebnja nemoći obećala,
Pa, umjesto da trag izbriše,
Ispija uspomene pritajenih zala.
A možda je to darovan grijeh,
Izvana šaren u duši neuspjeh,.
Možda smo premalo davali,
U nedaći očajavali,
Očekivali previše,
Da bismo sa strhom spoznavali
Kako sreća u nesreći diše.
A možda samo samo davali,
Prelazili preko nestrpljenja,
Bezbrižno spavali
U iskrama zapaljenja.
Možda i nismo dovoljno čuli,
Tražili oprost za običaj truli.
Možda, možda i možda!
Možda i ja nisam trebao biti tu,
Razmišljati
Gdje sam pogriješio,
Kakav sam se javljao u snu
I koga sam nepravedno tješio.
Legao sam,
Zagrlio najdraža ramena,
Znao sam da mi čitaš misli,
Da te muči dah vremena,
Da su jadi pod jastuk se stisli
I da noć nam neće biti snena...
Pod jastukom jadi zbore,
Premeću pamćenja daleka.
Ne plaču,
Tugom ne govore,
Da ih jutro suzom ne dočeka.
Politička kuhinja
Nekom ne smeta
Derutna pamet,
Izgubljeni sram,
Nerazumni namet,
Dobiveni kilogram,
Osmišljeni zaplet...
Ali smeta
Što vidim
I previše znam
I nisam od drveta.
Na žalost,
I to zaborave
Pa se zaigraju,
Šepure.
Zasluge svoje slave,
Pred zamkama titraju,
Izmišljaju procedure
Koje ne znaju
Jer i obveze jure
I visoka politika,
Po običaju.
I u tome
Ja im smetam
Jer previše znam.
Politička kuhinja!
Treba pronaći način
Da se uguši plan,
A ne pokvari začin,
Koji se zbog
uzvišenog obroka
Priprema u četiri oka.
Romansa,
Obrok za dvoje.
Iziskuje povjerenje,
Premalen je za troje,
Škrt je za svjedočenje,
Siromašan za ustroje,
Opasan za proširenje,
I tu je problem.
Kako uzeti moje,
Izbjeći vrenje,
Reći
Da zakletve ne postoje
I da oživi poštenje.
Nekomu ništa ne smeta,
Kuhaju raznovrsna jela.
Ne pitaju
Kolika je šteta
Ako u smislu ne vide djela.
PTSP!
Govorili su mi
Da imam dara
Za klošara
Ili štrajkom
Izmorenog prosvjetara.
Nisu za mene škole,
Dnevne obaveze,
Moljakane dozvole,
Nezasitne veze.
Imali su pravo,
A bilo je hrđavo,
Mrzio sam štrebere,
Izbjegavao ulizice,
Pamtio štemere,
Servisirao mezimice.
Godina,
Kao vjetar prođe,
A ja još uvijek na početku.
Pamet nikako da dođe,
A knjige su
Izgradile zagonetku.
I onda,
Posvađali se političari
I dogovorili ratno stanje,
A mi smo
Kao uljudni paničari
Nasjeli na pripremljeno sranje.
Disalo je smradom
Kao da
Pokvarenu dušu diraš
I žališ za nasladom
U kojoj
Prolivene žuči skrivaš.
Upisali me u dobrovoljce.
Čudnovata, prošarana škvadra,
Nalik na nevidljive moljce
Za umiranje nije bila kadra.
Mislio sam:
Sve je prolazna avantura,
Ples na žici,
Razmirica s nekog žura,
Stajanje na trepavici
Ili
Zadivljeni opis nekih ura
Provedenih u nesanici.
Ali,
Sve je nestalo u šali.
Postali smo mali,
Zbilja se promijenila,
Krv je potekla,
Srdžba se pjenila,
A molitva je
U strahu klekla.
Bježali smo,
Tražili sjenke ustajale,
Umirali na kiši,
Strepnjom iskopali kanale,
Grlili zaklon viši,
Mrznuli u inju,
Dozivali posustale,
Sanjali kuhinju,
Žalili odustale,
Proklinjali svetinju
I dogovore propale.
A neki,
Neki najbolji dečki,
Oprostite na suzi,
Ostali su iza
Odmarati ležečki
S krvavom mrljom na bluzi.
Oprostite,
Bili su korijeni pravi.
Vjerovali su grudi,
U majčinstvu tvrdoglavi,
Prezirali su potkupljene čudi.
Pirjale se u prkosu pobjede,
Uozbiljila se lica,
Preko noći pojavile se sijede.
Nestalo je propalica,
Školskih ulizica,
Maminih mezimica,
Bezličnih stramputica,
Glupih trzavica.
Mrtve su pokapali inati
Ljubav je snagu prosipala.
Gruda nam je bila mati,
A ponos,
Utjeha učestala.
I odjednom kraj.
Usaglasili se interesi,
Osuđen je osjećaj.
Nemoć se kesi,
Liječi se doživljaj,
A krivnju
Promiču uprimjesi
Za novi događaj.
Ukrali nam ideale,
Suzili horizonte,
Svrstali nas u budale
S nepotrebne fronte.
Govore:
Tko nas sa mržnjom zavadi,
Gdje smo omirisali blud.
Za one
Izgubljene u nadi
Izmislili su sud.
Koja šmrkava pravica,
Režirana iz fotelja,
Uz srkanje kavica
I odurnog istražitelja
Bez žila kucavica.
Ne znaju oni
Da se i metcima kosi,
Da se tijelo
Od izdajstva raspada.
Ne znaju
Kako želja ranjenike nosi
I koliko je u grudi
Krvavog jada.
Jednima nerazumno sude,
Nestale brojkom oslovljavaju.
Čudne riječi za utjehu nude,
A sjećanja zlostavljaju,
Početke zaboravljaju.
Priređuju nam zabave prazne,
Dijele nam diplome i značke,
Smanjuju dogovorene kazne,
Nude sezonska lječilišta,
Uče nas živjeti naopačke,
Prebrisuju u nama ratišta,
Sudbinom poklonjena stratišta.
Politika Truje Svoje Pobjednike!
PTSP!
Sve mi je to prokleto jasno!
Vrijednost je gaziti podanike
Za uzvišenje časno
U igrama vječitih gubitnika.
Što da danas žalim,
Gdje da suzu pustim,
Komu da osmijehom malim
Patnje u povjerenju izustim.
Trebaju me samo
U bunilu zova,
U nekom nedoraslom pokriću.
Ne znaju put iz snova
I onda na posramljene viču.
Sjetim se često
One priče o klošaru,
Prosvjetaru,
Nerazumne škole,
Ovaj uputa u košmaru
Gdje sve uspomene bole.
popis članova