DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Lilijana Domić
Lilijana Domić, kulturologinja, profesorica likovne kulture, urednica, diplomirala na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, studirala u Zadru, Zagrebu, diplomirala na Instituto linguistico Mediteraneo u Pisi. Kontinuirano prisutna u području publicistike s prilozima iz područja likovne kritike i esejistike. Najprije objavljuje u Novom Listu, potom u Vjesniku, tijekom osamdesetih stalna suradnica u tjednom prilogu Vjesnika Panorama subotom. Književnu produkciju započela je sedamdesetih godina stihovima, koji su apostrofirani nagradom «Drago Gervais». Prvu samostalnu zbirku tiskala je 1979. i naslovila ju je, kako je zamijetila kritika „ programatski «Zb(i)rka», naglašavajući naslovom i sadržajem faktor svojevrsne predmetnosti teksta“. Osamdesetih godina posvetila se prozi, objavljujući niz pripovijedaka u književnim časopisima, Republika, Dometi..., ukoričenih 1984, u knjizi «Šest smrti Veronike Grabar».“Narativni postupak Lilijane Domić karakterizira također racionalna kombinatorika. Osim jasne konstrukcije njezine pripovijesti otkrivaju eruditske i fantastičke crte, a uz kozmopolitske mitske sastojke javlja se i potreba otkrivanja ambijentalnih crta, pa čak i moguće hermeneutike zavičaja. Vračajući se pjesničkom izričaju, odlučila se za komplciranu i zahtjevnu formu sonetnog vijenca: „Platonov trokut“, HSN, Zagreb 1992.“ Na tom tragu izdvajaju se nadalje zbirke soneta uz esejizirane glosarije: „Disciplina cvijeća“, naklada De Casotti, Zagreb 2004. i „Arionova vrata“, Susreti na dragom kamenu, Pula, 2013. (rukopis „Arionovih vrata“ predhodno je ponio nagradu „Mate Balota“).U devedesete godine ušla je dakle s projektiranom i priređenom zbirkom sonetnih vijenaca, također sa romanima od kojih izdvajamo „Notturno Benković“, fragmenti objavljeni u časopisu Letter 1992. pod naslovom „Kradljivac pisama“, potom, „Bitkula, Augustinova sestra“, u formi pripovjetke tekst je objavljen u časopisu Kolo, Matica Hrvatska, Zagreb, 1994.
U novom mileniju, uz sustavno objavljivanje likovnih kritika i eseja, posvetila se, „starim“ istraživanjima na temu Francuskoga paviljona u Zagrebu (iz programa L.Domić za Galeriju SC-a valja izdvojiti autorsku izložbu „U sjeni Francuskoga paviljona“ iz 1992.). Na tom tragu upriličila je studijsku izložbu „Francuski paviljon“ uz istoimeno izdanje, Modulor, Zagreb, 2005. i „Mogući standardi moderne“, s posvetom prvom kritičaru arhitekture A.G. Matošu, Modulor Zagreb, 2014.
Izdvojeno iz biografije: od 1987- 1991. - urednica u redakciji časopisa za arhitekturu i oblikovanje Čovjek i prostor – javljala se sa književnim i likovno-teorijskim prilozima u časopisima, Dometi, Republika, Lettre, Forum, Kolo, Marulić, III program Radio Zagreba. Objavljivala je teme iz hrvatske suvremene arhitekture i umjetnosti u talijanskom časopisu za arhitekturu, dizajn i likovnu kulturu L'Arca u Milanu. Od prosinca 1991. – 1995. ravnateljica je Galerije Studentskoga centra u Zagrebu. U tom razdoblju kreirala je program Galerije SC-a s realizacijom 48 izložbi od kojih prvu u nizu, u prosincu 1991., samostalnu izložbu akademika Ferdinanda Kulmera uz tekst Nedjeljka Fabria, valja izdvojiti kao svojevrsnu „hrvatsku Guernicu“. Uz napomenu, ciklus slika Ferdinanda Kulmera koji 1991. obrađuje strahote rata u Hrvatskoj i apostrofira „hrvatski izlazak“ ne samo da nailazi na negativne kritike nego je zaboravljen. Usporedbe radi, može li se zaboraviti, točnije zatajiti „Guernica“ Pabla Picassa. (F.Kulmer bio je profesur na ALU u Zagrebu, kreativni promicatelj trendova u slikarstvu sa produkcijom, primjerice, u prestižnoj Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu na temelju koje je nastao MSU, član HAZU.) Ovi podaci pripadaju biografiji L.Domić jer je izabrala, obradila, organizirala i postavila izložbu Ferdinanda Kulmera 1991.
Slijedile su u Galeriji SC-a od 1992-95 izložbe sjajnih generacija umjetnica/umjetnika koje su i u ratnim okolnostima potvrđivale visoku razinu hrvatske recentne i suvremene umjetnosti. Rad u Galeriji SC-a podrazumijevao je svojevrstan urednički status: od kreiranja programa, komunikacije, interakcije među izričajima, pa i generacijama u područjima vizualnih umjetnosti. Nizale su se izložbe kako onih skoji su sudjelovali u Domovinskome ratu, tako i onih umjetnika koji su još studirali ili pak predavali na ALU u Zagrebu. Likovna scena bila je usprkos ratu u Hrvatskoj bogata, s naglaskom na iznimnim vrijednostima radova nove generacije mjetnica/umjetnika, što danas potvrđuju akademskim statusima, iznimnim izložbama i drugim javnim istupima. Niz vrijednih izložbi stalo bi po strani, nedokumentirano, nezabilježeno da nije bilo programa Lilijane Domić. Usprkos poteškoćama sačuvala se tako mogućnost kontinuiteta u prezentiranju umjetničkih, kulturoloških, semiotičkih vrijednosti.
Napokon, živeći godinama na relaciji Rijeka-Zagreb, Zagreb – Rijeka, s novim interesima za baroknog skladatelja Vinka Jelića, aktualnim nizom proznih uradaka obnavlja „hermeneutiku zavičaja“. Na tom „opsesivnom“ tragu napisana je knjižica soneta „Arionova vrata“ sa svojevrsnom posvetom rodnome gradu, Rijeci sv Vida.
Profesionalno je radila u statusu više savjetnice u Uredu za odnose javnošćuom Vlade Republike Hrvatske. Od 1985. članica je DHK. Članica Matice Hrvatske, Studijske sekcije ULUPUH-a.Veći dio radnoga vijeka provela je u statusu samostalne profesionalne djelatnosti s članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Živi u Zagrebu.
Lilijana Domić, Putopisna poema, Dometi, godina 10, broj 12/1977
Lilijana Domić, Ahil i Pentesileja. Dometi, godina 15, broj 8/9, 1977.
Lilijana Domić, Zb(i)rka, ICR Rijeka 1978. (rukopis je 1974..prije objavljivanja ponio jednu od nagrada Drago Gervais)
Lilijana Domić, Šest smrti Veronike Grabar, CDD, Biblioteka Quorum, Zagreb 1985.
Lilijana Domić, Pigmalija, Mogućnosti, Split, 1990.
Lilijana Domić, Platonov trokut, Hrvatska sveučilišna naklada, Biblioteka Kairos, Zagreb, 1992.
Lilijana Domić, Disciplina cvijeća, Naklada De Casotti, Zagreb, 2004.
Lilijana Domić, Nikola Koydl, likovna monografija, Kontura, Zagreb, 2007.
Lilijana Domić, Metafore o navigaciji, RINAZ, Rijeka, 2010.
Lilijana Domič, Arionova vrata, Susreti na dragom kamenu, Pula, 2013.
Likovne mape:
Lilijana Domić i Ivo Šebalj, Motiv, Pasji skok, naklada Šebalj, 1989
Lilijana Domić i Maja Franković, Cvijeće drevno, bibliografsko izdanje F&F, Rijeka 1999.
Lilijana Domić, O zeleni cvijeću i snijegu, emisija Poezija naglas III programa Radio Zagreba, posvećena Vladimiru Nazoru.(Sonete čitale Lela Margetić i Nina Violić) travanj, 1997.
Lilijana Domić prisutna je in continuo u hrvatskoj likovnoj i kuturološkoj publicistici. Osamdesetih godina 20 stoljeća pratila je likovnost i kulturološke teme u Vjesnikovoj rubrici kulture i tjednom prilogu Panorama subotom. Iz opsežnog popisa, uz dosta premišljanja, ipak izdvajamo one najranije književne i likovno teorijske tekstove, kao znakove u vremenu. U današnjim virtualnim sažecima provociraju sami naslovi (autorski naslovi uz tekstove). Ponajprije iz časopisa Dometi::
Dometi, godina 11, broj 12, 1978, Lilijana Domić, Sjećanje na avangardu
Dometi, godina 13, broj 2, 1980, Lilijana Domić, Za oblikovanje razlike
Izbor najranijih osvrta i likovnih kritika na temelju arhivske građe:
Mogućnost preobražaja, L. Domić
Izložba Zlatka Kutnjaka i Ranka Dokmanovića – Galerija Vincent – Kastav
Novi List, februar/veljača, 1979
Prisutnost mladih, L.Domić
Salon mladih, Umjetnički paviljon, Zagreb
Novi List, 20/21. 01.1979.
Kozmički ugođaji , L.Domić
Uz izložbu Velebita Restovića, Mali Salon, Rijeka
Novi List, 1.02.1979.
Pitanja urbanizma, L.Domić
Osvrt na knjigu Zdenka Kolacia „Vizije i ostvarenja“
IPK Mladost, 1979, Zagreb
Novi List, 30.03-01.04.1979.
U kontekstu balona, L.Domić
Samostalna izložba Zvonimira Pliskovca . Gradina Trsat
Novi List, 07.06,1979.
Dvostruka kreativnost, L.Domić
U povodu premijere kratkometražnog filma „Automati želja“
filmskog kritičara, prof. Alda Paquole – kamera Goran Trbuljak
Novi List, 15.06.1979.
Dokumentarna naiva, L,Domić
Samostalna izložba Mije Kovačića – Mali Salon, Rijeka
Novi List, 22.07.1979.
Agresivno slikarstvo, L.Domić
Uz samostalnu izložbu slika Ive Kaline – Gradina Trsat
Novi List, 14..09.1979.
Fundus krajolika, L.Domić
U povodu Mediteranskog kiparskog simpozija – Labin 1979.
Novi Llist, 15.09. 1979,
Dorečeno i nedovršeno, L.Domić
U povodu retrospektivne izložne Ernesta Tomaševića
Umjetnički paviljon,.Zagreb/Moderna Galerija, Rijeka
Novi List 12.11.1979.
Hod po galeriji, L.Domić
Uz izložbu Antona Hermana i Franza Bertholda
Mali salon, Rijeka
Novi List, 1979.
Poetičnost stereometrije, L.Domić
Uz izložbu Zdravka Milića, Gradina Trsat
Novi List,1979.
Domišljena igra, L.Domić
U povodu samostalne izložbe Josipa Diminića, Gradina Trsat
Novi List, 1979.
Sferične kompozicije, L.Domić
Uz izložbu Belizara Bahorića – Narodni dom u Dragi
Novi List ,1979.
Deset za deset
U povodu izložbe likovnih umjetnika Rijeke i Banja Luke, Pomorski i povijesni muzej, Rijeka, Novi List, 03.06.1980.
Totalitet slike
U povodu retrospektivne izložbe Ede Murtića, Moderna galerija, Rijeka
Novi List 23/24.02.1980.
Lice pseudonima
U povodu izložbe Andre Verlon-a alias Willia Verhanfa, Mali Salon, Rijeka
Novi List 01/02.03.1980.
Ispod zavjese
U povodu izložbe Dražena Filipovića, Branka Martinovića i Maura Stipanova,
Mali Salon, Rijeka
Novi List 27.05.1980.
Gesta i simbol
U povodu izložbe Claudia Franka i Ermana Stelle, Mali Salon, Rijeka
Novi List, 01.07.1980.
Tendencije suvremenog pejzaža – Istarska sabornica 02.07. – 31.08.1980.
Lilijana Domić, predgovor katalogu 20 anala, Poreč 1980
Grafika masama
Nešto iz povijesti underground stripa
Val, podlistak Novog Lista, 25.05.1979.
America nowise
Uz izložbu America now, Zagreb jesen 1979.
Val, podlistak Novog lista,13.12.1979.
Lilijana Domić bila je voditeljica i autorica programa Galerije SC-a u Zagrebu u razdoblju od 1991-1995, gdje se propitivala hrvatska ovodobna i recentna umjetnost. U realizaciji autrskoga programa Lilijane Domić izabranim izložbama obrađeni su recentni likovni fenomeni, uz popis autora.
1991/92; 1992/93; 1993/94; 1994/95
-Ferdinand Kulmer, Croatia Fenix, 20.12.1991-16.01.1992
-Dražen Grubišić, Nedjeljko Mikac, Nož 1992.
-Žarko Jovanovski, 1992.
-Robert Šimrak, Handl with care, 1992
-Groupe Croate: Vesna Kovačić, Vatroslav Kuliš, Dubravka Lošić, Mladen Mikulin, Zoltan Novak, Zlatan Vrkljan, Grand Palais, Pariz – Galerija SC-a, Zagreb 1992.
-Nova sakralna umjetnost – Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Kruno Bošnjak, Josip Botteri-Dini, Branimir Dorotić, Ivo Dulčić, Dora Kovačević, Kuzma Kovačić, Mladen Mikulin, Branko Ružić, Đuro Seder, Milivoj Šegan, Marija Ujević, Šime Vulas, Jure Žaja
-Ad hoc cabaret, Artistička družina Ad hoc, 1992.
-Lovro Artuković 1992.
-U sjeni francuskog paviljona, u suradnji s Arhitektonskim fakultetom 1992.
-Nada Novosel, 1992.
-Dražen Trogrlić, Nevjeroca nesanica 1993.
-Anton Vrlić, /Magmatična mjesta,1993
- Od križa do znaka:, Pater Gajšak, Ferdinand Kulmer, Ljubo Ivančić, Zlatko Keser, Željko Kipke, Edita Schubert
-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Piktoplastike, 1993.
-Markan Radeljić, 1993.
-Davor Mezak, Roberta Vilić, 1993.
-Vatroslav Kuliš, 1993.
-Ksenija Turčić, 1993.
-Ivan Lacković Croata, 1993
-Marijana Birtić, 1994,
-Vesna Popržan, 1994
-David Peroš Bonnot, 1994.
-Božica Matasić, 1994
-Ante Strinić, 1994.
-Žarko Jovanovski, 1994.
-Josip Gračan, 1994
-Matko Vekić, 1994.
-Tomo Savić Gecan, 1994 .
-Vesna Pavlaković, 1944
-Dražen Macolić/Vesna Kovačić, 1995.
-Sanja Sašo, Doba Titana, 1995.
-Đuro Seder, 1995.
-Tomislav Buntak 1995.
...
Uz navedene projekte Lilijana Domić sustavno radi na izložbenim koncepcijama surađujući sa institucijama u kulturi i izdavačima, obrađujući tako opsežnijim esejima hrvatsku ovodobnu umjetnost i estetske fenomene današnjice.
Izabrano::
1990. Anton Vrlić, Galerija Galženica , Velika Gorica
1990. Dubravko Adamović, Galerija Galženica, Velika Gorica
1991. Retro POP, autorska koncepcija Lilijana Domić, Galerija Galženica, Velika Gorica
1993. Proširena slika, autorska koncepcija Lilijana Domić:
Dražen Grubišić & Nedjeljko Mikac, Vesna Kovačić, Siniša Majkus, Robert Šimrak, Mirjana Vodopija; Galerija Galženica, Velika Gorrica:
2002. Blanka Petrinec, Galerija NOVA, Zagreb; Državni arhiv u Rijeci
2003. Marko Spalatin, Kabinet grafike HAZU
2003. Duje Jurić, Kortil, Rijeka
2001. Mirjana Zajec Vulić, Državni arhiv u Rijeci
2'004. Dušan Džamonja, DAR i Galerije Trsatske gradine, Rijeka
2005, Mladen Veža, Državni arhiv u Rijeci
2005, Dubravka Babić, Palača Milesi, Split
2005, Bruno Paladin, Kortil, Rijeka
2005, Nina Ivančić, Kortil, Rijeka
2005, Francuski paviljon, Galerija Modulor, Zagreb
2006, Lljubomir Stahov, Koritl, Rijeka
2007. Sanja Sašo, Kortil, Rijeka
2007, Alem Korkut, Kortil, Rijeka
2010, Matko Trebotić, Klovićevi dvori, Zagreb
2011, Dora Mihaljević, Galerije Likum, Zagreb
2011, Matko Trebotić, Velika galerija Grada Zaboka; Kabinet grafike HAZU, Zagreb
2014. Mogući standardi modern, Galerija Modulor Zagreb
Izabrani popisi, u vremenima sekularizacije koja traju, navodno ne bi smjeli pripadati biografiji književnice ali navodim ih u spomen povjesničaru umjetnosti i književniku Matku Peiću.
Lilijana Domić, „Arionova vrata“, Susreti na dragom kamenu“ Pula, 2013.
Oculi tui Deus
Za vavek naprvo va velih potrebah
zabimo se dobro ko biva va lepom.
Još su huji vroki šegavih besedah
ki vide milost razlivenu svetom.
va semu ča sunce tiče dok zahaja
blešće Tvoje oči nad Učkun, nad morem,
komać projdu ure sega ča prihaja
vavek je za goran most z lepotun storen.
Ki si moj Gospode tihi ali hudi;
iže va zorici nežnoj od rumeni,
iže va oblaku belejem od studi.
Rumenprstom veje i okna probudi,
neka se opiru z leptun zibrani
va očima Boga, va očima judi.
Laetamini in Domino
Hodeć va Gospodu ćutiš odozgora
kot daž pada milos va svetlosti placa.
Hodi va Gospdu črez kale do mora
se do gradskih vrata pokle Standardaca.
Pokle gradskog smrada, pokle stupa srama
opiru se vrata, puti va tujine
ke blešće va kresu. Gospod je sa nama.
u stvarnosti sunca nestvarne daljine.
Ako je tu lepo pred portunom Grada
kako je tek onkraj, pokle modre gore
kad u smiraj dana oblačićih stada,
nebeskom vunicom rastkanom nad morem,
pregrću koprenu od zore do zore;
opirući vidik na Lepotu storen.
Molitva u Gospodinu, molitva u krajoliku, razi mora. Nekad, 1610, pred vratima Grada, baš kao danas, na vrhu lukobrana. Nekad sprud pred gradskim vratima, danas, hodimo po vodi; Molo longo. More ostaje pod nogama soleći isti kristalni krajolik. Svjetlost ulazi, i geografski, na Vela vrata pronoseći u odsjaju kvadrata obris otoka, siluete planinana. Molitva u gospdinu, Rika je beli grad med dvema gorama, med odorima crnike i morskih trava, med izričajima...
Florete flores
Naredil je čudo; neka cvate cvetje.
Čera ga ni bilo. Jutra isponova,
prehodi nam zima. Mogućnosti neće
nestati z mrzlinom koja svijet okova.
Ah, lepo je videt zi kristala snega
još belje zvončiće, z krunum zemju tiču.
Klanjaju se Svetlu ča struji iz sega
ča z početkom leta stori novu priču
Mrzlina je tekar okvir za ognjišće
ko se z cvetićima pretače va lesu,
i dok hitra bura pometuć putiće
vabi se ča klija zi stare čehuje
iskra će z kamika potaknut va kres...,
navijestiti dobro, obrnut se huje.
Gaudent in coelis
Od neba na Učkun nič čudnovateje
kad s istoka sunce odvaja orise
od nebeskih sfera. Tekar hude veje
dubokim sjenama zaklanjaju klise.
Potem, z rumenprstom zorice do dana
Gora će kot crekva držati nebesa.
Osvrtom zarudi sva zapadna strana
onput kad zabati izrone zi kresa.
Njihove se plošće zlate va modrini
pak se čudom svetla obrnu va turne
ki zvone jutarnju slavu va visini.
Po temu se rumen spravljena za sutra
ponavja nad Gorun va sutone burne
pak ćutimo vreme od čera za jutra.
Cantate Domino
Na Sjever hitaju si puti zi Grada
Na sjeverozapad putevi za Parnas.
Štite stari miri uz breg od Zagrada
zagonetne pravce. Nalazimo danas
uz visoke mire, skrivene gomile,
koje pamte limes, oprez legionara,
vizir na usjeke kamo hude sile
ne nalaze način proći kraj stražara.
Ipak, za posluhnut z mićega klaustra
puli Vele crekve pripravja se kanat.
Najprvo tihani. Potom glasna, žustra,
uzlazi nad turne pesan Gospodinu,
skladna i opora slavi sveti zanat:
od zrna do kapi - pretvorbu va vinu.
Justum deduxit
Hvalu dobročinstvu ne povej zaludu
dobrog dela trag je zarad Pravednosti,
va delu jubavi za druge, va trudu
ko ne ve tašćine, ne zna oholosti.
Pravedni nas uče kako hodet tragun
pred kem sama dragos i dobrota hodi
tu nima hvastanja, nametanja s vragun
leh strpjeno delo ča šegave vodi.
Kade ću nać mira leh med pravednima
ki blešće kurajem, ne boje se znati,
poveju istinu, blagodare sima.
Skromnost delo krasi, se se z višeg zame:
od slabosti hvale, hvalu nadom skrati.
Pravednos je vero za tebe i za me.
Sancti et justi
Vrnimo se z puta črez klanac pod dračun
za karun lešice od grobničkog kraja.
Zemite si dragi z velun zaimačun
puni su krtoli. Gozba zavičaja.
Kot čera je bilo, od huma do visa
zibrane besede leh med gradinama
kratice kroz plamen, govor samog smisla
pasevaju Pašac kari s potribama*
Senjal za dobru noć onima s Trsata
šalje z blagoslovun Sveta Katarina.
Za njom Barbarica, braneć gradska vrata
pred Svetim Mikulom pohaja se hiže.
Z brajdi puna zlata klokoće mišina
darujući snagom i bolne i brižne.
*pasevaju Pašac kari s potribama
Preko hrpta Sv. Katarine, brega preko kega je pasevala "mlječna staza” hodela je naša mlekarica doma va Grobnik. Jutra, u krug, spušćala se do Orehovice, potem va Grad na Rečini. Čuda let naprvo stazama Sv Katarine hodele su izvidnice, stražari, trgovci, putnici...Med Katarinom i Trsatom, med gradinom i postajama komuniciralo se vatrom: gradovi su bili povezani sustavom vidikovaca vidljivih z kule na Trsatu, z Grobnika, Jelenja do Čabra, do Severina, Bosiljeva, Ozlja.. .Uspon za Gradom, Zagrad do Kozale, gdje su tekli puti i prečaci nad klancem Rečine, oduvijek je bila “mliječna uzvisina”; strmina nasuprot visoko „postavljenom“ zrcalu mora. Toponim Kozala govori sam za sebe...Kad su u Jelićevo doba kozari dolazili prebrojavati, pregledavati gradska stada, musti, klati, potom, na buri sušiti meso, bio je to prostor određen suhozidima, gromačama, velim mirima, uz tri osnovna pravca koji su vodili u Grad. Pokle kad se stada povlače pred novom urbanizacijom, pred stancijama, vilama, novim komunalnim lokalitetima, dolaze grobničke mlekatice, pojedinačno, čuvarice staza, vidikovaca, odmorišta i zaika. Otvarale su nove pute od Orehovice kroz klanac Rečine, čuvale stare staze kroz Pašac, preko Sv Katarine, potem kroz široko područje Kozale. Otuda se otvara vrhunaravan vidik na Kvarner, na Učku. Na povratku doma, va grobničke zaseoke sve su se aure skupljale u bljesak; za sunčana vremena zlatno more, pučina preklopljena k nebu, beskonačni vidik u zakrivljenom zrcalu koje drži Trsatski breg i vis Sv Katarine uz hrbat Drenove sve je blistalo i bridilo na buri. Mlekarice su se uzdizale, lagano, izprašnjenih kotlićih, gotovo ne dotičući zemlje do putićih za bregun uz prastaru stazu za Pašac, gdje proljetnice rube vodu...Pratile su ih tvoje oči Gospodine, blagoslov umrežen u raskoši krajolika, utisnut va saki kamik i cvet ki se opira od Božeg pogleda. Koja su zajednička mjesta svih naših djetinjstava, onog Vinka Jelića, onoga Lovre Matačića, Ivana Matetića Ronjgova, Lovorke Ruck, Dragana Babića, Dore Mihaljević, Danijele Ažić, ...vizir na more, krajolik, Učka, senzacije svjetlosti, bura...ljepota dostatna za pamćenje, za sporazumijevanje među stoljećima.
Vulnera Domine
Osjećaš, Gospode, dušu koja traži
kot naše ča išću snagu u jubavi,
tu kade ni jala, tu kada ni laži,
pod zavetnom slikom ka milos zaslavi.
Poćuti, Gospode, se žeje i nade.
Razberi med žejan se ča ni betežno,
niti raspadljivo. Ča med rukam klade
obraze anjela. Otari hi nježno.
Z vremenum nevere prohode nevoje
zmešane va buri z trnjem arbor grade,
ružu od vetrova. Se od Tvoje voje,
zefir-maestralu, eolu vjetricu
ča va kontrapunktu, jugo, buru klade,
ki rude obraze i potiru tmicu.
Deus qui nos
Va sakoj nevoji imet će kuraja
ki utehu išće, ki sa Bogom hodi.
Neće past va kušnju, z ufanjem će trajat,
s dnima od nevoje vera ne zahodi.
Nevoja je slabos, huda tentatione,
neč ča z vragun dojde a z virun odhodi.
Gloria in excercis zi turneh ča zvone
opre vrata dobru ča z miron prohodi.
Tuka pd turnima, med nevojnicima
ki va mrklinama pazeć žižak luči
kantaju do crekve hodeć k zornicama,
zazivaju Boga, išću blagoslova;
a Milost će sama sa suncem svanući
potaknuti svetlo va krugima, z nova.
Doctor bonus
O dobri. Gospode, oslobodi rana
se bolne, neboge, oslobodi valje,
tiho, ispod glasa, plašta poderana
slomljenih kolena, ispod tuje halje
molela je mat: i za spasenje hćeri,
prebirala molbe za spasenje sina.
Prija mrtvog zvona ko breca k večeri,
pokle lačnog stola zvala Gospodina.
O dobri, Gospode, milošću iscijeli
se bolne, neboge, slomljenih kolena
trudne od nevoje, ki su ponemeli.
Tiho, ispod glasa prije nego svane
utihnut će načas molitvica njena.
S prvim glasom jutra: Iscijeli nam rane.
Quae est ista
Ka si Milostiva, od sih oneh žena
ke su osluhnule besede anjela
z miron, va pokori paduć na kolena
z molitvun prez konca do jutra, od čera.
Vrhu sega ča je, sega ča je tuka,
se bliže Rečini, se daje zahodu,
tvoje kretnje drage, ispružena ruka
i kolena ka se naziru va hodu.
Homo pul Trsata poišćimo milost
pred ličce Gospice koja skladnim likom
zagovara ljubav, potiče na život.
Jušto sama rados obnavlja prisutnost
one pred kom ćemo poniknuti nikom
slaviti Dobrotu, klanjati se. Tu smo.
Salve Maria
Bugarenje glasih va besedah, riječi
oblikuju zvonke molitve vjernika.
Slušaj kako pjeva, gledaj kako kleči
Na licu mu ushit, u očima Slika
ča vodi naprvo k ostvarenju žeja:
Pomozi mi Gospo Dobru vjerovati.
Z žejami će onaj ki dare dopeja
pri svetom oltaru lačan blagovati.
Med dareh pronajdi smirne, tamjana
za okadit kuću, sveto pomazanje.
Od mirisnog daha posvećenog dlana
do tihog pjevanja molitve ča zija
z glasi seh nebogeh bolno pokajanje,
ponavjat besedi: O, Salve Marija.
Iste cognovit
Zamisleli su Dobro va semu ča vide.
Videli su radost va semu ča žude.
Tako va krugima se na dobro zide
kade se šegavi va blagosti zbude.
Ne moru poć skupa oholost i Znanje,
se trđa oholost zaprta va sebi,
ka ne zna oćutit blagos, pokajanje:
hvasta se, ne vidi jude va potrebi.
Blago njin ki Dobro va semu poznaju.
Va trajnoj mrklini razbiru lučice,
ne proklinju mraka sa ufanjem traju.
Opiraju okna, užižu dušice;
užižu, uzdižu skritom dobru lice.
Pale mića svetla ne proklinju tmice.
Isti sunt triumphatores
Opira se crekva, hodimo kapeli
kade ćemo trudni tuj na kolena past.
Oltar med oltari u dostojnoj mjeri
čuva Svetu sliku. Tuj rože ćemo klast.
Okolo nas Sveti, va zlatu se množe
vojske anđeoske, Mihael ih vodi.
Dirnuta vizijom duša kliče: Bože!
U stvarnosti bure hodiju po vodi
svetice z oltara dok z palmami tiču
saki vršak vala, brodići i jidra.
Saku nam potrebu, i velu i miću
obrće u dobro mnoštvo pobjednika.
Okrunjena čela, milolika, vedra,
s majčinim pogledom med njimi je Slika.
Benedicam Dominum
Z Malin, Velin vratim struje blagoslova
rastu do obala. Prehiće se more.
Va zrnima soli saka kapja z nova
zaštirkat će z mirun izbejene store
ke dotiću nebo, belo i se beje.
Prepliću oblake z vezun monograma,
sol i kapje rose rastiru med veje,
oćućene dahe, dodir Dobra sama.
Zora z blagoslovun opre moru vrata
ko se rastočeno k vrhu gore penje.
Sa sakim pomakom sunčanoga sata
užižu se iskre za oganj uz pute
ki nosi žujene tepline i vrenje.
Stokrat blagoslovi va semu se ćute.
Domine Deus meus
Gospodine Bože, o dobroto sama,
povej mi besedu, opri mi sveti lug.
Podari utjehu hodet ću prez srama,
potakni žeravu, razgrni mrtvi lug.
Va ognjišću srca ča se razgorelo,
s kojin ću zakurit se žarke molite.
U nadi za dete ča je ponemelo
opri mi, potrgaj ruzinave bitve.
Tihano je tiho pred zoru moj Bože.
O valja nam valje odagnati studet,
smiriti zloduhe ča nevoju množe.
Zakuriti oganj u svitanja modra,
skupit milodare, sunda prvu rumen,
s utjehom riječi, razgovora dobra.
O pretosium et admirandum
Va prstencu sunca, rascvetano polne,
zažimlje mirise, dišiju lešice.
Skrita va gromaču sjena smokve plodne,
trag sunčane ure od zore do tmice.
Velo slatko drevo ploda dragocjena,
drago proviđenje pokle trudna hoda.
Zlatna pokaznica i njezina sjena
va koj će nebogi iskat zlata ploda.
Saka je košćica vrijedna udivljenja,
zatvara cjelinu. Konac djelo krasi,
konac i početak, u krugu ne mijenja
oblicu rotonde. Od prstenca srida
skupit će se drago od sunčanih časi
ki teku med mirin Rike Svetog Vida.
Virgo prudentissima
Gospice premudra, zaštiti izvore
ki vezuju nebo zi morem za vavik,*
one ki va boške pod steljom žubore
i nalaze pute uz koren i kamik.
Zi dragih visova va drage mandrače
klokoću, poniru, nose se odore
mirise kostanjih, gobah, koromače.
Pokle drugim putim, ozdolun na gore
pul vidikovaca, vraćaju se gori
odbljesci pučine s vrhova agava.
Pleše tramuntana sa zrnima soli.
Va dišećem krugu hodiju potoki:
poniru, izviru usred morskih trava
Pod nebum, pod morem mrzli su im toki.
Audi Domine
Va hiži nad morem oprta poneštra.
Kraj se uokoli ispunjava plavim.
Posluhni Gospode “zmišljenoga” meštra
ki prebire kanat. Uznesenje slavi.
Pokle va grlenom i sve tišem zboru
tragovi zapisa; z lapisom, note.
Ma šegave glave zbugarit ne moru
nemoćnih besedah: Priti ćemo po te.
Hodimo naprvo dok meštrova muka
razbira pomalo raspjevani himan
ča biva kroz vreme, vavek z nami, tuka.
Zagonetni spomen na ono ča mine
va jadu Parnasa* kraj je gluh i ziman
Ti ćeš priti po me; Audi, Domine.
„va jadu Parnasa* kraj je gluh i ziman
U Grazu je, 1609 godine, za vrijeme školovanja, preminuo Vinkov brat Petar Jelić. Bio je to neizreciv udarac za trinaestogodišnjeg Vinka. Kako je u toj dobi počeo mutirati, nije više mogao pjevati u Dvorskoj kapeli pa se s ocem Andrijom vraća u Rijeku. Zanimljiva su pisma i preporuke koji dokumentiraju vrijeme; uz to govore o statusu obitelji Jelić. Otac je nadvojvodi Ferdinandu uputio molbu za pomoć. U molbi navodi da je “…Svoja dva sina o svom trošku 1606. doveo na školovanje u Graz”, zatim, “…stariji sin, njegova nada, umro je u službi kao pjevač Dvorske kapele.... Opterećen brojnom obitelji, siromašan i napušten moli nadvojvodu da bi mu milostivo poklonio 200 fl ili jednu „praznu vojničku službu u Rijeci”. Nedugo potom Ferdinad je donio rješenje, dokumenti navode: “…molitelj neka se od svoga traženja odbije i u najposlušnijoj zahvalnosti spozna i bude zadovoljan da je Nj.Kn.Presvij. njegove sinove u svoju kapelu primila i omogućila da nešto nauče...”
Bone Jesu
Drevo prima na se sakaku nevoju:
od zloće, tašćine, naslade i prijetnje
do straha nebogih. Va potu, u znoju,
diže se pred nami va križišću crekve
ono Telo križa ko neće drugače
nego za nevojom, za mukama sveta.
Va trpkim suzama kade čovek plače
naći ćemo izvor, obećanje svjetla.
Ne išćite dobra pred vratima „raja“
kade se zavavek zapiraju krila:
opru se i zapru. Dobru nema kraja.
Pitanje otkuda, pitanje od česa,
drevo s kim se huda vatra zakurila,
jer, oganj ne tiče raspelo od lesa.
Audivi vocem
Počujmo, počujmo, z glasum od anjela
od lepeh besed mu milozvučni sroki
jači od uboda Amorovih stijrela
a ni ih ni videt, moćneji od vroki.
Zvoneć tuj naprvo kade se olgase
u tonalitetu ljupke monodije
koju utišana višeglasja krase
dvakrat va molitvi zbiru melodije.
Odjekuju kanti a nad njimi luki.
Tihano, potiše dohodiju glasi
iz Schuole Cantorum razbiremo zvuki.
Opiraju kripti, podižu kapele,
zvuki anjelićen tiću zlateh lasi.
Se hudo i črno skladbice su znele.
*Jelich
Jelichich, Jeletshitsch, Jelich... Jeličić Vinko – Vincenz, ljetopisi navode, rođen u Rijeci 1596. godine: zanimanje, glazbenik i kompozitor, gubi mu se trag u Zabern-u gdje je djelovao poslije .1617.godine. Jelićeve trgove progutao je takozvani, Tridesetgodišnji rat. Za vedrih sutona susrećem njegovu dušicu u Rijeci Sv. Vida, dušicu dječaka zanesenu zalascima sunca. Rumenim zalascima sunca za Učku , mirisnim zalascima sunca… S mirisima čistoće, bure.... U dobi od 9 godina odlazi u Graz na školovanje. Od 10 do 13 godina, 1606-09, pjevao je u zboru dvorske kapele u Grazu - Capel Knabe. U tom je razdoblju najbolji i najdraži učenik M. Ferrabosca dvorskog kapelnika, glazbenika i kompozitora europskoga glasa. Krajem 1610 godine Jelić je pitomac Feridandeuma. U Rijeku se vratio shrvan, nakon kratke bolesti umro je u Grazu njegov brat Petar. Vraća se u Graz krajem gdje je postao instrumentalist gudačke dvorske kapele. U Zabren odlazi 1617. gdje djeluje kao dvorski tenorist, instrumentalist i kapelan nadvojvode Leopolda; kasnije i kanonik... Gubi mu se trag poslije 1636 godine,. Među sačuvanim kompozicijama nalazimo zbirke moteta „Arion primus“ i „Arion Secundus“ a značajno mjesto u povjiesti glazbe zauzima još i zbirka duhovnih koncerata „Parnassia militia“ za 1 - 4 glasa i continuo. Zbirku „Parnassia militia“ zbog različitosti ritmičke forme i formalne građe, zbog kontrastiranja tempa i dinamike drže počecima baroknoga stila.
Arionova Vela i Mala vrata
Sonete posvećene Arionu s Kvarnera, Vinku Jeliću, pisala sam, a kako drukčije, nego sa sviješću o poetskome prostoru slobode. Premda se konceptualiziranjem na zadanu temu, konceptom knjige koja se tematski oslanja na povijest, izborom forme soneta naizgled i naočigled utvrđuju ograničenja. Niz prstena kao niz godova. Ipak, u konačnici to su “krugovi koje se šire” (T. Ujević). U najširoj potki, slijedila sam trag dvostruke, čak trostruke kontekstualne zadanosti, zadanosti lijepog - u krajoliku. U krajoliku oko Rijeke, oko grada Rijeke ozvučenoga skladbama iz zbirke „Parnassia militia“ Vinka Jelića. Možda sam prepoznala živi duh Grada, protjecanje ponornice…. Jedan grafit zapisan negdje u četvrti Podvežica u Rijeci glasi: Volim Grad koji teče. Razveselio me grafit jer sam uvijek ispinova iznervirana natucanjem, čak medijskim natucanjem o Rijeci bez identiteta, predrasudama koje ga određuju kao grad bez identiteta. Ne mogu kazati, počela sam tražiti identitet Rijeke, nego, otpočeo me obuzimati identitet Grada. Tako kroz sonet rekonstruiram prelijepi krajolik sred kojeg se “usidrio” Grad. Izborom forme soneta odmaknula sam se od svih mogućih formalnih zadanosti Jelićevih skladbi koje prate tekstovi. Il souno, zvuk, forma zvonjelice, u koju je upisan formalni sonetizam, izabran je zbog kolokvijalnosti. Zvonjelica me dugi niz godina zaokuplja. zapravo zabavlja kolokvijalnošću, pričljivošću. Potom, izbor regionalne čakavštine koju suprotstavljam jeziku hrvatskoga standarda pokušava, možda, oživjeti Belostenčev izričaj. Zamišljam moguće fraze iz hrvatskoga jezika Jelićeva vremena. Bilo je doduše zamisli da tragom istraživanja velikoga znanca Jelićeva djela i života Albe Vidakovića idem i u doslovniju glazbotvornu interpretaciju, no, to bi bila pasatistička zamka obzirom na znanost i interpretacije kojime je o Jeliću veliki Albe sve kazao u području povijesne i muzikološke znanosti. Meni je perostalo divljenje, očaranost... Nadalje, izborom soneta nisam željela imitirati ritmičnost glazbe, sustav kontrapunkta, nego sam pokušala ostvariti doživljaj unjedren u empatiji. Spontano sam slijedila način romantizma: poistovjećivanje s krajolikom. Empatija, kontekstualiziranje prostora djetinjstva, doživljaj krajolika, povijest koja uzmiće pred glazbom, sve je to potaknulo razmišljanja o mogućim ishodištima Jelićevih nadahnuća.
Dakle, govorimo o nadahnuću. Pretpostavljam da su, prelijepi krajolik oko Rijeke Sv Vida, zalasci sunca za Učku, uopće vizualne senzacije ovog dijela Kvarnera s pogledom na more, na gore, na visove otoka utjecale na Jelićevu percepciju lijepoga koja je dobrim obrazovanjem našla načina izraziti se vrhunskim autorstvom. Sve što nam je danas poznato o Gradu koji je i toponimom sveden na krajolik, potom, zagubljeni srednjovjekovni i antički urbanitet Rijeke s gradskim zidinama, trgovima i bastionima koji i danas živi, najčešće, samo u toponimima: sve sam to željela rekonstruirati slušajući Jelićeve skladbe. Što je zajedničko Vinku Jeliću dječaku, mladiću i generacijama koje su u 20.st. pohađale Glazbenu školu u Rijeci - krajolik. Potom, u detaljima krajolika u skrivenim suhozidima, zidima, mirima koji višekratno prate antički limes...od Zagrada prema Kozali, od Štrange prema Zametu, i dalje, do europskih puta za Parnas, otkrivaju se slojevi vremena – otkrtivaju se onima koji ih žele vidjeti. Gospodinove oči nad Učkom. Kojim putem do svitanja.
Vinko Jelić, autor glazbe uz tekst svakodnevne molitve zapisane na latinskom, tadašnjem europskom standardu, prepliće predodžbe odnosno prispodobe, govor glazbotvorca i pjesnika otvara nam Arionova vrata. Prolaz k razumijevanju barokne glazbe, prolaz k skrivenom prostoru Grada Rijeke. Glazbenik sabire mnogostruka nadahnuća, slijedeći tako tijek posvećenih razgovora (zapravo, parafraziram renesansnu ikonoločku inačicu Sacra Conversazione)..Jelićeva glazba potaknula me tako na gradnju svojevrsnog poliptiha, poliptih s posvetom Jeliću: poliptih se ponajprije otvorio prema krajoliku, prema pozadini slike; potom se zatvorio na „glazbotvornoj“ i „grafičkoj“ razini soneta. Napokon, ili, prije svega, Sacra Conversazione, (raz)govor složen u dijalektalnoj inačici sjevernojadranske čakavštine (trsatski izriča) uz suvremeni hrvatski standard želi otkriti fraze zaboravljenoga jezika. Uz izvorne latinske naslove molitava u naslovu soneta ovo je trojezičje, za mene, koja pišem, bio način kako iz krajolika Jelićevoga djetinjstva ući u duhovni krajolik, u kulturološki krajolik, što bliže jeziku kojim se govori/govorilo u Rijeci i oko Rijeke. Curente calamo soneta želi obuhvatiti prostor Jelićevog djetinjstva, proniknuti u duhovnost zapisanu u molitvaa koje su Vinka nadahnule za skladbe sabrane u zbirkama Arion Primus, Ariona Secundus i Parnasia militia, za duhovne koncerte, kako ih danas izrijekom nazivamo. U Jelićevo doba bili su to samo koncerti, bez pridjevka duhovni. Umjetnost se nije djielila na duhovnu i neku drugu. Doduše podijelila ih je Nebeska i Zemaljska ljubav…Osobno, nalazeći se na putevima ovodobne umjetnosti, u kompliciranim sustavima slobode i „slobode“, odjednom mi se, nakon jednoga koncerta, u crkvi sv Jeronima u Rijeci Jelićev intelektalni, kreativni napor otvorio kao (aktualna) istina o lijepom, skladu i apstrakciji. U skladu s vremenom nalazio je nadahnuće u Novome zavjetu, životima svetih, na rubu uzmičućega humanizma, i u antičkim mitovima. Jelićeva glazba opčinjava kao odmak od kakofonije svijeta. Uzbudljivo je otkrivati ju kao svojevvrsnu poveznicu (danas) srednjoeuropskoga itinerera Rijeka, Graz, Strasbourg…gdje je zaronio u vječnost. Gotovo sve u životu Vinka Jelića, „Ariona alzaškog“, kako su ga zvali, dosolovno je, birokratski, dokumentirano - osim datuma smrti. Gubi mu se trag poslije 1636. godine.
Svaka Jelićeva skladba predano i sustavno nalazi svoje mjesto, unutar Gesamtkunstwerka crkve, gotovo kao opiplivi element gradnje. Nadalje, nalazi svoje mjesto u vremenu, epohi, kao element kontinuiteta, jer na tragu platonizma ne zaboravlja antičke mitologije: Parnas, Arion…Tako se u posthumanističkom prostoru susreću Kompozitor-inovator i Pjesnik, Platonov sljedbenik, Artefix koji ne razgraničava predkršćanski i kršćanski Univerum. Ali vrijeme „demantira“ Parnas, na djelu, u zbilji rastvara humanističke obrasc: Artefix Vinko Jelić nestaje u Tridesetgodišnjem ratu; nastupaju moderna vremena.
________________________________________________________________________________
Lilijana Domić, GABARITI KREMŠNITE, uz Ukidanje retrospektiva Josipa Vanište, Kontura, 2013. Zagreb
Mali je korak od izabrane šutnje do šutnje izabranih stoga tišina Josipa Vanište, njegov minimalizam ukazuje na ključnu točku koncentracije i kontemplacije, točku nevjerojatne iskrenosti unutar pustoši (suvremenoga) svijeta obilježenog svjetonazorom egzsitencijalizma.
/...Pisanje između redaka, bilješke o međuglasju, osluškivanje tišine, pokretanje senzora hiperosjetljivih na tišinu, rekonstruiranje „beckettovske tišine“, Gorgonin seizmograf posebno osjetljiv na tektonsko ništa; to su konstante umjetničkih cjelina i postaja konceptualnoga djelovanja Josipa Vanište. Naizgled istoznačni, šutnja, tišina i tektonsko ništa različiti su pojmovi kojima možemo pojasniti višeslojno i višeznačno sabiranje crteža, slika, epistolarnih kombinacija, crteža riječima, foto dokumentacije, uopće djelovanja umjetnika Vanište…Tako sabrane cjeline koje se dodiruju ostvarene su u formi “Ukidanja retrospektive“, kako je naslovljena ova nesvakidašnja i, za povijest hrvatske suvremene umjetnosti, iznimna izložba. Izložba poezije. No, ako pođemo redom, komparacijom zadanih izraza na temu tišine, kojima pojašnjavamo Vaništin iskaz dolazimo do slijedećih zaključaka: njegove kreativne tišine odražavaju stav senzibilnog, osvještenoga znalca, člana kultne grupe Gorgona gdje se poput redovnika „zavjetovao na služenje umjetnosti“. Mali je korak od izabrane šutnje do šutnje izabranih stoga Vaniština tišina, njegov minimalizam ukazuje na ključnu točku koncentracije i kontemplacije, točku nevjerojatne iskrenosti unutar pustoši (suvremenoga) svijeta obilježenog svjetonazorom egzsitencijalizma. (Vaništini sugovornici slikari i intelektualaci, Matko Meštrović, Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Radoslav Putar… osnivači su i članovi grupe Gorgona koja se spominje, ne toliko u suglasju, koliko u ozračju egzistencijalizma.) Je li Vaništin izvorni minimalizam njegov odgovor na kušnje egzistencijalističke prigušene retorike? Ako je Munckov „Krik“ izdvojio ekspresionizam kao likovni pravac - naglašeno osobni umjetnički stil s kojim nova umjetnost izlazi na traumatičnu scenu 20 stoljeća, filosofija egzistencijlizma će, puno kasnije, izražavanje osobnosti vratiti u tektonsko ništa. Učili su nas, svijest tumačena egzistencijalizmom jest u antitezi bitka i ništa: tako je pokrenuto ovodobno estetsko i etičko relativiziranje koje u buci ne izdvaja krik a tišinu smatra slabošću… Ipak, naći će se mjesto susreta umjetnika u Zagrebu, umjetnika odmaknutih od ideologija i ideologiziranja, pod kišobranom - Gorgone. Kišobran kao otok, otok kao mjesto šutnje; samostanske šutnje, možda šutnje utamničenih… Šutnja nadalje upućuje na introspekciju, stoga u povodu retrospektive Josipa Vanište, slijedimo introspektivnu nit koja povezuje analitičke sežetke njegova opusa, također, uvodeći u prostor izložbe sve stvarne i imaginarne sugovornike poništavajući tako retrospektivu pojedinca. No Umjetnik, odjednom izložen nesvakidašnjoj pažnji medija osebujnim pristupom umjetnosti (p)ostaje odmjereno rječit i pojmovno čitak, u središtu proširene retrospektive. A vrijeme je sveprisutne relativizirajuće buke. Stoga navodim jedan od njegovih crteža riječima:….Naslonjen na kružni kameni blok mosta Pont Neuf, gledam u hladno jutro profinjeno sivilo najmelankoličnijeg grada po Cioranu, najnegostoljubivijeg, po Tournijeru. Uz lijevu obalu crno crveni remorker kao s Marquetove slike, a u daljini upravo ispod Pont des Artsa odlazi bijeli brod. Sve mi se nakon toliko godina čini šire i veće. Tu desno stajao je Stančić prvog dana po svom dolasku u Pariz tražeći mjesto s kojeg je Račić 1908. naslikao Pont des Arts, po Babiću našu najljepšu sliku. Sada, tu je brza cesta kojom juri dvadeset tisuća upaljenih motora, stvarajući neopisivu buku. Buka će poremetiti sliku: potamniti je, pretvoriti u jutarnji sumrak. Sveprisutna buka. Ono skladno i mirno valjda je tek vrijednost iz prošlosti na koje znamo pomisliti u slabim trenucima.
Tako piše Josip Vaništa o buci, obuhvačajući nevelikom bilješkom i čitavu jednu povijest hrvatske suvremene umjetnosti, obuhvačajući također kulturološki kontekst u kojem je spomenuta „mala povijest“ ukorijenjena u europsku; isklazujući onaj osjećaj nemoći pred ekspanzijom buke i relativiziranjem dobra . Od ekspresionizma do filosofije egzistencijalizma Europa tone u jutarnji sumrak… Spomenuta, do tančina razrađena scenografija Vaništine retrospektive, kazali smo, nije slučajno obilježena naslovom „Ukidanje retrospektive“ jer otvara vrata atelijera, vrata života intelektualca koji, kad nije slikao, onda je surađivao sa uglednim izdavačima, kad nije crtao onda je predavao crtanje na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, kad nije šetao meglenim obalama Save i Savskih pritoka onda su njegova stvarna i imaginarna putovanja, baš kao i šetnje, doslovce obilježeni osobnim putokazima za avanture duha … Jedan od Vaništinih putokaza odvodi nas u avanturu epistolarnoga izražavanja. Autorska, osebujna epistola koja podrazumijeva obostranost, obilježila je nenametljivo hrvatsku književnost otvarajući novo poglavlje sinergije. U otkrivanju pisama, primjerice, onih upućenih Vaništi, nalazimo, pojačanu introspektivnu nit koja sve njegove crteže, slike, poglavito portrete, crteže riječima, kolažirane štiklece iz povijesti sabire u, danas bi kazali, dobro povezanu komunikacijsku mrežu; umreženi osobni fundus; na radost sugovornika… Zato u povodu ove retrospektive prije svega govorimo o introspekciji, o sežetom i analitički razgranatom opusu Josipa Vanište koji osebujnim pristupom umjetnosti (p)ostaje minimalistički sofisticiran i pojmovno čitak. Čujemo razgovjetan govor iz tišine, vidimo u izričaju jasno i nenametljivo autorstvo. Ono traje u vremenu sveprisutne relativizirajuće buke…
Taj će govor iz tišine početkom šezdesetih godina uobličiti nekoliko ključnih tekstova kojima Vaništa pojašnjava djelovanje grupe Gorgona. Danas, u sklopu retrospektive ovaj se dokumentaristički pristup nameće kao umjetnikov suzdržani „stil“ sa „13 uputa za čitanje Nacrta“. Upute otkrivaju ne samo svojevsrtan manifest Gorgone, već se proširuju na pro logos ovodobne umjetnosti:
Gorgona ne traži djelo i rezultat u umjetnosti/ Njena misao ozbiljna i oskudna uzmiće pred ukorijenjenim načinima življenja/ Njena je sumnjičavost postojana spram pretjerano velike jasnoće/ Ona vrednuje po situaciji…Valja se zapitati jesu li ovo temelji konceptualizma? Puno je konkretnih primjera iz ranih šezdesetih koji korespondiraju s pojavom Fluxsusa, hapeninga i novim senzibilitetom određenim interesom za zen, koji koincidiraju s mišljenjem i bilješkama Josipa Vanište. Branka Stipaničić, jedna od autorica brilijantnog teksta u katalogu spominjući fenomene Fluxusua, hapeninga i zena zapravo obrađuje Gorgonine odnosno Vaništine zadane misli. Misli za mjesec su citati, izabrani pasusi iz filosofije, literature, (teorije) umjetnosti koje su poštom međusobno izmjenjivali članovi Gorgone . Najčešće su to Vaništine izabrane pošiljke sa citatima Yvesa Kleina, Johna Cagea, Allana Kaprowa, Lao Tsea, Samuela Becketta, Tina Ujevića, Martina Heideggera…Oni nam otvaraju vrata umjetnikovih reduciranih, rječitih javljanja iz tišine. K tome pojašnjavaju „pozadinu“ Vaništinih čuvenih proživljenih portreta književnika, intelektualaca; otkrivaju interes za nevažne,“besmislene“ motive - s primjerima: u gabaritima kremšnite i kruha koji u apsurdnoj jednostavnosti izlaze iz spomenute „beckettovske tišine“. Možemo navoditi jedinstvene izmaglice koje korespondiraju sa još jednom prevažnom i tihom osobnošću hrvatskoga slikara, svojevrsnog Vaništinog prethodnika, Milana Steinera…Misli za mjesec uz to, podižu vizire za sagledavanje i spoznaju fenomena Gorgona. Iz kataloga „citata“ isčitavamo koliku je važnost i utjecaj na Gorgonu imao samo Yves Klein; njega je kao istomišljenika Vaništa učestalije citirao. Tako Misao Yvesa Kleina za veljaču 1964.glasi: Apstraktno slikarstvo je piktoreskna književnost psiholoških stanja. To je bijedno. Ja sam sretan što nisam apstraktni slikar…A Misao za ožujak kaže: Učiniti malo…Ne spoznati suviše.U Gorgoni je bilo neke sublimne neuhvatljivosti, kaže Vaništa, vrlo nostalgičan prema čistoći i besciljnosti Gorgone. U skladu s programom egzistencijalizma, izbjegavajući samu pomisao na ideologiju, koja ipak izviruje, skrivena u imenu Gorgone, talijanskog otočića sa samostanom za zajednicu fratara, kasnije su ondje odvodili zatvorenike na izdržavanje kazne; Gorgonaši žive ovodobnu umjetnost. Njihov program je, kako kažu u proglasu, osmišljen u skladu sa životom. Umjetnost nije veća od života. Tako Otok simbolički otkriva inzularizaciju grupe, uz popudbinu filosofije egzistencijalizma; no s vremenom će gorgonaši, svaki ponaosob, otići u avanturu kreativnih samoća. Otploviti će k realizaciji „osobnih ciljeva“.Ipak, oni su sa citiranom „besciljnošću“ Gorgone u svoje „karijere“ ugradili relativizirajuće pojmove o statusu umjetnika i umjetnosti. Prirodno stanje umjetnika – inzularizacija, samoća, svojevrsna kazna i(li) blagoslov za kreativnost kao dva beskonačna pravca obnavljaju osobu umjetnika u istinitosti kreiranja. Istina, kako je to daleko od idealiziranja, još dalje od ideologija. Zašto je onda Josip Vaništa ipak, zavirio u ideološki obojane bilježnice podastirući, uz crteže riječima, kolaže-ekrane s tihim, malim posvetama bučnoj velikoj povijesti? To je retoričko pitanje. Iza njega nalazimo i Krležu pod egidom Miroslav Krleža u Beogradu 1935. u redakciji Danasa u Ulici Zmaja od Noćaja. S lijeve strane ekrana-kolaža; Krleža za pisaćim stolom, pred njim bilježnica i globus, fotografija iz 1935, obrađena je u crvenom štrihu. S desne strane Crni Globus Dimirtrija Bašičevića Mangelosa iz šezdesetih godina 20 st. kad je Mangelos bio (fatalno) aktivan u Gorgoni. Kolaž nosi datum 2012. godine. Uz ovaj rad koji pripada nizu recentnih ekrana-kolaža, iznjedrenih iz crtanih i fotografiranih portreta, iz crteža riječima, iz jednog od najbogatijih imaginartnih arhiva 20 stoljeća, onoga Josipa Vanište, nameću se opet pitanja o šutnji. Ne o „beckettovskoj šutnji“ niti „plemenitim tišinama“. To je, unatoć proglasima avangardi, razrađenom i glasnom uvjeravanju o mogućnostima govora, duboka šutnja; šutnja kao svojevrsna autocenzura. Ugrađena je u medijsku sliku druge polovine hrvatskoga 20.stoljeća.
Tako je nizom domišljenih kolaža, na razini dokumenata i sofisticiranih simbola minimalističkom čistoćom Josip Vaništa zakoračio u prostor političkih tabua. Sa svakim ovim proširenim prostorom, stvarnim ili imaginarnim, naočigled raste Vaniština aura. O tome je Vaništin suvremenik i pripadnik grupe Gorgona Đuro Seder zapisao, što čitamo u katalogu „Ukidanja retrospektive“. Misao možda za 2013 godinu, i godine što slijede? …Kabinet na Arhitektonskome fakultetu, početak šezdesetih godina. Sastanak grupe Gorgona. Vaništa upravo nešto govori, razmjerno tiho i jednostavno. On je ozbiljan, pomalo zagonetan, miran, pomalo nepristupačan, nenametljiv, s prirodnim autoritetom, uvijek inventivan…Njegova aura se širi i ispunja cijelu prostoriju. Svi slušamo…
Bilo je tako i 29.05.2013. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu kad je govorio pred studentima iz Ljubljane. Aura Josipa Vanište širi se i ispunja Muzej. Svi slušamo- (L.D)
__________________________________________________________________________________
Lilijana DOMIĆ, Kreativno pamćenje kao tkanje od vremena, Zbornik radova s međunarodnog simpozija Kršćanstvo i pamćenje, Franjevački institut za kulturu mira, Split-Zagreb, 2004.
Na grobu posljenje bosanske kraljice – bilješke s putovanja od Provincije Bosne Srebrene do Rima
Na zidnoj slici Marka Antoninija izrađenoj u historicističkom slogu, koje više nema, uz grob posljednjgae bosanskog kralja Stjepana Tomaševića kleči žena u bijelom tkanom narodnom ruhu, Uz grob su položene gusle. Ova nacionalna Mnemosina nastala je na temelju Antoninijevih studija na temu hrvatske povijesti u Bosni, studija koje je započeo u Rimu obilazeći tako i grob posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače u Santa Maria in Aracoeli.Grob Stjepana Tomaševića u blizini Jajca ostao je nepoznat,
Naslovi su simbolička mjesta stoga čitateljica/čitatelj s pravom može postaviti pitanje otkud Gundulićevo Tkanje od vremena uz priču o Bosni. No, čini se nema boljega naslova, jer naša priča o Bosni doslovce govori o pređi dakle o tkanju i simbolici tkanja. U prostoru oko Kraljeve Sutjeske narod spominje kraljicu Katarinu Kosaču ženu bosanskoga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića koja je znakovite 1463. pred Turskom najezdom bježala u Rim (Bosna šapatom pade povijest službeno navodi 1463. godinu) U bijegu kroz Bosnu prema moru, koji je Katarinu vodio do franjevačkog samostana u Zaostrogu ostala je bez najmilijih; Ferhad paša otimlje Katarininu djecu, Katarinu i Zigismunda. Kraljica se više od godinu dana zadržala u Zaostrogu i Stonu kako bi vratila odnosno otkupila svoju djecu, no bez uspjeha. Godine 1464. mora bježati dalje, preko Ankone u Rim gdje će živjeti do smrti, 25. listopada 1478. godine. Od Katarininog prisilnog odlaska iz Bosne koji se podudara sa početkom stoljetne Turske vladavine, u kraju oko Kraljeve Sutjeske crne marame postale su sastavni dio nošnje. Žene ih nose u spomen na dobru kraljicu Katarinu koja je, kroz stoljeća ostala simbolom dostojanstva i dobrote. Prema legendi, poučavala je žene u pređi i tkanju, uputila ih je u jednostavniji rad na preslici; a izgubivši djecu, koju će preko poklisara i posrednika čitavoga života tražiti, podijelila je, na najtragičniji način, sudbinu svoga naroda. Otuda crne marame uz običaj da se , na zapešće odnosno podlakticu djeci u kožu tetoviranjem utiskuje križić kao znak podrijetla, znak pripadnosti kršćanstvu. Od portreta Katarine Kosače, rad iz venecijanske slikarske škole obitelji Bellini iz 15. stoljeća, koji je bježeći sa sobom ponjela u Rim, gdje je Katarini posljednje boravište, do skulptura Kraljice Katarine u bronci u crkvi u Kraljevoj Sutjesci, rad kipara Josipa Marinovića, i Katarininog poprsja postavljenog na ulaz u franjevački samostan uz crkvu, rad kiparice Ane Kovač; dakle, od 15. do 20. stoljeća povijesni lik postaje legenda. Pojednostavljena preslica iz Kraljeve Sutjeske, uopće preslica sa svim simboličkim značenjima ostala je u tom kraju vezana za ime Dobre kraljice. Svjedoči o tome spomen ploča u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci: Blažena Katarina, Kraljica bosanska, trećoredica Sv. Franje, kći Hercega Stjepana. Svojim je rukama vezla crkveno ruho u kraljevskom dvoru u Sutjesci. Donjela je narodu oko Kraljeve Sutjeske novu, zgodniju preslicu i poučavala seoske žene i djevojke ručnom radu. Zato i danas iza 500 godina, katoličke seljanke oko kraljeve sutjeske ruše se, nose na glavi crne rupce, za dobrom kraljicom Katarinom. Tako se isprepliću niti vremena, u prepletu Parki prepoznajemo događaje, prepoznajemo svoj odraz u zrcalu povijesti. Od mjesta do mjesta, od predmeta iz svakodnevnice do posvećenoga predmeta, umjetnine, od povijesno utemeljenog portreta do idealiziranoga lika, isprepliću se podaci povazujući prostore, ljude, legende, mitove, osvjetljavajući mjesta, koja in situ doživljavamo kao sveta mjesta. The Sacred places, kako je mjesta posebnoga značenja imenovao pjesnik Ezra Pound: mjesta bez vremena, gdje traje slojevita istina, do legende. Jedno takvo sveto mjesto je grob Kraljice Katarine Kosače druge žene kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pomajke posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, žalosne majke dvoje nikada nađene djece Katarine i Zigismunda otete kada su sa majkom i dvorskom svitom bježali iz Bosne, prema Dubrovniku. Grob dobre kraljice Katarine u St. Maria in Aracoeli u Rimu još je jedno sveto mjesto: povijesti pridodaje mitsku dimenziju / mitu povijesnu dimenziju. U geografskom svetokrugu povezuje stari kraljevski grad, utvrđeni Bobovac, samostan Kraljevu Sutjesku podno Bobovca, franjevački samostan u Zaostrogu, Ankonu, Rim, Veneciju...
Premda su franjevci stigli u Bosnu prije XV stoljeća, većina samostana izgrađena je u razdoblju baroka a obnavljani su tijekom XIX i XX stoljeća… Tako je Jajce dobilo Crkvu koje u skladu sa diskontinuitetom u ovim prostorima odnedavno opet nema, srušena je u posljednjoj agresij,i nedavno, u devdesetima, krajem drugog milenija kad je Republika Hrvatska također prolazila kroz kušnje nametnute agresije i obrambenoga rata. Pri tom je stradalo puno vrijednosti među inim i zidne slike Marka Antoninija, umjetnika koji je radio u historicističkom slogu, odnosno u slogu romantizma. Nestala je u prašini nakon raketiranja čuvena slika “Na grobu posljenjega bosanskog kralja”, naslov koji sam istaknula u prologu. Baš kao što su „diskontinuiteti“ opetovanim slijedom progutali stari samostan u Jajcu, crkvu sv. Marije iz 12. odnosno 13 stoljeća, crkvu Sv. Katarine koju je dala podignuti kraljica Katarina u četvrtom ili petom desetljeću 15 stoljeća... Zbog rekonstrukcije konteksta valja napomenuti i to kako je Marko Antonini, iznimno čedo svoga vremena, djelovao pod pokroviteljstvom grofa Lavala Nugenta koji, u velikom stilu europskih mecena iz doba romantizma, Antoninija dovodi, u Zagreb. Susreli su se u Rimu. Antonini je oslikao dvorac u Oroslavlju, potom Lavalovo boravište uz stari grad Trsat u Rijeci, djelovao je u Zagrebu odakle odlazi u Bosnu sa arhitektom Josipom Vancašem te oslikava franjevačku crkvu u Jajcu i crkvu Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci... Vrijeme ekspanzije, ponosa, vrijeme nade u građanskoj Europi XIX stoljeća. Teško je iskazati kakvo je umjetničko blago srušeno sa crkvom u Jajcu tek za napomenu vrijedilo bi u novoj crkvi, projekt koje potpisuje arhitekt Krznarić iz Zagreba, rekonstruirati ili barem reinterpretirati nešto od Antoninijevih slika. Na sreću samostan u Kraljevoj Sutjesci nije devastiran, čuva Antoninijeve freske, ugrađene u historicističku arhitekturu Josipa Vancaša.../ valjalo bi na temeljima čitanja fragmenta koji zovu na uzbunu rekonstruirati Univerzum. I kao što pjesnik Ezra Pound govori o svetim mjestima tako pjesnik Nikola Šop govori o blagotvornom pamćenju - Od tame i od čađi, sa pognutom strehom,/ ljuljajuć se i cvileći škripi,/Nada mnom je spušten i nad mojim grijehom,/ Svu noć nešto tamno s njega sipi, sipi.//Al svaki put u neko doba gluho/probudi me kroza nj plavi dah svježine./ To krov tamni nada mnom zaškripi suho./I pospe me zvijezdama kroz raspukline. Jednu od svojih najljepših pjesama Krov napisao je Nikola Šop pamteći rodni grad, istodobno kraljevsko i skromno, tragično obilježeno i uvijek živo Jajce. In situ, grad i krajolik upućuju nas na srednjovjekovlje i renesansu, Toranj Sv Luke, iz 1460 godine podignut uz franjevačku crkvu Sv Marije koju su kasnije Turci pretvorili u džamiju potsjetit će na zvonik katedrale u gradu Hvaru. U blizini Medvjed kule ulazimo u podzemne prostorije isklesane u živoj stijeni, takozvane Katakombe koje nas upućuju na mjesto viteških rituala, podzemna dvorana služila je naime za obavljanje rituala Zmajeva reda. Jajce se spominje 1396. kao posjed Hrvoja Vukčića Hrvatinića; u blizini grada, doduše nepoznat, grob je posljednjeg bosanskog kraja Stjepana Tomaševića, sina Stjepana Tomaša Kotromanića i pastorka dobre kraljice Katarine Kosače. Jajce je grad opasan zidinama sa ostacima gotičkoga dvora na citadeli koje su gradili i u stilu mletačke gotike ukrasili majstori iz radionice Andrije Alešija. Premda su dvori devastirani i nasilno prenamijenjeni, postali su utvrda za Turaka, još je uočljiva kula s kraljevim portalom s insignijama obitelji Kotromanić u luneti. Zaista, ovdje se povijesne činjenice sa kojima se susrećemo, fragmenti, doimlju kao biseri, zvijezde... zasipaju nas dobrim informacijama kroz raspukline, nadopunjuju pamćenje...//To krov tamni nadamnom zaskripi suho i zaspe me zvijezdama kroz raspukline/ Ovdje zapravo započinje priča o Kraljevoj Sutjesci, o obitelji Kotromanić, o jednom dijelu prevažne hrvatske povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene, stoga o riznicama hrvatske umjetnosti u Bosni i ne možemo govoriti bez praćenja one specifične Katarinine niti u složenom tkanju od vremena, koja povezuje dva groba.../
Tonko Maroević, Pjesništvo, Slobodna Dalmacija, 3.03.1993.
Triptih (akro)stihova
Lilijana Domić, „Platonov trokut“, HSN, Zagreb 1992.
Književni se rad Lilijane Domić iskazao dosad u nekoliko gustih, sintetski zanimljivih zahvata i očitovao se u nekoliko faza zaokruženih odgovarajućim knjigama. Započela je sedamdesetih godina stihovima, koji su bili zapaženi u regionalnim razmjerima i apostrofirani nagradom «Drago Gervais». Prvu samostalnu zbirku tiskala je 1979. i naslovila ju je programatski «Zb(i)rka» naglašavajući element priručne akumulacije dijelova i faktor svojevrsne predmetnosti teksta. Unatoć ležernoj kolokvijalnosti, zamjetljiva je gotovo konceptualna usmjerenost, odnosno pisanje sa sviješću o granicama mogućnosti – dapaće s uvjerenjem da je ostvarenje koherencije nemoguće.
Osamdesetih godina posvetila se prozi, objavljujući niz pripovijedaka, ukoričenih 1984, u knjizi «Šest smrti Veronike Grabar». Narativni postupak Lilijane Domić karakterizira također racionalna kombinatorika, s ostentativnim prosudbama iz kritičko-teorijskoga područja kojim se sustavno bavila i bavi prateći posebno primjereno suvremena likovna zbivanja. Osim jasne konstrukcije njezine pripovijesti otkrivaju eruditske i fantastičke crte, a uz kozmopolitske mitske sastojke javlja se i potreba otkrivanja ambijentalnih crta, pa čak i moguće hermeneutike zavičaja.
Vračajući se pjesničkom izričaju, odlučila se za komplciranu i zahtjevnu formu sonetnog vijenca, prirediši čak tri takva, tematski različita, ali duhovno komplementarna ostvarenja. Nije čudo što se odlučila upravo za najsrože organiziranu poetsku – ili bolje stihotvornu praksu, jer ne samo da se ranijih godina okušala sonetima, nego i stoga što je proznim okušajima također provodila izrazito kroćenje oblika. Odnosno, preispitivala odnos kalupa i ispune, ladica i naslaga, kostura i epiderme. U devedesete godine dakle ušla je s projektiranom i priređenom zbirkom sonetnih vijenaca, koja joj je pružila prigodu da s uspjehom provjeri elastičnost verbalne imaginacije u uvjetima «ograničenog suvereniteta» iskaza.../
___________________________________________________________________________
Branko Maleš, “Dotiranje forme”, Vjesnik, “Danica”, 4.12.1993.
Lilijana Domić, „Platonov trokut“, HSN, Zagreb 1992.
“…Stare stihovne posude Domićeva puni biranim sadržajem…”
___________________________________________________________________________
Božidar Petrač, predgovor knjizi Disciplina cvijeća , naklada De Casotti, Zagreb 2014.
Hrvatska književna kritika već je iskazala svoje sudove o pjesništvu Lilijane Domić i o njezinu posebnom interesu za sonetne oblike. Premda ima suvremenih hrvatskih pjesnika koji u hrvatskoj pjesničkoj tradiciji njeguju, inače čestu, sonetnu formu (primjerice Vesna Parun, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević, Luko Paljetak, Ante Stamač, Anka Petričević i drugi), istina je da se u višeglasju suvremenoga hrvatskoga pjesništva sonetni vijenci ipak rjeđe ostvaruju. Tako je 1993. u izdanju “Hrvatske sveučilišne naklade” Lilijana Domić objavila zbirku pjesama, objedinjenih naslovom “Platonov trokut”, koja sadrži tri sonetna vijenca, “Vijenac Serafinu”, “Curente calamo ili elektronsko pero” i opet petnaestodijelni niz soneta pod naslovom “Posvećeno” u kojemu kao motto figuriraju Kranjčevićevi stihovi iz pjesme “Moj dom”: “Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše...” Ta se tri sonetna vijenca neposredno oslanjaju na motive grčko-rimske civilizacije, isprepleteni i oplemenjeni biblijskom, kršćanskom topikom i prepoznatljivim inačicama hrvatske pjesničke odnosno književne
baštine, od glagoljaša do Marula i neposredne kobi koju je Hrvatska proživljavala u godinama 1990.-1992. U tom je smislu posve razumljiv i jasan akrostih magistrala kojim se zbirka zaključuje, i koji po svojoj otvorenoj poruci ne ostavlja nikakve dvojbe i nedoumice, u potpunu suglasju s kultnom Kranjčevićevom pjesmom “Moj dom”. Kod Kranjčevića se, u odnosu na neke druge pjesnike XIX. stoljeća, a koji su pjevali o Hrvatskoj i Hrvatskoj, dogodio bitan pomak: on je nastojao nacionalno približiti i prožeti univerzalnim. Stoga njegova pjesma “Moj dom” postaje prototip za kojim posežu mnogi pjesnici XX. stoljeća. I to pjesnicima koji nisu eksplicitno izražavali Hrvatstvo nego su sukladno mentalitetu modernoga doba i raznih stilova na tragu ideja u književnosti, dakle na tragu samoga duha vremena željeli iznijeti svoj sofisticirani doživljaj domovine, vlastit svakomu čovjeku i narodu. Kranjčevićev “Moj dom” pjesma je o domovini, unutrašnjemu domu - srcu, čovjekoljublju i ljepoti. Rodoljublje, kao i čovjekoljublje, svoj puni smisao dostiže u obrani vlastita ljudskoga i narodnoga dostojanstva, i ne može, jer bi izgubilo smisao, biti izraz mržnje ili želje za osvetom. Na tom je tragu svoj sonetni vijenac “Posvećeno” ispisala i Lilijana Domić. Promišljeno, znalački, s mnoštvom reminiscencija iz duge hrvatske pjesničke tradicije.
S “Disciplinom cvijeća”, Domićeva je posegnula za sonetnim oblikovanjem i doživljajem godišnjih doba, za tumačenjem Nature u egzaktnom i fantastičnom obliku cvijeta. To je treća hrvatska pjesnikinja koja je u mjeni godišnjih doba našla poticaj za stih. U “Hrvtaskoj reviji” godine 1963. pojavila se poema, bez spomena autoričina imena pod naslovom “Jeka sve tiša”. Bila je to poema hrvatske pjesnikinje Side Košutić (1902.-1965.) koja je od 1945. zbog odbijanja da potpiše zahtjev za smrtnom presudom nadbiskupa Alojzija Stepinca doživjela punu marginalizaciju. Ipak se i u takvim okolnostima nije susprezala napisati ciklus pjesama pod naslovom “Noć domovine” što joj je donjelo nove nedaće. Inače, njezina poema neposredno je nadahnuta Vivaldijevim “Četirma godišnjim dobima” u vrhunskoj izvedbi Zagrebačkih solista iz 1956. Sida Košutić u toj poemi zavičaja (a njezin je zavičaj Radoboj, zagorska, hrvatska gruda) završava stihovima: “Poljubi grumen zavičajne zemlje/ I prošapći: hvala.” Pjesma je u Domovini sa punim imenom autoričinim objavljena tek 1995. i nije bez razloga našla svojega odjeka u crtežima Ivana Lackovića Croate.
Druga hrvatska pjesnikinja Nada Kesterčanek Vujica (1917.-1970.) objavila je zbirku proze u stihovima “Koluti vremena” (1969.) također interpretirajuæi kontinuitet Nature u izmjeni godišnjih doba. Ova se književnica našla u egzilu, utoliko je marginalizacija njenog rada u Domovini poprimila oblike definitivnog prešućivanja, ignorancije, zabrane. Ali, bez obzira na to u hrvatskoj je emigranskoj književnosti ostavila znatan trag.
Napokom današnji soneti Lilijane Domić na temu proljeća ljeta jeseni i zime sabrani u knjigu “Discuplina cvijeća” i nadopunjeni esejima, glosama, nisu samo doživljaji vremenskih mjena nego osjetljivošću virtuoza rekonstruiraju puno toga zapisanog u baroknoj književnoj tradiciji i tradiciji moderne. Tako svako godišnje doba izlazi iz zadanih pejzažnih okvira i egzistencijalnih raspoloženja te ih proširuje na kulturološke okvire pa se eseji i stihovi Lilijane Domić iskazuju u posebnoj transcendentalnoj sastavnici s naglaskom na ljepoti. A ljepota našu vremenitu trošnost podsjeća na prolaznost tražeći da se u obrtaljci vremena ponašamo uzajamno dobro, pažljivo i solidarno.
Teško je u “Disciplini cvijeća” Lilijane Domić ne prepoznati umjetnièko oko i jezik znalca koji će u nedostatku ili preobilju riječi - simbola i metafora, uspješno posegnuti za vještim obratom, za vještinom koju (u slikarstvu) možemo usporediti sa iluzionizmom. Riječju -proljeće, ljeto jesen i zima - položeni u sonete pobuđuju jedan zaboravljeni starinski užitak čitanja a svaki stih u suglasju sa cjelinom pjesme čitatelja lako može uvući u pustolovinu ili labirint “nadnaravne vrste” (kako se u jednom od stihova izražava Lilijana Domić: Oprema je ljeta nadnaravne vrste). Susrečući se, danas, sa njezinim pjesmama nismo daleko od zaključka da pred našim očima izrasta svijet nevjerojatno bujnih neobaroknih slika. Istodobno u obratima prema svojevrsnom rješenju pjesme iste se slike obrću k začudnoj jednostavnosti a sve to svjedoći originalnost asocijativnih sklopova koji se diče istančanom estetizacijom.
__________________________________________________________________________
Nikola Petković, Harterije, Novi List, 9.06.2014.
Autorski paralelizam registara i značenja
Lilijana Domić, „Arionova vrata“, Susreti na dragom kamenu, Pula, 2013.
/...O Lilijani, Ljiljani, Domić znamo gotovo sve. Knjževnica je, esejistica, istaknuta likovna kritičarka. O Vinku se pak Jeliću zna malo. Glazbenik je i kompozitor koji se rodio u Rijeci (gradu koji i u dijalogu s ovom knjigom teče), rodio se četiri godine prije početka sedamnaestoga stoljeća, da bi 1636. netragom nestao negdje u Zabernu... Nekovrsni Sokrat Lilijane Domić, obožavan i interpretiran, slavljen i rekontekstualiziran, postavljen u dijalog sa suvremenom svevremenošću soneta, Jelić je privilegirani „taoc“ pjesnikinjinog osebujng imaginarija koji je u nisci soneta zaživio u prezentu Rijeke Lilijanina djetinjstva.../
Autorski paralelizam registara i značenja (Domić via Jelić) precizno je uočio urednik i predgovarač, Milorad Stojević, kada je nedvosmisleno situirao narav, strukturu i glas teksta knjige rekavši:„Radi se o ”končetuoznosti” nalik procesu koji se u proznom svijetu događa u tehnici struje svijesti a u poeziji u specifičnom, intelektualnom idejnom concettu...“ Barok, ne samo kao razdoblje nego kao i stilska formacija, sonnet, ne samo kao model vremena koje ga je iznjedrilo nego i protejski oblik, koji verige forme spašava od urušavanja, te concetto kao izbor, podložan dekontekstualizaciji i rekontekstualizaciji čine trijadni okvir knjige u kojoj originalni i partikularni notni zapis prati autoričin sonnet..
Iako uglavnom duhovno kršćanski intonirane, pjesme Lilijane Domić nisu lišene univerzalne duhovnosti. Povremeno nailazimo na autonomne tragove poganske tradicije koja podsjeća na buđenje proljeća, prirode, nailazimo na taj preduskrsni Uskrs koji je predhodio institucionalizaciji i kojega je u note uvjerljivo upisao Igor Stravinski - inspiracija za jedan od najboljih romana kubanske književnosti „Barokni koncert“, Aleja Carpentiera…/.
Što se pak jezika Domićeve tiće u „Arionovim vratima“ dominira čakavski.. Cjelinu knjige arhetekst duhovnosti, zahvatom soneta pretvara u intertekst dok je isticanjem glazbe, kao ishodišta, naglašena intermedijalna narav ovoga projekta. Sonetski tonsko-tekstualni duo-prozodijski paralelizam zasladiti je ilustracijom: „Za vavek naprvo va velih potrebah/ zabimo se dobro ko biva va lepom/ Još su huji vroki šegavih besedah/ ki ne vide milost razlovenu svetom.“ Autoricu je donekle na pisanje ove knige nagovorio i podvežički grafit. „Volim grad koji teče“. Ljubav za Grad iziskuje dakle povijesnu dopunu. Ja se pak sjećam jednog plakata - akcije:“Čitajte Kamova“. Taj je pak progutao identiktet grada i reducirao sve na svetekst Kamova. Kamova kojega se i dalje ne čita. S njime se puko poistovjećuje. Vrijeme je za novi mali bijeli plakat: „Čitajte Domić“! …/
popis članova