Ljerka Car-Matutinović

Društvo hrvatskih književnika Članovi društva Ljerka Car-Matutinović

Članovi društva

Ljerka Car-Matutinović

Suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, Ljerka Car Matutinović, rođena je u Crikvenici.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika od 1975., hrvatskog PEN centra, zagrebačkog centra Europskog društva kulture ( sa sjedištem u Veneciji), član Hrvatskog društva pisaca i član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme od 1965., pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina (Kolo, Republika, Riječka revija, Dometi, Istra, Forum, Dubrovnik, Mogućnosti, Most, La Battana, Impegno 80, Oko,Vjesnik ,Večernji list, Hrvatska revija, Vijenac, Hrvatsko slovo, Nova Istra, Književna Rijeka, Književna republika, Kaj, Diwan (BiH).
Objavila je petnaest zbirki pjesama, od kojih su dvije na čakavskom narječju: Kanat slaji od meda, Čakavske versade i ciklus Litrati uvršten u zbirku Jabuka na glavi (2001.).

Za svoje pjesničko i prozno stvaralaštvo dobila je niz nagrada. Izdvajamo: Nagrada Drago Gervais, ( za pjesme), Rijeka,1981.,1985., Il Borghetto,
Citta di Montepulciano, 1988, 1989., I.nagrada za prozu i poeziju; Nagrada Giuseppe Giusti, za pjesme i pripovijetku, Pistoia, 1992., Nagrada Ljubo Pavešić,
za najbolji čakavski tekst na MIK-u, Rijeka, 1995., Nagrada San Bartolo, posebna nagrada za poeziju, Premio speciale, Firenca,1996., Nagrada za životno
djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Firence, Premio Firenze, za pjesmu «Sonet izbezumljen ludilom svijeta», Firenca, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda
na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, za pjesmu : „Sonet o povratku molitvi“ (2005.). Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom
natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, za pjesmu :“Ti nizovi teški nizovi kameni“, 2007.
Pjesme Ljerke Car Matutinović prevedene su na desetak stranih jezika, pripovijetke na talijanski, njemački i engleski jezik. Zastupana je u domaćim i stranim
antologijama.
Književnica živi i radi u Zagrebu.

                Dodatak biografiji

Najnovije antologije u kojima su uvrštene njene pjesme objavljene su u Italiji: CITTA DI SALO, 2005.,Sonetto del ritorno alla preghiera (Sonet o povratku molitvi,
Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju.
L amore in versi, 2005.( Tempo di distacco, Sei cosi lontano, Euridice),
2005., Via lattea, poesia femminile croata contemporanea,( hrvatska suvremena ženska poezija, dvojezično. Uvrštene pjesme: Prepustih te vremenu, Kad mi se u
proljeće, Čista nedjeljna aura, S mora s oblutaka s čempresa s ružmarina, O moj svijetli viteže, Posvuda znakovi prolaznosti.

Glasovi kritike. Saša Vereš: “Miroslav Krleža me upozorio na pjesni Ljerke Car, impresioniran kako je to ona u isto vrijeme i veoma moderna i u suglasju s
tradicijom…”
Milan Moguš: “Prava slikarica s odabranom paletom boja. Povezati ih u sazvučje mogla je i može samo istinska pjesnikinja”…
Karmen Milačić:” U težnji za očovječenjem svojih spoznaja i traganju za izlazom, ona spas nalazi u ljubavi, toj najljepšoj ljudskoj sposobnosti. Spas je i u povratku
molitvi koja će dozvati tišinu, čestitost, ćudoređe koje razlikuje dobro od zla. U ovim se pjesmama misli, a to znači učiniti pjesmu živom. Znati misliti u poeziji jest
dar, ali i bogatstvo duha”…
Siniša Vuković: “Pjesništvo Ljerke Car Matutinović ima misao vodilju što je poput betlehemske repatice vodi osobnom idealu i savršenstvu, za koje nije važno ni
gdje je ni što je, već je jedino i nužno predmnijevati - da ono uistinu postoji…”
Sead Begović:
“To je poezija intimnih preokupacija koja svoje ljubavne pobude spretno neutralizira duhovnim agensima. Priznajmo, i to se nalazi u krugu kozmičkih tema.
Ostvarena ljubav ruši lažne ideale. Bez takvog izravnog pjevanja i nadasve intimnih pothvata Ljerke Car Matutinović nezamisliva će biti svaka, pa i najstroža
antologija hrvatske lirike…”
Ivica Tomić:                                                                                                                                                       "Nakon odlaska Vesne Parun, možda jedina živuća hrvatska, ženska pjesnička legenda koja cijeli života živi i diše poeziju, kojoj su riječi sve, i jedino oružje i oruđe i hrana i ljubav i smisao življenja...?

Najnovije!
Nagrada!
Na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, CITTA DI SALO, 2007. (Concorso Internazionale di Poesia e Narrativa),
Nagrada Ocjenjivačkog suda
za pjesmu «Ti nizovi teški nizovi kameni» («Queste file pesanti file di pietra»). Pjesma uz komentar uvrštena je u Antologiju nagrađenih pjesama na
Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo (Italija).

Nova knjiga proze: MIRAKUL ZVAN LJUBAV, srednjovjekovne priče, Stajer Graf, Zagreb 2006.
Iz pogovora Borisa B. Hrovata: «Lepršavom lakoćom svoga fabuliranja, koliko i majstorstvom svoga jezika, istodobno suptilnim lirizmom, koliko i gorkim i
oštrim humorizmom, autorica tako varira temu ljubavi da ona nikad ne dosađuje,
a uvijek iznenađuje – bilo svojom snagom i kratkovječnošću, bilo vitalnošću i trajnošću. Ljubav je ključni događaj u svakoj od ovih priča, koje mogu biti i vedre i
smiješne, no koje uvijek navode i na razmišljanje.“

Poezija:

Vrijeme rastanaka,1971.,
Odiljat se,1983.,
La Bellezza del respiro - Ljepota disanja,1984. (zlatna medalja, Mazara del Vallo, 1985.),
Bajkoviti soneti, 1988.,
Glasovi glazba,1988.,
Bezumlje,1994.,
Disanje, izabrane pjesme, 1997.,
Jerbo samo tebe gledim, ljubavne pjesme, 1998.,
Jabuka na glavi, 2001.,
Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005.
Meštrija, sabrane čakavske pjesme, 2007.
Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007.,
Jabuka puno krilo, izabrane pjesme, 2007.
Kanat & Kesnokrič, 2016.

Knjige za djecu:

MA i LU (dva izdanja u 5000 primjeraka,1989.,1990.),
MA i LU se igraju, pjesme,1995.
Tri pustolova hrabra, priče,1996.,
Sve niče iz priče, proza za mladež, 2000.,
Raduj se danu, pjesme, 2004.

Proza za odrasle:

Ljubavni jadi Ružice Trnoružice,1986.,
Seoba mora,1996.,
Opsjenar Galateo, srednjovjekovne priče, 2002.,
Mirakul zvan Ljubav, srednjovjekovne priče, 2006.
Život bezbrižan i lepršav , 2016.

Književno- kritička proza:

Pjesnička riječ Dragutina Tadijanovića, književne interpretacije,1970.,
Čin riječi, kritike i eseji,1979.,
Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima 1991.,
Hrvatski pjesnici, književne interpretacije, (Školska antologija), 2006.

Prijevodi s talijanskog jezika (knjige):
Rolando Certa, Arion, pjesme, 1985.,Lucifero Martini, Colloquio con la citta (Razgovor s gradom), pjesme, 1987.,
Alberto Moravia: Nosorog, priče za djecu, 1991.,Gianni Rodari: Putovanje plave strijele, roman, 1995.,2000.,Carlo Collodi: Pinokio, roman,1996.,2001.,
Pinokio, slikovnica, 2005. Gianni Rodari: Čipolino, roman,1997.,1998. Boccaccio: Dekameron, izbor, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio),
izbor, prijevod, komentari, eseji, 2003., Žena od kamena, Izbor iz suvremene talijanske proze, Bosanska riječ, Tuzla, 2005.

Ulomak iz priče “Bojovnica Androgina“

……    I došao je taj blistav dan, kad je bojovnica Androgina trebala svome žuđenom kralju predati krunu i pratiti ga sve do prijestolja. To je trebalo doživjeti,
taj srh osobite ljubavi, taj dugo očekivani kraljevski zagrljaj!!!
    Katedrala je vrvjela plemićima i plemkinjama. Dotjerane, raskošno odjevene markize i uzvišene vojvotkinje, nakićene zlatom i draguljima, ispunile su taj
sveti prostor mirisima i osmijesima, a grudi su samo blistale iz obnaženih toaleta. Kakva raskoš svjetla i šušura. A onda odjednom – tišina. Pojavio se sam kralj,
glavom, a bez krune, okružen svojom kraljevskom svitom. Do njega u svojoj bijeloj tunici s prebijelim ljiljanom na netaknutim grudima, koračala je bojovnica
Androgina iliti Androgin, smjerno, kao što i priliči djevici kojoj je u snu sam anđeo povjerio misiju da spasi kralja i krunu. Srce joj je tuklo dvjesto na sat. Adrenalin
i slične stvari, o kojima u srednjem vijeku pojma imali nisu. Kralj sa svojom svitom zastane ispred prijestolja i preuzimajući krunu iz njenih ruku dobroćudno i
zaštitnički ogrne je svojim hermelinom. Ona utone u taj kraljevski hermelin kao malešno, tek rođeno pile u kučine.Onda je milostivi kralj izvuče iz tih raskošnih
hermelinskih nabora i predavši krunu maestru od ceremonijala koji je samo to čekao, zagrli je pred svim onim oholim velmožama i njihovim razmaženim damama.
Taj je posesivni kraljevski zagrljaj zapečatio sudbinu bojovnice Androgine, te vrle ratnice u kojoj je tekla amazonska krv.Ona će taj čudesni zagrljaj ponijeti sa
sobom u grob!
    Svijetli kralj povede je zatim do prijestolja, udobno se zavali u nj, a Androgini reče da sjedne do njegovih nogu, što je bio znak izuzetne povlastice koju
ona, kao što ćete vidjeti, nije stigla uživati. Prečasni nadbiskup stavi konačno tu famoznu krunu, za koju se lila krvca, na posvećenu kraljevu glavu i uz bučni Vivat
ceremonija je došla kraju. Nakon toga, kao što je i red, a toga su se obvezno i bezuvjetno držali u onom izvještačenom srednjem vijeku, slijedio je raskošan banket
u kraljevskoj palači, tako temeljito pripremljen, da su stolovi stenjali od biranih jela i kojekakvih nepojmljivih đakonija .
    Androgini je od silnog uzbuđenja i kraljeve blizine sjeo na grudi kamen da se nije mogla ni pomaći. Tako je bila začarana ljubavlju. A do onih slasnih jela
bilo joj je kao do lanjskoga snijega. Ona je čekala da se dogodi ono, za čim je čitavo vrijeme žudjela. Ono, što joj je nagovijestio anđeo, da će svojim prebijelim
grudima ohrabriti svoga kralja, kad mu preda krunu i posadi ga na prijestolje.
    Kako kraljevi obično imaju i kraljice koje se ceremonijalno drže svojih kraljeva, iako su dvorski ritusi dopuštali hvale vrijedne običaje za ono vrijeme,
prema kojima je postojanje kraljevih ljubimica i milosnica bio svršen čin, trebalo je strpljenja i dočekati da se kraljeva kraljica konačno odvoji od kralja i pođe u
svoju ložnicu, gdje ju je, možda, ili su to samo izmišljali zločesti jezici, čekao neki vitez – trubadur da joj prije sna malo zapjeva.
    Eto, takva su to bila vremena! Gdje su sada ti vitezovi – trubaduri? Kamo je nestao njihov poj?

Kako je kraljevima u ono daleko vrijeme sve bilo dopušteno, naš se okrunjeni kralj usta od prepunog stola i povede sa sobom bojovnicu Androginu da mu, kako
je izjavio svojim pobočnicima, hrabri ratnik ispriča potankosti o bojovnim okršajima koji su mu vratili kraljevsku krunu.
    Kad su se našli u kraljevu budoaru, kralj se udobno smjesti na kraljevski ležaj pa kazavši Androgini da sjedne pored njega reče:
- Eto, Androgine, ispričaj mi sada, kako si uspio, tako mlad i tanašan poput nezrele ženskice, istjerati neprijatelje iz moga kraljevskog grada? I skini taj svoj šljem,
zaboga, nismo više na paradi. I taj tvoj oklop odbaci. Ne ideš u bitku! Slušam te.-
Bojovnica Androgina zanijemila je ošamućena kraljevom blizinom i strahom. Bila je čas mrzla, čas vruća, kao recimo krumpir ispod peke: uhvatio bi ga prstima, jer
mami svojim mirisom i izgledom, a učiniš li to, znaš da ćeš se opeći. Sad će njen kralj otkriti tajnu koju je ona ljubomorno čuvala. Od silne muke počeo joj se niz lice
cijediti znoj. Odjednom joj šljem posta teškim poput kamena. Vidjevši to, kralj se pomakne sa svojeg ležaja i jednim pokretom skine joj šljem. Kosa se rasu poput
slapa, vitice joj pale na orošene obraze poput zmijica, lagano su joj draškale oznojeno lice. Ona se ne usudi pogledati prema kralju.
-Ha! Ha! Ha!- gromko se nasmije kralj.- Tko bi pomislio da sve to stane pod šljem?! Hajde, skidaj taj lim i opruži se na drugom ležaju.- Kralj je neštedimice
prosipao iz sebe svoje kraljevsko raspoloženje.
Androgina je stajala pred njim ukočena kao kameni stup. Sad već nestrpljivi kralj stade iza nje i vještim, naviklim rukama otkopča joj teški oklop. Pokaza se bijela
tunika i par vitkih nogu tanahnih gležnjeva kao u srne. Malo poviše nešto je bubrilo ispod rečene tunike, nešto se mazno meškoljilo pri pokretu. Kralj je zanijemio
očito prezadovoljan ovim čudesnim obratom. Onda hitrim pokretom ruke kojim je pokazao da zna što mu je činiti i da mu to nije prvi put, strgne s nje tuniku te
pohlepno zgrabi ošamućenu Androginu i odnese je na krevet s baldahinom. Ona je o ovome sanjala, ali nije očekivala da će to baš tako biti. Osjeti nad sobom tijelo
svoga ljubljenog kralja i poslušno mu se preda: neka čini od nje što ga je volja. Prije voljnog prepuštanja sjeti se anđelovih riječi o tome, kako će ona, Androgina,
svojim prebijelim dojkama ohrabriti kralja, a onda obuzeta iznenadnom slašću oćuti da se umjesto kučina u kraljevom tobolcu vrpolje neke živahne zmije koje su
tražile put do njenog međunožja.
    Namjerno ću prestati na ovome mjestu, jer, konačno, nisam ovo ljubavno previranje preuzela iz nekog srednjovjekovnog erotskog priručnika pa da
moram navesti baš sve. Do zareza, točaka i brojnih uskličnika. No, kad je kotač krenuo, neka se vrti…
    Eto, na Lamiu sam gotovo zaboravila, ali nije ona zaboravila Androginu. Kad je s tugom primijetila da je kralj odveo njenog ljubljenog, to jest Androginu,
prisjednu joj đakonije i stolovi krcati biranim jelima i samo je čekala    trenutak da se iskrade iz bučnog društva i krene u potragu. Mučila ju je neopisiva ljubomora.
Stalno je zamišljala onu gospu koju on ljubi i kojoj je odan dušom i tijelom. Zaviđala je toj dami i zamišljala je u sebi, kako je tu dotičnu damicu netko, možda po
narudžbi, napojio napitkom iscijeđenim iz belladone koja u većim količinama ošamuti do halucinantnih orgijanja. I kako će je onda njen ljubljeni bojovnik tražiti i
tražiti i upozoren, pronaći je golu golcatu na travi u mahnitom zagrljaju. I bit će to kraj ljubavi, a tada će Lamia uzeti stvar u svoje ruke.
    U takvim opskurnim razmišljanjima Lamia je lutala kraljevskim odajama žudeći za svojim ljubljenim. Zastavši pred zlatom optočenim vratima začuje
iznutra neko prigušeno stenjanje pa onda sve glasnije i glasnije. Strijela ljuvena pogodi je usred srca, jer joj se taj glas učini poznatim. Otvori kraljevska vrata i uvuče
se u odaju, a ljubomora pomiješana s ljubavlju gonila ju je prema krevetu s baldahinom. Kad ugleda tamo svoga ljubljenog, to jest bojovnicu Androginu, kako se
savija i stenje pod žestokim kraljevim pokretima, najprije zanijemi, a onda bolno vrisne i baci se među njih. Androgina se s grozom izmigolji ispod kraljeva tijela, a
kralj, najprije ljutito, a onda obijesno podvikne: - Gle, gle, dvije amazonke skrivale se pod oklopom. Dvije čarobnice! Trebalo bi vas na lomaču! Ovako obmanuti
svoga jedinog kralja!-
    Androgina koja je tako žudjela za kraljem da ju je boljelo cijelo tijelo, osobito onaj dio, gdje je prije bio smješten njen tobolac ispunjen kučinama, baci
mu se pred noge i uze ih cjelivati moleći ga za oprost. Kako se usnama približavala mjestu koje je prije sakrivao njegov dobro opremljen tobolac, kraljev bijes je
popuštao i on se prepusti Androgini da radi od njega što joj volja. Nakon kralja došla je na svoje i Lamia koja, ne mogavši se nasititi lažnim tobolcem s čim je ranije
paradirala Androgina, prione ljubiti njenu sada nezaštićenu ženskost. Ujutro ih nađe opsjednute zasluženim snom kraljev ispovjednik i mahnito zbriše iz kraljeve
ložnice križajući se, kao da je vidio samog Belzebuba……

LJUBAVNICI

ili kako se koristi ležaj ljuveni
prvo: ispružiš se na ležaju
od onih što duže traju
ne škripe, tvrdi su i kruti
da te smuti da te ošamuti
taj ležaj podoban ležaj spodoban

baš onakav kakav treba
da tlak jurne sve do neba
dok gledam tvoju nadlakticu mušku
dok zurim u tvoje kovrče muške
da duša mi trne kad pogled dolje svrne
na oči pada mrak

daj što si se za ležaj privezao
neka skače neka škripi
(ni žnirance nisi odvezao)
kad te dohvatim anjelu moj lipi
u bezbroj ću te kama sutra pretvoriti
i s njima ću u nirvanu ploviti

samo ću smjeti samo ću te htjeti
i nemoj me koriti što nismo
baš ljubavnici mi to po vježbenici
a tamo sve potanko piše
kako se kod toga diše
kako se mora neka kemija zbiti

da svi po redu budu siti
a ovce na broju
daj mi početnicu tvoju
gle tu piše da neke ljuven žlijezde
našim tijelom jezde
da mahnitaju od moždana na niže
vrhuncu sve bliže

čuj o kakvom se to vrhuncu radi
zar se još i penjati treba
eto ništa baš ne pada s neba