DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ljubica Balog
Ljubica Balog rođena je 1938. Godine u Slušnici kod Slunja i poznato je ime u svijetu književnosti za djecu. Pjesme i priče piše od rane mladosti i objavljuje u dječjim časopisima: Smib, Radost, Zvrk (Zagreb), Cvitak (Čitluk) i Vesela sveska (Sarajevo), a često su emitirane i na radiju. Pjesme i priče uvrštene su u Antologiju hrvatske dječje poezije Ive Zalara i Lijet Ikara Jože Skoka. Autorica je također zastupljena u čitankama za niže razrede osnovne škole.Objavila je knjige Vrijeme igre (1987.) i Pero ima curu (2009.) te slikovnice Složi priču i Završi slikovnicu (1988.). Radoznala šušu (Alfa, 2014.) prvi je njezin roman.
LEPTIR, A NE PRIČA
U jednoj je olovci stanovala priča.
Dugo je priča smišljala kako da iziđe iz olovke.
Jednog je dana olovku dohvatila djevojčica i počela je šiljiti.
Vidi priča da od nje neće biti ništa. Ostala je bez naslova
i početka. Djevojčica je olovku pregledavala, pa opet šiljila.
Napokon je dohvatila komad papira i počela vući olovkom po
papiru. Olovka se odupirala, ali je djevojčica bila uporna.
Na papir se ubrzo pojavio prekrasni leptir velikih krila.
- Da sam znala da je to leptir, a ne priča, mogla sam ga
odavno pustiti da leti- napisa olovka i ode s djevojčicom u
dvorište.
NEBO SE OBLAČI
- Mama, kakvu će haljinu nebo danas obući?
- Zašto pitaš?
- Evo, sad su na radiju rekli da se nebo nad
Zagrebom počelo oblačiti.
- Baš si ti prava djevojčica. Pa kad baš hoćeš znati,
danas će nebo nositi sivu haljinu natopljenu kišom.
Sinoć dok si ti spavala nebo je imalo prekrasnu plavu
haljinu sa zlatnim zvijezdama.
- Zašto je imalo takvu haljinu?
Pojavio se Mladi Mjesec, pa mu se nebo željelo svidjeti.
Iz knjige -Vrijeme igre
CRVENA ŠKRINJA
I sad u moje sjećanje dopire škripanje stare brave na bakinoj crvenoj škrinji.
Sve dragocjenosti obitelji bile su pohranjene u njoj.
Tu je bila rubenina za blagdane i za svakog ukućana rubenina za odlazak
na onaj svijet.
Nije baka često otvarala škrinju.
Kad bi se baka laganim korakom uputila prema uglu sobe u kome je
stajala škrinja i kad bi ispod pregače vadila ključ, koji je samo ona imala, djeci
bi preletio smješak preko lica.
Brava je zaškripila. Miris čistoće i jednog drugog vremena razlio se sobom.
Baka je s posebnom ljubavi i pažnjom premještala svaki komad tkanine,
svaki predmet.
Zagledala se u djedov crni prsluk sa zlatnim gumbima.
Sjetila se bakadavnih vremena kad je vezla posebni motiv na bijeloj djedovoj
košulji. To je njen svadbeni dar djedu. Nije djed volio da baka kopa po škrinji.
-Pusti bako, neka rubenina čeka blagdan.
A onda, trenutak koji smo mi djeca posebno isčekivala.
Nešto je zašuštalo pod bakinim rukama na dnu škrinje. Baka je polagano,
da joj sadržaj ne ispadne, izvlačila ruku. I gle, na otvorenom bakinom dlanu
zabijelile su se kocke šećera, za svako unuče jedna.
O, kako je bio sladak šečer iz bakine škrinje, a kako je tek bio bijel.
Bakine škrinje više nema, sve je izgorjelo. Ostalo je samo sjećanje na
dane obasjane bjelinom šećera.
BAKINE JABUKE
Nedjelja je popodne.
Baka leži u krevetu na perinama.
Nemirne staračke oči lutaju sobom, silaze na lijehe cvijetnjaka. Oči
mogu, ali noge su prikovane za krevet.
U sobu ulazi unuk student. Došao se oprostiti s bakom pred novi
odlazak u veliki grad. Bakine oči kao i nebrojeno puta natopljene su
suzama. Pruža ruke prema unuku.
-Kad ćeš opet doći?
-Uskoro, bako. Imam neke važne ispite, kad to obavim, evo me.
-Evo, uzmi – pruža baka zavežljaj.
-Što je to, bako?
-Jabuke.
-Što će mi jabuke. Sad sam se ih bar najeo.
-Podjelit ćeš djeci – baka će živahno.
-Bako, kojoj djeci?
-Pa, djeci u tvojoj ulici.
Unuk poljubi baku u čelo, uzme zavežljaj i nestane iz sobe. Baka ga
isprati pogledom, a jedna krupna suza skotrlja se niz staričino lice.
ZAVIČAJ ZA LEĐIMA
Silazim na prvoj autobusnoj postaji. Okrećem se u nedoumici.
Kuda krenuti? Na jednoj strani tajnovitosti vode. Na drugoj prašnjav put
zarastao u kupinu.
Dugo nitko tuda nije prošao. Zidine crkve strše iz magke ko prikaza.
Lipa polomljenih suhih grana prijeti da će pasti.
Strmoglavljujem se k rijeci.
Hladna voda utažila je mnoga žedna usta. Teče, teče.
Koja je to sila tjera?
Slapovi poskakuju udarajući u nataloženi vapnenac. Mlinice
zamrle, utopile svoj ritam u hladnu vodu. Šalice magarećih tragova
ispunjene kišnicom čekaju svoje ptice.
Rasušena vučija pokraj pojila.
Rijeka podivljala zbog samoće. Nigdje ljudi.
Vraćam se, ostavljajući za leđima zavičaj. Put je strm. Kamenje se
odranja, prijeti.
Zagledana u plavetnilo jezera, bacam oblutak. Razbijam zrcalo
jezera. Jezero je i opet sastavilo krhotine.
Nasmijalo se kolutovima koji su se širili
Hoću li ikada više vidjeti tu sliku?
HOĆU – NEĆU
- Martine, hoćeš li hrenovke?
- Neću.
- Hoćeš li lepinje s pekmezom?
- Neću.
- Možda bi htio sir s vrhnjem?
- Neću.
- Želiš li sendvič s pršutom?
- Neću.
- Što onda hoćeš?
- Ništa.
- U redu.
Baka uzme ništa.
Metne između dva ništa i pruži Martinu.
- Izvoli.
- Što ti je to? – začuđeno će Martin.
- Što? Ništa, kao što si naručio.
Iz knjige- Pero ima curu
MAMA ZNAŠ LI...
- Mama, znaš li ti da na svijetu ima samo četiri čovjeka?
- Ma, daj, odkuda ti to? Pogledaj koliko samo nas ima u kući,
a koliko u našoj ulici.
- Ajde broji – Ruža je bila uporna.
Mama je prihvatila izazov i počela brojiti.
- Jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka, četiri čovjeka...
A onda je zastala.
- Broji, broji dalje – ako znaš!
Šutnja.
-Poslušaj mene: jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka,
četiri čovjeka, pet ljudi, šest ljudi, sedam ljudi...
Hočeš dalje?
- Dosta – mama će, - Priznam pobjednica si.
- Fran, Fran – otrči Ruža van dozivajući brata.
- Što si se razvikala – dojuri Fran pred sestricu.
- Dva nula. Pobjedila sam. Dva nula.
Ni mama nije znala koliko ima čovjeka.
- Ne kaže se čovjeka, nego ljudi.
- Znam, ima četiri čovjeka, a ostalo su ljudi i djeca, ako
baš hoćeš znati. Zabaci kosu na leđa i otrči Emi i Marti u pješčanik.
SADA JE POSLIJE
Djevojčica sjedi za stolom i čeznutljivo pogledava na kauč
na kojem su se udobno zavalili njeni roditelji.
- Mama, hoćete li se ti i tata igrati sa mnom „Čovječe ne
ljuti se“?
- Poslije – odgovori majka ni ne pogledavši svoju djevojčicu
- sad gledamo televiziju.
Deset je sati. Djevojčica čeka. Snenih očiju pogledava svoje
roditelje kako se smiju glupom stričeku iz filma, koji nastoji
uvući glavu u mrtvu kokoš.
- Sada je poslije – progovara djevojčica umorna od čekanja.
- Što, još si tu? A mi smo mislili da si u krevetu.
Brzo prati zubiće i u krpice.
- Ali, mama...
- Nema više ali, već smjesta u krevet.
Sada-poslije pretvorilo se u vječnost. Naša djevojčica
sanja livadu i leptire i sebe kako se igra trčeći za jednim
Lastinim repom.
ŠUMICA
Cesta krivuda Likom.
Vozači automobila jure, pretječu jedni druge. Žure. Zašto?
Ugodno je militi cestom. Diviti se ličkim brdima. Šumar-
cima razasutim u nedogled.
Nema tu prostranih šuma bogatih bukvom i ličkim hrastom.
Kamen. Oskudni pašnjaci. Pastira i stoke nema. Sve je pusto.
- Gle – povikasmo u jedan glas, moj suprug i ja – Šumica.
Desetak stabala skupljenih u krug. Plešu kolo – tako nam
se učinilo, a lička bura im tambura u električne žice raza-
pete između nakrivljenih betonskih stupova.
- Ovo je naša Šumica! – povikasmo. U povratku zaustaviti
ćemo se i prošetati do nje da je vidimo izbliza.
Prolazimo, ali se ne zaustavljamo. Tako godinama.
Ljeti je okićena zelenilom. Jeseni rujem.
- Stanimo. Možda nam Šumica želi nešto reći. Možda želi
nekome poslati pozdrav.
- Drugi puta – odgovara moj suprug.
Vrijeme protječe. Šumica raste.
Bojim se da ju idući put nećemo prepoznati ili ona nas.
Iz neobjavaljene knjige- Bako, o čemu ti pričaš
popis članova