DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Ludwig Bauer
LUDWIG (Ljudevit, Lujo) BAUER, književnik, urednik, prevoditelj. Rodio se 1941. u Sisku, diplomirao slavistiku u Zagrebu, školovao se, živio, djelovao i u Pragu, Bratislavi, Parizu, Londonu, Washingtonu, Beču. Većinu radnoga vijeka djeluje kao slobodni umjetnik.
Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom – J. Bober: Čovjek, stroj, društvo, Zagreb, 1967.) i beletristike; bio profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće (Globus, Zagreb) i književnog časopisa (Naša knjiga, Zagreb), analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni šofer, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist. Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije, izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Kao savjetnik nagrađivane edicije NOVI PROFIL LEKTIRE bio je posvećen prvenstveno stručnoj redakturi klasičnih djela.
Objavljuje prijevode s češkoga, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog i slovačkog jezika. Dobitnik najveće slovačke državne nagrade – Hviezdoslavova cena, 2010 – za prevođenje sa slovačkog jezika.
Od 1990. vodio radionice kreativnog pisanja, a kao gost-predavač desetak godina vodio kolegij Kreativnog pisanja na Visokoj školi Agora.
Od kraja osamdesetih godina intenzivnije stvara i kroz više od četvrt stoljeća objavljuje jedan naslov ili više naslova godišnje; to uključuje i visoko ocijenjene novopovijesne romane, niz tekstova za djecu, kao i naslove na drugim jezicima.
Prvi novopovijesni roman Kratka kronika porodice Weber nije mogao biti objavljen osamdesetih u Zagrebu zbog etikete antikomunizma; to je prvi roman koji je posvećen sudbini Nijemaca u Hrvatskoj, a navodi se i kako su partizani ubijali i svoje ako su bili Nijemci.
Tu je i prvi roman o Domovinskom ratu, Velika Don Juanova ljubav i mali balkanski rat koji je bio popraćen oduševljenom kritičarskom reakcijom.
Roman Partitura za čarobnu frulu ušao je u selekciju koju je godine 2007. nezavisna komisija Ministarstva kulture RH uvrstila u izbor deset hrvatskih knjiga i autora za predstavljanje u inozemstvu; tako se našao u časnom društvu Desnice, Krleže, Marinkovića, Jergovića, Fabrija i drugih pisaca.
Roman Zapisi i vremena Nikice Slavića prvi je literarno značajan hrvatski roman o Golom otoku; također je bio popraćen pohvalama kritičara.
Teško je zaobići roman Zavičaj, zaborav koji je 2011. dobio više nagrada. Roman je posvećen progonu Nijemaca poslije Drugog svjetskog rata, a bio je i povod studiji o germansko-slavenskim odnosima u Bauerovim romanima objavljenoj u uglednom časopisu Germanoslavica.
Nakon hvaljenih novopovijesnih romana i onih posvećenih podunavsko-švapskoj tematici, kao i onog iz vremena Domovinskog rata – Šoferi (2017.), Bauer se posvećuje novom području koje su skloni nazivati distopijom pa i futurističkom prozom. Tu su romani Seroquel, iz 2015., Muškarac u žutom kaputu, iz 2018. i Repriza, iz 2020. Ti romani, po nekima, podjednako su vizionarski kao i roman Biserje za Karolinu, napisan 1989., objavljen 1990., u kojem se komunistička ideologija zamjenjuje nacionalističkom.
Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, kao pobjednik natječaja Radio Zagreba pedesetih, za prvu tiskanu priču dobio je Politikinu nagradu (1973.), za prvu objavljenu knjigu nagradu Grigor Vitez (1979.), a za prvi novopovijesni roman Kratka kronika porodice Weber Nagradu Svjetlosti za knjigu godine (1991.). Dobitnik je i prve nagrade Petar Zoranić za kratku priču (2010.). Za roman Zavičaj, zaborav dobio je 2011., kako je gore spomenuto, najugledniju regionalnu nagradu Meša Selimović, zatim Fran Galović i Kiklop za prozno djelo godine. Najnovije su književne nagrade iz 2018.: Crikveničko sunce (u povodu romana ŠOFERI) i Vesna Parun za sonet. Godine 2019. dobio je i najvišu hrvatsku državnu nagradu za književnost – Vladimir Nazor.
Autor je i dalje posvećen književnom stvaralaštvu koje i kritika i publika dobro prihvaćaju te stvara dinamikom koju prikazuje i najnovija bibliografija.
- Beletristika
Parnjača Colombina, pripovijetke za djecu, Zagreb, I. izdanje 1979., II. izdanje 1986.
slovački: Parolod' Kolombina, Bratislava, 1983., 1985.
Trag u travi, roman, Zagreb, 1984.
slovački: Stopa v trave, roman, Bratislava, 1987.
Trik, roman, Zagreb, 1985.
Dokaz da je zemlja okrugla, roman, Zagreb, I. izd. 1987., II. izd. 1990.
Poliglot i pas, pripovijetke za djecu, Sarajevo, I. izd. 1989., Zagreb, IV. izdanje 2007.
Kratka kronika porodice Weber, roman, Sarajevo, I. izd. 1990., Zagreb, III. izd. 2007.
Tri medvjeda i gitara, pripovijetka za djecu, Zagreb, I. izd. 1991., VIII. izd. 2005.
albanski: Tre arinjtë dhe kitara, Skoplje – Priština, 2003.
Biserje za Karolinu, roman, Sarajevo, I. izd. 1997., Zagreb, II. izd. 2001.
slovački: Perly pre Karolinu, roman, Bratislava, 2003.
Partitura za čarobnu frulu, roman, Sarajevo, I. izd. 1997., Zagreb,
V. izd. 2002. njemački: Partitur für eine Zauberflöte, Graz, 2007. i Klagenfurt, 2008.;
De partituur voor De toverfluit, Amsterdam, (ukupno osmo izdanje romana!) 2017.
Ronilac bisera, pripovijetka za djecu, Sisak, 2000.
Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo, roman, Zagreb, 2001.
Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, pripovijetka za djecu, Sisak, 2001;
njemački: Die Wahrheit über den Piratenkapitän Karvas, Zagreb, 2012.
Vještica Liza Hainburška, pripovijetka za djecu, Zagreb, 2002.
slovački: Čarodejnica Lisa Hainburska, Bratislava, 2003.
Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, roman, Zagreb, 2003; makedonski prijevod, Skoplje 2016.
Vila Zelenog jezera, pripovijetka za djecu, Sisak, 2003./2004.
Morski igrokazi, lutkarsko-dramski igrokazi, Zagreb, 2005.
Bajkoviti igrokazi, lutkarsko-dramski igrokazi, Zagreb, 2005.
Krava voli lava (s koautorom), stihovi i proza za djecu, Zagreb, 2005.
Maske do daske (s koautorom), igrokazi za djecu, Zagreb, 2006.
Zapisi i vremena Nikice Slavića, roman, Zaprešić, 2007.
Patnje Antonije Brabec, roman, Zaprešić, 2008.
Zavičaj, zaborav, roman, Zaprešić-Osijek, 2010.
Knjiga o Sunčani i Severu, koautor Lidija Dujić, esejistika, Sisak, 2010.
Karusel, roman, Zaprešić, 2011.
Toranj kiselih jabuka, roman, Zaprešić, 2013.
Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, roman, Zaprešić, 2015.
Monikino veliko putovanje, proza za djecu, Zagreb, 2016.
NURU N'ZURI ili Lavov povratak, proza za djecu, Zagreb, 2017. – nizozemski prijevod Nuru N'zuri, Amsterdam, 2019.
Šoferi, roman, Zaprešić, 2017.
Muškarac u žutom kaputu, roman, Zaprešić, 2018.
Ivica Budalica, proza za djecu, Zagreb, 2019. – nizozemski prijevod Malle Jantje, Amsterdam, 2020.
Repriza, roman, Zaprešić, 2020.
Dvostruki život Eve Braun, Zaprešić, 2022.
b) Stručna literatura
Hrvatski jezik u poslovnoj komunikaciji (s dr. sc. Lidijom Dujić), Zagreb, 2006.
c) Publicistika
Highlights of Activities IAEA (pregled aktivnosti Međunarodne agencija za atomsku energiju; engleski), Beč, 1996.
d) Prijevodi
Juraj Bober: Stroj, čovjek, društvo – Kibernetika, Zagreb, 1970.
(Skupina autora): Moderni tokovi u pedagoškoj znanosti, Zagreb, 1971.
Andrea Petrlik Huseinović: The Blue Sky (s hrvatskog na engleski), Zagreb, 2002.
Andrea Petrlik Huseinović: Ciconia Ciconia (s hrvatskog na engleski), Zagreb, 2003.
Karel Čapek: Rat s Daždevnjacima, Zagreb, 2004.
Ladislav Fuks: Miševi Natalije Mooshaber, Zagreb, 2004.
James Joyce: Mačak i vrag, Zagreb, 2005.
Oscar Wilde: Sretni princ, Zagreb, 2006.
Oscar Wilde: Sretni princ i druge priče, Zagreb, 2008.
Jaroslav Hašek: Dobri vojak Švejk uoči rata…, Koprivnica, 2010.
Marina Cvjetajeva: Izabrane pjesme, Zagreb, 2012.
Karel Čapek: Poštarska i druge bajke, Biblioteka Stribor, Zagreb, 2015.
Hans Christian Andersen: Slavuj, Tehnička knjiga-Golden Marketing, Zagreb, 2016.
Dana Podracká: Iz poštovanja prema činu – izbor iz poezije, Zagreb, 2016.
Oscar Wilde: Izabrane proze, … (U PRIPREMI)
Hans Christian Andersen: Bajke i priče, (prijevod s danskog), … (U PRIPREMI)
Jiří Kratochvil: Ležaj je raspremljen, izabrane pripovijesti / preveli s češkoga Ludwig Bauer i Renata Kuchar, Zagreb, 2019.
Prepjeve iz suvremene slovačke poezije, ali i drugih književnosti, objavljuje kontinuirano od 1965. godine u hrvatskim književnim časopisima: Kolo, Forum, Republika, Telegram, Riječi... Većinu svojih prepjeva popratio je informativnim tekstovima i esejima.
c) Antologije
Izbor iz suvremene slovačke književnosti, Riječi, Sisak, 1971.
Mudrost i snovi (antologija bajki i basni), Zagreb, 1985. i 1990.
Poetski kalendar (antologija poezije za djecu), Zagreb, 1985.
Crna violina (antologija suvremene slovačke poezije), Sisak, 2009. – nagrađeno najvećom slovačkom nagradom za prijevod sa slovačkog jezika: Hviezdoslavova nagrada (2010.)
d) Ostalo
- dvadesetak dramskih tekstova – većina izvedena u radio-dramskom obliku
- Anđela prodaje dušu Bogu – nakon premijere u zagrebačkom ITD-u prva hrvatska monodrama izvođena u slovačkim kazalištima; izvedena i u Beču
- Nebeski teatar, premijera u Sisku i Zagrebu, izvedbe u programu turneje Broda knjižare – Broda kulture u gradovima uz jadransku obalu (2011.)
- tekstovi iz područja slavistike – objavljivani u hrvatskim, slovenskim i slovačkim časopisima
- uredio i priredio više od stotinjak knjiga i drugih publikacija
- pisao pogovore i predgovore (o raznim autorima od Čapeka i Joycea do niza domaćih) – najnoviji retrospektivni izbor iz poezije Stijepa Mijovića Kočana Sedmoglasje, izdanje Matice hrvatske, 2016., popraćen detaljnijom stilističkom analizom
- časopisno i u udžbenicima objavljivao prijevode proze, drame, poezije i književnoteorijskih tekstova; prevodio dramske tekstove za kazališta; prevodio s češkog, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog, slovačkog, slovenskog i s hrvatskog na engleski
- sudjeluje na domaćim i međunarodnim skupovima posvećenim književnosti i medijima
- pokretač i jedan od glavnih kontributora godišnjim simpozijima Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu (od 1991.)
Ulomci iz djela
Sonet:
O Vesni, o zvuku proljeća
Vjerojatno su bili galebovi,
Eho širine, Zov neba i mora,
Srebrni miris dodira lovora –
Na početku želje da se otplovi.
I brata su odveli izazovi,
Pa slijedi poklič mjesto govora,
A crveni karanfil mjesto flora,
Rad, Zore i vihori, novi svjetovi.
U svemu si palila grlati krijes.
Nikada spremna odmahnuti rukom,
Olako činiti što treba s mukom.
Vjetrom si riječî otvarala lijes
Osrednjeg mirenja s Bogom i pukom.
Jer bila si – anđelska buka i bijes!
Ulomak iz romana
BISERJE ZA KAROLINU ili KRIŽNI PUT BORISA BRUCKNERA
PRIČA PRVA
Riječ je kao šešir: iznutra je glava, izvana — čitav svijet. Ja ne znam kako ćete razumjeti moje pripovijedanje i što ćete od njega dobiti. Priča ili priče koje ćete razumjeti — bit će vaše. Moje će biti govorenje.
Od svakojakih se dijelova govora mogu složiti priče, uzmite dio koji hoćete i koliko god hoćete, bit će toga dosta, i slažite fragmente koje izaberete kako vam drago. Ali, pazite! Dobro pazite, to je vaša priča; ako je ne budete dobro slagali, ako je ne budete dovoljno pažljivo slagali, ona će nestati, urušiti se, za vas ostat će, možda, samo riječi bez puno smisla. Meni su one više nego dovoljne, meni su one odredište, ali, kako je to s vama? Vi biste se, izgubivši priču (svoju priču!), mogli osjećati poput Adama izbačenog iz raja, bez pretpostavljene popratne slasti biblijskog izbacivanja iz kruga povlaštenih, a opet, i bez mogućnosti povratka u blaženu čednost neznanja.
Riječi su glatke i slatke u ustima, gorke i hrapave u ušima. Riječi zvone i zveče, one kažu i lažu, pune su mudrosti i smisla, prazne su kao zvuk poklopca koji se srušio na kuhinjski pod. One traju vječito i nestanu čim se izgubi njihov zvuk. Njima se kara i čara, navodi i zavodi. One su kao ljudska duša, vrednije od mjedenog spomenika i nevrednije od daha na kojem lete. One su ponuda i zamka. Riječ je udica na koju se hvata čovjek.
Jeste li znali da sam ja upoznao Karolinu dok je još bila dijete?
U to vrijeme čitao sam Puškina. Znalac je već mogao naslutiti da poznajem Puškina. Sintagma "mjedeni spomenik" potječe od Aleksandra Sergejeviča. Tada sam imao sedam godina. Nisam znao čitati bogzna koliko, ni latinicu, a kamoli rusku ćirilicu, nisam znao više od nekoliko slova, ali čovjek ne mora znati čitati da bi čitao Puškina, ako ima babu Ruskinju. Moja se baba zvala Nataša, ali to nije važno; nitko ne zove svoju babu po imenu, čak ni ako je Ruskinja. Osim toga, to joj i nije bilo pravo ime. Pravo ime bilo joj je Natalija Petrovna, ali joj je to ime ostalo u Rusiji. Moj Stari govorio je da su to njeno ime u Rusiji poslije revolucije sigurno kolektivizirali, pa više i ne pripada njoj.
Ja sam je zvao Babuška. Ona je mene zvala Daragoj. To se rimovalo sa Oj‑oj, kako me je zvala kada sam kopao nos... Usput rečeno, Karolina je tada stalno držala ruku pod haljinicom, kratkom haljinicom sa cvjetićima i volanima, i prstima je istraživala skriveni prostor, onako usredotočeno i odsutno kao što sam ja kopao nos... Babuška je ruski zvala najvećim i najmoćnijim jezikom na svijetu, samyj veljikij, samyj mogučij jazyk v mire. Babuška je prije revolucije bila mlada dama. Imala je svoju vlastitu učiteljicu francuskog. Njezini su imali ljetnikovac oko kojeg su rasle breze. Njezina mama imala je dragulje i istočnjački nakit. Njezin tata imao je toliko knjiga da su prekrivale tri zida u biblioteci koja je bila veća od cijelog našeg stana. Babuška je imala prekrasnu perzijsku kutiju u kojoj je čuvala svoje broševe i jantarni nož sa zlatnom drškom za rezanje papira. To je sve ostalo u Rusiji. Babuška je ponijela sa sobom jedino mali medaljon i veliki ruski jezik.
Ulomak iz romana
Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat
- Jeste li vidjeli ovo? Sramota! - uzviknuo je odjednom starčić, prekidajući svoje detaljno objašnjavanje položaja sela za koje Jan nije nikada čuo. - Sramota! - ponovio je starac, tiho, doduše, ali glasom punim gnjeva.
Trojica mladića i dvije djevojke prilazili su autobusu, ne obazirući se na ljude koji su stajali u redu. Mladići su nosili uniforme, kamuflažne kombinezone, s nepravilno raspoređenim pjegama različitih nijansi zelene boje, ali Jan nije bio siguran da su zaista vojnici. Još uvijek bilo je u modi nositi uniformu. Djevojke nisu imale kaputa; i jedna i druga imale su džempere navučene preko svečanih haljina. Drhtale su od hladnoće, kikotale se i izbjegavale pogledati ljude koji su stajali u redu. Krupan sijed čovjek koji se upravo spremao stati na stepenicu autobusa, i već se uhvatio za dršku sa strane, stupio je bez riječi u stranu i propustio ih da prođu. Nitko u redu nije izustio ni riječ. Samo je netko glasno uzdahnuo red, i iznad ruksaka nakratko se pojavio oblačić kondenzirane pare. Onda su se ruksaci zanjihali i red se opet počeo pomicati prema naprijed.
Kad su se približili autobusu, Sultan se zaustavio i opet zarežao. Prema njegovom viđenju stvari, vjerojatno je bilo mudrije ne ulaziti u autobus. Ali s njegove strane bilo je to samo upozorenje. Zarežao je još jednom, tiho i kratko i podigao se iz svog poluležećeg položaja; pas nije pretendirao da on odlučuje. Jan je zategao uzicu sasvim lagano; nije htio povući psa nego mu prenijeti svoju odluku. Sultan se poslušno uspeo uz stepenice. Šofer je prešao pogledom preko njih i pravio se da ne primjećuje da pas nema brnjice. Probili su se na zadnju platformu. Mladići u uniformama i dvije djevojke sjedili su nagurani u zadnjem redu. Pogledao ih je. Imao je dar zapažanje; oduvijek je primjećivao stvari. U jednoj bar stvari doktor nije bio u pravu: on nije bio deprimiran. Bio je valjda očajan, ali apatičan svakako ne. Uočio je futrolu s pištoljem — bio je to devet-milimetarski automatik, s dugom cijevi. Mladić je bio visok, plav i asteničan. Pištolj mu je vjerojatno jačao samopouzdanje. Druga dvojica imala su nešto teško u džepovima kombinezona. To su mogli biti pištolji manjeg kalibra. Zašto su ih skrivali? Uočio je oznake na rukavu. Mladići su bili vojnici. Jedna je djevojka sjedila vojniku u krilu, pokazujući tanka koljena. Slijedio je pogledom liniju njezinog tijela. Bilo je to lijepo oblikovano tijelo, prekriveno haljinom, ali ne i skriveno. Izgledala je kao nježna skulptura.
Ulomak iz romana
Patnje Antonije Brabec
"Strašno u knjigama ponekad nas štiti od onoga strašnog u životu", rekao je profesor.
Antonija nije razumjela na što misli, ali osjetila je ugodnu toplinu: on joj se obraćao kao sebi ravnoj.
Ponovno su se susreli nekoliko puta, a onda joj je on predložio da pročita Pobunu anđela Anatola Francea. Imao je neko staro izdanje koje nisu imali u knjižnici. Tada su već bili prijatelji, pa je ona pošla k njemu bez krzmanja. Vani je bilo hladno, zemlja je u gradskom parku bila smrznuta, i to je čovjeka tjeralo da se skloni nekamo u zatvoreni prostor. On se spotakao na drvenim stubama i počeo se ispričavati zbog toga. To je bilo čudno; ispričavao se gorljivo kao da je napravio neoprostivi prijestup. Kada su ušli, skinuo joj je kaput, a onda je pojurio kuhati čaj. Činilo se da je zaboravio na knjigu. U čaju je bilo ruma. Antonija je poznavala miris iz maminih kolača, a i okus jako zaslađenog čaja bio je sličan. Uzeo je njezinu ruku i poljubio je. Htjela se nasmijati, ali je shvatila da bi to bilo nezgodno.
"Vi ste tako pametni", rekao je Prugasti. Zatim joj je još nekoliko puta poljubio ruku, a onda usne.
Antonija se ukočila. To je, dakle, bilo ono, onaj trenutak. Osjećala je da se stidi. Ona se nije znala ljubiti. I bila je sasvim svjesna svega, a činilo joj se da to nije u redu. Takvo nešto trebalo je biti poput ugodne nesvjestice, ili poput sna. Nije znala što se u takvim prilikama radi. Shvatila je da joj otkopčava haljinu i da to radi nespretno. Zar su svi muškarci tako nespretni? I zašto mu se tresu ruke? Možda bi se trebala sama raskopčati? Sve je to bilo tako neočekivano. Zar se to uvijek tako događa? Kada joj je pokušao skinuti raskopčanu haljinu s ramena, poslušno je ustala. Zavukao je ruku pod njezin kombine i u gaćice. Tada se ponovno zastidjela. Njezin kombine bio je zakrpan na nekoliko mjesta. Osjetila je kako crveni i zgrabila je haljinu.
"Jesu li to vaši klasični ideali?" rekla je oštro, navlačeći rukave haljine. "Zar vam se ne čini da sam ja premlada? Ja imam šesnaest godina!"
"Šesnaest godina! Premlada!" promuklo je uzviknuo profesor. "Znate li koliko je godina imala Danteova Beatrice? Ili Margareta iz Goetheova Fausta? Ili majka Imbre Tkalca kada ga je rodila, kada je rodila jednog od najvećih hrvatskih umova devetnaestog stoljeća? Prema svima njima vi ste već u sasvim ozbiljnim godinama."
"I to je dovoljno da me svlačite?"
"Ne, to nije dovoljno. I to nije razlog! Vi ste spomenuli godine i ja sam vam rekao što one znače. Vi niste svjesni svoga uzrasta."
"Mislim da je način... ovaj način, na koji ste mi pokušali stvoriti svijest... o mome uzrastu, prilično neobičan. Zapravo, nedostojan."
"Nemojte biti cinični. Možda sam pogriješio, ali ne toliko da biste me trebali vrijeđati. Ja uopće nisam namjeravao govoriti o uzrastu. To ste spomenuli vi. Meni je to nebitno. Ja vas doživljavam kao ljudsko biće, ne kao biće određenog uzrasta. Vi ste pametni i zato me privlačite. Meni je žao što je sve to tako ispalo. U krajnjoj liniji, i ja sam još sasvim mlad, i uopće nemam iskustva u ovakvim situacijama. Ispričavam se. Mene je naprosto vodila strast... Ali nikako animalna strast, ako ste to pomislili... Ja vas poštujem, ja vas volim, ja sam se u vas zaljubio, Pjegice."
"Zovem se Antonija. "
"Znam, zaboga, sasvim dobro znam kako se zovete, ali intimno vas zovem nadimkom... Zar je vama sve to strano? Zar niste nikada osjetili ljubavnu strast? Zar sve one knjige koje čitate nisu ispunjene time? Jeste li razumjeli Goetheova Werthera? Jeste li suosjećali s njime? Jeste li uopće pročitali Patnje mladog Werthera?"
"Druže profesore, rekla bih da nije pravi trenutak za raspravu o mojoj lektiri", rekla je Antonija i bila je odjednom ponosna što je pronašla tako elegantnu i oštru frazu koja ju je odmah učinila nadmoćnom. Ona uopće nije bila žrtva. Ona je bila samo naivna i na trenutak joj je oslabjela pažnja, prisutnost duha. Ali ona je svoju prisutnost duha vratila, a on, Prugasti, on je u afektu, ruke mu još uvijek drhte kao u trenutku kada je otkapčao njezinu haljinu. Skupila je svoje knjige i pošla je prema vratima. Sutradan je u Gradskoj knjižnici posudila knjigu Patnje mladog Werthera – i nije ju nikada vratila. U zamjenu za izgubljenu knjigu dala je knjižnici roman Kako se kalio čelik, koji je dobila u nekom od prethodnih razreda za "odličan uspjeh i vladanje".
Ulomak iz romana
Karusel ili Gabrijela naviješta novo doba
- Trebate?
- Nadgrobnu ploču. Ali vi samo dovršite svoj razgovor.
Mladić je kimnuo glavom, nasmiješio se, opsovao fatalistički u slušalicu, nježnim glasom čovjeka koji se obraća voljenom biću s kojim bi pričao cijeli dan, ali eto – posao je posao, jebeš mu majku… I ponovno mi se obratio uz smiješak:
- Recite?
Bilo je očito da želi biti ljubazan, ali nije znao riječi poput Izvolite ili Molim. Jesu li to novi ljudi ili novo vrijeme? Ili sam ja zaboravio hrvatski?
- Čudno je da niste blizu groblja - rekao sam.
- Ondje na brijegu nema mjesta. Ali mi dostavljamo bez problema sve u roku dok kažeš keks. Moji ljudi izlaze i na teren, ako treba uklesati slova i tako to.
Pogledao sam prema pošljunčenom skladištu kamenih ploča, prema korovu koji je rastao uz kolni ulaz. Nigdje se nije vidjelo traga tim mojim ljudima.
- U posljednje vrijeme - rekao je mladić - posla je manje. Onih nekoliko godina odmah poslije rata, biznis je cvao, nije se stizalo sve napraviti. Radilo se dan i noć, radilo se pod svjetlima, a opet se nije stizalo. Jeb'ga, to je bila konjuktura, sjek'ra u med! Shvaćate, branitelji, mladi ljudi, pa onda nikome nije žao uložiti u nešto lijepo i trajno, šta košta da košta. Ali za vas je bolje ovako. Nema čekanja, a dobit ćete i popust.
- Imate čudnu sliku na zidu - rekao sam.
Mladić se prestao smješkati.
- Slika nije na prodaju. A ne morate se je ni bojati, ne ujeda.
- Ne bojim se, nego se čudim.
- Nemate se što čuditi, gospod'ne. Da nije njega bilo, ne b' bilo ni mene. Kada su naše selo opkolili četnici, če'r'eset i druge, bili bi sve živo poklali da nisu došli ustaše i obran'li nas.
Kimnuo sam glavom. Htio sam otići.
- Nemojte se vi odma vrijeđat - rekao je mladić. - Vi ste onaj Amerikanac što je došo saranit majku? Moja sućut, gospod'ne.
- Hvala.
- Čujte, ovo što se slike tiče, mogu ja nju i skinut ako vama smeta. Gledajte, ja sam poslovan čovjek. Vi imate svoja uvjerenja, ja svoja, to je privatna stvar, vama svaka čast, a ja ću vam svaki pos'o uradit bolje i jeftinije nego drugi. Ako treba – i Titu ću urezat na ploču. I komunist'čku zvijezdu. Razumijete? Posao je posao. Ja sam profesionalac. Vidjeli ste na groblju kako radim. To je prva klasa. A bit ću vam jeftiniji od onih u gradu najmanje za dvadeset posto. Evo, raspitajte se u gradu pa mi dođite s cifrom, a ja ću vam isto uradit za dvadeset i pet posto manje. Nisam ja Židov!
Stupio sam iz barake na zaprašeni šljunak i osjetio laganu omaglicu. Trebao sam uzeti neku kapu ili slamnati šešir. To sunce koje me zapahnuo toplinom bilo je trenutak sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek samo trenutak. Problem sa suncem bio je u tome što je to bio i sljedeći trenutak, i sljedeći, i sljedeći, sve dok ne doglavinjam do topola uz cestu, pa do krčme i hladnog piva. Uvijek me intrigirao koncept sadašnjosti. Što je to uopće sadašnjost? Trenutak koji je prestao prije nego što smo ga uspjeli definirati. Trenutak koji je u trenutku kada ga pokušamo razumjeti, već nešto drugo: prošlost. Sadašnjost je samo trenutak neugode. Sadašnjost su očekivanja koja se najvjerojatnije neće ispuniti. Svakako se neće ispuniti, ne mogu se ispuniti u trenutku želje, u sadašnjosti. Tek kada trenuci, beskrajno mnoštvo besmislenih trenutaka, postanu prošlost, isfilitriraju se značenja, pojavi se smisao. Mladić nije bio Židov! Mladi biznismen nije znao ništa. Nije znao da priliv mrtvaca ovisi o broju živih. Paradoks. Negacija negacije. Nije znao da se ne smije opskrbiti onolikom zalihom kamena. Ili mu je to netko ostavio u nasljeđe? Možda otac. Dakako, ni njegov otac nije bio Židov. Njegov otac nije bio Židov – za razliku od moga. Kakav je to bio trenutak sadašnjosti koji se pretvorio u tako značajan trenutak prošlosti? Kako sam se uopće osjećao kada sam saznao da ja zapravo nisam Miroslav Baumann, nego Šalom Schwarz, i da mi onaj komadić kožice nije bio odrezan zbog fimozice u najranijem djetinjstvu, nego je to bio obred potvrde saveza s Bogom, bris, brit milah, propisno izveden na osmi dan moga života, rukom kvalificiranog mohela?
Ali to zaista ovdje nitko nije znao, osim mojih švapskih roditelja Baumanna, koji su sada bili jednako pokojni kao i moji biološki, židovski roditelji Schwarzovi. A ni ja ne bih saznao da moj kvatter – To ti je kao na njemačkom dein Gevatter, objasnila mi je bila mama Baumannica – da moj kum nije ondje u Americi bio naišao na moga daljnjeg strica, Danijela Schwarza, koji se tada već zvao Daniel Blackwell, i da moj otac, poočim zapravo, Baumann nije bio tada na Golom otoku, gdje je ispaštao što je prethodno bio domobran i legionar, prije nego što je uspio prebjeći u partizane te postati borac Narodnooslobodilačke vojske, i komunist, čime je pak stekao pravo na etiketu okorjeli informbiroovac, odnosno pravo postati robijaš bez suđenja.
popis članova