DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Luka Vukušić
Luka Vukušić rođen je 28. travnja 1981. u Poreču. Maturirao je 1999. na Klasičnoj gimnaziji u Pazinu te diplomirao 2003. na Odsjeku za klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao arhivist radio je od 2004. do 2008. na Odjelu za starije arhivsko gradivo u Hrvatskom državnom arhivu, a zatim, do danas, radi kao izvršni urednik u Središnjici Matice hrvatske.
Osim vlastitih proznih tekstova (njegova knjiga priča Vatra u snijegu /Ex libris, Zagreb 2017/ nagrađena je nagradom „Slavić“ 2018. godine), objavljuje i prijevode s novogrčkog (Hadzis, Mirivilis, Teotokas), starogrčkog (Apijan, Dion Kasije, Filon Aleksandrijski, Lisija) i latinskog (Ciceron, Antun Vrančić, Adam Alojzije Baričević, prijevodi raznih srednjovjekovnih isprava i radovi i članci koji ih uključuju). Sa starogrčkog je prvi put na hrvatski preveo dva djela hebrejskog povjesničara Josipa Flavija: Protiv Apiona i Josipov život (Bet Israel, Zagreb 2011), a kao knjige izdani su i njegovi prijevodi novogrčkih klasika Jorgosa Teotokasa: Djetinjstvo (Naklada Bošković, Split 2016) i Putovanje na Bliski istok i Svetu Goru (Naklada Bošković, Split 2019), i Stratisa Mirivilisa: Život u grobu (Naklada Bošković, Split 2021). Njegovi prijevodi govora Za Plancija i Za Murenu Marka Tulija Cicerona i Kratke rasprave o izbornom natjecanju Kvinta Tulija Cicerona uključeni su u knjigu Ivane Jaramaz-Reskušić: Izbori i izborna korupcija u Rimskoj Republici (Pravni fakultet, Zagreb 2020).
Nagrađena zbirka Vatra u snijegu, proširena četirima novim pričama, prevedena je na makedonski jezik (Makedonika Litera, Skopje 2023).
Zbirka kratkih priča
Vatra u snijegu, Ex libris, Zagreb 2017.
Književni prijevodi:
Josip Flavije: Protiv Apiona i Josipov život, Bet Israel, Zagreb 2011.
Jorgos Teotokas: Djetinjstvo, Naklada Bošković, Split 2016.
Jorgos Teotokas: Putovanje na Bliski istok i Svetu Goru, Naklada Bošković, Split 2019.
Marko Tulije Ciceron: Za Plancija i Za Murenu; Kvint Tulije Ciceron: Kratka rasprava o izbornom natjecanju, u: Ivana Jaramaz-Reskušić: Izbori i izborna korupcija u Rimskoj Republici, Pravni fakultet, Zagreb 2020.
Stratis Mirivilis: Život u grobu, Naklada Bošković, Split 2021.
SJENE
Bio sam na fakultetu i čekao prijatelja, naslonjen na zid. Gledao sam u pod koji je obasjan sunčevom svjetlošću odražavao sjene studenata. Nisu to bile prave i jasne sjene, već nekako sivkasto bijele, gotovo prozirne. Izgledalo je da baš one, a ne studenti, veselo brbljaju, smiju se i puše. Učinilo mi se pomalo stravičnim da će svi ti studenti čije sam sjene gledao ostarjeti i umrijeti, a da će sjene nekih drugih studenata opet biti tu i jednako se smijati. Poželio sam uništiti taj pod. I kad sam ugledao čistačicu kako mokrom krpom briše pod ponadao sam se naivno da će možda obrisati i sjene. No voda je sjene tek približila površini.
DVIJE ISTINE
Beton i gužva na ulicama. Previše ljudi i buke. Trebalo mu je malo mira, tišine i samoće, tek malo, da se okrijepi i sjeti kako nije sve samo strka i borba. Uspeo se do Strossmayerova šetališta i sjeo na klupu pod gole kestene. Raspjevani kosovi i sjenice, prve zvijezde na nebu. Gusti oblaci najavljuju kišu sljedećeg dana. Nekoliko starijih parova prolazi kraj njega. Za mlađe je još valjda prerano. Sjedio je tako kojih pola sata, a onda se lagano uputio prema Kamenitim vratima. Kad je kao dječačić prvi put došao u Zagreb, kod Kamenitih je vrata sjedio jedan bradati prosjak u poluraspadnutoj seljačkoj odjeći. Nije ga odmah bio vidio cijelog nego je uspinjući se onako sićušan i gledajući u pod da ne padne, prvo primijetio samo jednu ispruženu nogu i opanak. Druge noge nije bilo. Samo duga sijeda brada, modre oči, crvena kapa i taj opanak.
Sada nikakvom prosjaku nije bilo traga, no iznenadio se opet. Možda je i sto mladih ljudi stajalo u prolazu pred kapelicom, pognutih glava i ozbiljnih lica, u tišini. Pažljivo se probio kroz njih i već stigao do kipa svetog Jurja kad su počeli moliti, muklo, prigušeno. «Vjerujem u jednoga Boga... Oca Svemogućega... Stvoritelja Neba i Zemlje...». Zastao je i okrenuo se. Nešto ga je u cijeloj toj sceni potreslo. Kao da je sve to već jednom doživio, taj mrak, ljude, glasove. Dok su tihim crnim prolazom odzvanjale riječi molitve, prevrtao je razna sjećanja. Čudo koliko je toga prevrtio u tih nekoliko trenutaka! Njegovo selo, djetinjstvo, prve ljubavi i prijateljstva za koja je sva mislio da su vječna, dragi pokojnici, neke zaboravljene nade i očekivanja... – nisu to bile potpune jasne slike, no od svake kao da je vidio ono najbitnije, njihovu srž i dušu, njihovu ljepotu. I onda konačno shvati na što ga je podsjećala molitva. Riječi sa svojim pravilnim razmacima i prigušenim tonom zvuče gotovo pa isto kao morski valovi kada prevrću šljunak. ...Borove iglice na odsjaju zalazećeg sunca. Crvena kugla na nebu, crvene sjene na tlu, miris borovine. On i njegovi vojnički drugovi čiste puške i šale se. A more pod njima šumi, neumorno, ozbiljno, moćno... Ushićenje koje ga je tada obuzimalo opet oživljava. Najradije bi se zaderao iz sve snage da pokaže koliku životnu snagu osjeća u sebi. Kontrast, moćni kontrast, svijest da je sve prolazno a opet baš zbog te prolaznosti i različitosti još ljepše, je li to možda istina koju toliki traže? Je li smisao svega da čovjek osjeti suprotnost, da u tuzi osjeti radost, u veselju tugu, u bolesti zdravlje, u pobjedi poraz, u starosti mladost, u prolaznosti vječnost... ne da to shvati, nego da osjeti?...
Nalet hladnog vjetra odnio mu je kapu s glave i stao je prevrtati niz ulicu. Potrčao je za njom da je uhvati, a potom je protresao i veselo navukao skroz do očiju. U lokvi do njega odražavale su se stare palače. Kao da se iz lokve, a ne dolje s trga čuju tramvaji i povici.
popis članova