DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
Osnovano 1900.
Maja Galić
Rođena 12. IV. 1948. u Imotskom. Gimnaziju završila u Širokom Brijegu, studij Glazbene kulture u Splitu. Od 1971. do 1977. radila u tjedniku Slobodna Dalmacija. U Knjižnici Visokoškolskog Učilišta "Petar Krešimir IV " HRM bila je stručni suradnik.
Objavljena djela:
"Ljubav je Bog" (zbirka eseja), Split, 1976.;
"Hrvatske prilike u dopisivanju Ante Tresića Pavičića", Split, 1995.;
"Matoševa probrana pisma iz Ženeve i Pariza", Omiš, 1997.;
"Domovini iz tuđine" - Matoševa pisma iz Beograda, Zagreb, 1999.
Surađivala u tjedniku Slobodna Dalmacija, časopisima Marulić, Hrvatski Obzor iVrisak.
Sudjelovala na raznim tribinama o književnosti i umjetnosti kao i na II. Žrtvoslovnom kongresu u Vukovaru 2001.
Dobitnica Srebrne Povelje glavnog odbora Matice hrvatske za knjigu "Hrvatske prilike u dopisivanju Ante Tresića Pavičića".
Živi i radi u Splitu i Starom Gradu na Hvaru.
MATOŠ I JA
(iz antiautobiografije)
Kada sam u mome prvom travnju, dana dvanaestoga otvorila oči, vidjela sam jezero boje modrog safira. Moja se majka Katja, rođena Šoljan, iz Prološca, gdje je bila učiteljicom, uputila prema Splitu, no ja sam za mjesto svoga dolaska na svijet odabrala Imotski. Razlog: željela sam vidjeti jezero. Zatim su me odnijeli u Stari Grad na Hvaru. Tamo se pod našom kućom zrcalilo more. Moja nona je rekla kako taj otok možemo prepoznati osobito po vonju rascvjetalih lavanda. Hvar je pradomovina sunca i čudesno lijepih mirisa. U tome moru mirisa i mirisu mora, u ozračju dalmatinskoga mediteranskog podneblja, obasjana svjetlošću, provodila sam čarobni svijet djetinjstva uz nonu Lukreciju. Igrala sam se na Hektorovićevu Tvrdalju, slušala srebrni zvuk zvona sa zvonika sv. Stjepana i s dominikanskog samostana. Tamo su me prožimali dočeci svitanja, sutoni, počela bajamova cvijeta u uskrsnućima proljeća. Tamo sam gledala ribarice koje su se u noći vraćale u luku, boje maslina i vinovu lozu ujesen. Jednog smo se dana pridružili dijelu obitelji koja je živjela u Hercegovini. Uz moga oca Antu i majku tamo je bio i moj brat Leo. Iz našega širokobriješkog doma vidjela sam rijeku. U noći sam je slušala šumjeti. Nije to bio šum hvarskoga mora, ali sam je zavoljela. Bila je moj suputnik prema "maloj" školi, a poslije i prema gimnaziji. Široki Brijeg je mirisao drukčije negoli Hvar. Tilovinu, rascvjetalu o blagdanu Tijelova, kojom smo mi kitili vrata, ćutilo se posvuda u proljeće. Grabovina je krila prve gimnazijske poljupce.
Na svojim putovanjima, naizmjence od mora prema rijeci i od rijeke k moru, uvijek sam se zaustavljala vidjeti moje jezero. Pitala sam se prate li te vode mene ili ja njih?
Knjige su moje drugi vjerni suputnik. Ma gdje krenula dočekivale bi me knjige, ali i knjižnice. U Starom Gradu knjižnica je bila uz našu kuću. U Širokom Brijegu bila je u prizemlju, ispod našeg stana. Volim knjižnice. Svaka je na svoj način osobita, u isti mah čarobna i smirujuća.
Split je grad za me predodređen. U njemu živimo moj sin Ante i ja. Tu sam završila studij glazbe. Tu je moja svakodnevica i brige oko egzistencije. Tu su odricanja i asketizam dok pišem. U neposrednoj su mi blizini knjige, more i sunce Mediterana. Ali moje je srce u Agramu.
Jednom sam u Splitu pronašla Matoševom rukom ispisana pisma. Uvjerena kako su čekala baš mene, otad se ne rastajem od Matoša. Izranjao je iz tih pisama stalno jedan novi Matoš. Pisao iz je iskreno, iz dubine bića. Pisao je o ponižavajućim situacijama hrvatskoga književnika koji uljudno moli da mu se plati ono što je zaslužio. Da bi preživio, on vapi da mu se pomogne. Ta sam pisma jednog dana odlučila pretočiti u knjige. Studirala sam ih danima i noćima. Čitala sam usput i sve drugo što je napisao, ali i ono što su drugi o njemu pisali. Matoš me prikovao uz prašnjave police knjižnica. Otkrio mi je radost istraživanja i stvaranja na čemu sam mu zahvalna. Ponekad mi se činilo da korača uz me. U Zagrebu me čekao na Gornjem gradu. Sjedila sam s njim. Pričala mu o teškoćama dok tu, u mojoj i njegovoj Hrvatskoj, nastojim objaviti knjige njegovih pisama. Govorila mu kako me misao na njega hrabri, potiče i bodri i daje mi snagu da izdržim. S mora sam mu donosila bokore rescvjetala ružmarina.
Izmislila sam ga po mjeri svoje samoće. Pisala mu pisma i u njima slala zrnca sunca. Priznala mu da sam zaljubljena u njega, rekla mu da je nevažno koliko će to trajati – dan, mjesec ili godinu – da nije važno hoće li i koliko boljeti, jer osim toga lijepog, dubokog osjećaja sve ostalo je nevažno. Pisala mu da moja ljubav stremi uzvišenijem, uzdignuta iznad svakidašnjice. Pisala mu o zajedništvu duša, o osjećaju da oko mene nestaje stvarnost, kao da sam bačena u nebeske visine. U glavi mi je brujala glazba Puccinija i Rossinija.
Kako se ne zaljubiti u Matoša? Oboje smo okusili oluje života. Oboje smo imali duh prepun vatre i zbog njega, možda, činili i pogreške. Slobodu – duhovnu i fizičku, smatrali smo blagom bez kojega čovjek i nije čovjek. Ona nam je značila slobodno disati, slobodno živjeti, slobodno pisati.
Pisma nas mogu zbližiti. No, i udaljiti od onoga do koga nam je najviše stalo. Biću koje uistinu volimo, ponekad ne uspijemo jasno povjeriti otkucaje svoga srca, niti ga privući k sebi. U jednome pismu Mileni Kafka kaže: "Napisani poljupci ne stižu kud su upućeni nego ih usput ispiju duhovi". Pisma nisu dostatna da čovjek čovjeku kaže pravu riječ, jer i u najiskrenijem pismu može vrebati duh nesporazuma. Na sva moja pisma pisana iz ljubavi prema čudesnom, iz Agrama je stizala samo šutnja.
"Ako biste umrli kada bi vam zabranili pisati, onda izgrađujete svoj život prema toj potrebi" – napisao je Rilke.
Prema toj potrebi, i dalje pišem pisma mome Matošu. Samo – ta mu pisma više ne šaljem. Sada Bogu upućujem mnoge moje molitve za njega. Često u nekoj crkvici baš za njega zapalim svijeću. A kada sunce zalazi za Marjanom, upitam se vidi li ga i ono tamo gore?
Ne patim više zbog njega jer sam svoju patnju preobrazila u radost čekanja. Znam, doći će vrijeme, doći će dan kada ću ga uistinu sresti. Tada više neće biti ni mora, ni rijeka, ni knjiga. Neće više biti moga nagnuća Mediteranu ili njegova obožavanom Ksaveru. Iščeznut će veličine i malenoće. No, taj će se susret ipak zbiti. Znam, dogodit će se to – sigurno.
U Zagrebu, 22. veljače 1999.
(Iz knjige: Maja Galić Domovini iz tuđine – Matoševa pisma iz Beograda, AGM, Zagreb, 1999.)
popis članova